§3. Gruzijska književnost

O medenom mjesecu moljca i hljebu svagdanjem.

Guranje.
Ovo je divan članak Šote Iatašvilija, objavljen u Journal Hallu 2003. godine.
Rado ću iskoristiti priliku da upoznam sve zainteresovane za gruzijsku književnost. Bar u fragmentima. I hvala Šoti na njegovom titanskom radu.
U članku se spominju zaista veliki autori gruzijske proze, čije je ime dobro poznato čak i među čitaocima koji govore ruski. Ali zanimljivija će biti imena čisto gruzijskih pisaca.

Fragmenti mozaika nove gruzijske proze

Nova faza formalističkog eksperimentisanja i ideološke obnove započela je u gruzijskoj prozi 1990-ih, pa ćemo se fokusirati na ovaj vremenski period. U pravilu se novi trendovi nalaze u radovima mlađe generacije, što je sasvim prirodno. Na osnovu toga, glavni fokus naše pažnje biće mladi autori. Druga stvar je što su ti eksperimenti često zanimljivi kao originalne ideje, ali njihovo umjetničko oličenje nije na visokom nivou, sudeći po savremenim standardima. Istovremeno, stari majstori nastavljaju da pišu na visokom nivou, ali nisu ažurirani ni ideološki ni oblikovno. To, međutim, ne važi za sve, pa ćemo stoga od „proizvoda“ starije generacije izdvojiti tekstove koji se uklapaju u kontekst epohe.

Naravno, u modernoj gruzijskoj književnosti postoje zanimljivi autori koji ostaju na površini i bilo bi prikladno započeti razgovor s njima. Dijagnostika novih metoda i književnih tehnologija uz pomoć kojih privlače pažnju čitatelja pružit će priliku da se govori o autorima koji nisu toliko promovirani, čiji eksperimenti i ideje nisu ništa manje (ako ne i više) važni za novu gruzijsku književnost.
1.
Među mlađom generacijom, danas je najpopularniji prozni pisac Aka Morchiladze(r. 1966). Već je objavio najmanje desetak romana i zbirki priča, a one su, po današnjim skromnim gruzijskim standardima, bestseleri. Aka Morchiladze piše radove dve vrste.
Prvi je stilizacija gruzijskog života i jezika 19. i ranog 20. vijeka. U ovim tekstovima on uspješno stvara vlastitu mitologiju grada Tbilisija, koristeći, između ostalog, čisto postmodernističke metode. Na primjer, u najpoznatijem (i vjerovatno najboljem) romanu ovog tipa, “Let u Madatov i nazad” (1998), on u detektivsku liniju uvodi žandarmerijskog pukovnika Mushnija Zarandia, jednog od glavnih likova iz romana. Chabua Amirejibi“Data Tutashkhia”, au drugom junaku - umjetniku Hafou - lako ga je prepoznati Sergej Parajanov.

Aka Morchiladze vrlo često stvara svoja djela u detektivskom žanru. Nije slučajno da ga kritičari upoređuju s njim Boris Akunin. Ali pripisivati ​​uspjeh samo popularnosti žanra bilo bi, naravno, pogrešno i nepravedno. I još nije poznato koje je od djela Morchiladzeu donijelo veliku popularnost. Činjenica je da paralelno s eksperimentima u žanru povijesne detektivske fikcije piše i romane o modernosti. Oni govore o nečem sasvim drugom: o novom tipu odnosa u društvu, o elitizmu, snobizmu, o tinejdžerima. Način razgovora, argot i žargon takođe su donekle stilizovani, a često nemamo posla sa fiksacijom savremenog gruzijskog kolokvijalnog govora, ali sa svojim umjetnički izoštrenim razjašnjenjem. U najnovijem romanu “Dolje s kukuruznom Republikom” (2003; ovaj naslov je pozajmljen iz romana Konstantin Lordkipanidze 30-ih godina dvadesetog veka) - Aka Morchiladze pokušao da pokaže određenu profitabilnost u ovoj oblasti: kao što znate, u poslednjih dvesta godina, mnoge ruske reči su ušle u gruzijski govor u iskrivljenom obliku. Slengovski govor je posebno jako razvodnjen ruskim posuđenjima. Ali unutra U poslednje vreme započeo je novi proces: engleski se uvodi u govorni jezik. Morchiladze je dobro uhvatio početke novog žargona. Radnja njegovog romana odvija se u Londonu. Tekst je navodno preveden sa engleskog na gruzijski, a zbog lošeg prevoda govor gruzijskih emigranata je preopterećen anglicizmom. Sumnjam da je to način na koji gruzijski emigranti danas komuniciraju jedni s drugima, a na osnovu političkih i sociokulturnih trendova, pisac je pokušao sagledati budućnost gruzijskog kolokvijalnog govora.

Zurab Karumidze(r. 1957) često se spominju zajedno sa Morchiladzeom kada se govori o stilizacijama. U principu, on je to počeo raditi ranije od Morchiladzea, ali zbog specifičnosti njegovih stilizacija nije postao popularan autor. Obilježje njegovog stvaralaštva je modernizam džojsovskog tipa, a moglo bi se čak reći da je njegov posljednji roman “Zamračeno more” (2000.) pokušaj da se napiše gruzijski “Uliks”. Osoba koja se kreće u umjetničkim i elitnim krugovima Tbilisija, čitajući ovaj tekst, prepoznaće mnoge ljude. Ako pogledate dublje, postaje očigledna želja pisca da stvori kulturnu sliku grada na kraju stoljeća (i našeg rodnog Tbilisija, i Grada općenito). Način pisanja Karumidze ovdje je adekvatan način stvaranja muzičkog djela, pa se priča često gubi, sekundarna je. Dizajn zvuka, ritam itd. dolaze do izražaja. — Karumidze zna da oživi arhaizme, njegov jezik je izražajan. Istovremeno, ovaj tekst je vrlo (možda čak i previše) intelektualan, preopterećen citatima i reminiscencijama.

“Stilista” novije generacije, David Kartvelishvili(r. 1976.), u mnogočemu se mogu porediti sa Aka Morchiladze, ali između njih postoje i mnoge značajne razlike. Ako govorimo o tehnici pisanja, Kartvelishvilijeva karakteristična karakteristika je minimalizam, kapacitet fraze i montaža. Poput Morchiladzea, stvara stilizacije s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, ali i opisuje savremeni život i moral. Ali bez obzira o kojim vremenima piše, njegovi tekstovi su uvijek obasjani nekim zapanjujuće čistim, istinskim sentimentalizmom i iskrenošću. Nedavno je, čini se, poduzeo “radikalne mjere” – počeo je pisati priče obilježene hrišćanskom (tačnije, pravoslavnom) etikom, koja ispada iz ustaljenih književni kontekst. Njegova zbirka kratkih priča „Dnevnici za Mirandu” (2003) je živopisna i visokoumjetnička potvrda toga.

roman Diana Vachnadze(r. 1966.) “Nata, ili Nova Julija” (2003.) može se smatrati prvim primjerom nelinearne proze u gruzijskoj književnosti. Već iz naslova je jasno da je ovaj epistolarni roman pokušaj da se rekreiraju problemi i teme Rusoovog romana. Počinje Natinim pismom njenom dečku Leu. Ona to piše u avionu pola sata pre sletanja u Njujork. U ovom trenutku, Nata shvata da distanca između nje i Lea ubrzano raste i da je seksualna intimnost sa njim nemoguća. Počinje da ima psihičku krizu, koju njena prijateljica mirno analizira. Ali ubrzo i on pada u tešku depresiju. Prepiska postepeno dobiva dnevnike, bilješke iz snova, eseje (na primjer, u roman je uključen Baudrillardov esej "Smrt u Veneciji") itd. Tekst postaje višedimenzionalan. Heterogen je i jezik romana: stilizacija Rusoovog manira, preuveličan pretenciozan stil i poetska proza, parodija na kulturološke tekstove preopterećene terminologijom, a osim toga, sleng, koji se menja u različitim jezičkim slojevima, oponaša, „navikavanje do” sljedeće stilske situacije. Osim toga, korpus romana uključuje šest recenzija o njemu. Činjenica je da je roman, počevši od 1999. godine, objavljivan onako kako je pisano u listu “Alternativa”. Kritičari su na nedovršeni roman odgovorili kritikama - objavljene su u istim novinama. Ove recenzije su uticale na razvoj djela. Došlo je do toga da je jedan od recenzenata postao lik u romanu, a glavni junaci - Nata i Leo - počeli su da koriste argumente kritičara u svojim obrazloženjima. U svom dovršenom obliku, roman se može čitati na različite načine: prvo glavni dio, a zatim kritike, ili sve redom, zajedno sa kritikama, pratiti kako se razvijao odnos između glavnog autora i kritičara, kako se zajedno su kreirali ovaj tekst.

U 19. vijeku postaje intenzivna podjela umjetnosti na žanrove. Ovaj proces je postao široko rasprostranjen u dvadesetom veku, a do kraja veka žanrovska diferencijacija je praktično završena. Žanrovski spektar obogatila je i kinematografija, koja je u književnost uvela žanrove kao što su „akcija“, „horor“, „triler“ itd. Žanrovska umjetnost u naše vrijeme je uglavnom zanat, ali je u isto vrijeme žanrovska polifonija postala vrlo impresivna. To je vjerovatno ono što je neke umjetnike navelo na ideju da bi se manipulacijom žanrovima ove fosilizirane strukture mogle oživjeti i od njih stvoriti novi organizam. Od samog početka pristup “manipulatora” bio je ironičan. Tačnije, pristup čitatelju, ljubitelju određenog žanra, bio je ironičan: na primjer, djelo je počelo kao detektivska priča, ali je malo po malo detektivska zaplet nestala, a iznenađeni čitatelj je otkrio da čita čistu erotiku. . Erotiku je zamijenila naučna fantastika, zatim se vratila detektivska priča itd. do kraja rada. Kompoziciono, upravo je tako konstruisan jedan od najboljih primjera žanrovskog eklekticizma, roman američkog pisca Charlesa Bukowskog “Otpadni papir” (1994.). Ova tehnika je korišćena i u romanu gruzijskog pisca Marcijanija (r. 1953.) „Medeni mesec moljca“, objavljenom 2003. godine, ali napisanom pre 20 godina – 1982-1983.

U svjetskoj književnosti tih godina vjerojatno bi bilo teško pronaći tekst koji bi tako konceptualno i svrsishodno utjelovio formalni metod kao Marcianijev roman. Ovo posebno važi za gruzijsku književnost. Neko će se sjetiti "Water(po)loo" Guram Dochanashvili, gdje postoje znakovi „žanrovskog kompota“. Ali možemo sa sigurnošću reći da je ova ideja u potpunosti realizovana u Gruziji Marciani.

U realističkim odlomcima ovaj roman je naelektrisan laganom erotikom postojanja. U fantastičnim fragmentima ova erotika postaje zapravo „opscena“, ali se u fantastičnoj areoli njena „opscenost“ neutrališe. Marciani radi na ivici kiča kada koristi praksu nadrealizma. Kada se radi o „žanrovskom kompotu“, više nije neprikladno zanemariti kič kao zajednički nazivnik žanrova – ovo je stav autora. Uopšteno roman Marciani— zbirka arhetipova sa originalnom modernizacijom mitoloških i folklornih tema.

Marciani- iz Kutaisija, napominjem to jer ovaj grad ne prestaje da „opskrbljuje“ obnovitelje gruzijske književnosti i inovativni duh u njemu nije zamro. Nakon takvih prozaista kao što su Rezo Cheishvili I Rezo Gabriadze, najbolji predstavnici narednih generacija, iz raznih razloga, manje su uočljivi u književnoj areni. Ali nastavljaju da stvaraju tekstove koji će, siguran sam, vremenom značajno uticati na književni proces. Među ovim autorima moramo navesti Tsira Kurashvili (r. 1962). U njenim tekstovima posebno vrijedi istaći priču “Ne osvrći se!” (2001) - prikazuje nepodnošljivu društveno-političku situaciju u gruzijskoj provinciji poslednjih godina. Ovo se radi sa rijetkom unutrašnjom otvorenošću i ekspresijom. Glavna karakteristika njenog stila pisanja je upotreba stilizovanog imeretskog dijalekta za postizanje većeg intenziteta u naraciji. Takav potez se rijetko viđa u gruzijskoj literaturi, gdje se dijalekt obično koristi kao humoristična boja ( N. Dumbadze, R. Cheishvili i sl.). Takvi presedani mogu se naći u gruzijskoj prozi ranog dvadesetog veka, kada je mingrelski dijalekt služio K. Gamsakhurdia i D. Shengelaya za emocionalno opterećenje teksta. S tim u vezi, roman treba posebno istaći Demny Shengelaya“Sanavardo.”

