Gruzijska književnost. Gruzijski pisci

Ivan Tolstoj:

Oh, Georgia! Brišući naše suze,

Ti si druga kolevka ruske muze,

Nemarno zaboravljajući na Gruziju,

U Rusiji je nemoguće biti pesnik.

Jevgenij Jevtušenko... Kako je to lepo, sa kakvom ljubavlju rečeno, sa kakvim razumevanjem tradicije! Evgenij Aleksandroviču! Gdje ti je danas glas?

O, kako moja duša žudi za slobodom!

Hoće li doći noć ili će doći dan -

Pomisao na moj izmučeni narod

Proganja me kao tužna senka.

Sjedim li u porodici svog voljenog,

Ako se molim u crkvi, ona me prati svuda,

Ona prati kao nevidljivi pratilac,

Da poremetim moj duševni mir.

Moja svest ne prestaje da gori:

Vrijeme je, vrijeme je! Idi u opasnu bitku!

Podigni svoj krvavi mač za svoju domovinu!

Zašto sakriti: neblagovremeni grob

On će krunisati svoj hrabri podvig

Ko će odmjeriti svoje snage u žestokoj borbi?

Sa nemilosrdnim neprijateljem koji muči narod.

Ali, moj Bože! Bar otvori za ljude -

Ko je još, kada, u kojoj zemlji

Bez žrtve i bez rana kupio sam svoju slobodu

I jeste li se potpuno riješili svojih neprijatelja?

I ako sam u cvijetu svog mladog života

Sada stojim na ivici postojanja, -

kunem se voljenom otadžbinom:

Blagosiljam takvu smrt!

Grigol Orbeliani. Prevod Nikolaj Zabolocki.

Gruzija, gruzijski duh, gruzijska imena su rastvoreni u ruskoj kulturi i ne mogu se odvojiti od nje. Shota Rustaveli, Nina Chavchavazde, Niko Pirosmani, Lado Gudiashvili, Bulat Okudzhava, Irakli Andronikov, Zurab Sotkilava, Nani Bregvazde, Vakhtang Kikabidze, Otar Ioseliani, Georgiy Danelia, Sofiko Chiaureli, Nikolaj Ciskaridze, čija je ovo kultura Nina Ciskaridzea, Nikolaj Ciskaridze? Gruzijski? ruski? Ne - širom svijeta. Ali, naravno, rođen u međusobnoj privlačnosti Rusije i Gruzije.

Prije nego što se upustimo u ovu temu, zamolili smo našeg dopisnika Yurija Vachnadzea da nam kaže šta se danas dešava u Tbilisiju.

Yuri Vachnadze: U pozadini sve zategnutijih odnosa sa Rusijom, panorama gruzijskog života poslednjih dana predstavlja svojevrsni audio-vizuelni kontrapunkt. Eksplozivni disonantni akordi televizijskih i radijskih vijesti nadovezuju se na poznatu sliku svakodnevnog života. S jedne strane, kao da se dešava nešto do sada nezamislivo, ali s druge strane kao da se ništa ne mijenja. Za običnog stanovnika Gruzije, o tome govorim iz prve ruke, tu nema kontradiktornosti. Svi savršeno dobro razumiju da je špijunska priča postala, takoreći, lakmusov test. U Rusiji su se pojavile one snage koje su se otvoreno deklarirale koje su u sovjetskim i modernim vremenima neprestano gajile u duši mržnju prema takozvanim „osobama kavkaske nacionalnosti“, posebno, a ponekad posebno, prema Gruzijcima. To se za sada krilo iza licemjernih riječi o prijateljstvu i ljubavi. Što se tiče uobičajenog toka života, ne treba zapravo uvoditi u svakodnevnu upotrebu pojam „osobe slavenske nacionalnosti“ i, štoviše, ne treba organizirati prepad na njih. Ovo se nikada nije dogodilo u Gruziji jednostavno zato što se nikada ne može dogoditi. Inače, dajući intervju na aerodromu u Tbilisiju prije poletanja za Moskvu, zaposlenici ruske ambasade jednoglasno su požalili, kako su mislili, privremeni odlazak, nadali se brzom povratku i kao prtljag prijavili kutije gruzijskog vina i Borjomija. I pored svih mojih, rekao bih, očajničkih pokušaja da utvrdim barem jedan slučaj javnog ispoljavanja neprijateljstva prema ruskom narodu iste vjere, to nije bilo moguće. Male polusatne demonstracije protiv djelovanja ruskih vlasti u blizini ruske ambasade se, naravno, ne računaju. Nakon duge potrage, u jednom od gruzijskih novina uspio sam pronaći bilješku da je u supermarketu Bakhtrionsky u Tbilisiju jedan od stalnih kupaca očakovskog piva u srcu rekao prodavačici: „Daj mi bilo koje gruzijsko pivo. Samo ne ruski!” To je vjerovatno cijela priča.

Ivan Tolstoj: Naš program danas je i dalje posvećen onome što ujedinjuje narode, što predstavlja primer divnog međusobnog oplodnje kultura - rusko-gruzijskih kreativnih veza. Yuri Vachnadze će predstaviti svog sagovornika Nodara Andguladzea.

Yuri Vachnadze: Nodar Davidovič Andguladze - poznati operski pjevač, narodni umjetnik Gruzije, šef odsjeka za solo pjevanje Tbilisijskog konzervatorija - više od 40 godina izvodi glavne tenorske uloge na sceni Tbilisijske opere i svjetskih operskih scena. Njegov otac, legendarni gruzijski tenor, narodni umjetnik SSSR-a, učenik Vronskog i Stanislavskog, David Yasonovich Andguladze, bio je osnivač gruzijske vokalne operne škole. Obučio je čitavu plejadu divnih pjevača - Zurab Andzhaparidze, Zurab Satkilav i mnoge druge. Sin i dostojan učenik Davida Yasonoviča Nodara Andguladzea postao je dostojan nasljednik rada svog oca.

Nodar Andguladze: Kulturno, takva situacija kakva je sada stvorena nikada nije postojala. Oduvek je to bio veoma harmoničan odnos, iznutra zagrejan, posebno zagrejan unutrašnjim razumevanjem sa obe strane. Ako možemo da pričamo o stranama ovde. Jer neka vrsta jedinstva duha ovdje je prevladala nad nekim suprotstavljenim momentima. Naprotiv, ona je takve formativne prirode. Što se tiče sadržaja, to je uvijek bila jedna kultura. Možda je to zbog pravoslavlja i nekih istorijskih sudbina Evrope na istoku.

I u kontekstu ovih velikih tradicija kulturnih odnosa, iznenada dolazi do neke vrste kolapsa. Naravno, mislimo da to neće uticati na kulturu, kao da visimo u vazduhu. Jako je teško stići do Moskve ili nazad iz Moskve u Tbilisi, sve je nekako postalo nepremostivo. A kulturne veze znače kontinuirani dijalog, relevantnost problema. Upravo sam gledao emisiju o Okudžavi u Moskvi danas. Sama ova slika je dovoljna. Ovo je za mene neka vrsta simbola svega što nas spaja upravo u kulturnom, stvaralačkom smislu, u smislu umjetnosti, velikog sloja umjetnosti, poezije, duha, razumijevanja istorije. Imali smo takve veze u našoj porodici. Ovo se ponekad ignoriše.

Yuri Vachnadze: Ko je ignorisao?

Nodar Andguladze: Neka vrsta službene strukture. Niko ovo ne sluša. Stanislavski je bio učitelj mog oca. Vidite, evo autograma Konstantina Sergejeviča koji je on dao 1934. Konstantin Sergejevič je razmišljao o ovom natpisu. “Dragom izdajniku Datiku Andguladzeu od njegovog voljenog Stanislavskog. 34-1 godina.” Činjenica je da je moj otac, nakon povratka u Moskvu, otišao u Boljšoj teatar.

Yuri Vachnadze: Odakle se vraća?

Nodar Andguladze: Iz Tbilisija. Bio je sa Konstantinom Sergejevičem od 27. do 29. godine, vratio se u Tbilisi, a onda ga je pozvao Boljšoj teatar. I pod takvim navodnicima je ovdje naglašena ta “izdaja”. Iako nisu izgubili kontakt do smrti Konstantina Sergejeviča. David Andguladze je bio prvi učenik Konstantina Sergejeviča, koji je nekoliko meseci živeo sa njim u Švajcarcima nakon što je prvi put stigao u Moskvu, i prva osoba kojoj je Konstantin Sergejevič pročitao svoje delo „Glumčev rad na sebi“. Andguladze je bio dirigent ideja Stanislavskog u operi. I on je sam stvorio svoju stvaralačku biografiju i ličnost na estetici pozorišta Stanislavskog i tome sve nas učio.

Ivan Tolstoj: Okrenimo pogled u prošlost. Koju je boju Gruzija dodala ruskom životu prije 150-200 godina? Na našem mikrofonu Glavni urednik Moskovski časopis "Prijateljstvo naroda" Aleksandra Ebanoidzea.

Aleksandar Ebanoidze: Ako pokušamo da osluškujemo atmosferu Moskve s početka 19. veka, doslovno rečeno Famusovljeve Moskve, jasno ćemo čuti gruzijsku notu u njoj. Donose ga doseljenici ulica Bolshaya i Malaya Gruzinskaya, pratnja i sluge gruzijskih kraljeva sa svojom djecom i ukućanima. Neću govoriti o likovima iz udžbenika ovog vremena - 13 gruzijskih generala koji su branili Moskvu u Borodinskoj bici, čak ni o najpoznatijem od njih, narodnom heroju Rusije Petru Bagrationu. Pokušaću da sagledam prošlost iz potpuno drugačije i ne sasvim uobičajene perspektive. Iz pomenutog moskovskog miljea došao je jedan od poznate žene Puškinova era Aleksandra Osipovna Smirnova-Roset. „Crnooka Roseti“, kako su je zvali njeni savremenici. Bliski prijatelj Puškina, Žukovskog, Gogolja, Ljermontova, osnivača najbolje književnosti na svetu, rekao bih, koji je cenio njenu inteligenciju, šarm i spontanost u komunikaciji.

Međutim, moja priča nije o njoj, već o njenom djedu, princu Dmitriju Tsitsianovu-Citsishviliju. U zamišljenom razgovoru sa Aleksandrom Prvim, Puškin piše: „Svi ilegalni spisi pripisuju se meni, kao što se sve duhovite ludorije pripisuju knezu Cicijanovu. Ovaj čovjek je bio zaista neobično duhovit, a originalnost njegovog humora pokušat ću pokazati na nekim primjerima. Princ Dmitrij je uvjeravao svoje moskovske prijatelje da je isplativo započeti proizvodnju u njegovoj domovini jer nema potrebe za farbanjem pređe. Sve ovce se rađaju šarene, rekao je. A pčelar-posjednik, neki moskovski gospodin, koji se hvalio svojim rasnim pčelama, bio je zbunjen neopreznim: „Kakve su to pčele? Ovdje imamo pčele - svaka je velika kao vrabac! Kada je vlastelin u čudu upitao kako su mogli da uđu u košnicu, knez je, shvativši da je preterao, sa osmehom objasnio: „Pa naša nije kao vaša;

Mentalitet ovog prvog apsurdista u Rusiji, ruskog Minhauzena, iznenadio je njegove savremenike, ali i nas, i ostavio utisak. Tako, prema mnogim puškinskim naučnicima, jedna od strofa, koja nije uključena u konačni tekst Jevgenija Onjegina, dovodi do cicijanske šale. Knez Dmitrij je rekao da ga je Njegovo Svetlo Visočanstvo, odnosno Potemkin, poslao carici sa nečim izuzetno hitnim, a on je odjurio tako brzo da je mač koji je virio iz kočije pukao duž kilometrskih stubova, kao kroz palisadu. Iz ove najizrazitije hiperbole nastale su Puškinove stihove:

Automedoni su naši napadači,

Naše trojke su nezaustavljive,

I milje, oduševljavajući dokonim pogledom,

Bljeskaju poput ograde.

Još jedan živopisni Gruzijac Famusovljeve Moskve bio je princ Pjotr ​​Šalikov, Šalikašvili, očigledno jedan od predaka poznatog američkog generala Džona Šalikašvilija. Izvjesni moskovski razbojnik izazvao ga je na dvoboj, rekavši: "Pucaćemo sutra, u Kuncevu." Ali šta je odgovor! „Šta“, reče princ Petar, „hoćeš da ostanem budan celu noć i da dođem tamo drhtećih nogu? Ne, ako se upucaš, onda odmah i ovdje.” Grub je bio pomalo zatečen takvom odlučnošću i, smijući se, pružio je ruku u znak pomirenja. Nesumnjivo, dva vaskrsla lika i priče povezane s njima donose gruzijski okus, gruzijski okus, rekao bih, gruzijski šarm u staru Moskvu. Naravno, mogao bih navesti mnogo ozbiljnijih primjera. Rad takvih svetila ruske kulture kao što su Puškin, Ljermontov, Odojevski, Jakov Polonski, Čajkovski u različitoj je meri povezan sa Gruzijom; takođe je počeo ovde kreativni put Ovdje su započeli Lav Tolstoj, Gorki, teologija Florenskog i Ernova filozofija. Ne zaboravimo bratimljenje nacionalnih elita, uključujući kraljevske porodice sve do današnjih dana, slavne aktivnosti na vojnom i naučnom polju knezova Gružinskih, doprinos ruskoj kulturi Certeljeva, Južina, Gruzinova i mnogih drugih. Prisjetimo se konačno Gruzijskog porijekla kompozitora Borodina i gruzijskih korijena najvećeg državnika Mihaila Toreloviča Loris-Melikova, koji je, prema oporuci kancelara, sahranjen u svom rodnom Tbilisiju.