S obzirom da se razgovor skreće na upotrebu dijalekta, svakako biste trebali zapamtiti Beso Khvedelidze(r. 1972). On ide dalje u svojim eksperimentima: njegovi likovi - rođeni stanovnici Tbilisija, zauzeti civilnim poslovima i razmišljanjem o aktuelnim i vječnim temama - iz nekog razloga govore nekim čudnim dijalektom, sličnim Kaheti. Takva nekompatibilnost omogućava autoru da pokaže donju stranu duše likova, njihovu unutrašnji problemi. Uopšte Beso Khvedelidze je vrlo plodan autor, nije fokusiran ni na jednu temu ili stil. Ovaj autor ima bujnu maštu, pa likovi u njegovim pričama više liče na fantome i ne potpadaju pod poznate psihološke sheme.

Gruzijska književnost je oduvijek imala tabu i svete teme, a danas, kada im se mladi autori obraćaju, to često izaziva javni skandal. Prije godinu dana izbio je najveći skandal posljednjih godina. U središtu je bila priča Lashi Bugadze(r. 1977) “Prvi Rus” (2002). Govori o prvoj bračnoj noći kraljice Tamare (sada je kanonizirala Gruzijska pravoslavna crkva) s princom Jurijem Bogoljubskim, koji je, kako je poznato iz gruzijskih istorijskih hronika, bio zoofil. Ali jedno su suve informacije izgubljene u hronikama, a drugo je njihov umetnički opis. Mnogi Gruzijci su ovu priču shvatili kao uvredu. Vjerovatno će, ako bude prevedena na ruski, među ruskim čitaocima biti onih čiji će nacionalni ponos biti povrijeđen i koji će nastojati da autorove namjere objasne političkim razmatranjima. Ali ne mislim da je autor, kada je pisao ovaj tekst, razmišljao o šokantnom, o skandalu. U Bugadze najbolje priče su one koje su prerađene biblijske priče, istorijski događaji itd. (na primjer, njegova priča “Kutija” govori o Noinoj arci, njegova priča “Drvo” govori o Isusovom magarcu). Konstantno radi u ovoj oblasti, a priča „Prvi Rus“ nije bila izuzetak u tom smislu. S druge strane, autor je ipak shvatio da ga na takav čin guraju “satanske sile” i izrazio je svoj stav prema radnji u formi: priču treba čitati od kraja do početka, počevši od 5. poglavlje i završavajući sa 1. poglavljem, tj. čitalac mora listati tekst obrnutim redoslijedom. I, kako autor kaže na početku (tj. na kraju) priče, tako je napisano jer je „sve suprotno od đavola“ (gruzijska poslovica, koja se može prevesti na ruski kao „sve nepravedno je od zao”).

U modernoj gruzijskoj književnosti postoji pisac koji je svjesno orijentiran na književni radikalizam - to je Zaza Burchuladze(r. 1973.), koji je u prvoj fazi svog rada objavljivao pod pseudonimom „kafkijanski“ Gregor Samsa. Nastoji da govori o onim stvarima o kojima se ranije nije govorilo u našoj književnosti. Roman Simpsons je zasnovan na problemu homoseksualnosti. Ali likovi poznate animirane serije "Simpsonovi" zabrinuti su zbog ovog problema. Mnoštvo i fantomska priroda likova čini intonaciju ironičnom, a radnju grotesknom. U isto vrijeme, tekst je prožet, možda, pomalo namjernom, ali ipak nekom vrstom pojačanog bola.

U romanu “Pismo majci” (2002), glavni lik piše majci od Tbilisija do Bakua i otvoreno govori o svojim intimnim problemima, počevši od djetinjstva. Nigde se to direktno ne navodi, ali se oseća da je za ove probleme kriva majka. Predosjećaj se ispostavi da je tačan, međutim, ono što se događa na kraju romana potpuno je neočekivano - junak obasipa majku uvredama, grdi je i psuje, a na kraju posljednjeg slova stavlja veliku crnu tačku, što je kaka tačka.

Moderna gruzijska književnost je prilično snažno usmjerena na destrukciju, možda je ovo samo odraz moderne stvarnosti, reakcija na nju. Ali često se to radi kako bi se privukla pažnja čitatelja i nije određena unutarnjim potrebama teksta. U tom kontekstu raste uloga autora koji donose pozitivnu energiju i duhovnost, čiji tekstovi istražuju vječne teme. S tim u vezi, valja još jednom spomenuti pravoslavnu književnu modernost David Kartvelishvili. Želim da završim inspekciju "novih" kao sluga Gospodina Krišne Aleko Shugladze(r. 1965).

Nedavno su se u gruzijskoj literaturi pojavili tekstovi “napravljeni” koristeći budističku, zen-budističku, sufijsku itd. praktičar Ali stiče se osjećaj da je privlačnost ovim duhovnim praksama zbog egzotike i mode, sami tekstovi su vrlo površni. Ne možeš me kriviti ni za šta Shugladze. On „prilagođava“ istočnjački stil razmišljanja zapadnom stilu pisanja. Priča „Odgovori na malotiražnu publikaciju“ (1997) jedna je od najboljih u prozi 90-ih. Lik koji sebe smatra Manuelom iznenada otkriva da ga svi oko njega zovu Daniel i pada u strast. Junak počinje da tvrdi da je Manuel. U skladu s tim, članovi njegove porodice, prijatelji i cijeli svijet mu žestoko dokazuju da je on Danijel – a cijela priča se gradi kao razvoj ovog sukoba. Obje strane pokazuju veliki talenat za spekulativno razmišljanje. Obje strane uspijevaju suprotstaviti jake argumente protivnika logički i psihološki uvjerljivim protuargumentima. Slažem se - vrlo originalno književno sredstvo pokazujući podvojenost ličnosti, zahvaljujući čemu priča izbegava shematičnost. Naprotiv, dobija egzistencijalnost i metafiziku, koja često nedostaje čak i našoj dobroj književnosti.

2. Pređimo na stariju generaciju.

Patrijarh gruzijske književnosti, autor više od 20 romana, divan pripovedač i jedinstven stilista Otar Chkheidze(r. 1920.) tokom svoje karijere sprovodi projekat koji mu se čini iznad snage savremeni pisac: Nastoji da postane umetnički hroničar Gruzije dvadesetog veka. Kretao se namjerno i postepeno se skraćivao interval između godine kada je napisano novo djelo i događaja koji su se u njemu odražavali. Shodno tome, dokumentacija se povećavala, a fikcija je sve više podređivala ovoj dokumentaciji i postala njena književna boja. 90-ih godina Otar Chkheidze„poklopio“ se sa hronologijom i išao rame uz rame s vremenom sa svojim romanima. Morao sam pisati o modernoj Gruziji tokom veoma teških godina: građanski rat, svrgavanje Gamsahurdije, bezakonje, povratak Ševarnadzea... Otar Chheidze je pratio ove događaje, opisao ih, počevši od romana „Umjetnička revolucija“. Likovi u romanu su bili poslanici, ministri, javne ličnosti... Ali pisac se nije ograničio samo na dokumentarni opis događaja. Grotesknom i novinarskom patosom direktno je iskazao svoj politički stav i odnos prema svim likovima slikanim iz života. I nije iznenađujuće da je nakon objavljivanja svakog njegovog romana izbio skandal. Prototipovi mnogih likova su se osjećali uvrijeđeno i izražavali svoje ogorčenje. Naravno, kada pisac stoji na nekoj političkoj platformi, to može učiniti njegove radove manje ili više pristrasnim. Koliko je bilo tačno i etično Otar Chkheidze u njihovim ocjenama - o tome će se tek morati raspravljati, ali s književne tačke gledišta, Chkheidzeovi najnoviji romani su nesumnjivo fenomenalni: takva sinteza dokumentarne (moglo bi se reći i hiperdokumentarne) i umjetničke fikcije, po mom mišljenju, ima nikada ranije nije postojao u gruzijskoj književnosti.

Chkheidze završio svoj projekat, postavši umetnički hroničar 20. veka, i krenuo u 21. vek. Njegov najnoviji roman, “2001”, kako naslov sugerira, opisuje događaje iz 2001. godine. Jedan od aktivnih likova u njemu je Mihail Sakašvili, tvorac "Revolucije ruža" i aktuelni predsednik Gruzije. Pitam se da li će se pisati “2003” i koliko će poznati događaji biti opisani u ovom djelu? U svakom slučaju, to će se pokazati vrlo zanimljivim i korisnim za gruzijsku književnost. I siguran sam da se čitaoci raduju takvom djelu.

Još jedan klasik gruzijske književnosti, Otar Chiladze (r. 1933), sa svojim romanima prošao je otprilike isti put kao Otar Chheidze. U smislu da se i on postepeno približavao umjetničkom razumijevanju modernosti. Chiladze je krenuo izdaleka: njegov prvi roman "Čovjek je išao putem" opisao je mitološku Gruziju. Zatim je pisac napravio skok u 19. vek, početak 20. veka itd., sve dok u svom petom romanu „Avelum” (1993) nije stigao do današnjih dana. Avelum je izazvao kontroverzu za razliku od bilo kojeg od njegovih prethodnih romana. Neki su mislili novi roman vrhunac njegove kreativnosti, drugi - neuspjeh. Razlog je upravo to što se prvi put okrenuo modernosti i pred čitaocima se nije pojavio baš „običan Chiladze“.

Roman opisuje događaje iz 1991-1992, ali glavni dio prikazuje sovjetski period, tzv. sovjetskog intelektualca, Sovjetski pisac, koji u stvarnosti nije ni sovjetski intelektualac ni sovjetski pisac, ali ni očigledan antisovjetski element. Čini mi se da je pisanje ovog teksta za Chiladzea bio egzistencijalni čin. Za pisca koji se našao u novoj eri, u novom društvu i novom mentalnom prostoru, postalo je pitanje života i smrti ispitati prošli život i ocijeniti ga u sistemu apsolutnih kategorija kao što su sloboda, ljubav, hrabrost. Otar Chiladze uspio je to učiniti: stvorio je generaliziranu sliku sovjetskog intelektualca – svog savremenika. Model romana od kraja do kraja je izvanredan: „carstvo ljubavi“ koje je Avelum izgradio kao protivtežu sovjetskom carstvu. Najradikalnija manifestacija slobode za njega je stvaranje “carstva ljubavi” i predstavljanje sebe kao njegovog cara.

Estetika romana se dramatično mijenja kada autor počinje opisivati ​​godine nacionalnog pokreta i građanskog rata. Evo kao umjetnička tehnika Chiladze koristi glasan jezik štampe i tipične slogane. Mislim da se takva "avangarda" pokazala neorganskom za Chiladzea. Instalacija novinskih isječaka ne odražava čitav niz emocionalnih i psihičkih raspoloženja tog vremena. Višedimenzionalni „sovjetski likovi“, prelazeći u postsovjetski period kao tipovi novinskih klišea i kolaža, postaju ravni i direktni.

Nakon “Aveluma” je 2003. objavljen roman Chiladze"Godori." Takođe slika portret “sovjetskog pisca”. Ali glavni lik“Godori” Elizbar više ne može graditi svoje “carstvo ljubavi” i živjeti u iluzijama. U njegovoj porodici se nalazi potomak Kašelija, porodice čudovišta, čiju priču autor iznenađujuće kompaktno i ekspresivno ispriča već na prvim stranicama romana. Ovaj rod simbolizira cijeli sovjetski sistem u njegovim najzlijim manifestacijama. A slabost i agonija Elizbarove porodice je ono od čega je Avelum slučajno pobegao, ali mnoge njegove kolege nisu spašene. Konceptualno, “Avelum” i “Godori” se mogu smatrati duologijom u kojoj su prikazana dva puta “sovjetskog pisca” i “sovjetskog intelektualca”.

Nakon “Data Tutashkhia” morali smo čekati dvije decenije na novi roman Chabua Amirejibi(r. 1921). Pojavio se 1995. godine. “Mount Mborgali” je himna koja se pjeva slobodi, ljudskoj izdržljivosti i ljubavi prema životu. Roman opisuje još jedan bijeg iz sibirskog zatvora kojeg je izveo Gora Mborgali, muškarac od oko 60 godina koji je osuđen na doživotnu robiju. Po strašnoj hladnoći, u mećavi, u ledu i snegu, kroz tundru i tajgu, Gora za 5 meseci pređe 2500 km i priseća se svog života: zatvorskih godina, mladosti, detinjstva... Uz to, priče starih poznanika i priča izranjaju mu u sećanju o precima... Sve ove epizode i slike, nanizane duž 2500 kilometara dugačke ose radnje, oslikavaju skoro dva veka istorije Gruzije, njenog načina života i običaja. Ogroman heterogeni materijal integriran u um Gorea Mborgalija čini ovog bjegunca simboličnim likom čija je sudbina slična sudbini njegove zemlje.

U romanu je i drugi glavni lik - šef službe za traženje Mytileniche, koji juri Mborgalija. Borba među njima u ovom kontekstu poprima i simbolički karakter. Portret Mytilenića, njegov stil razmišljanja i metode traženja opisani su tako dojmljivo da kontrapunkt Gore Mborgali-Mytilenić čini narativ fascinantnim.

Treći roman je nedavno objavljen Chabua Amirejibi “ Georgija Briljantnog.” Još nisam stigao da ga pročitam, pa ću odmah preći na još jedan naš klasik - Guram Dochanashvili.

Guram Dochanashvili(r. 1939.) je autor koji zna sve da radi sa gruzijskim jezikom. I on to radi decenijama. Uticaj Dochanashvili na književni proces je ogroman. On je otvorio nove horizonte, učinio jezik iznenađujuće savitljivim i slobodnim. Iz njegovih tekstova mnogi su naučili i uče kako da začaraju riječ. Ali Dochanashvili nije zadovoljan postignutim i ide dalje. Godine 2003. objavio je veliki roman „Crkveni blok“, u kojem njegovo jezičko vještičarenje prelazi sve granice: sufiksi i prefiksi nisu na svom mjestu, fonetika riječi se mijenja, složene riječi dolaze na veliko, fraze se razvlače, a onda iznenada prekidaju. , pojavljuje se drugačija sintaksa itd. Ovako grandiozan roman odavno nije napisan u Gruziji, pa, osim jezičkih eksperimenata, procena svih njegovih semantičkih slojeva nije lak zadatak i zahteva mnogo truda. Stoga ću se za sada ograničiti samo na ovu opštu karakteristiku i, zarad intrige, dodat ću da Značajan dio Roman je kraj, a ima sedam završetaka.

Rezo Gabriadze(r. 1936) kao filmski scenarista i direktor lutkarskog pozorišta poznat je širom sveta, pa tako i u Rusiji. Od njega možete očekivati ​​sve, pa nije bilo iznenađujuće što su njegova dva nova mala romana “Kutaisi - grad” (2002) i “Čito GK - 49-54, ili Doktor i pacijent” (2003) postala događaj u književni život Georgia. On ponovo stvara svoje rodnom gradu Kutaisi, koji počinje živjeti prema Gabriadzeovim čudnim zakonima i konceptima, pa čak i najjednostavniji postupci likova su jedinstveni i zauvijek ostaju u glavama čitatelja. Na primjer, glavni lik prvog romana, Varlam, "u starosti svog djetinjstva" bavi se stalnom trampom: ili mijenja omote slatkiša za ležajeve, ili mijenja etikete limunade za fotografije Tarzana itd. A magija ovih trampa isprepletena je sa magijom istih jednostavnih radnji drugih likova. Ovi romani se čitaju kao različiti dijelovi istog romana. A ujedinjuje ih lik koji djeluje u oba teksta - ovo je Ermonia, anđeo čuvar grada Kutaisija.

Roman je izuzetno preopterećen ruskim „varvarizmima“, ali to ne čini njihov stil vulgarnim. Naprotiv, transparentan, figurativan govor Gabriadze zajedno sa svojim prepoznatljivim humorom, koristi ovu globalnu „varvarizaciju“ da stvori još jedan fenomenalan jezik u gruzijskoj književnosti.

Naira Gelashvili(r. 1947), autor mnogih kratkih priča i romana “Majčina soba”, objavio je 1999. knjigu “Autobiografsko, previše autobiografsko”. Knjiga kombinuje tekstove različitih tipova: prvi deo romana „Krhotine ogledala“, književne priče, pesme, pesme itd. Možemo reći da je ona u modernoj gruzijskoj književnosti izraziti sljedbenik egzistencijalne, psihološke proze evropskog tipa. Zanimljivo je da su protagonisti njenih radova skoro uvek bili muškarci. I to nije slučajno: uvijek se trudila da ne polazi od svog “ja” pa čak ni od ženskog “ja”, već da objektivizira, generalizira postavljene probleme, analizira ih u filozofskom i ideološkom diskursu našeg vremena. Stoga je na prvi pogled ova knjiga, kao orijentacija prema „ja“, radikalna promjena autorove pozicije. Ali ako pogledate dublje, ispada da je kreativni vektor Naira Gelashvili ostala ista, samo što ju je ovaj put iskoristila lično iskustvo kako biste ostvarili svoje umjetničke ciljeve.

“Krhotine ogledala” je roman o djetinjstvu i adolescenciji. Mnogo je takvih romana u svjetskoj književnosti, ali Naira Gelashvili uspio stvoriti tekst koji nije sličan ovim divnim primjerima. Roman se sastoji od malih „krhotina“, a svaka „krhotina“ je parabola. “Previše autobiografski” ispričane epizode naglo se emotivno i pouzdano razvijaju u nešto drugo, a djetinjstvo postaje materijal za umjetničko ilustraciju moralnih i filozofskih načela.

Nugzar Shataidze(r. 1944.) je veličanstven pripovjedač, jedan od onih pisaca koji umije da oživi jezik svojih baka i djedova i prenese aromu gruzijskog seljačkog govora. Može se smatrati najboljim nastavljačem te linije u gruzijskoj prozi, čiji je klasik Rezo Inanishvili. Godine 1999 Shataidze objavio "Priču o hlebu", a ovaj tekst, napisan njegovim karakterističnim "elastičnim" jezikom, postao je jedan od najčudnijih fenomena gruzijske književnosti poslednje decenije. Ova priča govori kako se peku različite vrste kruha. Detaljno je objašnjeno, sa svim nijansama: kako prosijati brašno, koju vrstu drva koristiti za grijanje pećnice, kako zamijesiti tijesto itd.

Formalno, sve to izgleda kao udžbenik, naučni rad, pa čak i etnografska studija, jer mnoga oruđa i predmeti, nazivi i radnje povezani s pečenjem gruzijskog kruha više ne postoje ili su na rubu izumiranja, a mnogi od njih su u književni gruzijski uopšte se nikada ranije nije pojavio. Mislim da će s vremenom enciklopedijska vrijednost ove priče postati ogromna, ali je ujedno i primjer kako danas možemo širiti granice već nezamislivo proširene teritorije književnosti. U “Priči o hlebu” uopšte nema radnje, postoji samo hleb svagdašnji i osoba koja je o tome stekla ogromno znanje. Taj sklad, ta dinamika odnosa između čovjeka i kruha svagdanjeg stvara književnost, stvara eksperimentiranje, što je, u svojoj suštini, prirodno.

Po mom mišljenju, bilo bi simbolično ako ovom pričom završimo naš kratki osvrt i poželimo gruzijskoj književnosti da ona uvijek bude nasušni kruh svog naroda.

I njih ima dosta.
Zobern i ja smo pokušali da pronađemo briljantnog pisca proze na ruskom jeziku u Tbilisiju kako bismo ga uključili u našu seriju LEKCIJE RUSKOG.
Kada je Austro-Ugarska imperija raspala, na teritoriji njenih fragmenata nastavila je da postoji nemačka književnost na veoma visokom nivou.
Sam Kafka je vredan toga
Da ne spominjem Meyrink, Werfel, Celan i tako daleko.
Nakon raspada rusko-sovjetske. imperije postaju skromnije.
Možda je samo došlo do globalnog sužavanja i urušavanja književnog centrizma.
Ali još ga nisu našli.
Iako ima zanimljivih.
I zaslužuju da se više objavljuju u Rusiji.
U debelim časopisima.
I ne samo.
Nije lako piscima koji govore ruski u Gruziji.

Sfera uticaja ruskog jezika u Gruziji se jako suzila.
A gruzijskim piscima život nije lak.
I ljudi koji govore ruski su završili u getu.
Evo liste gruzijskih pisaca na ruskom jeziku iz moje knjige (glavni izvor su bili Ana Šahnazarova i Mihail Ljašenko, izdavači almanaha na ruskom jeziku "ABG". I takođe
prozaista, scenaristkinja i prevoditeljica Maria Exer, pjesnikinja i prevoditeljica Anna Grieg):

1) Vladimir Golovin je glavni urednik popularnih novina na ruskom jeziku Golovinski prospekt. Također je autor zanimljive knjige o lokalnoj historiji o Tbilisiju.
Ima puno o svim vrstama poznatih ljudi. "Tbilisi tipovi."
Na primjer, o gradskom ludaku Kiku.
Kada je Hruščov početkom 60-ih posjetio Tbilisi, lokalni stanovnici vozili su Kiku oko Tbilisija u otvorenom "galebu".
Kika je izgledala kao Hruščov.

2) Pjesnikinja i prozaista Susanna Armenyan

3) Pjesnik i prozni pisac Gagik Tejmurazjan.
Video sam ga jednom i ne zadugo.
Šteta što nismo uspjeli bolje razgovarati s njim.
Autor neobične minimalističke proze, koja se, čini se, nalazi na sajtu Babylon.
Prema poslednjim informacijama, preselio se da živi u Jerevanu.

4) Elena Chernyaeva

5) Pokojni prozni pisac Karen Abgarov.
Njegovi romani objavljeni su u Moskvi.

6) Prozaist Natalija Gvelesiani
Objavljeno u New York's New Magazine.
Dobio nagradu za najbolju priču ovog časopisa.
Jedna od priča se zove "Tiho odlazim".
Drugi je "Dog Color Road".

7) Prozni pisac Guram Svanidze

8) Prozni pisac Mikho Mosulishvili (naznačila Maria Exer)

9) Georgy Beredzhani (upoznao sam ga preko galerista Rusiko Oat)
Čovek sa veoma zanimljiva biografija i ekstravagantne proze.
Devedesetih je živio u Rusiji.

11) Mikho Sumanishvili (izvijestila Maria Exer)

12) Merab Lomia (izvijestila Maria Exer)

13) Pokojni dvojezični pjesnik Niko Gomilauri

14) Pjesnik i prozni pisac Vladimir Meladze.

Već sam pisao o Baaduru Chhatarashviliju.
Također o pjesnikinjama Ani Grig i Inni Kulishovoj.
Ima i veoma mladih autora koji govore ruski.
U studiju ABG slušao sam duhovite i smijesna prica prozni pisac Sergej Gorljakov
Mnogi gruzijski pisci koji govore ruski bili su uključeni u Čuprinjinovu referentnu knjigu "Ruska književnost u inostranstvu".
Ali ne sve.
Kasnije ću na svom LJ objaviti neke tekstove gruzijskih pisaca koji govore ruski.

Prvi pisani gruzijski spomenici poznati su iz 5. veka. Međutim, početak gruzijske književnosti seže još dublje. Usko je povezana sa mnogim faktorima, od kojih je najvažniji usvajanje hrišćanstva, proglašenog zvaničnom državnom religijom početkom 4. veka. u Kartliju (Istočna Gruzija). Odsustvo pisanih gruzijskih izvora iz pretkršćanskog doba ne dozvoljava nam da sudimo o književnoj kulturi ovog vremena, iako bogat arheološki materijal (uključujući podatke iz epigrafskih spomenika na grčkom i aramejskom), kao i dokazi na stranom jeziku, uglavnom Grčki izvori otkrivaju organizovanu državnu strukturu, razvijenu kulturu i visoku civilizaciju pretkršćanske ere iu istočnoj i zapadnoj Gruziji.