Moja poruka se ne može nazvati esejem, osim možda potezima, koji ću upotpuniti riječima vrsnog poznavaoca Kavkaza Vasilija Lvoviča Velička, koji prilično precizno izražava prirodu ruskih odnosa na početku 20. vijeka.

„Sve dok cijenimo svoju vjeru, Gruzija nam je duhovno bliska. Ova veza je utisnuta potocima viteške gruzijske krvi prolivene pod ruskim barjacima na bojnom polju u borbi za našu zajedničku stvar, stvar pravoslavne kulture. Sve dok vjerujemo u ovaj zadatak i pridajemo važnost našim zastavama, na Gruzijce moramo gledati kao na braću. Može li se zaista sve toliko promijeniti za samo 10-15 godina?”

Ivan Tolstoj: Jedan od najpoznatijih prevodilaca gruzijske poezije u Rusiji bio je Boris Pasternak. Šta mu je Gruzija značila? Sin pjesnika Evgenija Borisoviča razmišlja.

Evgenij Pasternak: Gruzija je Pasternaku mnogo značila. Upoznao ju je u kritičnom trenutku svog života, u godini koju je nazvao "posljednjom godinom pjesnika", jer je to bila godina samoubistva Majakovskog, godina razvlaštenja, koju je vidio i koja je ostavila monstruozan utisak na njega. Tada ga je pronašao Paolo Jašvili i pozvao njega i njegovu novu suprugu Zinaidu Nikolajevnu u Tiflis. I zemlja u kojoj tragične istorijske promene još nisu počele, zemlja sa netaknutom istorijom, poznanstvom sa gruzijskom inteligencijom, koja je zadržala crte onih ljudi koji su primili Puškina, Ljermontova, Gribojedova u svoje vreme, tokom kavkaskih ratova , i bili za njihovo društvo, pre toga je Andrej Beli upravo bio tamo i takođe se družio sa gruzijskim pesnicima - sve je to bio novi izvor inspiracije za Pasternaka. I ovaj novi izvor inspiracije omogućio mu je da napiše knjigu „Drugo rođenje“, u kojoj je opis putovanja u Gruziju opremljen velikim istorijskim izletima i izrazom oduševljenja koje je ta zemlja u njemu tada izazvala.

Leonidze, Paolo Yashvili i, prije svega, Titian Tabidze postali su njegovi bliski prijatelji. Po povratku u Moskvu, u jesen, uspostavljena je prepiska sa Gruzijom, a Pasternak, Tihonov i još nekoliko ljudi počeli su da prevode novu gruzijsku poeziju i, zapravo, stvaraju liriku Gruzije na ruski.

Ove knjige su izašle, o njima se razgovaralo, Gruzijci su dolazili ovde na deset dana i imali su ogroman uspeh. Bilo je to tako kreativno uživanje. Ali kreativno oduševljenje ubrzo se pretvorilo u duboku tugu i tjeskobu. Jer u Gruziji je počela 1937. godina. Staljin i Berija su se sa gruzijskom inteligencijom i istorijskom svešću obračunali u velikoj meri čak i oštrije nego u Rusiji. U svakom slučaju, ako govorimo o Pasternakovim prijateljima, umrli su Tabidze i Yashvili, Mitsishvili, Shenshashvili i mnogi drugi, a njihove porodice su ostale bez podrške. Pasternak je preuzeo na sebe brigu o Ticijanovoj udovici Tabidze Nini Aleksandrovnoj i njihovoj kćeri. I ta zabrinutost, zabrinutost za sudbinu Ticijana, za kojeg se vjerovalo da je zatvoren i, činilo se, da je bilo nade da će biti oslobođen, obojila je cijeli njegov budući život sve do Staljinove smrti, kada je na suđenju Beriji i njegovim saučesnicima saznalo se da je Tizian ubijen skoro na dan hapšenja.

Tuga zbog ovog gubitka izražena je u Pasternakovom pismu Nini Tabidze. Shvatio je kriminalnost režima i vlasti, duboki zločin i duboku krivicu svakoga pred sećanjem na pokojnike, jer je sve to nepravda i istorijski besmisao. Ova pisma predstavljaju neke od najsjajnijih stranica Pasternakovog života.

Sledeći put kada je Pasternak bio u Gruziji 1933. godine, 1936. napisao je dve dugačke pesme iz „Letnje beleške prijateljima u Gruziji“, zatim je preveo najvećeg gruzijskog tekstopisca Baratašvilija, pesnika srodnog našim Baratinskom i Ljermontovu, u potpunosti na ruski. Otišao sam sa ovim u Tiflis i tamo sam video Ninu Aleksandrovnu Tabidze, koja se nije pojavljivala u društvu (bilo joj je to zabranjeno), a radila je u klanici kao veterinarski tehničar i tražila da joj se dozvoli ulazak u Boljšoj operu. , gde je čitao svoje prevode od Baratašvilija do obraćanja njoj.

Nina Aleksandrovna je često dolazila kod Pasternaka. Kada je Pasternak poslednji put bio u Gruziji, godinu dana pre smrti, ostao je u njenoj kući i na stanici joj je, već stojeći na peronu vagona, viknuo: „Nina, traži me u svojoj kući. Ostao sam tamo."

Tako je Nina Aleksandrovna došla kada je saznala za najnovije fatalna bolest Pasternaka, i bio uz njega i brinuo se o njemu do njegovog posljednjeg dana. Pasternak je uživao veliku ljubav u Gruziji kao blizak pesnik koji je razumeo suštinu gruzijskog talenta i gruzijske kulture. To se nastavilo u našem sjećanju i nastavlja se i sada. Njegovi radovi, koji su tu djelomično pronađeni, brižljivo su sačuvani, a njegova pisma objavila je divna, sada pokojna književna kritičarka Gia Margvelashvili, u obliku posebnog toma koji je kružio na svim jezicima svijeta.

Iskorištavam činjenicu da ste mi dali priliku da govorim o Pasternaku i Gruziji kako bih prenio pozdrav onima u Gruziji koji ga se sjećaju, koji će shvatiti da je Pasternakov odnos prema Gruziji pokazatelj odnosa prema Gruziji najbolji deo ruske inteligencije, ruske stvaralačke inteligencije, ruske poezije, ruske književnosti, koja traje od naše velike književnosti 19. veka.

Ivan Tolstoj:

Snovi o Gruziji - kakva radost!

A ujutro je tako čisto

slatkoća grožđa,

zasjenila usne.

Ne žalim ni za čim

ne želim ništa -

u zlatnom Svetom Tskhoveliju

Upalio sam jadnu svijeću.

Malo kamenje u Mcheti

Odajem pohvale i čast.

Gospode neka bude

zauvek kao što je sada.

Neka mi uvek budu novost

i bacili su čini na mene

draga domovinska ozbiljnost,

nežnost tuđeg zavičaja.

Bella Akhmadulina.

Vakhushti Kotetishvili: Ovo što se sada dešava, po mom mišljenju, je, prvo, zbog nekulture, zbog nekulture, i to ne može dugo trajati.

Ivan Tolstoj: Pjesnika-prevodioca Vakhushtija Kotetishvilija predstavlja Yuri Vachnadze.

Yuri Vachnadze: Glas Vakhushtija Kotetishvilija, njegov tupi, napukli zvuk, rezultat je teške bolesti. Vakhushti je, prije svega, divan prevodilac perzijske, njemačke, ruske poezije na gruzijski, ali je i pisac, kolekcionar, promoter narodnog poetskog folklora i sam odličan pjesnik. U Sankt Peterburgu je nedavno objavljena Kotetishvilijeva autobiografska knjiga "Moj minut vek", a pre neki dan u Gruziji je objavljena knjiga njegovih prevoda ruske poezije na gruzijski sa paralelnim tekstovima. Jedno vrijeme, dok je bio u posjeti Vakhushtiju, Andrej Voznesenski mu je posvetio improviziranu pjesmu:

Nema princeza svuda,

i žabe,

Ako želiš čudo -

Pogledajte Vakhushti.

Vakhushti Kotetishvili: I pored toga što sam doživio mnogo tragičnih događaja, i dalje sam optimista i vjerujem u duhovnost i vjerujem da će ta duhovnost pobijediti. Što se tiče rusko-gruzijskih kulturnih veza, o tome ne vredi ni govoriti, jer je jasno kakve smo kulturne veze imali, koje smo kanale duhovnosti, duhovne komunikacije imali i šta ruska kultura znači za Gruzijce i, po mom mišljenju, i i za Ruse, jer nisu uzalud Pasternak, Mandeljštam, Marina Cvetajeva i drugi veliki ruski pesnici prevodili gruzijsku poeziju na ruski. Dakle, ovo je jasno i svi znaju.

Osim toga, želim da napomenem da je jedna od mojih specijalnosti prevođenje. A prevodilac je posrednik među narodima, kulturni posrednik. Ovo se veoma duboko odnosi na mene. Jako sam zabrinut za svaku nijansu i zaista mi je žao što je sada tako teška situacija, takve fašističke navike, nažalost, od strane Rusije. Oni jednostavno ne mogu da se naviknu na ideju da Gruzija može i želi da postane slobodna nezavisna država, nezavisna država. Znate, kultura nema granica, umjetnost nema granica. Za mene su ruska poezija, ruska kultura, francuska kultura i italijanska kultura moja kultura. Dante je moj pesnik, Gete je moj pesnik, Puškin je moj pesnik. I to mi niko ne može oduzeti. I, naravno, Rustaveli im je blizak. Dakle, nikakva politika ne može da se meša u ovo.

Ivan Tolstoj: Još jedan ruski pesnik, čije je delo nezamislivo bez prevoda sa gruzijskog, bio je Nikolaj Zabolocki. O njegov Georgiji priča njegov sin Nikita Nikolajevič.

Nikita Zabolotsky: Zabolotskom su prijevodi bili apsolutno neophodni, jer su njegove vlastite pjesme nerado objavljivane - tek na kraju njegovog života stvari su se nekako popravile. Stoga je Nikolaj Aleksejevič tražio prevode. Štaviše, nije želio da prevodi ništa što mu je došlo pod ruku. A poezija Gruzije ga je zainteresovala, odmah je shvatio da je to značajan fenomen u svjetskoj književnosti. Prvo upoznavanje s gruzijskom poezijom dogodilo se još prije 1935. godine, kada je Tynyanov savjetovao Zabolotskog da prevede pjesmu Grigola Orbelijanija "Srećna zdravica". I tako je pristupio ovom poslu, i 1935. god književni klub Savez pisaca u Lenjingradu organizovao je veče gruzijske poezije. Upoznao je dvojicu, možda, najboljih pesnika Gruzije - Simona Čikovanija i Ticijana Tabidzea. I zapravo je ovo poznanstvo odlučilo cijelu stvar. Važno je da su i Čikovani i Ticijan Tabidze nekako odmah skrenuli pažnju na Zablotskog. Tamo su čitali poeziju, Nikolaj Aleksejevič je takođe čitao svoje pesme. Dobro su znali ruski i obostrano su se dopadali. Simon Čikovani je postao blizak prijatelj Nikolaja Aleksejeviča. Do poslednjih dana bio je ne samo prijateljski raspoložen, već i spreman da pruži svaku pomoć.

S Ticijanom Tabizdeom je bilo gore, jer je 1937. godine uhapšen i streljan. Stoga je ovo poznanstvo bilo kratko, iako aktivno. Simon Čikovani je pozvao Zabolockog u Gruziju. U jesen 1936. godine Nikolaj Aleksejevič je otišao u Gruziju i ovde se upoznao sa širim krugom gruzijskih pesnika i gruzijske poezije i Gruzije uopšte. Kao što Gruzijci znaju raditi, dočekan je vrlo gostoljubivo. Svojoj supruzi je u pismu pisao: „Ovdje imam veliki uspjeh, slavni pisci, ordenonosi, pozivaju me svaki dan na gozbe, tjeraju me da čitam poeziju i stenju od oduševljenja. Biće moj portret u novinama i razgovor sa mnom, i vodiće me po Gruziji. Ušao sam u interlinearni sporazum sa Jordanišvilijem. Vode te u pozorišta.”

Općenito se već 1936. godine može smatrati da je Zabolocki upoznao Gruziju, Gruzijce i gruzijske pjesnike, a po povratku u Lenjingrad preveo je nekoliko pjesama Čikovanija i Tabidzea. A najvažnije je da je u Gruziji već razgovarao o preradi pjesme Šote Rustavelija „Vitez u tigrovoj koži“ za mlade.

Činilo se da je sve u redu. Ali onda je došao mart 1938. godine, kada je Zabolocki uhapšen i optužen za razne fantastične grehe. Zanimljivo je da je u optužnici bilo nekoliko tačaka, a jedna je bila: “Uspostavljene organizacione i političke veze sa gruzijskim buržoaskim nacionalistima”. Dakle, prijateljstvo sa Gruzijcima je protumačeno na ovaj način.

Ivan Tolstoj: Aleksandar Ebanoidze se obavezao da nastavi pregled rusko-gruzijskih kulturnih veza - sada u dvadesetom veku.

Aleksandar Ebanoidze: U sovjetskim uslovima, Gruziji i Gruzijcima nije prijetila rusifikacija, što je bio spor proces u 19. vijeku. Sjećam se kako je u nekada popularnoj TV emisiji Genriha Borovika voditelj upitao jednu gruzijsku djevojku: "U kojoj zemlji živiš?" Sudeći po načinu na koji je konstruisana radnja programa, po patosu, očekivao je odgovor - u Sovjetskom Savezu. Ali djevojka je jednostavno i potpuno domišljato odgovorila: "U Gruziji." Najviše na što ju je mogla nagovoriti dodatnim pitanjima bilo je “U Sovjetskoj Gruziji”.

Želeo bih da Majakovskog nazovem kamenom temeljcem u našim odnosima u 20. veku. Ne izjava internacionaliste, već duboka i iskrena emocija može se čuti u njegovim riječima: „I čim sam kročio na Kavkaz, sjetio sam se da sam Gruzijac.“ Rodom iz Bagdadija, kome je pesnik ostao pesnički dužan, učenik gimnazije u Kutaisiju, tečno je govorio gruzijski, neprestano izrezujući kalambure na gruzijskom. Tako je, nagovarajući pjesnika Nadiradzea da pođe s njim u pjesnički kafić umjesto na koncert tenora Batistinija (to je bilo u predrevolucionarnom Sankt Peterburgu), rekao: „Bar možeš slušati poeziju, ali tvoj Batistini je samo batistrini” (na gruzijskom to znači pačji mozak). A kada je sa dva prijatelja ušao u tbilisijski dukhan, rekao je konobaru, koji je stavio 4 čaše na sto: „Ili dovedi jednu osobu, ili odnesi jednu čašu.” Majakovski je u Gruziji. Tamo se svake godine obilježavaju dani Majakovskog, voljenog i dragog pjesnika.

Bliskost ruske i gruzijske književnosti, dvije velike poezije, divna je i dovoljno je proučavana od strane istoričara književnosti. To nije bio plod državne politike, koja je, međutim, stvorila uslove za njegovo ispoljavanje. Ona je rođena iz dubine te međusobne naklonosti, međusobne privlačnosti, o kojoj je posebno govorio Vasilij Veličko. Ali sviđanja i privlačnosti su u duhovnoj sferi. Intelektualni, umjetnički.

Bilo je i drugih tačaka primjene i manifestacija mentalne zajednice. Ovo je pozorište Nemiroviča-Dančenka, rodom iz Tbilisija, Kote Mardženišvilija i Georgija Tovstonogova, Roberta Sturue i Čheidzea, koji su obogatili svojim produkcijama najbolje scene Moskva i Sankt Peterburg, Rezo Gabriadze, koji je svoje nastupe izgovarao na ruskom jeziku magično pozorište i koji je svojom "bitkom za Staljingrad" ubio ruske gledaoce, to su glumačke sudbine Južina i Kuzmine, Lebedeva i Luspekajeva. Ovo je bioskop Mihaila Kalatozova, Marlena Hucijeva, Georgija Danelije, koji je u rusku kinematografiju doneo ono što su njeni prijatelji, kada su karakterisali crnookog Rosetija, nazvali spontanošću u komunikaciji.

Ovo je, konačno, gruzijska kinematografija 70-80-ih, prepoznata kao originalan i upečatljiv fenomen svjetske kinematografije - Abuladze, Chkheizde, Ioseliani, Shengelaya i drugi. Uostalom, svi su oni diplomci moskovskog VGIK-a. Koliko veličanstvenih Gruzijski pevači pamti Boljšoj teatar, kao što se Tbilisijska opera sjeća Lemeševa i Pirogova koji su počeli na njenoj sceni.

Veliki ruski kompozitor Stravinski jednom je uzviknuo: „Čuti gruzijsko pevanje i umreti“. To je ono što znači fini muzički ukus. Ponos svakog gruzijskog ljubitelja muzike (gotovo čitavo stanovništvo zemlje je urođeno muzikalno) su Šaljapinove reči: „Dvaput sam rođen - za život u Kazanju, a za muziku - u Tiflisu." Stručnjaci znaju da je tamo ruski genije dobio prve časove vokala i izašao na scenu.

A opet, vratimo se književnosti. Nikolaj Tihonov je napisao: „Za ruske pesnike Gruzija je bila isto što i Italija za evropske pesnike. Slijedeći visoku tradiciju, sve generacije sovjetskih pjesnika od Jesenjina i Pasternaka do Jevtušenka i Voznesenskog bile su privučene privlačnošću srca. A koliko vrijedi takva rusko-gruzijska figura kao što je Bulat Okudžava? Ali rekao bih da je odnos između Gruzije i Ahmaduline ispunjen posebnom nježnošću. Njena poznata knjiga, objavljena 70-ih godina u Tbilisiju, s ljubavlju se zove "Snovi o Gruziji". Bella Akhatovna je nazvala i veliki poetski ciklus posvećen gruzijskim prijateljima i objavljen u časopisu „Prijateljstvo naroda“.

Ivan Tolstoj: Ovih dana Yuri Vachnadze se sastao sa režiserom Robertom Sturuom.

Yuri Vachnadze: Čuveni gruzijski režiser Robert Sturua ne treba posebno predstavljanje. Nacionalni umjetnik, dobitnik mnogih pozorišnih nagrada Gruzije, državnih nagrada SSSR-a i Gruzije. Izveo je više od 80 predstava. Od toga je preko 20 u svijetu pozorišne scene. Reditelj takođe uspešno radi u Rusiji. U pozorištu Satirikon Sturua je postavio Šekspirovog Hamleta i Goldonijevog Senjora Todera Domaćinu, a u pozorištu Et Cetera postavio je Šekspirovog Mletačkog trgovca i Beketovu Posljednju traku Creppea. Nema smisla nabrajati brojne produkcije.

Robert Sturua: Sad sam baš bio u Moskvi, pre dve nedelje, imao sam vrlo kratku posetu, pozvalo me je pozorište „Et cetera“, pod upravom Kaljagina, gde je trebalo da se restaurira predstava „Šajlok“ koju sam postavio. prema Šekspirovoj drami “Mletački trgovac”.

Za tri dana nisam imao vremena da ga vratim tamo, jer se proces pretvorio u nešto drugo. I opet su me pozvali, trebalo je da idem u Tbilisi 7. nakon premijere. Ali, nažalost, avioni više ne lete za Rusiju. Kada sam bio tamo drugi put, Aleksandar Aleksandrovič Kaljagin me je pozvao na radio, gde vodi emisiju „Pozorišna raskršća“, ako se ne varam, i neočekivano za mene izvadio je izvod iz Ruske enciklopedije, kao veliki Sovjetska enciklopedija, ali ne sovjetski, već ruski, koji je nedavno izašao i gdje je pisalo moje prezime - „Ruski gruzijski režiser“. I sve moje titule su bile navedene, sve što sam radio. Naravno, bio sam pomalo iznenađen. Iako sam se negdje duboko u sebi uvrijedio na njega, ali sada ne želim da se tako piše. Napisao bih gruzijskog ruskog reditelja.

Ivan Tolstoj: Vox populi, glas naroda. Koje gruzijske glumce, pjevače, pisce volite? Naš dopisnik Aleksandar Djadin postavio je ovo pitanje na ulicama Sankt Peterburga.

Zaista volim glumicu Nani Bregvadze. Zaista mi se sviđa. Žena moje generacije. Na primjer, imao sam dobre utiske. Bio sam tamo i ljudi su tamo divni, vrlo gostoljubivi.

Shota Rustaveli. Sa kursa književnosti. Ostalo se ni ne sjećam.

Kikabidze prvi pada na pamet. Bio sam u Tbilisiju nekoliko puta u svoje vrijeme. Predivan grad, divni ljudi. Šteta i šteta da sve ovako ispadne.

Soso Paseashvili. Da, Gruzija nije loša, Gruzija je zapravo dobra. Ovo su vladari - njima je sve drugačije.

Shota Rustaveli je potpuno neuporedivo. Priroda je veoma lepa. Generalno, čini mi se da su Gruzijke veoma lepe.

Makvala Katrašvili, velika pjevačica Boljšoj teatra, Nani Georgievna Bregvadze, ćutim o Vahangi Kikabidzeu, on je narodni čovjek. A ako pogledate u korijene, pored Tbilisija, manastir Jvari je mjesto koje je Ljermontov zauzeo, gdje živi njegov Mtsyri. Gruzijci su veoma topao, pun ljubavi, gostoljubiv narod. Oni neverovatni ljudi i šteta je što kratkovidost vrha ne dozvoljava običnim ljudima da se vole.

Pa da odmah kažem... Pored umjetnika koji je svirao u Miminu... Vakhtang Kikabidze. Da li je Šota Rustaveli gruzijski pesnik? "Vitez u tigrovoj koži." Već kao odrasla osoba čitam sa zadovoljstvom. Zaista je šteta što dolazi do ovakvih nesuglasica. Ali čini mi se da to nije na nivou običnih ljudi, već upravo na nivou vlasti.

Samo Kikabidze. Činjenica da je tada još nastupao i da su bile prve melodije. Od tada je i ostao takav. Niko drugi.

Bio sam jednom na koncertu, bio je neki gruzijski ansambl i bilo je jako lepo. Ali, naravno, publika su bili samo predstavnici Gruzije. Nisam se osećao kao da pripadam. Zato što su oni tako aktivno podržavali, ali mi to nismo mogli.

Posjetio sam Gruziju radi prakse kada sam završio fakultet. Zaista mi se dopao Tbilisi. Ljudi su veoma ljubazni. Samo Gruzijci mogu dočekati goste na ovaj način. Generalno, nemam loš odnos prema Gruzijcima.

Možda znam neke, ali ne znam da su Gruzijci. Nisam baš dobar sa nacionalnostima.

Ne pijem gruzijsko vino, ali kultura... Sofiko Čaureli, Kikabadze, “Mimino” je moj omiljeni film.

Kikabidze, Nani Bregvadze, Gvartsiteli. I vrlo često sam posjećivao Gruziju. Uvek su bili veoma veseli i velikodušni. Generalno, moj odnos prema Gruziji je bio dobar. Tako da sam sada samo iznenađen što se ovo dešava. I mislim da je za to kriva gruzijska vlada, a ne sami ljudi.

Mnogo sam razgovarao sa gruzijskim naučnicima, Gruzija je zemlja sa velikom kulturom, hrišćanstvo je u Gruziji od 6. veka, a što se tiče današnjeg sukoba, svi ljudi igraju igrice, ponekad te igre poprimaju bizarne oblike. Neko je nekoga uhapsio, neko je protjerao, mada se po meni ništa tragično ne dešava, generalno normalne diplomatske i birokratske igre.

Ivan Tolstoj: Yuri Vachnadze nastavlja razgovor sa režiserom Robertom Sturuom.

Yuri Vachnadze: Jednom sam razgovarao sa Giom Kanchelijem, mojim prijateljem, prije svega vašim, i rekao mi je vrlo poznatu frazu da se njegova djela sviraju svuda. Širom svijeta se, zaista, izvodi Gia Kancheli. „Ali nigde nema slušaoca kao u Rusiji. I jednostavno nikada nigdje nisam naišao na takvu tišinu tokom izvođenja mog rada.” Dakle, kakva je, po vašem mišljenju, ruska publika, a kako kada gleda predstavu koju ste vi postavili?

Robert Sturua: Upravo smo se vratili iz Kalinjingrada, gde smo učestvovali na festivalu, tamo smo odveli Hamleta. Znam da naše pozorište nije baš poznato u ovom gradu - zbog izvesnih geografski uslovi bilo je teško otići tamo Sovjetska vremena, sada je postalo lakše. Moram reći da je postojao prevod sa titlovima, ali niko nije čitao titlove zbog činjenice da je veoma nezgodno. Pogledao sam u gledalište i vidio da su prestali da gledaju špice; nisam uvjeren da su svi čitali Hamleta prije dolaska na predstavu. Ali tako plemenitog i zahvalnog gledaoca kao što ste vi, dugo nisam video u Kalinjingradu.

I moram reći da mi se čini da mi ovo prija, ali u isto vrijeme, izvinjavam se, ali vjerujem da to nema veze sa političarima. Ovo je poseban dio nacije.

Kada sam prvi put bio u Americi, i kada sam pitao jednog od prosvijećenih ljudi ko je tamo vaš državni ministar, rekao mi je: „Ne sećam se, izgleda, ovog ili, izgleda, onog .” I bilo mi je jako čudno da ovaj inteligentan čovjek ne poznaje ministra vanjskih poslova svoje države. I tek sada shvatam da biti intelektualac ne znači znati ko je zadužen za tebe. Ponekad u istoriji ima trenutaka kada su moć i duh ujedinjeni, jer plemeniti, pošteni ljudi dolaze na vlast, i pokušavaju da urade sve što tradicija ovog naroda, duh ovog naroda, zahtijeva. Ali to se dešava tako retko da u istoriji mogu navesti samo 6-7 primera.

I zato bih voleo da ovaj gledalac koji je sedeo u Kalinjingradu, ili gledalac koji je bio u Samari, pogleda moju predstavu, koju je Rostropovič sa mnom postavio „Smrt Ivana Groznog“... I kada sam u ovom gladnom gradu napustio generalna proba, na koju smo pustili javnost, neka sredovecna zena u jako pohabanom kaputu (bila je zima) mi je poklonila uvenulo cvece, neko cudno, nisam mogao da ih identifikujem - nisu iz divljine , ovo cveće je imalo neku dobru prošlost, za mene je to bio najveći poklon koji sam dobio od gledaoca u Rusiji.

Ivan Tolstoj: A na kraju našeg programa, pjesnik-prevodilac Vakhushti Kotetishvili će pročitati pjesme Marine Tsvetaeve u originalu i u njenom prijevodu.