Sve je to stvorilo povoljne uslove za razvoj hrišćanska književnost, koja je postala apsolutno dominantna u Gruziji nekoliko vekova, sve do pojave sekularne književnosti u 11. veku. Pojava gruzijskog pisanog jezika (abecede) povezana je s hristijanizacijom, što je omogućilo široki razvoj književnosti na maternjem jeziku. Gruzijski istorijske hronike Izum gruzijskog pisma pripisuje se kralju Parnavazu, koji je živio krajem 4. stoljeća. BC. Međutim, prije početka 5. stoljeća. AD uzorci gruzijskog pisanja nisu poznati.

Dugo vremena, najranijim gruzijskim spomenikom smatran je natpis na hramu u Bolnisiju (60 km od Tbilisija), datiran 493. godine. Gruzijski natpisi otkriveni u Palestini (sredinom 20. vijeka) tokom arheoloških iskopavanja daju povoda za razmatranje jedna od njih je najranija, sudeći po imenima istorijskih ličnosti koja se u njoj pominju, početkom 5. veka. Počevši od tog vremena, gruzijska abeceda je postepeno mijenjala svoj grafički oblik. Rano Mrgvlovani(doslovno “okrugla”), zamjenjuje se njegovom grafičkom modifikacijom nushuri, koji je postao glavna vrsta pisanja od 11. vijeka. (iako je nastao mnogo ranije). Sljedeća faza njegovog razvoja je mkhedruli(“vojni”), što je opet grafička modifikacija ugla nushuri, već u XIII–XIV veku. poprima oblik koji se gotovo u potpunosti poklapa sa modernim. Dakle, ovaj sistem, koji ima neprekidnu istoriju od najmanje 15 vekova, jedini je za prenos teksta na gruzijskom jeziku. Uzor za njegovu konstrukciju (lokacija i redoslijed slova, numeričke vrijednosti) bila je grčka abeceda, dok su grafički oblici originalni. Podatak da je gruzijsko pismo, uz albansko i jermensko, izmislio izvjesni Maštoc, kasnija je interpolacija u jermenskim izvorima. Usvajanje kršćanstva i pronalazak (ili, možda, restauracija starog, iz nekog razloga van upotrebe) gruzijskog pisanja bili su najvažniji faktori koji su odredili nastanak najbogatije drevne gruzijske književnosti, kako prevodne tako i originalne. Centri učenja knjiga bili su manastiri u samoj Gruziji i van njenih granica. Prije svega, u Palestini, pošto je kršćanstvo odatle prodrlo u Gruziju; zatim, u 9.–10. veku, kada je muslimanska vlast primorala gruzijske pisare da potraže druga utočišta, manastir Svete Katarine na Sinaju postaje značajno kulturno i knjižno središte i, konačno, čuveni manastir Iveron na Svetoj Gori, osnovan u god. 80-ih godina 10. vijeka, postao je glavni centar gruzijske književnosti. U samoj Gruziji je bilo mnogo sličnih kulturnih centara: manastiri na jugu Gruzije, u Tao-Klarjeti (danas u okviru Turske): Oshki, Shatberdi, Parhali itd., posebno se ističu poznati pisci i prevodioci koji su radili u gruzijskim manastirima: Eutimije Svjatogorec (955–1028), Đorđe Svjatogorec (1009–1065), Efraim Mcire (oko 1025–1100) i drugi.

Spomenici drevne gruzijske književnosti. Prevedena djela.

Odmah nakon usvajanja kršćanstva u Gruziji, započela je vrlo aktivna prevodilačka djelatnost. Prevedeni su prvi primjeri drevne gruzijske književnosti, koji su do nas došli u fragmentarnim rukopisima 6.–7. stoljeća: tekstovi iz Biblije (Stari i Novi zavjet), apokrifna djela, djela crkvenih otaca: Jovana Zlatoustog, Vasilije iz Cezareje, Severijan Gavalski i mnogi drugi, živi sveci ( cm. HAGIOGRAFIJA). Ovi popisi su datirani prema paleografskim i lingvističkim karakteristikama; Sve njih karakterizira upotreba posebnih verbalnih pokazatelja ličnosti (koji se nalaze i u najstarijoj datiranoj epigrafskoj građi 5.–6. stoljeća, tzv. „hanmetnost“), koja je potpuno nestala već u 8. stoljeću.

Od tog vremena, gotovo sva istaknuta djela kršćanske književnosti prevedena su na gruzijski. Neki od njih su sačuvani samo u gruzijskim prijevodima; tako da imaju velika vrijednost za proučavanje istorije hrišćanske kulture uopšte. Mnogi prevodi su opremljeni dugim komentarima prevodilaca (Efrem Mtsire, Arseniy Ikaltoeli, Ionna Petritsi). Prvi datirani gruzijski rukopis - tzv Sinai polychapter- ogromna zbirka, prepisana u Jerusalimu 864. godine; sadrži više od četrdeset homilija istaknutih vizantijskih pisaca. Poređenje sa tekstovima „hanmeta“ pokazuje da su mnoga djela koja su obuhvaćena zbirkom prevedena najkasnije od 5. do 6. stoljeća. Gruzijski prijevodi biblijskih knjiga, počevši od tekstova od 5. do 6. stoljeća, predstavljeni su u mnogim drevnim kopijama: na primjer, Adishi četverokut (Evanđelje Tetra) 897; Biblija, prepisana u Oški po narudžbini graditelja Iveronske lavre od Jovana Tornika 978. godine i poklonjena od njega Atosu. Postoje i druge verzije biblijskih knjiga, napravljene u svrhu uređivanja i ispravljanja drevnih tekstova kako bi se približili grčkim: to su Novi zavjet i Psaltir koje je uredio Đorđe Svjatogorec (11. vek), Gelatska Biblija ( 12-13 vek). Biblijske tekstove je također prikupio i uredio Sulkhan-Saba Orbeliani ( vidi ispod). Mnogi drevni apokrifi sačuvani su na gruzijskom ( Život Djevice Marije, Protojevanđelje po Jakovu 7. vek). Postoji mnogo egzegetskih radova, npr. Tumačenje psaltira(1081), koju je Ephraim Mtsire sakupio iz mnogih sada nepoznatih izvora i dopunjen svojim komentarima. Gotovo svi žanrovi duhovne književnosti zastupljeni su u gruzijskim prijevodima. Među polemičkim djelima može se navesti Dogmacon- zbirka djela usmjerenih protiv raznih jeresi, koju je sastavio Arsenije Ikaltoeli u 7. vijeku.

Ogromna količina homiletske literature istaknutih grčkih pisaca prevedena je na gruzijski, na primjer, više od 40 djela Grigorija Nazijanza (u različitim prijevodima od 6. do 12. stoljeća), do stotinu djela Jovana Zlatoustog. Zbirka pravnih crkvenih normi Veliki Nomokanon je preveo Arseny Ikaltoeli u 12. veku. Posebno mjesto među prevedenim djelima po svom značaju zauzimaju hagiografski spomenici (Žitija svetih). Prvi prijevodi dostupni su u tekstovima “hanmet”; Pored ranijih, postoje kasniji (11.–12. vijek) prijevodi takozvanih “metafraziranih” (tj. “prerađenih”) tekstova.

Gruzijski životi, predstavljeni u obliku zbirki po mesecima u godini (sadržalo se 10 zbirki), popunjavaju stvarnu prazninu u grčkoj građi. Osim toga, na gruzijskom postoje novi podaci o osnivaču ovog žanra Simeonu Logotetu i njegovom nasljedniku Jonu Ksifilinu. Gruzijski liturgijski spomenici - posebno apostolske liturgije - sačuvali su ranu jerusalimsku tradiciju i daju značajan materijal za historiju liturgijske prakse u ranokršćansko doba.

Značaj drevne gruzijske prevodne crkvene literature privlači pažnju naučnika ne samo u Gruziji, već i van njenih granica: mnogi spomenici su objavljeni u Belgiji, Nemačkoj, Francuskoj i Švajcarskoj.

Gruzijska originalna književnost

javlja se već u 5. veku. Najraniji rad koji je došao do nas je Mučeništvo Svetog Šušanika. Djelo, koje odražava stvarne istorijske događaje, opisuje život i podvige Šušanik, supruge lokalnog vladara Varskena. Njen muž je iz političkih razloga prihvatio vjeru obožavatelja vatre kako bi ugodio persijskom kralju Perozu (459–484). Šušanik je odlučno odbila da sledi primer svog muža i, stoički podnoseći mnoge muke koje joj je nanosio razjaren muž, umrla je nakon višegodišnjeg zatvora. Delo, koje je napisao njen ispovednik Jakov, dospelo je do nas u kopiji iz 10. veka. Napisano je najkasnije 483. godine: Varsken, Šušanikov muž, prikazan je živ na djelu, ali je 483. ubijen. Jacobova štedljiva, ali izražajna naracija, vješto korištenje umetničkim sredstvima prikazati autora ne samo kao visokoobrazovanu osobu, već i kao talentovanog pisca, koji vješto bilježi životne detalje i nije lišen humora.

Mučeništvo Eustatija iz Mchete opisuje asketizam mladog obućara koji je pobjegao iz Perzije 541. godine zbog svojih kršćanskih vjerovanja. Nakon optužbe svojih sunarodnika, prihvatio je mučeništvo od perzijskog vladara Tbilisija. Autor Mučeništvo svetog i blaženog mučenika Hristovog Abo– Džon Sabanisdze. Napisana je 786–790. Arapin po nacionalnosti, Abo je prešao na kršćanstvo i, uprkos molbama samog emira Tbilisija, nije postao otpadnik. Pogubljen je, glava mu je izložena na gradskom trgu, tijelo spaljeno, a pepeo bačen u rijeku Kuru. Autor navodi primjer arapskog mučenika za izgradnju svojih sunarodnika, koji se u svojoj vjeri “kolebaju kao trska pred vjetrom”. Autor je patriota koji razumije da otpadništvo od vjere prijeti Gruzijcima gubitkom nacionalnog identiteta. Jezik djela karakteriziraju složeni retorički obrti i umjetničke slike preuzete iz sveto pismo. Nacionalno-religijski motivi mogu se pratiti i u drugim radovima ( Mučeništvo Konstantina-Cakhe, Mučeništvo Mihaila-Gobrona i sl.); nisu svi jednake umjetničke vrijednosti, ali su važni kao pokazatelji nacionalnog raspoloženja i rastuće grčko-vizantijske političke orijentacije.

U 9.–10. veku. u gruzijskoj književnosti to postaje popularni žanr"Životi" ili "Dela". Tome su doprinijele nove pojave i trendovi u životu zemlje: reakcija na arapsku vlast, rast nacionalne samosvijesti, početak kolonizacije praznih područja opustošenih arapskom vlašću i jačanje onoga što je počelo u 6. vek. izgradnja manastira. Primjer ovog žanra - prije svega Život prosvetitelja Gruzije Nino. Postoji nekoliko izdanja ovog djela, od kojih je prvo navedeno u 10. stoljeću, ali sadrži i tragove ranijih uređivačkih slojeva. Prvi dio djela sadrži opšte podatke o Kartliju, spiskove kraljeva, podatke o raznim istorijskim događajima. Drugi opisuje rođenje i mladost Nino, njen dolazak u Gruziju, u Mchetu, čuda i iscjeljenja koja je činila, slamanje paganskih idola, obraćenje kraljice Nane i kralja Mirijana u kršćanstvo, Ninovu smrt; (mjesto njene sahrane još uvijek se u Gruziji poštuje kao svetište). Ovo djelo, u malo izmijenjenom obliku, uključeno je u glavni narativni izvor istorije Gruzije - Kartlis Tskhovreba.

Život Serapiona iz Zarzma(2. polovina 9. vijeka), graditelj manastira u Samtskheu (Južna Gruzija), napisao je Serapionov nećak Basili (Vasily). Ciklus Živi Sirijski asketi su zanimljiv primjer ovog žanra; Tradicionalno smatrani Sirijcima koji su došli u Gruziju da ojačaju kršćanstvo, najvjerovatnije su to bili Gruzijci koji su pobjegli iz Sirije zbog vjerskog progona. Mnogi manastiri u Gruziji smatraju se osnovanima od strane njih i nose njihova imena.