Vakhushti Kotetishvili:

Ja sam stranica za tvoju olovku.

Ja ću prihvatiti sve. Ja sam bela stranica.

Ja sam čuvar tvoga dobra:

Vratit ću ga i vratiti stostruko.

Ja sam selo, crna zemlja.

Ti si za mene zrak i kišna vlaga.

Ti si Gospodar i Gospodar, a ja sam

Černozem - i bijeli papir!

§ 3. Gruzijska književnost

Druga polovina 19. veka – najvažniji period u istoriji gruzijske kulture, posebno u istoriji umjetnička riječ. U to vrijeme u književnu arenu ulazi nova generacija pisaca, čiji rad odražava gruzijsku stvarnost sve do 10-ih godina 20. stoljeća. Važno je napomenuti da je upravo ova plejada gruzijskih pisaca uspostavila realističku metodu u gruzijskoj književnosti.

Ilja Čavčavadze (1837–1907)- svakako je centralna ličnost gruzijske književnosti i društveno-političkog života Gruzije u 19. veku. On je dao ton i odredio glavne pravce razvoja ne samo gruzijske književnosti, već i put razvoja društveno-političkog pokreta u Gruziji, kao i duhovnog života gruzijskog naroda. Ilya Chavchavadze je bio vođa i aktivan učesnik u svim poduhvatima od vitalnog značaja za naciju. Kao pisac, mislilac i političar, on je potpuno jedinstvena pojava u istoriji Gruzije. S pravom je nazvan "nekrunisanim" kraljem Gruzije.

Doprinos I. Chavchavadzea obnovi i oživljavanju gruzijskog jezika i književnosti je neprocjenjiv. On je reformator gruzijskog književnog jezika.

Glavna stvar u stvaralaštvu pisca je nacionalni motiv. Čitav umjetnički rad Ilya Chavchavadzea prožet je idejama borbe za spas gruzijskog naroda od degeneracije, očuvanje nacionalnog identiteta i jedinstva nacije i povećanje nacionalne samosvijesti.

Riznica gruzijske književnosti obogaćena je bezvremenskim remek-djelima Ilye Chavchavadzea. To su: "Bilješke putnika", "Majka Gruzijca", "Slavna domovina", "Vizija", "Prosjačka priča", "Udovica stada", "Je li on čovjek?" i drugi.

Djela Ilya Chavchavadzea, prožeta žarkom ljubavlju prema domovini i pozivom na nacionalnu borbu, dugo su služila kao duhovna hrana za borce za slobodu i nezavisnost gruzijskog naroda. Pokazao je gruzijskom narodu jedini put koji je vodio ka postizanju njihovog željenog cilja - obnove izgubljene državne nezavisnosti.

Akaki Cereteli (1840–1915). Zajedno sa Ilyom Chavchavadzeom, istaknuti gruzijski pisac Akaki Tsereteli stajao je u prvim redovima boraca za nacionalnu slobodu. On je, kao i I. Chavchavadze, bio pionir i aktivan učesnik u svim vitalno važnim nacionalnim poslovima. Pjesnik, prozaista, publicista, prevodilac, satiričar i humorista, Akaki Cereteli je prvenstveno bio lirski pjesnik.

Poezija Akakija Ceretelija je prožeta bezgranična ljubav zavičaju i idejama nacionalnog pokreta, o čemu svjedoče njegova brojna djela: “Sijeda kosa”, “Čonguri”, “Moja gorka sudbina”, “Proljeće”, “Suliko”, “Zora”, “Prosvetitelj”, “ Tornike Eristavi”, “Bashi-Achuki” i dr.

Optimistična djela Akakija Ceretelija, prožeta vjerom u budućnost gruzijskog naroda, odigrala su veliku ulogu u uspostavljanju i povećanju njegove nacionalne samosvijesti.

Jacob Gogebashvili (1840–1912). Posebno mesto u istoriji gruzijske književnosti i uopšte u istoriji gruzijske kulture zauzimaju aktivnosti jedne izuzetne ličnosti gruzijskog nacionalnog pokreta, velikog učitelja i dječiji pisac Jacob Gogebashvili.

Njegovo stvaranje udžbenika „Deda Ena” („Zavičajni govor”, 1876), „Gruzijsko pismo – prva knjiga za čitanje” (1876), među pojavama 19. veka, treba smatrati činjenicom od posebnog značaja. Jacob Gogebashvili je autor brojnih dječjih priča patriotskog sadržaja, među kojima se ističu: „Šta je Iavnana uradila?”, „Kralj Iraklije i Ingilojka”, „Nesebični Gruzijci” i druge. Ove priče služile su buđenju i jačanju patriotske svijesti kod djece.

Lavrenty Ardaziani (1815–1870) u romanu “Solomon Isakich Medzhganuashvili” prikazao je proces formiranja gruzijske buržoazije. Bilo je apsolutno nova tema u gruzijskoj književnosti.

Rafiel Eristavi (1824–1901). Kreativno djelovanje Rafiela Eristavi počinje 50-ih godina 19. stoljeća. Patriotske teme zauzimaju značajno mjesto u njegovom stvaralaštvu. Ovoj temi posvećena je njegova poznata pjesma „Hevsurska domovina“, priznata kao remek djelo gruzijske poezije.

Georgij Cereteli (1842–1900). Rad Georgea Tseretelija je izuzetan fenomen u istoriji gruzijske književnosti, novinarstva i publicistike, kao iu istoriji razvoja političkog mišljenja u Gruziji. Svjetonazor pisca određen je patriotskim motivima, borbom za nacionalnu slobodu i društvenu ravnopravnost.

U svojim delima: “Cvijet našeg života”, “Teta Asmat”, “ Sivi vuk“, “Prvi korak” George Tsereteli je naslikao zanimljivu sliku života u postreformskim i kasnijim epohama Gruzije. Njegov rad je poslužio za uspostavljanje kritičkog realizma u gruzijskoj književnosti.

Aleksandar Kazbegi (1848–1893). Književni talenat i građanska hrabrost Aleksandra Kazbegija posebno su se jasno očitovali u njegovom stvaralačkom djelovanju 80-ih godina 19. stoljeća. U njegovim romanima i pričama unutrašnji svijet likova, njihova osjećanja i doživljaji preneseni su velikom umjetničkom snagom.

Aleksandar Kazbegi je istinito prikazao okrutnost ruskih porobitelja i težak položaj gruzijskog naroda pod jarmom kolonijalnog režima carske autokratije. Tragične slikeŽivot potlačenog naroda i njegova neobuzdana želja za slobodom i nezavisnošću prikazani su sa velikom umjetničkom vještinom u djelima: “Heavisbury Gocha”, “Mentor”, “Elguja”, “Eliso” i dr.

Važa-Pšavela (1861–1915)- pseudonim velikog gruzijskog pjesnika Luke Razikašvilija. U Vazha-Pšavelinoj poeziji život je beskrajna konfrontacija između svjetla i tame, dobra i zla. U njegovim lirskim djelima: “Dobri kmet”, “Orao”, “Noć u planini”, “Drevna pjesma ratnika” i drugim, domovina je oličena u liku Božijem.

Kruna pesnikove poezije su njegove pesme: „Zmijožder”, „Bahtrioni”, „Gogoturi i Apšina”, „Aluda Ketelauri”, „Gost i domaćin”. Može se reći da je nakon Ilje Čavčavadzea i Akakija Ceretelija, patriotska poezija Vazha-Pshavele imala ogroman uticaj na uspon i razvoj gruzijske nacionalne svijesti.

Egnate Ingorokva (1859–1894) u gruzijskoj književnosti poznat je pod pseudonimom „Ninošvili“. Djelo Egnata Ninoshvilija odražava život i način života njegove rodne zemlje (Guria). Na pozadini mizerne egzistencije seljaka u vrijeme uspostavljanja kapitalizma u Gruziji, pisac pokazuje društvene protivrječnosti koje postoje između različitih slojeva gruzijskog društva. Priče „Gogia Vishvili“, „Mose, seoski činovnik“, „Simona“ posvećene su ovoj temi.

Njegovo djelo “Pobuna u Guriji” posvećeno je ustanku u Guriji 1841. godine.

Avksenti Cagareli (1857–1902) – poznati dramaturg, prvak obnovljenog gruzijskog teatra.

Dugometražni filmovi “Keto i Kote” i “Drugačija vremena danas” bazirani su na radnjama njegovih bezvremenskih komedija.

Populističke ideje odrazile su se u gruzijskoj književnosti druge polovine 19. veka. Sa ove tačke gledišta, interesantna su dela Antona Purtseladzea (1839–1913), Ekaterine Gabašvili (1851–1938), Sofrom Mgaloblišvilija (1851–1925) i Nika Lomourija (1852–1915). U to vrijeme, pisce koji su bili strastveni prema populističkim idejama nazivali su “obožavateljima običnog naroda”. Najpopularnija djela popularnih pisaca pripadaju Peruu: “Lurja Magdana”, “Kadzhana”, “Matsi Khvitia”.

IN kasno XIX i početkom 20. veka pojavila se nova generacija gruzijskih pisaca na književnom polju, među kojima, pre svega, treba istaći Šio Dedabrišvilija (Aragvisspireli), Davida Kldiašvilija, Vasilija Barnavelija (Barnova), Kondrata Tatarašvilija (Nenaoružani ), Chola (Bikenti) Lomtatidze i Shalva Dadiani.

Šio Dedabrišvili (1867–1926) u gruzijskoj književnosti poznat je pod pseudonimom “Aragvisspireli”. Glavna tema njegovog rada je odnos čovjeka i društva.

David Kldiashvili (1862–1931)- briljantni hroničar života gruzijskog sitnog plemstva, koji je bio lišen ekonomskog tla i privilegija u vrijeme uspostavljanja buržoaskih odnosa. Pisac nenadmašnom veštinom i suptilnim humorom prikazuje tragediju osiromašenih plemića, koji su se nekada ponosili svojim povlašćenim položajem i dostigli potpuno osiromašenje.

U djelima Davida Kldiashvilija: “Solomon Morbeladze”, “Maćeha Samanišvili”, “Nedaća Darispana”, junaci koji se nađu u komičnoj situaciji postaju žrtve tragične sudbine.

Vasilij Barnov (1856–1934) oživeo žanr istorijskog romana u gruzijskoj književnosti. Njegovi istorijski romani „Isanijeva zora“, „Mučeništvo ljubavi“, „Uništenje Armazija“ plene čitaoca dubokim patriotizmom i uzvišenom ljubavlju.

Kondrate Tatarašvili (1872-1929) (“Nenaoružani”) u svom djelu “Mamluk”, na pozadini tragične sudbine dvoje ljudi, prikazuje jedan od najmonstruoznijih fenomena koji se dogodio u Gruziji u 18. vijeku – kupoprodaju zarobljenika.

Čola (Bikenti) Lomtatidze (1878–1915) je u gruzijsku književnost uveo temu užasa zatvorskog života. Njegova najpoznatija djela na ovu temu su “Pred vješalima” i “U zatvoru”.

Shalva Dadiani (1874–1959) obogatio je gruzijsku književnost svojim dramskim djelom „Juče“ i istorijskim romanom „Georgi Ruski“, posvećenom epohi kraljice Tamare.

Početkom 20. vijeka svoj stvaralački rad započinju budući majstori umjetničkog izraza: Mikheil Javakhishvili, Niko Lordkipanidze, Leo Shengelia (Kancheli), Alexander Chochia (Abasheli), Galaktion Tabidze, Titian Tabidze, Joseph Mamulashvili (Grishashvili) itd.

Mikheil Javakhishvili (1880–1937) započeo je svoju književnu djelatnost početkom 19. stoljeća. Aktivno je učestvovao u nacionalnom pokretu. Njegove prve priče („Čančura“, „Gabo obućar“ itd.) realistične su i prožete idejama humanizma.

Niko Lordkipanidze (1880–1944) Svoje prve radove napisao je pod uticajem impresionizma („Srce“, „Nenapisana priča“, „Na mesec“ itd.). Njegove kratke priče prožete su osjećajem razočaranja u život uzrokovan njegovom tupošću i surovošću.

Od rani radovi Leo Chiacheli (1884–1963) najznačajniji je briljantni primjerak Gruzijska proza roman “Tariel Golois” u kojem je društvena borba našla svoj realistički odraz.

Tizian Tabidze (1895–1937) bio jedan od najtipičnijih predstavnika gruzijske simbolike. U njegovom stvaralaštvu osjeća se veza između gruzijske poezije i romantično-patriotske tradicije.

Kreacija Galaktion Tabidze (1891–1959) je nepresušna enciklopedija ljudske duše, koja podjednako odražava stvarno i nestvarno, ljudsku slabost i snagu, radosti i tuge.

Joseph Grishashvili (1889–1964) ušao u gruzijsku književnost sa svojim optimističkim, patriotskim pjesmama. U njegovom radu, pored teme ljubavi prema domovini, vodeće mjesto zauzimaju egzotične vrste antikviteta Tbilisija.

Druga gruzijska književnost polovina 19. veka i početak 20. veka zauzeo zasluženo mesto u riznici dostignuća svetske kulture.

O medenom mjesecu moljca i kruhu svagdanjem.

Guranje.
Ovo je divan članak Šote Iatašvilija, objavljen u Journal Hallu 2003. godine.
Rado ću iskoristiti priliku da upoznam sve zainteresovane za gruzijsku književnost. Bar u fragmentima. I hvala Šoti na njegovom titanskom radu.
U članku se spominju istinski veliki autori gruzijske proze, čije je ime dobro poznato čak i među čitateljima koji govore ruski. Ali zanimljivija će biti imena čisto gruzijskih pisaca.