Život Grgura od Khandztija napisao Džordž Merčul 951. godine. Opisuje život i rad najveće crkve i državnika, daje opširnu sliku manastirskog graditeljstva u Tao-Klarjetiju i prikazuje odnos crkve i svetovne vlasti. Ovo djelo nije samo briljantno književno djelo, već i primarni istorijski izvor. Napisana je, kako napominje autor, 90 godina nakon Grgurove smrti, prema riječima njegovih učenika. Istina priče, skoro potpuno odsustvo fantastična čuda, dramatičan razvoj radnje razlikuju ovo djelo od drugih primjera žanra. Grgur, koji je živeo 102 godine (759–861), podigao je nekoliko manastira (mnogi od njih i danas postoje) i bavio se književnom delatnošću. Potomak plemićke feudalne porodice, čovjek čvrstih principa i nepokolebljive volje, neustrašivo je ulazio u sukob, po potrebi, i sa samom kraljevskom vlašću. Djelo prenosi ideju jedinstva zemlje ujedinjene kršćanskom vjerom; po autorovom mišljenju, Gruzija je „ogromna zemlja u kojoj se služi liturgija i molitve se obavljaju na gruzijskom jeziku“. Žitije je poznato u jedinom primjerku iz 12. vijeka, pronađenom među rukopisima manastira Krsta u Jerusalimu. Tekst je prvi objavio N. Marr s ruskim prijevodom. George Svyatogorets, pored svojih brojnih prevoda sa grčkog, poseduje i originalno delo - Život sv. Ivana i sv. Eufemija. Rad napisan ca. 1045, daje podatke o graditelju manastira Iveron na Atosu i njegovom sinu, čuvenom prevodiocu Eufemiji, koji je prevodio ne samo sa grčkog na gruzijski, već i sa gruzijskog na grčki. Upravo je on preveo na grčki (tada preveden na mnoge jezike i postao popularan u Evropi) duhovni roman Priča o Barlaamu i Joasafu, hristijanizirana verzija Budinog života. Evtimije je bio i iguman Atonskog manastira. Djelo opisuje biografiju graditelja manastira, njegovu pobjedu nad pobunjenikom Vardom Sklerom, daje detaljne podatke o Jevtimijevoj književnoj djelatnosti, daje popis njegovih djela i opisuje svakodnevni monaški život. Djelo, poznato sa liste 1074, predstavlja ne samo visoko umjetničko djelo, ali i pouzdan izvor o istoriji Gruzije i Vizantije tog vremena.

Život samog Đorđa Svjatogoreca opisao je njegov učenik, Džordž Mali, ubrzo nakon smrti njegovog učitelja. Po svojoj književnoj vrijednosti, ovo djelo treba smatrati jednim od najboljih primjera gruzijskih hagiografskih narativa.

Gruzijski "Životi" stvorili su tradiciju koja je postala jedan od preduslova za nastanak žanra istorijske narativne proze.

Ephraim Mtsire, prevodilac i komentator, takođe je bio mnogostrani pisar; njegovi teorijski pogledi na teoriju prijevoda, gramatiku, pravopis, prirodu historijskih spisa i još mnogo toga, izraženi u školama kojima su njegovi prijevodi obilno snabdjeveni, daju vrijedan materijal za historiju razvoja. humanističkih nauka. Posjeduje prvi original poznat u Gruziji Leksikon– tumačenje riječi pronađenih u Psaltiru (rukopis 1091). Autor je originalnog djela koje analizira informacije iz grčkih izvora o usvajanju kršćanstva u Gruziji. Efraim je imao veliki uticaj na dalji razvoj gruzijskih knjiga. Može se smatrati osnivačem helenofilskog pokreta, iako on nije tako jak u njegovim djelima kao u kasnijim piscima i prevoditeljima; to su: Jovan Petritsi (kraj 11. – početak 12. veka) teolog i neoplatonistički filozof, autor originalnih komentara na svoje prevode vizantijskih filozofa. Petritsi je učinio mnogo za formiranje gruzijske filozofske terminologije. Mnoge od termina koje je razvio koriste i moderni filozofi.

Poezija također zauzima značajno mjesto u drevnoj gruzijskoj crkvenoj književnosti. Po uzoru na prevedenu liturgijsku poeziju već u 8. veku. pojavljuju se originalna gruzijska poetska djela. U tom pogledu je značajna ogromna zbirka Mihaele Modrekili (kraj 10. veka), antologija crkvene poezije sa originalnim muzičkim simbolima. Poznati su primjeri gruzijske crkvene poezije pod nazivom „iambiko“. Imaju određeni metar i kasnije se javljaju pod uticajem folklora i rime. Pojavio se i kasniji klasični oblik gruzijske poezije - "shairi" (poetski metar u kojem svaka strofa sadrži 16 slogova). Autori originalnih poetskih dela su mnogi poznati gruzijski pisari, među kojima su Jovan Minči, Đorđe Svjatogorec, Efraim Mcire, kralj David Graditelj (1089–1025), najobrazovaniji čovek svog vremena, osnivač biblioteke, koji je i sam napisao neverovatno moćna dela Pevanje pokajanja.

Pojava sekularne fikcije. Opšti pregled.

Početak gruzijske sekularne fantastike treba datirati u 10.–11. vijek. Do kraja 10. vijeka. počinje proces konsolidacije feudalnih formacija u veliku centralizovanu državu; etničko ime“Kartli” ustupa mjesto kulturnom i političkom terminu “Sakartvelo” (doslovno “Zemlja Kartvela”, tj. Gruzijaca). Geografski, kulturni i naučni horizonti se šire. U to vrijeme raste interesovanje za egzaktne nauke, astronomiju i medicinu. Kulturne veze sa istočnim zemljama, posebno sa islamskim svijetom, postaju sve bliže. Sve to stvara preduslove za nastanak gruzijske sekularne fikcije. Snažne, vekovima stare tradicije gruzijske crkvene književnosti postale su osnova za sekularnu književnost. Upoznavanju kulturnog svijeta grčke antike doprinijela je i duhovna književnost: u prevedenim djelima kršćanskih vizantijskih autora nalaze se detaljni podaci o grčkoj mitologiji. Hagiografska fikcija, tipa "duhovni romani". Mudrost Balavarova pripremio put za sekularnu fikciju. Hagiografija je sa svojim junacima - borcima za hrišćanstvo otvorila put pojavi u sekularnoj književnosti idealnog junaka viteških i romantičnih epova. Gruzijska svjetovna fikcija usvojila je mnoge kompozicijske obrasce i forme iz crkvene književnosti. Gruzijski književni jezik, koji ima petovekovnu istoriju, sa svojim jakim normama i bogatim vokabularom, postao je osnova za jezik sekularne književnosti, koji je, sa svoje strane, uneo mnogo novih stvari u jezik iz živog kolokvijalnog govora. . Veliki uticaj na fikcija(i proza ​​i poezija) takođe su imali gruzijski folklor.

Od najranije faze postojanja svjetovne književnosti karakterizirao ju je humanizam. Čovjek se sa svojim ličnim osjećajima i svjetskim težnjama pojavljuje u gruzijskoj književnosti mnogo ranije nego u književnosti drugih kršćanskih naroda Evrope, anticipirajući tako evropsku renesansu.

Sekularna književnost 11.–12. vijeka.

Nisu svi spomenici svjetovne književnosti, posebno rani, stigli do nas; o postojanju nekih može se suditi samo po njihovom spominjanju od strane kasnijih autora. Najviše rani rad sekularni karakter koji je došao do nas - Visramiani. Radnja otkriva tematske sličnosti s romanom o Tristanu i Izoldi. Opisuje Raminovu ljubav prema prekrasnoj Vis, ženi njegovog brata, Šaha Moabada. Ljubavnici, uz pomoć dadilje, doživljavaju mnoge nesreće, ali nakon smrti Moabada spajaju svoje živote i, vladajući 83 godine, umiru zajedno - nakon smrti Visa Ramin se dobrovoljno zatvara u njenu grobnicu. Djelo je slobodni prozni prijevod pjesme perzijskog pjesnika Fakhr-ud-Din Gurganija; dospeo u prepisima iz 12.-14. veka, ali je prevod nastao ranije, za vreme vladavine kraljice Tamare (1189-1213), pošto se u Rustavelijevoj pesmi pominje patnja ljubavnika. Vitez u koži leoparda. Prema djelu, ljubav je najvažniji događaj u životu čovjeka, njegov smisao. Razdvojeni ljubavnici prolivaju potoke suza i teže smrti. Sargis Tmogveli se tradicionalno smatra prevodiocem. Visramiani postao veoma popularan, uprkos neprijateljstvu prema njemu iz nekih (uglavnom klerikalnih) krugova. Novost radnje i psihološke situacije, opis boli i radosti zemaljske ljubavi su u suprotnosti Visramiani crkvenu literaturu koja joj je prethodila, gdje se najvišim ciljem ljudskog postojanja smatralo služenje Bogu u ime spasenja duše. Izbrušeno vladanje riječima, suptilnost i preciznost likovnih sredstava, bogatstvo vokabulara doprinijeli su tome da Visramiani dugo se ne doživljava kao prijevod, već kao originalno djelo gruzijske beletristike.

Amirandarejaniani- prozno djelo, poput „viteške romanse“, koje se sastoji od 12 dijelova. Njegov autor, prema predanju, smatra se Mose Khoneli; Nema biografskih podataka o njemu. Hronološki obim pisanja treba ograničiti na 11.–12. stoljeće. Najvjerovatnije je nastao za vrijeme ili nešto ranije od vladavine kraljice Tamare, na što ukazuju neke realnosti. Roman opisuje polufantastične podvige junaka. Lokacija radnje je konvencionalno "istočna". Djelo objedinjuje, prilično nemarno u kompozicionom smislu, nekoliko različitih ciklusa legendi i bajki, od kojih je većina gruzijskog porijekla, iako među njima ima i takozvanih „skitnica“. Djelo nije prevedeno; autor je Gruzijac, koji je sav materijal objedinio oko centralnog lika - Amira; njegovo ime se poklapa sa imenom heroja gruzijskog folklora. Legenda o Amiranu ima mnogo sličnosti sa legendom o Prometeju. Kult herojskog viteštva se jasno pojavljuje u Amirandarejaniani; heroji fantastične snage bore se sa strašnim zvijerima i hordama neprijatelja; prijateljstvo među braćom i pomoć u nevolji obavezna je karakteristika heroja; međutim, motiv ljubavi - neizostavan atribut viteške romanse kasnijeg vremena - ovdje je manje izražen. Amirandarejaniani bio prilično popularan; Imajući korijene u folkloru, on je sa svoje strane kasnije utjecao na gruzijski folklor.

Najznačajnije djelo epskog žanra je pjesma Šote Rustavelija Vitez u koži leoparda.

Prikazan je lirski žanr gruzijske poezije klasičnog perioda Tamariani, čiji se autor, prema legendi, smatra Chakhrukhadze, au drugoj pesmi - Abdulmesiani. Oba djela su ode hvale; prva je u čast kraljice Tamare i njenog muža Davida Soslanija. Druga, koju je, prema legendi, napisao John Shavteli, veliča Davida Obnovitelja i kraljicu Tamaru. Oba su napisana u metru koji se zove "chakhrukhauli" - stih od 20 slogova sa složen sistem rima; Obe pesme pokazuju majstorsko vladanje stihom i rečima, muzikalnost stiha i bogatstvo unutrašnje i spoljašnje rime.

U 11.–12. veku. Razvija se originalna gruzijska historiografija u kojoj nacionalni identitet nalazi svoj izraz. Iz dela ove prirode kasnije je sastavljen glavni narativni izvor o istoriji Gruzije - Kartlis Tskhovreba, koji je do nas došao u spiskovima 16.–17. Leontij Mroveli (2. polovina 11. veka) sastavio je veliko istorijsko delo. Leonti je koristio mnoge antičke izvore i hagiografska dela kada je opisivao drevnu istoriju Gruzije. Život kralja kraljeva Davida koju je napisao savremenik Davida Obnovitelja ubrzo nakon njegove smrti u prvoj polovini 12. veka. Detaljno su opisani život i podvizi kralja, koji je oslobodio zemlju od stranaca i pretvorio je u snažnu, procvatu državu; Brojne književne paralele, figurativna poređenja i retorički odlomci predstavljaju djelo ne samo kao istorijsko djelo, već i kao klasičan primjer gruzijske proze. Priče i pohvale okrunjenih ljudi, koji u svom glavnom dijelu veliča kraljicu Tamaru, zanimljiv je i kao umjetničko djelo. Ona jasno prenosi znanje o helensko-vizantijsko-kršćanskoj kulturi i o perzijsko-arapskom kulturnom svijetu. Drugi istorijski spisi opisuju događaje iz kasnijih vremena. U 13.–15. veku. Gruzija je prošla kroz težak period u svojoj istoriji. Destruktivne invazije Horezmijana, Mongola i Tatara opustošile su zemlju i izazvale njen kolaps. Sve to nije moglo a da ne utiče na njegovu kulturu. Međutim, u 13.–15. pojavljuju se značajna književna djela ( Život Petra Ivera, Zhamtaagmtsereli i sl.).