Fragmenti mozaika nove gruzijske proze

Nova faza formalističkog eksperimentisanja i ideološke obnove započela je u gruzijskoj prozi 1990-ih, pa ćemo se fokusirati na ovaj vremenski period. Po pravilu se u radovima nalaze novi trendovi mlađe generacije, što je sasvim prirodno. Na osnovu toga, glavni fokus naše pažnje biće mladi autori. Druga stvar je što su ti eksperimenti često zanimljivi kao originalne ideje, ali njihovo umjetničko oličenje nije na visokom nivou, sudeći po savremenim standardima. Istovremeno, stari majstori nastavljaju da pišu na visokom nivou, ali nisu ažurirani ni ideološki ni oblikovno. To, međutim, ne važi za sve, pa ćemo stoga od „proizvoda“ starije generacije izdvojiti tekstove koji se uklapaju u kontekst epohe.

Naravno, u modernoj gruzijskoj književnosti postoji zanimljivih autora, koji se drže na površini, te bi bilo prikladno započeti razgovor s njima. Dijagnostika novih metoda i književnih tehnologija uz pomoć kojih privlače pažnju čitatelja pružit će priliku da se govori o autorima koji nisu toliko promovirani, čiji eksperimenti i ideje nisu ništa manje (ako ne i više) važni za novu gruzijsku književnost.
1.
Među mlađom generacijom najpopularniji je prozni pisac današnjice Aka Morchiladze(r. 1966). Već je objavio najmanje desetak romana i zbirki priča, a one su, po današnjim skromnim gruzijskim standardima, bestseleri. Aka Morchiladze piše radove dve vrste.
Prvi je stilizacija gruzijskog života i jezika 19. i ranog 20. vijeka. U ovim tekstovima on uspješno stvara vlastitu mitologiju grada Tbilisija, koristeći, između ostalog, čisto postmodernističke metode. Na primjer, u najpoznatijem (i vjerovatno najboljem) romanu ovog tipa, “Let u Madatov i nazad” (1998), on u detektivsku liniju uvodi žandarmerijskog pukovnika Mushnija Zarandia, jednog od glavnih likova iz romana. Chabua Amirejibi“Data Tutashkhia”, au drugom heroju - umjetniku Hafou - lako ga je prepoznati Sergej Parajanov.

Aka Morchiladze vrlo često stvara svoja djela u detektivskom žanru. Nije slučajno da ga kritičari upoređuju s njim Boris Akunin. Ali pripisivati ​​uspjeh samo popularnosti žanra bilo bi, naravno, pogrešno i nepravedno. I još nije poznato koje je od djela Morchiladzeu donijelo veliku popularnost. Činjenica je da paralelno s eksperimentima u žanru povijesne detektivske fikcije piše i romane o modernosti. Oni govore o nečem sasvim drugom: o novom tipu odnosa u društvu, o elitizmu, snobizmu, o tinejdžerima. Donekle su stilizirani i način razgovora, argot i žargon, a često se ne radi o fiksaciji savremenog gruzijskog kolokvijalnog govora, već o njegovom umjetnički izoštrenom razjašnjenju. U najnovijem romanu „Dole kukuruzna republika“ (2003; ovaj naslov je pozajmljen iz romana Konstantin Lordkipanidze 30-ih godina dvadesetog veka) - Aka Morchiladze pokušao da pokaže određenu profitabilnost u ovoj oblasti: kao što znate, tokom poslednjih dve stotine godina, mnoge ruske reči su ušle u gruzijski govor u iskrivljenom obliku. Slengovski govor je posebno razvodnjen ruskim pozajmicama. Ali unutra U poslednje vreme započeo je novi proces: engleski se uvodi u govorni jezik. Morchiladze je dobro uhvatio početke novog žargona. Radnja njegovog romana odvija se u Londonu. Tekst je navodno preveden sa engleskog na gruzijski, a zbog lošeg prevoda govor gruzijskih emigranata je preopterećen anglicizmom. Veoma sumnjam da gruzijski emigranti danas tako komuniciraju jedni s drugima, već je pisac, na osnovu političkih i sociokulturnih trendova, pokušao sagledati budućnost gruzijskog kolokvijalnog govora.

Zurab Karumidze(r. 1957) često se spominju zajedno sa Morchiladzeom kada se govori o stilizacijama. U principu, on je to počeo raditi ranije od Morchiladzea, ali zbog specifičnosti njegovih stilizacija nije postao popularan autor. Obilježje njegovog stvaralaštva je modernizam džojsovskog tipa, a moglo bi se čak reći da je njegov posljednji roman “Zamračeno more” (2000.) pokušaj da se napiše gruzijski “Uliks”. Osoba koja se kreće u umjetničkim i elitnim krugovima Tbilisija, čitajući ovaj tekst, prepoznaće mnoge ljude. Ako pogledate dublje, postaje očigledna želja pisca da stvori kulturnu sliku grada na kraju stoljeća (i našeg rodnog Tbilisija, i Grada općenito). Način pisanja Karumidze ovdje je adekvatan metodi stvaranja muzičkog djela, dakle pričačesto izgubljena, sekundarna je. Dizajn zvuka, ritam itd. dolaze do izražaja. — Karumidze zna da oživi arhaizme, njegov jezik je izražajan. Istovremeno, ovaj tekst je vrlo (možda čak i previše) intelektualan, preopterećen citatima i reminiscencijama.

“Stilista” novije generacije, David Kartvelishvili(r. 1976.), u mnogočemu se mogu porediti sa Aka Morchiladzeom, ali između njih postoje i mnoge značajne razlike. Ako govorimo o tehnici pisanja, onda karakteristična karakteristika Kartvelishvili je minimalizam, kapacitet fraze, montaža. Poput Morchiladzea, stvara stilizacije s kraja 19. i početka 20. stoljeća, ali i opisuje savremeni život i običaje. Ali bez obzira o kojim vremenima piše, njegovi tekstovi su uvijek obasjani nekim zapanjujuće čistim, istinskim sentimentalizmom i iskrenošću. Nedavno je, čini se, poduzeo “radikalne mjere” – počeo je pisati priče obilježene kršćanskom (tačnije, pravoslavnom) etikom, koja ispada iz postojećeg književnog konteksta. Njegova zbirka kratkih priča „Dnevnici za Mirandu” (2003) je živopisna i visokoumjetnička potvrda toga.

roman Diana Vachnadze(r. 1966.) “Nata, ili Nova Julija” (2003.) može se smatrati prvim primjerom nelinearne proze u gruzijskoj književnosti. Već iz naslova je jasno da je ovaj epistolarni roman pokušaj da se rekreiraju problemi i teme Rusoovog romana. Počinje Natinim pismom njenom dečku Leu. Ona to piše u avionu pola sata pre sletanja u Njujork. U ovom trenutku, Nata shvata da distanca između nje i Lea ubrzano raste i da je seksualna intimnost sa njim nemoguća. Počinje da ima psihičku krizu, koju njena prijateljica mirno analizira. Ali ubrzo i on pada u tešku depresiju. Prepiska postepeno dobiva dnevnike, bilješke iz snova, eseje (na primjer, u roman je uključen Baudrillardov esej "Smrt u Veneciji") itd. Tekst postaje višedimenzionalan. Heterogen je i jezik romana: stilizacija Rusoovog manira, preuveličan pretenciozan stil i poetska proza, parodija na kulturološke tekstove preopterećene terminologijom, a pored toga i sleng, koji se menja u različitim jezičkim slojevima, oponaša, „navikavanje do” sljedeće stilske situacije. Osim toga, korpus romana uključuje šest recenzija o njemu. Činjenica je da je roman, počevši od 1999. godine, objavljivan onako kako je pisano u listu “Alternativa”. Kritičari su na nedovršeni roman odgovorili kritikama - objavljene su u istim novinama. Ove recenzije su uticale na razvoj djela. Došlo je do toga da je jedan od recenzenata postao lik u romanu, a glavni junaci - Nata i Leo - počeli su da koriste argumente kritičara u svojim obrazloženjima. U svom dovršenom obliku, roman se može čitati na različite načine: prvo glavni dio, a zatim kritike, ili sve redom, zajedno sa kritikama, pratiti kako se razvijao odnos između glavnog autora i kritičara, kako se zajedno su kreirali ovaj tekst.

U 19. vijeku postaje intenzivna podjela umjetnosti na žanrove. Ovaj proces je postao široko rasprostranjen u dvadesetom veku, a do kraja veka žanrovska diferencijacija je praktično završena. Žanrovski spektar obogatila je i kinematografija, koja je u književnost uvela žanrove kao što su „akcija“, „horor“, „triler“ itd. Žanrovska umjetnost u naše vrijeme, uglavnom, to je zanat, ali je u isto vrijeme žanrovska polifonija postala vrlo impresivna. Vjerovatno je to ono što je neke umjetnike navelo na ideju da bi manipulacijom žanrovima ove fosilizirane strukture mogle oživjeti i od njih stvoriti novi organizam. Od samog početka pristup “manipulatora” bio je ironičan. Tačnije, pristup čitaocu, ljubitelju određenog žanra, bio je ironičan: na primjer, djelo je počelo kao detektivska priča, ali malo po malo detektivska priča nestao, a iznenađeni čitatelj je otkrio da čita čistu erotiku. Erotica je zamijenjena Naučna fantastika, zatim se detektiv vratio itd. do kraja rada. Kompoziciono, upravo je tako konstruisan jedan od najboljih primjera žanrovskog eklekticizma, roman američkog pisca Charlesa Bukowskog “Otpadni papir” (1994.). Ova tehnika je korišćena i u romanu gruzijskog pisca Marcijanija (r. 1953.) „Medeni mesec moljca“, objavljenom 2003. godine, ali napisanom pre 20 godina – 1982-1983.

U svjetskoj književnosti tih godina vjerojatno bi bilo teško pronaći tekst koji bi tako konceptualno i svrsishodno utjelovio formalni metod kao Marcianijev roman. Ovo posebno važi za gruzijsku književnost. Neko će se sjetiti "Water(po)loo" Guram Dochanashvili, gdje postoje znakovi „žanrovskog kompota“. Ali možemo sa sigurnošću reći da je ova ideja u potpunosti realizovana u Gruziji Marciani.

U realističkim odlomcima ovaj roman je naelektrisan laganom erotikom postojanja. U fantastičnim fragmentima ova erotika postaje zapravo „opscena“, ali se u fantastičnoj areoli njena „opscenost“ neutrališe. Marciani radi na ivici kiča kada koristi praksu nadrealizma. Kada se radi o „žanrovskom kompotu“, više nije neprikladno zanemariti kič kao zajednički nazivnik žanrova – ovo je stav autora. Uopšteno roman Marciani— zbirka arhetipova sa originalnom modernizacijom mitoloških i folklornih tema.

Marciani- iz Kutaisija, napominjem to jer ovaj grad ne prestaje da „opskrbljuje“ obnovitelje gruzijske književnosti i inovativni duh u njemu nije zamro. Nakon takvih prozaista kao Rezo Cheishvili I Rezo Gabriadze, najbolji predstavnici narednih generacija, iz raznih razloga, manje su uočljivi u književnoj areni. Ali nastavljaju da stvaraju tekstove koji će, siguran sam, vremenom značajno uticati na književni proces. Među ovim autorima moramo navesti Tsira Kurashvili (r. 1962). U njenim tekstovima posebno vrijedi istaći priču “Ne osvrći se!” (2001) - prikazuje nepodnošljivu društveno-političku situaciju u gruzijskoj provinciji poslednjih godina. Ovo se radi sa rijetkom unutrašnjom otvorenošću i ekspresijom. Glavna karakteristika njenog stila pisanja je upotreba stilizovanog imeretskog dijalekta za postizanje većeg intenziteta u naraciji. Takav potez se rijetko viđa u gruzijskoj literaturi, gdje se dijalekt obično koristi kao duhovita boja ( N. Dumbadze, R. Cheishvili i sl.). Takvi presedani mogu se naći u gruzijskoj prozi ranog dvadesetog veka, kada je mingrelski dijalekt služio K. Gamsakhurdia i D. Shengelaya za emocionalno opterećenje teksta. S tim u vezi, roman treba posebno istaći Demny Shengelaya“Sanavardo.”

Budući da se razgovor okreće upotrebi dijalekta, svakako biste trebali zapamtiti Beso Khvedelidze(r. 1972). On ide dalje u svojim eksperimentima: njegovi likovi su rođeni stanovnici Tbilisija, zauzeti civilnim poslovima i razmišljaju o aktuelnim i vječne teme, — iz nekog razloga govore na nekom čudnom dijalektu, sličnom Kahetiju. Takva nekompatibilnost omogućava autoru da prikaže donju stranu duše likova, njihove unutrašnje probleme. Uopšte Beso Khvedelidze je vrlo plodan autor, nije fokusiran ni na jednu temu ili stil. Ovaj autor ima bujnu maštu, pa likovi u njegovim pričama više liče na fantome i ne potpadaju pod poznate psihološke sheme.