Književnost renesanse.

Od početka 16. veka. Renesansa počinje u gruzijskoj kulturi. Uprkos teškoj političkoj situaciji u zemlji, koja je do tada već postala poprište sukoba političkih interesa dvije susjedne muslimanske zemlje - Irana i Turske - Gruzija je počela postepeno da se uključuje u krug evropskih i ruskih političkih i kulturnih aspiracija. . U gruzijskoj književnosti nacionalni motiv jača, teme se šire; pojavljuju se novi žanrovi i književne forme. U 18. veku, kada su kontakti sa Rusijom postali bliži, pojavili su se prevodi sa ruskog. Besplatni prijevodi mnogih primjera perzijske književnosti postaju popularni. Part Shah-Name Ferdowsi je preveden u prozu, a zatim prearanžiran u poeziju. Posebno je bio popularan ciklus o Rustamu. Pojavljuju se izmjene i nastavci pjesme Rustavelija i drugih romantična djela(tradicionalne perzijske priče), distribuiraju se didaktička djela (prevedena i originalna). Primjer epa bajke - Rusudaniani– dvanaest „bajki“ koje sadrže mnogo hrišćansko-religijskih, nacionalnih i didaktičkih motiva. Napisano najkasnije do 17. veka.

Teimuraz I, kralj Kahetije, (1589–1663) - čovjek tragične sudbine, koji je izgubio prijestolje i porodicu (majka mu je umrla kao mučenica zbog odbijanja da pređe na islam, dva sina su kastrirana), umro je u izbjeglištvu u Perziji. Međutim, sav njegov rad je pod jakim utjecajem perzijske književnosti. Četiri njegove pjesme su napisane na tradicionalne teme za perzijsku poeziju (npr. Leil-Majnuniani). Originalna pjesma koja opisuje smrt njegove majke napisana je u istom stilu. U Tejmurazovoj lirici jasno su vidljivi vjersko-kršćanski motivi. Arhil II (1647–1713) vladao je u Imeretiju (Zapadna Gruzija) i Kahetiju. Izgubivši oba prijestolja, posljednje godine života proveo je u Moskvi. Bavio se prevodima, pisao lirska dela, istorijske i filozofske pesme. Čovjekov sukob sa životom nastala pod uticajem ruskih kompozicija Rasprava o stomaku i smrti. U Rusiji se Arhil bavio kulturnim aktivnostima; uređivanje, prevođenje i objavljivanje knjiga gruzijske Biblije.

Sulkhan-Saba Orbeliani (1658–1725) - predstavnik aristokratske porodice, srodan kraljevskoj porodici, bio je pisac, naučnik i diplomata. Godine 1698. zamonašio se pod imenom Saba (Sava), ali je nastavio da deluje. Pokušavajući da zainteresuje evropske zemlje za sudbinu Gruzije, otputovao je u Evropu u diplomatskoj misiji 1713–1716. Posjetio je Italiju i Francusku, a primili su ga Papa i Luj XIV. Zajedno sa Vakhtangom VI preselio se u Rusiju, gdje je i umro. Najznačajnije književno delo - Mudrost laži, zbirka prispodoba građenih prema tradicionalnoj shemi: prispodobe pričaju razne osobe koje žive na kraljevskom dvoru za izučavanje mladog princa. Same parabole, iako imaju neke paralele sa poznate kolekcije parabole (na primjer, s Kalila i Dimna), najvjerovatnije preuzeto iz gruzijskog folklora, koji ima mnogo uobičajenih „skitnica“ priča. Sulkhan-Saba je opisao svoje putovanje u Evropu (sačuvan je prvi dio) i napisao zbirku učenja. Jezik Sulkhan-Sabe Orbelijanija je jednostavan, jasan, blizak živom govornom jeziku. Važno djelo Sulkhan-Sabe Orbelianija, koje je zadržalo svoj značaj do danas, je dokumentirani rječnik gruzijskog jezika koji je sastavio, a materijal za koji je prikupljao i uređivao trideset godina. Sulkhan-Saba Orbeliani je također bio uključen u uređivanje gruzijske Biblije. Također je uređivao zbirku koju je preveo njegov pranećak Vakhtang VI Kalila i Dimny.

Vakhtang VI (1675–1737), koji je mnogo godina svog života proveo u Perziji, živio je u Rusiji od 1724. do svoje smrti, uzalud se nadajući da će pronaći pomoć da Gruzije oslobodi od persijske vlasti. Autor je mnogih lirskih djela; njegove pesme, pisane na elegičan način, tradicionalan za to vreme, odražavaju iskrena osećanja. Vakhtang je 1709. osnovao prvu štampariju u Gruziji, gde je 1712. štampano prvo izdanje Rustavelijeve pesme sa tekstualnim komentarima Vakhtanga; pod njegovim vodstvom zbirka je sastavljena i uređena Kartlis Tskhovreba (Istorija Gruzije) i kodeks zakona; Takođe poseduje prevode mnogih naučnih knjiga. David Guramišvili (1705–1792) veći dio svog života proveo je izvan Gruzije, pošto su ga 1729. kidnapovali Lezgini i prevezli u Severni Kavkaz. Uspio je pobjeći i stići u Moskvu, gdje je završio u pratnji Vakhtanga VI. Pošto je postao vojnik, završio je dane u Ukrajini, u Mirgorodu, na imanju koje mu je dodeljeno. Zbirka djela Davida Guramishvilija koju je sam sastavio, pod naslovom Davitiani. Sadrži 4 pjesme i lirske pjesme. U istorijskoj pesmi punoj drame Tuge Kartlija opisao je patnje koje je doživio njegova domovina i direktno ukazao da njihov uzrok nisu samo bezbrojne invazije raznih neprijatelja, već i unutrašnji sukobi i moralna degradacija. Njegove filozofske pjesme govore o suprotnosti života i smrti, odnosu čovjeka i svijeta oko njega.

Predavanje studentima- didaktički i edukativni rad. Njegove pjesme su vrlo spontane i lirske, iako se i ovdje očituje pesimizam i tuga autora lišenog zavičaja. Forma stiha Davida Guramišvilija je raznolika. Ovdje se ne radi samo o “shairi”, koji je dominantan oblik u poeziji još od vremena Rustavelija; David Guramišvili koristi folklorne poetske metre; njegova versifikacija je obogaćena i ruskim i ukrajinskim folklorom. Originalni metar pjesme Shepherd Katzviya, gdje su u polušaljivoj formi opisane nezgode mladih ljubavnika koji pokušavaju zadirati u svetost bračne postelje. Narodni pripovedač Sayat-Nova, koji je živeo krajem 18. veka, po nacionalnosti je bio Jermen, pisao je poeziju i pevao na jermenskom, gruzijskom i azerbejdžanskom. Besarion Gabašvili, poznatiji kao Besiki (oko 1750–1791), bio je pjesnik i diplomata. Njegova uspješna karijera na dvoru Iraklija II vjerovatno je bila sputana politički motivi, zatim se bavio diplomatskim aktivnostima na dvoru kralja Imeretija (Zapadna Gruzija); poslat na pregovore sa generalom Potemkinom, umro je u Jašiju, gdje je i sahranjen. Ljubavna lirika se najjasnije ističe u njegovoj poeziji, iako ima i vrlo zajedljive satirične pjesme. Njegova ljubavna lirika je ekspresivna, čemu doprinose muzikalnost i lakoća njegovih pjesama, različiti poetski metri. Rečnik je bogat, stil je blizak narodnom; međutim, u prozi, epistolarnom i historijska djela bio je pod uticajem "visoke smirenosti", koja je postala široko rasprostranjena u gruzijskom književnom jeziku pod uticajem književna škola Katolikos Antonije (1720–1788).

Književnost 19. veka.

Pripajanje Gruzije Rusiji 1801. godine izazvalo je mnoge promjene u kulturni život gruzijsko društvo. S jedne strane, gubitak političke nezavisnosti izazvao je oštru reakciju društva i doveo do porasta patriotskih osjećaja, što se odrazilo i na književnost. S druge strane, komunikacija sa ruskom kulturom, a preko ruske i evropskom, donela je nove tokove u sve oblasti umetnosti, a pre svega u književnost.

Godine 1819. počela je da izlazi „Gruzinskaja gazeta” na ruskom, 1829. „Tifliska gazeta”, a 1832. časopis „Literary Part of Tiflis Gazette” koji je uređivao jedan od učesnika zavere iz 1832. Solomon Dodašvili. .

U delima pisaca, posebno pesnika, u 1. polovini 19. veka. izražavaju se i tradicije klasične gruzijske književnosti i raspoloženja koja su nastala pod uticajem novih faktora. Prema tome, gruzijski romantizam koji se pojavio u to vrijeme nije homogen. U njegovim počecima stoji Aleksandar Čavčavadze (1786–1846), predstavnik briljantne aristokratske porodice, kumče Katarine II, učesnik Otadžbinski rat 1812. Učestvovao je u zaveri 1832 (zbog čega je prognan u Tambovsku guberniju, ali je ubrzo dobio oprost). Aleksandar Čavčavadze bio je tast A.S. Gribojedova. Glavni motiv njegove poezije je melanholija izazvana gubitkom nacionalne nezavisnosti i veličanjem herojske prošlosti Gruzije. Pesimističke misli o uzaludnosti postojanja evidentne su iu njegovim tekstovima; ljubavna lirika takođe zauzima značajno mesto u stvaralaštvu. Njegovu poetiku karakterišu četrnaestosložni stih sa cross rhyme. Čavčavadze je mnogo prevodio (ruskih i francuskih pisaca).

Grigol Orbeliani (1804–1883) također je bio iz aristokratske porodice; Od mladosti je izabrao vojnu karijeru. Učestvovao je i u zaveri 1832. godine, ali je po povratku iz izbeglištva 1838. bio na visokim položajima, dobio je čin general-ađutanta i jedno vreme služio kao carski guverner na Kavkazu. Njegova pesma Sretna zdravica veliča nekadašnju veličinu Gruzije, veliča njene heroje. Elegična raspoloženja jasno se javljaju u njegovim pjesmama, odlikuju se književnim umijećem i novinom poetskih formi. Nikoloz Baratašvili je najistaknutiji romantičarski pesnik 19. veka. U njegovom radu tradicionalne „istočne“ umjetničke tradicije izblijedjele su u pozadinu, postavljajući temelje evropejstvu u gruzijskoj književnosti. Jedna od glavnih tema Baratašvilijeve lirike je kontradikcija između pjesnikovih visokih težnji i nedostatka duhovnosti njegovog svakodnevnog okruženja.

Do sredine 19. vijeka. u gruzijskoj književnosti se dešavaju promjene, proza ​​se počinje razvijati, odražavajući pravi zivot, pojavljuju se slike trgovaca (L. Ardaziani), vlasnika kmetova koji prodaju kmetove kao stoku (D. Chonkadze). Nastaje originalna komedija čiji je osnivač G. Eristavi (1813–1864). Junaci njegovih komedija ( Parnica, Poglavlje) - osiromašene plemiće, trgovce koji su došli sa dna - autor je prikazao na realističan način.