Gruzijska književnost je oduvijek imala tabu i svete teme, a danas, kada im se mladi autori obraćaju, to često izaziva skandal u javnosti. Prije godinu dana izbio je najveći skandal posljednjih godina. U središtu je bila priča Lashi Bugadze(r. 1977) “Prvi Rus” (2002). Govori o prvoj bračnoj noći kraljice Tamare (sada se smatra Gruzijkom Pravoslavna crkva kanonizovan) sa knezom Jurijem Bogoljubskim, koji je, kako je poznato iz gruzijskih istorijskih hronika, bio zoofil. Ali jedno su suve informacije izgubljene u hronikama, a drugo je ona umjetnički opis. Mnogi Gruzijci su ovu priču shvatili kao uvredu. Vjerovatno će, ako se prevede na ruski, među ruskim čitaocima naći i onih čiji će nacionalni ponos biti povrijeđen i koji će nastojati da autorove namjere objasne političkim razmatranjima. Ali ne mislim da je autor, kada je pisao ovaj tekst, razmišljao o šokantnom, o skandalu. U Bugadze Najbolje priče su one koje prerađuju biblijske priče, istorijske događaje itd. (na primjer, njegova priča “Kutija” govori o Noinoj arci, njegova priča “Drvo” govori o Isusovom magarcu). Konstantno radi u ovoj oblasti, a priča „Prvi Rus“ nije bila izuzetak u tom smislu. S druge strane, autor je ipak shvatio da ga na takav čin guraju “satanske sile” i izrazio je svoj stav prema radnji u formi: priču treba čitati od kraja do početka, počevši od 5. poglavlje i završavajući sa 1. poglavljem, tj. čitalac mora listati tekst obrnutim redoslijedom. I, kako autor kaže na početku (tj. na kraju) priče, tako je napisano jer je „sve suprotno od đavola“ (gruzijska poslovica, koja se može prevesti na ruski kao „sve nepravedno je od zao”).

U modernoj gruzijskoj književnosti postoji pisac koji je svjesno orijentiran na književni radikalizam - to je Zaza Burchuladze(r. 1973.), koji je u prvoj fazi svog rada objavljivao pod pseudonimom „kafkijanski“ Gregor Samsa. Nastoji da govori o onim stvarima o kojima se ranije nije govorilo u našoj književnosti. Simpsonovi roman zasnovan je na problemu homoseksualnosti. Ali likovi poznate animirane serije "Simpsonovi" zabrinuti su zbog ovog problema. Mnoštvo i fantomska priroda likova čini intonaciju ironičnom, a radnju grotesknom. U isto vrijeme, tekst je prožet, možda, pomalo namjernom, ali ipak nekom vrstom pojačanog bola.

U romanu “Pismo majci” (2002), glavni lik piše majci od Tbilisija do Bakua i otvoreno govori o svojim intimnim problemima, počevši od djetinjstva. Nigdje se to direktno ne navodi, ali se osjeća da je za ove probleme kriva majka. Predosjećaj se ispostavlja tačnim, međutim, ono što se događa na kraju romana potpuno je neočekivano - junak obasipa majku uvredama, grdi je i psuje, a na kraju posljednjeg slova stavlja veliku crnu tačku, što je kaka tačka.

Moderna gruzijska književnost je prilično snažno usmjerena na destrukciju, možda je ovo samo odraz moderne stvarnosti, reakcija na nju. Ali često se to radi kako bi se privukla pažnja čitatelja i nije određena unutarnjim potrebama teksta. U tom kontekstu sve je veća uloga autora koji donose pozitivnu energiju i duhovnost, čiji tekstovi istražuju vječne teme. S tim u vezi, valja još jednom spomenuti pravoslavnu književnu modernost David Kartvelishvili. Želim da završim inspekciju "novih" kao sluga Gospodina Krišne Aleko Shugladze(r. 1965).

Nedavno su se u gruzijskoj literaturi pojavili tekstovi “napravljeni” koristeći budističku, zen-budističku, sufijsku itd. praktičar Ali stiče se osjećaj da je privlačnost ovim duhovnim praksama zbog egzotike i mode; sami tekstovi su vrlo površni. Ne možeš me kriviti ni za šta Shugladze. On „prilagođava“ istočnjački stil razmišljanja zapadnom stilu pisanja. Priča „Odgovori na malotiražnu publikaciju“ (1997) jedna je od najboljih u prozi 90-ih. Lik koji sebe smatra Manuelom iznenada otkriva da ga svi oko njega zovu Daniel i pada u strast. Junak počinje da tvrdi da je Manuel. Shodno tome, članovi njegove porodice, prijatelji i cijeli svijet mu žestoko dokazuju da je on Danijel – a cijela priča se gradi kao razvoj ovog sukoba. Obje strane otkrivaju veliki talenat spekulativno razmišljanje. Obje strane uspijevaju suprotstaviti jake argumente protivnika logički i psihološki uvjerljivim protuargumentima. Slažem se, ovo je vrlo originalan književni uređaj za prikazivanje podvojene ličnosti, zahvaljujući kojem priča izbjegava biti shematizirana. Naprotiv, dobija egzistencijalnost i metafiziku, koja često nedostaje i našoj dobroj književnosti.

2. Pređimo na stariju generaciju.

Patrijarh gruzijske književnosti, autor više od 20 romana, divan pripovedač i jedinstven stilista Otar Chkheidze(r. 1920.) tokom svoje karijere sprovodi projekat koji mu se čini iznad snage savremeni pisac: Nastoji da postane umetnički hroničar Gruzije dvadesetog veka. Kretao se namjerno i postepeno se skraćivao interval između godine kada je novo djelo napisano i događaja koji su se u njemu odražavali. Shodno tome, dokumentacija se povećavala, a fikcija je sve više podređivala ovoj dokumentaciji i postala njena književna boja. 90-ih godina Otar Chkheidze„poklopio” se sa hronologijom i išao rame uz rame s vremenom sa svojim romanima. Morao sam pisati o modernoj Gruziji tokom veoma teških godina: građanski rat, svrgavanje Gamsahurdije, bezakonje, povratak Ševarnadzea... Otar Chheidze je pratio ove događaje, opisao ih, počevši od romana „Umjetnička revolucija“. Likovi u romanu su bili poslanici, ministri, javne ličnosti... Ali pisac se nije ograničio samo na dokumentarni opis događaja. Grotesknom i novinarskom patosom direktno je iskazao svoj politički stav i odnos prema svim likovima slikanim iz života. I nije iznenađujuće što je nakon objavljivanja svakog njegovog romana izbio skandal. Prototipovi mnogih likova su se osjećali uvrijeđeno i izražavali svoje ogorčenje. Naravno, kada pisac stoji na nekoj političkoj platformi, to može učiniti njegova djela manje ili više pristrasnim. Kako je bilo tačno i etično Otar Chkheidze u njihovim ocjenama - o tome će se tek morati raspravljati, ali s književne tačke gledišta, Chkheidzeovi najnoviji romani su nesumnjivo fenomenalni: takva sinteza dokumentarnog (moglo bi se čak reći i hiperdokumentarnog) i fikcija, po mom mišljenju, ranije nije bilo u gruzijskoj književnosti.

Chkheidze završio svoj projekat, postavši umetnički hroničar 20. veka, i krenuo u 21. vek. Njegov najnoviji roman, “2001”, kako naslov sugerira, opisuje događaje iz 2001. godine. Jedan od aktivnih likova u njemu je Mihail Sakašvili, tvorac "Revolucije ruža" i aktuelni predsednik Gruzije. Pitam se da li će se pisati “2003” i koliko će poznati događaji biti opisani u ovom djelu? U svakom slučaju, to će se pokazati vrlo zanimljivim i korisnim za gruzijsku književnost. I siguran sam da se čitaoci raduju takvom djelu.

Još jedan klasik gruzijske književnosti, Otar Chiladze (r. 1933), sa svojim romanima prošao je otprilike isti put kao Otar Chheidze. U smislu da se i on postepeno približavao umjetničkom razumijevanju modernosti. Chiladze je krenuo izdaleka: njegov prvi roman "Čovjek je išao putem" opisao je mitološku Gruziju. Zatim je pisac napravio skok u 19. vek, početak 20. veka itd., sve dok u svom petom romanu „Avelum” (1993) nije stigao do današnjih dana. Avelum je izazvao kontroverzu za razliku od bilo kojeg od njegovih prethodnih romana. Neki su mislili novi roman vrhunac njegove kreativnosti, drugi - neuspjeh. Razlog je upravo to što se prvi put okrenuo modernosti i pred čitaocima se nije pojavio baš „obični Chiladze“.

Roman opisuje događaje iz 1991-1992, ali glavnina crta Sovjetski period, takozvani sovjetski intelektualac, sovjetski pisac, koji u stvarnosti nije ni sovjetski intelektualac ni sovjetski pisac, ali ni očigledan antisovjetski element. Čini mi se da je pisanje ovog teksta za Chiladzea bio egzistencijalni čin. Za pisca koji se našao u novoj eri, u novom društvu i novom mentalnom prostoru, postalo je pitanje života i smrti ispitati prošli život i ocijeniti ga u sistemu apsolutnih kategorija kao što su sloboda, ljubav, hrabrost. Otar Chiladze uspio je to učiniti: stvorio je generaliziranu sliku sovjetskog intelektualca – svog savremenika. Model romana od kraja do kraja je izvanredan: „carstvo ljubavi“ koje je Avelum izgradio kao protivtežu sovjetskom carstvu. Najradikalnija manifestacija slobode za njega je stvaranje “carstva ljubavi” i predstavljanje sebe kao njegovog cara.

Estetika romana se dramatično mijenja kada autor počinje opisivati ​​godine nacionalnog pokreta i građanskog rata. Ovdje, kao umjetničko sredstvo, Chiladze koristi glasan jezik štampe i tipične slogane. Mislim da se takva "avangarda" pokazala neorganskom za Chiladzea. Instalacija novinskih isječaka ne odražava čitav niz emocionalnih i psihičkih raspoloženja tog vremena. Višedimenzionalni „sovjetski likovi“, prelazeći u postsovjetski period kao tipovi novinskih klišea i kolaža, postaju ravni i direktni.

Nakon “Aveluma” je 2003. objavljen roman Chiladze"Godori." Takođe slika portret "sovjetskog pisca". Ali glavni lik Godorija, Elizbar, više ne može da gradi svoje "carstvo ljubavi" i živi u iluzijama. U njegovoj porodici se nalazi potomak Kašelija, porodice čudovišta, čiju priču autor iznenađujuće kompaktno i ekspresivno ispriča već na prvim stranicama romana. Ovaj rod simbolizira cijeli sovjetski sistem u njegovim najzlijim manifestacijama. A slabost i agonija Elizbarove porodice je ono od čega je Avelum slučajno pobegao, ali mnoge njegove kolege nisu spašene. Konceptualno, “Avelum” i “Godori” se mogu smatrati duologijom u kojoj su prikazana dva puta “sovjetskog pisca” i “sovjetskog intelektualca”.

Nakon “Data Tutashkhia” morali smo čekati dvije decenije na novi roman Chabua Amirejibi(r. 1921). Pojavio se 1995. godine. “Mount Mborgali” je himna koja se pjeva slobodi, ljudskoj izdržljivosti i ljubavi prema životu. Roman opisuje još jedan bijeg iz sibirskog zatvora kojeg je izveo Gora Mborgali, muškarac od oko 60 godina koji je osuđen na doživotnu robiju. Po strašnoj hladnoći, u mećavi, u ledu i snegu, kroz tundru i tajgu, Gora pređe 2500 km za 5 meseci i priseća se svog života: zatvorskih godina, mladosti, detinjstva... Uz to, priče starih poznanika i priča izranjaju mu u sećanju o precima... Sve ove epizode i slike, nanizane duž 2500 kilometara dugačke ose radnje, oslikavaju skoro dva veka istorije Gruzije, njenog načina života i običaja. Ogroman heterogeni materijal integriran u um Gorea Mborgalija čini ovog bjegunca simboličnim likom čija je sudbina slična sudbini njegove zemlje.

U romanu je i drugi glavni lik - šef službe za traženje Mytileniche, koji juri Mborgalija. Borba među njima u ovom kontekstu poprima i simbolički karakter. Portret Mytilenića, njegov stil razmišljanja i metode traženja opisani su tako dojmljivo da kontrapunkt Gore Mborgali-Mytilenić čini narativ fascinantnim.

Treći roman je nedavno objavljen Chabua Amirejibi “ Georgija Briljantnog.” Još nisam stigao da ga pročitam, pa ću odmah preći na još jedan naš klasik - Guram Dochanashvili.

Guram Dochanashvili(r. 1939.) je autor koji zna sve da radi sa gruzijskim jezikom. I on to radi decenijama. Uticaj Dochanashvili na književni proces je ogroman. On je otvorio nove horizonte, učinio jezik iznenađujuće savitljivim i slobodnim. Iz njegovih tekstova mnogi su naučili i uče kako da začaraju riječ. Ali Dochanashvili nije zadovoljan postignutim i ide dalje. Godine 2003. objavio je veliki roman „Crkveni blok“, u kojem njegovo jezičko vještičarenje prelazi sve granice: sufiksi i prefiksi su na mjestu, fonetika riječi se mijenja, složene riječi dolaze na veliko, fraze se razvlače, a onda iznenada prekidaju. , pojavljuje se drugačija sintaksa itd. Ovako grandiozan roman odavno nije napisan u Gruziji, pa, osim jezičkih eksperimenata, procena svih njegovih semantičkih slojeva nije lak zadatak i zahteva mnogo truda. Stoga ću se za sada ograničiti samo na ovo opšta karakteristika a intrige radi, dodaću da je značajan dio romana završetak, a ima sedam završetaka.

Rezo Gabriadze(r. 1936) kao filmski scenarista i direktor lutkarskog pozorišta poznat je širom sveta, pa tako i u Rusiji. Od njega možete očekivati ​​sve, pa nije bilo iznenađujuće što su njegova dva nova mala romana “Kutaisi - grad” (2002) i “Čito GK - 49-54, ili Doktor i pacijent” (2003) postala događaj u književni život Gruzije. On rekreira svoj rodni grad Kutaisi, koji počinje živjeti prema Gabriadzeovim čudnim zakonima i konceptima, a čak i najjednostavniji postupci likova su jedinstveni i zauvijek ostaju u glavama čitatelja. Na primjer, glavni lik prvog romana, Varlam, "u starosti svog djetinjstva" bavi se stalnom trampom: ili mijenja omote slatkiša za ležajeve, ili mijenja etikete limunade za fotografije Tarzana itd. A magija ovih trampa isprepletena je sa magijom istih jednostavnih radnji drugih likova. Ovi romani se čitaju kao različiti dijelovi istog romana. A ujedinjuje ih lik koji djeluje u oba teksta - ovo je Ermonia, anđeo čuvar grada Kutaisija.

Roman je izuzetno preopterećen ruskim „varvarizmima“, ali to ne čini njihov stil vulgarnim. Naprotiv, transparentan, figurativan govor Gabriadze zajedno sa svojim prepoznatljivim humorom, koristi ovu globalnu „varvarizaciju“ da stvori još jedan fenomenalan jezik u gruzijskoj književnosti.

Naira Gelashvili(r. 1947), autor mnogih kratkih priča i romana “Majčina soba”, objavio je 1999. knjigu “Autobiografski, previše autobiografski”. Knjiga kombinuje tekstove različitih tipova: prvi deo romana „Krhotine ogledala“, književne priče, pesme, pesme itd. Možemo reći da je ona u modernoj gruzijskoj književnosti izraziti sljedbenik egzistencijalne, psihološke proze evropskog tipa. Zanimljivo je da su protagonisti njenih radova skoro uvek bili muškarci. I to nije slučajno: uvijek se trudila da ne polazi od svog “ja” pa čak ni od ženskog “ja”, već da objektivizira, generalizira postavljene probleme, analizira ih u filozofskom i ideološkom diskursu našeg vremena. Dakle, na prvi pogled ova knjiga, kao „ja“ orijentacija, jeste radikalne promjene autorski stav. Ali ako pogledate dublje, ispada da je kreativni vektor Naira Gelashvili ostala ista, samo što ju je ovaj put iskoristila lično iskustvo da postignu svoje umetnički zadaci.

“Krhotine ogledala” je roman o djetinjstvu i adolescenciji. Mnogo je takvih romana u svjetskoj književnosti, ali Naira Gelashvili uspio stvoriti tekst koji nije sličan ovim divnim primjerima. Roman se sastoji od malih „krhotina“, a svaka „krhotina“ je parabola. “Previše autobiografski” ispričane epizode naglo se emotivno i pouzdano razvijaju u nešto drugo, a djetinjstvo postaje materijal za umjetničko ilustraciju moralnih i filozofskih načela.

Nugzar Shataidze(r. 1944.) je veličanstven pripovjedač, jedan od onih pisaca koji umije da oživi jezik svojih baka i djedova i prenese aromu gruzijskog seljačkog govora. Može se smatrati najboljim nastavljačem te linije u gruzijskoj prozi, čiji je klasik Rezo Inanishvili. Godine 1999 Shataidze objavio "Priču o hlebu", a ovaj tekst, napisan njegovim karakterističnim "elastičnim" jezikom, postao je jedan od najčudnijih fenomena gruzijske književnosti poslednje decenije. Ova priča govori kako se peku različite vrste kruha. Detaljno je objašnjeno, sa svim nijansama: kako prosijati brašno, koju vrstu drva koristiti za grijanje pećnice, kako zamijesiti tijesto itd.

Formalno, sve to izgleda kao udžbenik, naučni rad, pa čak i etnografska studija, jer mnoga oruđa i predmeti, nazivi i radnje povezani s pečenjem gruzijskog kruha više ne postoje ili su na rubu izumiranja, a mnogi od njih su u književni gruzijski uopšte se nikada ranije nije pojavio. Mislim da će s vremenom enciklopedijska vrijednost ove priče postati ogromna, ali je ujedno i primjer kako danas možemo širiti granice već nezamislivo proširene teritorije književnosti. U “Priči o hlebu” uopšte nema radnje, postoji samo hleb svagdašnji i osoba koja je o tome stekla ogromno znanje. Taj sklad, ta dinamika odnosa čovjeka i kruha nasušnog stvara književnost, stvara eksperimentiranje, što je, u svojoj suštini, prirodno.

Po mom mišljenju, bilo bi simbolično ako ovom pričom završimo naš kratki osvrt i poželimo gruzijskoj književnosti da ona uvijek bude nasušni kruh svog naroda.

I ne radi se samo o ukusnoj hrani i vinu, toploj klimi i prekrasnoj prirodi. Gruzija je prije svega prijateljski narod, jedinstvena kultura i drevna istorija. Ovo je zemlja u kojoj se skladno spajaju Zapad i Istok, Evropa i Azija. Sunčano Sakartvelo plijeni svoje goste, tjera ih da se zaljube u njih i puni ih snagom. Želim da se vraćam tamo iznova i iznova. Ovo je mjesto gdje se svi osjećaju kao kod kuće, okruženi porodicom i bliskim prijateljima.

Gruzija je takođe odigrala svoju posebnu ulogu u ruskoj kulturi. Bio je to region u kome su talentovani pisci, pesnici, umetnici i muzičari iz cele Rusije tražili inspiraciju. O nekima od njih ćemo govoriti u našem materijalu.

Život Aleksandra Gribojedova bio je usko povezan sa Gruzijom. Živeo je i radio u Tiflisu (današnji Tbilisi) dugo vremena. U ovom gradu je završio svoju čuvenu komediju „Jao od pameti“. I ovdje su uspješno izvedene prve predstave njegove drame. Gruzijski plemići koji su tek počeli da se upoznaju sa ruskom kulturom i ruska književnost, postavljao na scenama amaterskih kućnih pozorišta. U ljeto 1828. Griboedov se oženio Ninom Chavchavadze, gruzijskom princezom, kćerkom izuzetnog romantičnog pjesnika Aleksandra Chavchavadzea. Ali bilo im je suđeno da žive zajedno samo nekoliko sedmica. Pjesnik je poslan u diplomatsku misiju u Perziju, a šest mjeseci kasnije bijesna masa masakrirala je rusku ambasadu u Teheranu.

Telo Griboedova prevezeno je u Tiflis i svečano sahranjeno u panteonu na planini Mtacminda. Nad njegovim grobom, ožalošćena Nina podigla je spomenik na kome piše: „Tvoj um i dela su besmrtni u ruskom sećanju, ali zašto te je moja ljubav nadživela!“ Gribojedovljev nadgrobni spomenik i dalje se smatra jednom od glavnih atrakcija grada, a Tbilisijski Rus je nazvan po njemu Dramsko pozorište- najstarije rusko pozorište na svetu koje deluje van Rusije.

Puškin je takođe posetio Gruziju. Aleksandar Sergejevič je prolazio pored Tiflisa kada je sustizao regularnu vojsku, koja je krenula u rat sa Turskom u Zapadnoj Jermeniji. Umoran od dugo putovanje duž Gruzijskog vojnog puta, odlučio je da se zaustavi u gradu na nekoliko dana kako bi stekao snagu, a istovremeno se sastao sa svojim drugovima iz liceja (od kojih su mnogi tih godina bili u Tiflisu).

Tokom ovih dana, pesnik je uspeo da poseti čuvene sumporne kupke Abanotubani, učestvuje u nekoliko bučnih gozbi, obilno prošeta vijugavim gradskim ulicama, a takođe posmatra život i moral lokalno stanovništvo. Svoja sjećanja na Gruziju ostavio je u priči „Putovanje u Arzrum tokom pohoda 1829.

Možda najpoznatiji ruski „kavkaski“ pisac bio je Mihail Jurjevič Ljermontov. Protjeran iz Rusije zbog pisanja pjesama o smrti Puškina, Ljermontov je završio u Nižnjenovgorodskom dragom puku, koji je tih godina bio stacioniran na Kavkazu. Utisci onoga što je doživeo i video tokom služenja u redovnoj vojsci uveliko su uticali na njegovu ličnost, pretvorivši ga od metropolita u usamljenog melanholičnog romantičara.

Ljepota prirode, život gorštaka i folklor: sve je to ostavilo traga na njemu, a potom i osnova za većinu njegovih djela, od kojih se mnoga dešavaju u Gruziji („Demon“, „Mtsyri“ itd. ) . Do danas se na ulazu u Tbilisi nalazi spomenik velikom ruskom romantičarskom pjesniku, kojem je Kavkaz služio kao nepresušan izvor inspiracije, a Daryal, Mtskheta i Stari Tiflis postali su njegova prava kreativna domovina.

Nedugo pre nego što se pridružio Kavkaskoj vojsci, dvadesettrogodišnji Lav Tolstoj živeo je u Tiflisu. Nastanivši se u kući njemačkog kolonista, počeo je pisati svoje prvo književno djelo - priču "Djetinjstvo". Istovremeno je vodio dnevnike, beležeći u njima svoja razmišljanja i sećanja na glavni grad Gruzije. U tom periodu svog života shvatio je da želi da postane profesionalni pisac. Potom su iskustvo učešća u Kavkaskom ratu i utisci boravka u Gruziji bili osnova za čuvenu priču „Hadži Murat“, kao i za druga dela velikog ruskog klasika.

Vladimir i Vasilij Nemirovič-Dančenko

Braća Nemirović-Dančenko rođena su u porodici oficira u gradu Ozurgeti, provincija Kutaisi (sada u Guriji).

Godine djetinjstva Vasilija Ivanoviča provele su u logorskom okruženju - puno je putovao po Gruziji, Azerbejdžanu i Dagestanu. Kao najstarijem sinu naređeno mu je da krene očevim stopama i postane vojnik, pa je poslat da studira u Aleksandrovskom kadetskom korpusu u Moskvi. U Gruziju se vratio tek 1876. godine, kada se spremao ustanak protiv Turaka u Adžari (region u blizini njegove rodne Gurije). Njegovi utisci o onome što je video odrazili su se u drugom delu „Pod vrelim suncem“. Već sledeće godine, kao karijerni oficir u carskoj vojsci, Vasilij Nemirovič-Dančenko je učestvovao u rusko-turskom ratu 1877-1878, što je odraženo u njegovoj čuvenoj knjizi „Skobeljev“.

Sudbina njegovog mlađeg brata Vladimira Ivanoviča bila je drugačija, koga su roditelji poslali da studira u Tiflisskoj gimnaziji. Kao srednjoškolac, on je zajedno sa svojim prijateljem Aleksandrom Sumbatov-Južinom ( pravo ime Sumbatashvili) iznajmio je mali stan na periferiji grada, gdje su mladi ljudi pisali svoje prve drame i održavali male predstave za prijatelje i poznanike. Malo ko je tada mogao da zamisli da će kasnije postati najveći pozorišne figure Rusija i Sovjetski savez, od kojih će jedan biti osnivač Moskovskog umjetničkog teatra, a drugi - direktor Maly teatra.

1876. godine, nakon što je završio srednju školu sa srebrnom medaljom, Vladimir Nemirovič-Dančenko odlazi u Moskvu da studira za pravnika. Njegov drug ostao je u gruzijskoj prestonici, gde je iste godine debitovao na sceni jednog od gradskih pozorišta. Nakon toga, prijatelji su se sreli u Moskvi.

i Zinaida Gippius

U ljeto 1888. dvadesetdvogodišnji Dmitrij Merežkovski putovao je po Gruziji. Stigavši ​​u odmaralište Borjomi, susreo se sa jednim od svojih poznanika, koji mu je tokom razgovora pokazao fotografiju nadobudne pesnikinje Zinaide Gipijus. Gledajući je, Merežkovski je uzviknuo: "Kakvo lice!" Ali ironično, samo nekoliko dana kasnije, dok je šetao jednom od gradskih ulica, slučajno je naleteo na osamnaestogodišnju devojčicu. Ispostavilo se da je samo... Zinaida Gippius. Šest meseci kasnije venčali su se u Tiflisu. I živjeli su zajedno 52 godine, tokom kojih, prema riječima Zinaide Nikolajevne, "nisu bili razdvojeni ni jednog dana." Ovaj čudni susret u jednom od gruzijskih odmarališta označio je početak jedne od najjačih i najplodonosnijih kreativnih zajednica u ruskoj kulturi.

U okviru svog prvog „Hodanja po Rusiju“, Maksim Gorki je takođe posetio Gruziju. Upravo je ta zemlja postala njegova jedinstvena književna domovina. Prva priča mladi pisac(“Makar Chudra”) objavljen je u Tiflisu. To se dogodilo 1892. godine, kada je Gorki radio u radionicama Transkavkaskih željeznica. Ubrzo nakon toga, ambiciozni pisac je otišao da gradi Crnomorski autoput u Abhaziji. Na jednom od napuštenih puteva između Sukhumija i Očamčirea sreo je trudnu ženu koja je iznenada dobila trudove. Pisac je morao da izbavi dete od nje, pregrizajući pupčanu vrpcu zubima. Ova epizoda iz života bila je osnova priče "Rođenje čovjeka", a akušerski podvig Peškova (ovo je pravo ime Gorkog) naknadno je izliven u bronzi u blizini rijeke Kodori.

Nakon povratka u Rusiju, Gorki se stalno sjećao sunčanog Sakartvela. Tokom svog života, više puta je dolazio u Gruziju, gde se sastajao sa svojim prijateljima i poznanicima. Zajedno sa njima, učestvujući u tradicionalnim gozbama, pevao je gurijanske i kartli-kahetiske pesme, koje su ga od mladosti plenile lepotom i senzualnošću, a o samoj zemlji sa osmehom na licu rekao je: „Gruzija me je učinila pisac iz skitnice.”