Ime Ilje Čavčavadzea (1837–1907) vezuje se za značajne pojave u društvenom i književnom životu Gruzije u drugoj polovini 19. veka. Obrazovao se na Univerzitetu u Sankt Peterburgu. Već prvi njegov govor u štampi, u kojem se argumentira važnost napuštanja pseudoarhaičnih jezičkih formi i potreba da se književni pisani jezik približi govornom jeziku naroda, izazvao je oštru reakciju pisaca starije generacije. U pesmi Bandit Kako i priče The Beggar's Tale prikazani su užasi kmetstva. Društveni i filozofski problemi bića se razmatraju u pesmi Vision. U priči Udovica Otarašvili nacrtana je psihološka drama društvene nejednakosti u poreformsko doba, prikazana je tragična sudbina seljaka Georgija, koji se zaljubio u princezu Keso. Poem Pustinjak, nastao na temelju narodne legende, govori o duhovnom slomu osobe koja nastoji da spas duše pronađe u izbjegavanju stvarnog života. U svojim novinarskim člancima Ilya Chavchavadze se dotiče mnogih pitanja gruzijske istorije i kulture, politike i javnog života. Chavchavadze je bio izdavač, urednik, osnivač plemenite banke i predsjednik Društva za promicanje pismenosti među Gruzijcima. Izabran je u Državnu dumu Rusije, gdje se protivio instituciji smrtne kazne. Zbog svojih političkih i nacionalnih stavova, oštro su ga napali gruzijski socijaldemokrati; ubijen je u zasjedi u blizini Tbilisija dok se vraćao na svoje imanje. Jezik Ilje Čavčavadzea, posebno u prozi, precizan je, izražajan primjer izbrušenog umijeća.

Akaki Tsereteli (1840–1915), poznat prvenstveno kao lirski pjesnik, čije su pjesme bile poznate širom Gruzije, bio je pisac i javna ličnost, vjerni saveznik Ilje Čavčavadzea. Njegove istorijske priče i pesme upoznale su čitaoca sa herojskom prošlošću Gruzije. U poeziji koja veliča voljenu, voljena se uvijek alegorijski doživljava kao domovina - Gruzija, koja je u zatočeništvu. Pjesme Akakija Tseretelija odlikuju se svojom izuzetnom muzikalnošću i lakoćom, mnoge od njih su uglazbljene ( Suliko i sl.).

Aleksandar Kazbegi (1848–1893) bio je autor djela o životu gruzijskih gorštaka, koje je, pošto je proveo sedam godina kao jednostavan pastir, dobro poznavao (poticao je iz plemićke porodice). Njegovi junaci stavljaju čast i slobodu iznad svega. U priči Heavisbury Gotcha otac svojom rukom pogubljuje svog sina, koji je, ponesen susretom sa svojom voljenom, nesvjesno izdao svoje, dopuštajući neprijatelju da ih napadne. Važa-Pšavela (Luka Razikašvili, 1861–1915) je u svom radu odgajan i na planinskim tradicijama, mnoge teme zasnovane na narodnim pričama i legendama dobile su duboko filozofsko i etičko razumevanje; U pesmi Aluda Ketelauri Aluda, koji je u žestokoj borbi ubio Mutsala, čovjeka iz neprijateljskog plemena, nije htio mrtvu odsjeći desnu ruku u znak pobjede, jer je bio dirnut hrabrošću neprijatelja. Donio je crno tele u lokalno svetište, s namjerom da ga posveti duši Mutsala, kojeg je ubio; kada je ljutiti hevisber (starešina) odbio da ispuni njegovu molbu, sam Aluda je prinio žrtvu, zbog čega je izbačen iz zajednice. U pjesmi je prikazana i tragična suprotnost volje pojedinca i zajednice Domaćin i gost, gdje je Kistinjanin Jokola, pozivajući se na običaj gostoprimstva, odbio da svojim sumještanima preda svog krvnog neprijatelja Khevsura Zviadaurija, za kojeg se ispostavilo da je bio slučajni gost u njegovoj kući. Vrhunac Vazha-Pšavelinog stvaralaštva je pjesma Snake eater. Mindia, koju su zarobili čarobnjaci, jede zmijsko meso kako bi umro i riješio se svog omraženog zatočeništva. Međutim, ovaj čin mu ne donosi smrt, već razumijevanje jezika prirode. Dolazi do tragične kolizije između osobe koja je patila najviša tajna- mudrost univerzuma, i ljudi koji se ponašaju u skladu sa potrebama svog svakodnevnog postojanja. Poraženi Mindia, koji je izgubio svoj magični dar, ima samo jedan izlaz - smrt. Epsko djelo Vazha-Pshavela uključuje herojske, tragične i humanističke principe. Za njega je priroda dio svemira, koji živi svoj vlastiti život. Njegov jezik, koji otkriva mnoge odlike njegovog maternjeg dijalekta, također je jedan od karakterističnih aspekata njegovog umjetničkog naslijeđa. David Kldiashvili (1862–1931), koji je došao iz zapadne Gruzije, s realnom je preciznošću opisao život sitnog osiromašenog plemstva, komične situacije u kojima se njegovi junaci često pretvaraju u tragične (; Maćeha Samanišvili).

Književnost 20. veka.

20ti vijek doneo je mnoge promene u gruzijskoj književnosti. Uz predstavnike starije generacije, pojavili su se pisci na čije su stvaralaštvo uticali kako novi tokovi u književnosti i umjetnosti, tako i neposredno burna zbivanja u novom vijeku. Mnogi gruzijski pisci bili su primorani da svoj talenat podrede zahtjevima komunističkog režima, a mnogi su postali žrtve političke represije. Mikheil Javakhishvili (1880–1937), višestruki pisac i briljantan stilista, snimljen je kao „narodni neprijatelj“. Njegovo Kvachi Kvachantiradze- priča o avanturistu čije se avanture odvijaju u pozadini pred- i postrevolucionarnih događaja u Evropi i Rusiji. IN Khizanah Jako prikazuje bivšeg princa, obrazovanog intelektualca Teimuraza Khevistavia, koji je zbog društvenih kataklizmi bio primoran da potraži utočište (tj. postao je "hizan") kod bogatog, nepismenog, odvratnog novobogataša Jako, koji u svom agresivnom neznanju ismijava nesretne Teimuraz, do te mjere pretvara svoju ženu u svoju konkubinu i sluškinju. Istorijski roman Arsen iz Marabde– široko platno sa prikazom Gruzije u prvoj polovini 19. veka. nakon njenog pripajanja Rusiji. Junak romana je kmet seljak Arsen, koji se bori socijalna nepravda; on je "uzeo od bogatih i dao siromašnima". On je čovjek visokog morala i čistih misli, ali njegov poraz i smrt su neizbježni. Brojni romani i priče Mikheila Javakhishvilija odlikuju se bogatim vokabularom i služe kao primjer modernog književni jezik. Grigol Robakidze (1880–1962) bio je jedan od najaktivnijih članova književnog udruženja Plavih rogova. Pesnik, pisac kratkih priča, dramaturg, Grigol Robakidze je na početku svog stvaralaštva bio pod jakim uticajem ruskih pesnika (V. Brusov, N. Gumiljov). Studirao je u Njemačkoj, drugu polovinu života proveo u egzilu, a umro je u Evropi. U svojim radovima Zmijska koža , Palaestra pokušao da filozofski shvati suštinu ljudskog postojanja. Mnoga njegova kasnija djela napisana su na njemačkom jeziku. To je, zajedno sa strašću prema Ničeovom delu, omogućilo sovjetskoj kritici da ga optuži za privrženost fašizmu. Njegova drama Lamara 1930-ih je postavljen na gruzijskoj sceni i imao je veliki uspjeh u Rusiji.

Konstantin Gamsahurdia (1891–1975) – najveći prozni pisac i romanopisac u Gruziji u 20. veku. Njegov rani roman Dionizov osmeh, koji je donekle autobiografski, posvećen je problemu „suvišne osobe“ u savremenom svetu. Otmica Lune- roman čija je radnja izvana izgrađena na kolektivizaciji u Zapadnoj Gruziji (u Abhaziji i Samegrelu); zapravo, ovdje je opet prikazan sukob starog svijeta s novim; u novom izdanju iz 1990., u kojem je reproduciran autorov originalni tekst, naglasak nije u korist novog; Gamsakhurdia je bio prisiljen hvaliti sovjetsku stvarnost Cvjetna loza I Za vođu(opisujući Staljinovo detinjstvo). Istorijski romani doneli su mu ogromnu popularnost, posebno Ruka Velikog Majstora. Koristeći narodnu legendu o graditelju hrama Svetitskhoveli (u Mtskheti), Gamsakhurdia nije stvorio samo „istorijski” roman koristeći imena stvarnih ljudi, već istinski umjetničko djelo, koje pokazuje intenzitet ljudskih strasti i tragična sudbina umjetnik u društvu zasnovanom na tiraniji, što je djelu dalo potpuno moderan zvuk. Još jedan Gamsakhurdijev roman David Graditelj opisuje događaje od 11. do 12. veka. – protjerivanje Turaka Seldžuka i konsolidacija gruzijske države. Gamsakhurdia veliki majstor riječi, iako ponekad ne bez namjernog manirizma pisanja. Leo Kiacheli (1884–1963) je autor mnogih romana i priča. Tariel Golois – istorijski roman o događajima iz 1905. u Zapadnoj Gruziji; Gwadi Bigwa– o transformaciji psihe gvadijskog seljaka pod uticajem procesa kolektivizacije na selu; međutim, autor namjerno navodi čitaoca na tragičan kraj: Sukob između Gwadija i njegovog "klasnog neprijatelja" dovodi do toga da Gwadi postaje ubica. IN Khaki Adzba Istoimeni junak, seljak, ne razumije zašto bi svog pohranjenog brata, princa Emkha, kojeg je majka odgojila po drevnom običaju, smatrao klasnim neprijateljem. Ova veza nije ništa manje jaka od krvi, i, pošto nije uspio zaštititi Emkha, Khaki Adzba umire s njim.

Početkom 20. vijeka. U gruzijskoj poeziji pojavljuje se plejada mladih pjesnika, čiji je rad donio mnogo novih stvari kako u pravcu stvaralačke misli tako i na polju poetske tehnike. Pesnici, poznati kao „Goluborogovcev” (prema nazivu almanaha objavljenog 1916.), bili su pod snažnim uticajem ruske simbolike. Mnogi od njih su kasnije postali poznati lirski pjesnici. Galaktion Tabidze (1891–1959) je svakako najviše glavni pesnik prve polovine 20. veka Zahvaljujući svojoj virtuoznoj tehnici stiha, dao mu je nov, moderan zvuk, najsloženije poetske slike otkrivaju se u njegovim kristalno jasnim, muzikalnim stihovima. Teme njegove poezije su višestruke: od „čiste” lirike do motiva svakodnevnog života; tematska raznovrsnost karakteristična je za pjesme iz svih perioda njegovog stvaralaštva, ali se u svim slučajevima očituje majstorstvo i raznolikost njegovih metričko-ritmičkih struktura i prozirnost zvuka. Poezija Galaktiona Tabidzea ( Mary, Mjesec na Mtacmindi), ostaje vrhunac gruzijske poetske misli; uticala je na čitav razvoj gruzijske poezije narednih vremena. Njegove pesme su na ruski preveli mnogi pesnici, a ima i prevoda na druge jezike. Tizian Tabidze (1895–1937) – rođak G. Tabidzea, autor mnogih lirskih remek-djela. Njegova poezija sadrži izvanredne simbolične slike, posebno u ranom periodu.

G. Tabidze je prevodio ruske i druge pjesnike (Puškin, Majakovski) na gruzijski i bio je prijatelj B. Pasternaka. Pao žrtva političke represije. Paolo Iashvili (1892–1937), talentovani pjesnik, doveden je do samoubistva. Georgij Leonidze (1900–1966) je pjesnik čiji stih je pun i otkriva niz novih umjetničkih slika. Sakupljao je i istraživao vokabular rodnog kraja, pisao književne studije i crtice. Irakli Abashidze (1911–1995) je predstavnik starije generacije u modernoj književnosti. Posebno je popularan Palestinski ciklus– pjesme i pjesme posvećene Rustaveliju; napisane su pod direktnim utiscima, nakon autorovog učešća u naučnoj ekspediciji u Jerusalim da otkrije Rustavelijeve freske u manastiru Krst. Lado Asatiani (1917–1943) živio je kratak život, okovan teškom bolešću, ali je uspeo da kaže mnogo. U svojim pjesmama, koje zvuče glavni, on veliča životnu radost, izlazi sa prijateljima, prisjeća se heroja prošlosti koji su dali živote za svoju Otadžbinu; Njegove pjesme i pjesme imaju jednostavan, jasan stil i jasan ritam. Lado Asatiani ostaje jedan od najpopularnijih pjesnika u Gruziji.