Majakovski je rođen u porodici šumara u selu Bagdati, provincija Kutaisi (danas grad u Imeretiju). Do svoje devete godine praktično nije govorio ruski - samo kod kuće sa roditeljima. Ostatak vremena provodio je u društvu gruzijskih vršnjaka. Situaciju je promijenio njegov upis u gimnaziju u Kutaisi, gdje se nastava odvijala na ruskom jeziku. Ali samo četiri godine nakon njegovog prijema, u njegovoj kući dogodila se nesreća - njegov otac je umro od trovanja krvi, slučajno ubovši prst iglom.

Nakon smrti hranitelja, majka je odlučila da se zauvijek preseli u Moskvu sa svojom djecom. Ipak, tokom svog života Majakovski se više puta vraćao u svoju malu domovinu, gde je imao toliko prijatelja i poznanika. I sam pjesnik je bio ponosan na činjenicu da je rođen u Gruziji, a u nekim svojim pjesmama čak je sebe nazivao Gruzijcem.

Prvo putovanje Borisa Pasternaka u Gruziju dogodilo se 1931. godine, kada je stigao u Tbilisi na poziv svog prijatelja, pjesnika Paola Yashvilija. Tamo je upoznao i istaknute gruzijske kulturne ličnosti - Ticijana Tabidzea, Lada Gudiashvilija, Nikoloza Micišvilija, Simona Čikovanija, Georgija Leonidzea i druge. Njihovo poznanstvo preraslo je u blisko, dugogodišnje prijateljstvo, a Pasternakov tromesečni boravak u Gruziji ostavio je dubok trag u njegovoj duši.

Fasciniran kulturom i istorijom ove zemlje, zainteresovao se i za njenu književnost. Ubrzo nakon povratka u Rusiju, s entuzijazmom počinje prevoditi djela gruzijskih klasika. Među njegovim najpoznatijim djelima su “Snakeeater” Vazhe Pshavele i stihovi Nikoloza Baratashvilija. Pjesnikovo prijateljstvo sa poznatim predstavnicima gruzijske umjetnosti trajalo je skoro 30 godina, a sama Gruzija postala je njegova druga domovina, u koju se vraćao nekoliko puta tokom svog života.

Književnost su misli, težnje, nade i snovi jednog naroda. Umjetnost riječi, koja može i raniti, uvrijediti i razapeti, i uzdići, dati smisao i usrećiti.

Na Svetski dan knjige i autorskih prava, koji se širom sveta obeležava svake godine 23. aprila, Sputnjik Gruzija je odlučio da analizira gruzijsku književnost današnjeg vremena i nudi 10 najboljih pisaca moderne Gruzije.

1. Guram Dochanashvili

Guram Dochanashvili jedan je od najsjajnijih predstavnika moderne gruzijske proze. Rođen 1939. u Tbilisiju. Posjeduje priče, novele, romane, eseje. Ruskom čitaocu Dochanashvili je upoznat iz knjiga „Tamo, iza planine“, „Pesma bez reči“, „Samo jedna osoba“, „Hiljadu malih briga“, „Daću ti tri poklona“ i drugih dela. Knjige Gurama Dochanashvilija su ode ljubavi, ljubaznosti i požrtvovnoj borbi; prevedene su na mnoge jezike svijeta i više puta su bile osnova mnogih filmova i predstava.

Roman “Prvo odijelo” je vrhunac stvaralaštva Gurama Dochanashvilija. Pisan je u stilu magičnog realizma i duhom je blizak latinoameričkom romanu. Spoj utopije i distopije, i općenito - o čovjekovoj potrazi za mjestom u ovom životu i onim što prava cijena sloboda, avaj, smrt. Roman se može raščlaniti na citate. Nažalost, više kasni radovi Djela Gurama Dochanashvilija nikada nisu prevedena na ruski.

2. Aka Morchiladze

Aka Morchiladze (Georgi Akhvlediani) je poznati gruzijski pisac koji živi u Londonu. Rođen 10.11.1966. Godine 1988. diplomirao je na Istorijskom fakultetu Univerziteta u Tbilisiju. Autor mnogih romana i kratkih priča, petostruki laureat Gruzije književnu nagradu"Saba." Po djelima i scenarijima Akija Morchiladzea snimljeni su poznati gruzijski filmovi kao što su "Šetnja do Karabaha" i "Šetnja do Karabaha 3", "Ne mogu živjeti bez tebe", "Posrednik".

Aka Morchiladze često stvara djela u detektivskom žanru. I iz tog razloga, kritičari ga često upoređuju sa Borisom Akunjinom. Međutim, paralelno sa svojim eksperimentima u žanru povijesne detektivske fikcije, piše i romane o modernosti. Oni govore o nečem sasvim drugom: o novom tipu odnosa u društvu, o elitizmu, snobizmu i tinejdžerima. U Morchiladzeovim knjigama često se može naći stilizacija modernog načina govora gruzijskog društva, kao i argota i žargona modernog kolokvijalnog govora u Gruziji.

3. Nino Kharatishvili

Nino Kharatishvili je poznati njemački pisac i dramaturg iz Gruzije. Rođen 1983. u Tbilisiju. Studirala je za filmskog reditelja, a potom u Hamburgu za pozorišnog reditelja. Kao autor drama i vođa njemačko-gruzijskog pozorišna grupa, privlačila je pažnju od malih nogu. Godine 2010. Kharatishvili je postao laureat Nagrade po imenu. Adelberta von Chamisso, koja odaje počast autorima koji pišu na njemačkom i čiji rad je pod utjecajem kulturnih promjena.

Nino Kharatishvili je autor mnogih proznih tekstova i drama objavljenih u Gruziji i Njemačkoj. Njena prva knjiga, Der Cousin und Bekina, objavljena je 2002. Sarađivala je sa raznim pozorišnim trupama. Trenutno je redovan pisac za Deutsche Theater u Getingenu. "Kada sam u Gruziji", kaže Nino Kharatishvili, "osjećam se izuzetno Nijemcem, a kada se vratim u Njemačku, osjećam se kao apsolutni Gruzijac. Ovo je, generalno, tužno i stvara određene probleme, ali ako pogledate to drugačije ", onda može i da me obogati. Jer ako se, uglavnom, nigde ne osećam kao kod kuće, onda svuda mogu da gradim, stvaram, stvaram svoj dom."

4. Dato Turašvili

David (Dato) Turashvili je pisac, dramaturg i scenarista. Rođen 10. maja 1966. godine u Tbilisiju. Prva zbirka Turašvilijeve proze objavljena je 1991. godine. Od tada je objavljeno 17 originalnih knjiga. Trenutno su Turašvilijeva djela objavljena na sedam jezika u raznim zemljama. Konkretno, roman "Bijeg iz SSSR-a" ("Generacija Jeans") postao je bestseler u Gruziji, postajući najpopularnije djelo u zemlji u posljednjih dvadeset godina. Ova knjiga je ponovo štampana u Holandiji, Turskoj, Hrvatskoj i Italiji i Njemačkoj. Roman je zasnovan na stvarnim događajima: u novembru 1983. grupa mladih ljudi u Tbilisiju pokušala je da otme avion iz SSSR-a.

Kao dramaturg, David Turashvili je radio sa svjetski poznatim gruzijskim režiserom Robertom Sturuom. Dva puta nagrađen prestižnom književnom nagradom Gruzije "Saba" (2003, 2007).

5. Anna Kordzaia-Samadashvili

Anna Kordzaia-Samadashvili je poznata autorka u Gruziji mnogih knjiga i publikacija ("Berikaoba", "Djeca Šušanika", "Ko je ubio galeba", "Vladari lopova"). Rođen 1968. u Tbilisiju, diplomirao na Filološkom fakultetu u Tbilisiju državni univerzitet. Korzdaja-Samadašvili je poslednjih 15 godina radila kao urednica u gruzijskim publikacijama, kao i dopisnica gruzijskih i stranih medija.

Anna Kordzaia-Samadashvili dvostruka je dobitnica prestižne gruzijske književne nagrade "Saba" (2003, 2005). Godine 1999. nagrađena je nagradom Gete instituta za najbolji prijevod romana “Ljubavnice” nobelovke, austrijske spisateljice Elfride Jelinek. Njena zbirka priča “Ja, Margarita” uvrštena je na listu 2017 najbolji radovi autorice u svijetu prema New York Public Library.

6. Mihail Gigolašvili

Mikhail Gigolashvili je gruzijski pisac koji živi u Njemačkoj. Rođen 1954. godine u Tbilisiju, diplomirao je na Filološkom fakultetu i postdiplomski studij na Državnom univerzitetu u Tbilisiju. Kandidat filoloških nauka, autor studija o delima Fjodora Dostojevskog. Objavio niz članaka na temu „Stranci u ruskoj književnosti“. Gigolašvili je autor pet romana i zbirke proze. Među njima su “Judaea”, “The Interpreter”, “Ferris Wheel” (čitalački izbor nagrade “ Velika knjiga"), "Zauzimanje Moskovije" (uži izbor za nagradu NOS). Od 1991. živi u Saarbückenu (Njemačka), predaje ruski na Univerzitetu Saarland.

Ove godine, njegov roman „Tajna godina“ osvojio je rusku nagradu u kategoriji „Velika proza“. Priča o jednom od najmisterioznijih perioda ruske istorije, kada je car Ivan Grozni prepustio presto Simeonu Bekbulatoviču i osamio se godinu dana u Aleksandrovskoj Slobodi. Ovo je aktuelna psihološka drama sa elementima fantazmagorije.

7. Nana Ekvtimishvili

Nana Ekvtimishvili je gruzijska spisateljica, scenaristkinja i filmska rediteljka. Rođen 1978. godine u Tbilisiju, diplomirao na Filozofskom fakultetu Državnog univerziteta u Tbilisiju. I. Javakhishvilija i Njemačkog instituta za kinematografiju i televiziju po imenu. Konrad Wolf u Potsdamu. Nanine priče su prvi put objavljene u tbilisijskom književnom almanahu "Arili" 1999. godine.

Nana je autorka kratkih i cjelovečernjih filmova, od kojih su najpoznatiji i najuspješniji “Dugi svijetli dani” i “Moja sretna porodica”. Ekvtimishvili je ove filmove snimila u saradnji sa svojim suprugom režiserom Simonom Grosom. Godine 2015. objavljen je debitantski roman Nane Ekvtimishvili „Polje krušaka“, koji je dobio nekoliko književnih nagrada, uključujući „Saba“, „Litera“, nagradu Univerziteta Ilya, a preveden je i na njemački jezik.

8.Georgiy Kekelidze

Georgy Kekelidze je pisac, pjesnik i TV voditelj. Njegov autobiografski dokumentarni roman "Gurijanski dnevnici" posljednjih godina bio je apsolutni bestseler u Gruziji zaredom. Knjiga je prevedena na azerbejdžanski i ukrajinski, a uskoro će biti objavljena i na ruskom.

Sa 33 godine, Kekelidze nije samo moderan pisac javna ličnost, ali i glavni bibliotekar u zemlji. Georgiy Kekelidze vodi Nacionalnu parlamentarnu biblioteku u Tbilisiju i također je osnivač Muzeja knjige. Rodom iz gruzijskog grada Ozurgetija (regija Gurija), Georgij je dobitnik gotovo svih gruzijskih književnih nagrada u Gruziji. Osnivanje prve gruzijske elektronske biblioteke vezuje se za njegovo ime. Kekelidze takođe stalno putuje po regionima Gruzije, obnavljajući se seoske biblioteke i pomoć školama sa knjigama i kompjuterima.

9. Ekaterina Togonidze

Ekaterina Togonidze je mlada spisateljica, televizijska novinarka i predavač. Rođena u Tbilisiju 1981. godine, diplomirala je na Fakultetu novinarstva Državnog univerziteta u Tbilisiju. I. Javakhishvili. Radila je na Prvom kanalu gruzijskog javnog emitera: vodećem informativnom programu „Vestnik“ i jutarnjem izdanju „Alioni“.

Od 2011. godine objavljuje u gruzijskim i stranim publikacijama i časopisima. Iste godine objavljena je njena prva zbirka priča „Anestezija“, koja je nagrađena gruzijskom književnom nagradom „Saba“. Ekaterina je autorka romana „Drugi put“, „Slušaj me“, pripovetke „Asinhron“ i drugih. Knjige Ekaterine Togonidze su prevedene na engleski i njemački jezik.

10.Zaza Burchuladze

Zaza Burchuladze jedan je od najoriginalnijih pisaca moderne Gruzije. Objavljivao je i pod imenom Gregor Samsa. Zaza je rođen 1973. godine u Tbilisiju. Studirao na Državnoj akademiji umjetnosti u Tbilisiju po imenu A. Kutateladze. Prva publikacija bila je priča “Treći bombon”, objavljena 1998. godine u tbilisijskom listu “Alternativa”. Od tada je objavljivan u listu "Alternativa" i časopisu "Arili" ("Ray").

Zasebne publikacije Zaze Burchuladze - zbirka kratkih priča (1999), romani "Stara pjesma" (2000), "Ti" (2001), "Pismo mami" (2002), priča "Simpsonovi" ( 2001). Među najnoviji radovi Zazini romani "Adidas", "Anđeo na naduvavanje", "Mineralni džez" i zbirka pripovedaka "Rastvorljivi Kafka".

Povratak