U 2. poluvremenu. 20ti vijek pojavljuje se nova generacija pjesnika: primila je Anna Kalandadze (r. 1924). univerzalno priznanje odmah nakon objavljivanja njenih prvih pjesama 1950-ih. Otkrili su gotovo potpuno odsustvo službenih sovjetskih tema karakterističnih za njenu poeziju; njene pjesme, obično male, odlikuju se neobičnom percepcijom okolnog svijeta i filigranskom dekoracijom; mnoge su poput „mrtvih priroda“, u kojima su reference na cvijeće, drveće i planine izraz autorovog raspoloženja i osjećaja. Istovremeno, prenošenje subjektivnih osećanja nikada se ne razvija u autobiografiju; Poeziju A. Kalandadzea ne možemo smatrati tipično „ženstvenom“ u njoj gotovo potpuno nedostaje ljubavna tema. Lirske intonacije čuju se u pjesmama posvećenim istorijskim ličnostima (Sveta Nina, prosvjetitelj Gruzije, David Graditelj).

Ostalo poznatih pesnika starija generacija: Murman Lebanidze (1922–1997), Mukhran Machavariani (r. 1929), Shota Nishnianidze (1924–1995). Mnoge mlade pisce zanio je rat 1941–45. U ovom ratu Gruzija je, iako je nije zahvatila nemačka okupacija, platila težak danak: od 700 hiljada mladih koji su otišli na front, više od polovine se nije vratilo kući. Vojna tematika se ogleda u mnogim delima, posebno u poeziji: neke pesme ( Ne budi tužan G. Leonidze, Kapetan Bukhaidze I. Abashidze) postale su narodne pjesme.

Od 1950-ih u gruzijskoj književnosti pojavljuju se novi trendovi, koji su se posebno odrazili u prozi. Pojavila su se nova imena: N. Dumbadze, G. Rcheulishvili, R. Inanishvili. Neki pisci starije generacije, poznati kao pjesnici, izašli su pred čitalačku publiku kao prozni pisci ( Wishing Tree G. Leonidze). Otar Chiladze (r. 1933), koji se proslavio kao pjesnik, napisao je nekoliko romana koji su veoma složeni po svojoj svestranosti, u kojima su spojeni realistični i mitološki motivi, alegorijske parabole i tragični likovi (); Putem je išao čovjek 1972, Svako ko me nađe 1976). Čovjek teške sudbine, Chabua Amirejibi (r. 1921.) pojavio se pred čitalačkom publikom kao pisac, nakon dugogodišnjeg izgnanstva zbog političkog disidentstva i uzastopnih odvažnih bijega. Datum Tutashkhia(1972) je veliki i složen roman. Njegov glavni lik, tragač za istinom Data Tutashkhiya, postaje odmetnik, pljačkaš. Radnja romana prenesena je u predrevolucionarna vremena; Njeni motivi su suprotstavljanje zla dobru i lični izbor osobe. Dataov dvojnik je njegov pohranjeni brat Mushni Zarandia, koji je napravio drugačiji izbor i postao kraljevski žandarm. Roman prikazuje složen odnos između ovih ljudi bez ikakve lažne sentimentalnosti; Mnogi likovi su predstavljeni na grub, ponekad sarkastičan način. Roman je doživio veliki uspjeh (objavljen je na ruskom, preveo sam autor), a prema njemu je snimljen i televizijski film. Mnogo autobiografskih elemenata u drugom romanu Mount Mborgali(1995), opisujući život političkog izgnanika.

Natia Revishvili

književnost:

Kikodze G. (XIX veka.). Tb., 1947. (na gruzijskom)
Istorija gruzijske književnosti, Moskva, 1947
Kotetišvili V. Istorija gruzijske književnosti(XIX veka.). Tb., 1959. (na gruzijskom)
Kekelidze K.S. Sažeti kurs drevne gruzijske književnosti. Crtice o istoriji drevne gruzijske književnosti, tom IX, Tb., 1963
Baramidze A.G. Gamezardashvili D.M. Gruzijska književnost, Tb., 1968
Chilaya S. Novija gruzijska književnost, tom 1–3, Tb. 1972–1975 (na gruzijskom)
Chilaya S., Gruzijska književnost 20. veka, dijelovi 1–3, Tb., 1996. (na gruzijskom)
Kiknadze G.K., Eseji, tom 3, Tb., 1999 (članci o gruzijskoj književnosti, na gruzijskom)
Rayfield D. Književnost Gruzije: Curzon Prers. Kavkaski svijet, 2000
Kiknadze G.K. Eseji, tom 2, Tb., 2003 (članci o gruzijskoj književnosti, na gruzijskom)
Tim autora. Istorija gruzijske književnosti, tom 2., Tb., 2004 (na gruzijskom)



Književnost su misli, težnje, nade i snovi jednog naroda. Umjetnost riječi, koja može i raniti, uvrijediti i razapeti, i uzdići, dati smisao i usrećiti.

Na Svetski dan knjige i autorskih prava, koji se širom sveta obeležava svake godine 23. aprila, Sputnjik Gruzija je odlučio da analizira gruzijsku književnost današnjeg vremena i nudi 10 najboljih pisaca moderne Gruzije.

1. Guram Dochanashvili

Guram Dochanashvili jedan je od najsjajnijih predstavnika moderne gruzijske proze. Rođen 1939. u Tbilisiju. Posjeduje priče, novele, romane, eseje. Ruskom čitaocu Dochanashvili je upoznat iz knjiga „Tamo, iza planine“, „Pesma bez reči“, „Samo jedna osoba“, „Hiljadu malih briga“, „Daću ti tri poklona“ i drugih dela. Knjige Gurama Dochanashvilija su ode ljubavi, dobroti i požrtvovnoj borbi, prevedene su na mnoge jezike svijeta i više puta su bile osnova mnogih filmova i predstava.

Roman "Prvo odijelo" je vrhunac stvaralaštva Gurama Dochanashvilija. Pisan je u stilu magičnog realizma i duhom je blizak latinoameričkom romanu. Spoj utopije i distopije, i općenito - o čovjekovoj potrazi za mjestom u ovom životu i da je prava cijena slobode, avaj, smrt. Roman se može raščlaniti na citate. Nažalost, kasniji radovi Gurama Dochanashvilija nisu prevedeni na ruski.

2. Aka Morchiladze

Aka Morchiladze (Georgi Akhvlediani) je poznati gruzijski pisac koji živi u Londonu. Rođen 10.11.1966. Godine 1988. diplomirao je na Istorijskom fakultetu Univerziteta u Tbilisiju. Autor mnogih romana i kratkih priča, petostruki dobitnik gruzijske književne nagrade "Saba". Po djelima i scenarijima Akija Morchiladzea snimljeni su poznati gruzijski filmovi kao što su "Šetnja do Karabaha" i "Šetnja do Karabaha 3", "Ne mogu živjeti bez tebe", "Posrednik".

Aka Morchiladze često stvara djela u žanru detektiva. I iz tog razloga, kritičari ga često upoređuju sa Borisom Akunjinom. Međutim, paralelno sa svojim eksperimentima u žanru istorijske detektivske fantastike, piše i romane o modernosti. Oni govore o nečem sasvim drugom: o novom tipu odnosa u društvu, o elitizmu, snobizmu i tinejdžerima. U Morchiladzeovim knjigama često se može naći stilizacija modernog načina govora gruzijskog društva, kao i argota i žargona modernog kolokvijalnog govora u Gruziji.

3. Nino Kharatishvili

Nino Kharatishvili je poznati njemački pisac i dramaturg iz Gruzije. Rođen 1983. u Tbilisiju. Studirala je za filmskog reditelja, a potom u Hamburgu za pozorišnog reditelja. Kao autorka drama i vođa nemačko-gruzijske pozorišne grupe, privlačila je pažnju od malih nogu. Godine 2010. Kharatishvili je postao laureat Nagrade po imenu. Adelberta von Chamisso, koja odaje počast autorima koji pišu na njemačkom i čiji rad je pod utjecajem kulturnih promjena.

Nino Kharatishvili je autor mnogih proznih tekstova i drama objavljenih u Gruziji i Njemačkoj. Njena prva knjiga, Der Cousin und Bekina, objavljena je 2002. godine. Sarađivala je sa raznim pozorišnim trupama. Trenutno je redovan pisac za Deutsche Theater u Getingenu. „Kada sam u Gruziji“, kaže Nino Kharatishvili, „osjećam se izuzetno Nijemcem, a kada se vratim u Njemačku, osjećam se kao apsolutni Gruzijac, to je, općenito, tužno i stvara određene probleme, ali ako pogledate drugačije, onda može i da me obogati, jer ako se, uglavnom, nigde ne osećam kao kod kuće, onda svuda mogu da gradim, stvaram, stvaram svoj dom.”

4. Dato Turašvili

David (Dato) Turashvili je pisac, dramaturg i scenarista. Rođen 10. maja 1966. godine u Tbilisiju. Prva zbirka Turašvilijeve proze objavljena je 1991. godine. Od tada je objavljeno 17 originalnih knjiga. Trenutno su Turashvilijeva djela objavljena na sedam jezika u raznim zemljama. Konkretno, roman "Bijeg iz SSSR-a" ("Generacija farmerki") postao je bestseler u Gruziji, postavši najpopularnije djelo u zemlji u posljednjih dvadeset godina. Ova knjiga je ponovo štampana u Holandiji, Turskoj, Hrvatskoj i Italiji i Njemačkoj. Roman je zasnovan na stvarnim događajima: u novembru 1983. grupa mladih ljudi u Tbilisiju pokušala je da otme avion iz SSSR-a.

Kao dramaturg, David Turashvili je radio sa svjetski poznatim gruzijskim režiserom Robertom Sturuom. Dva puta nagrađen prestižnom književnom nagradom Gruzije "Saba" (2003, 2007).

5. Anna Kordzaia-Samadashvili

Anna Kordzaia-Samadashvili je poznata autorka u Gruziji mnogih knjiga i publikacija ("Berikaoba", "Djeca Šušanika", "Ko je ubio galeba", "Vladari lopova"). Rođen 1968. godine u Tbilisiju, diplomirao na Filološkom fakultetu Državnog univerziteta u Tbilisiju. Korzdaja-Samadašvili je poslednjih 15 godina radila kao urednica u gruzijskim publikacijama, kao i dopisnica gruzijskih i stranih medija.

Anna Kordzaia-Samadashvili dvostruka je dobitnica prestižne gruzijske književne nagrade "Saba" (2003, 2005). Godine 1999. nagrađena je nagradom Gete instituta za najbolji prijevod romana “Ljubavnice” nobelovke, austrijske spisateljice Elfride Jelinek. Njena zbirka priča “Ja, Margarita” uvrštena je na listu 2017 najbolji radovi autorice u svijetu prema njujorškoj javnoj biblioteci.

6. Mihail Gigolašvili

Mikhail Gigolashvili je gruzijski pisac koji živi u Njemačkoj. Rođen 1954. godine u Tbilisiju, diplomirao je na Filološkom fakultetu i postdiplomski studij na Državnom univerzitetu u Tbilisiju. Kandidat filoloških nauka, autor studija o delima Fjodora Dostojevskog. Objavio niz članaka na temu "Stranci u ruskoj književnosti". Gigolašvili je autor pet romana i zbirke proze. Među njima su “Judaea”, “The Interpreter”, “Ferris Wheel” (po izboru čitalaca nagrade “Big Book”), “The Capture of Muscovy” (uži izbor za nagradu NOS-a). Od 1991. živi u Saarbückenu (Njemačka), predaje ruski na Univerzitetu Saarland.

Ove godine je njegov roman „Tajna godina“ osvojio rusku nagradu u kategoriji „Velika proza“. Priča o jednom od najmisterioznijih perioda ruske istorije, kada je car Ivan Grozni prepustio presto Simeonu Bekbulatoviču i osamio se godinu dana u Aleksandrovskoj Slobodi. Ovo je aktuelna psihološka drama sa elementima fantazmagorije.

7. Nana Ekvtimishvili

Nana Ekvtimishvili - Gruzijski pisac, scenarista i filmski režiser. Rođen 1978. godine u Tbilisiju, diplomirao na Filozofskom fakultetu Državnog univerziteta u Tbilisiju. I. Javakhishvilija i Njemačkog instituta za kinematografiju i televiziju po imenu. Konrad Wolf u Potsdamu. Nanine priče su prvi put objavljene u tbilisijskom književnom almanahu "Arili" 1999. godine.

Nana je autorka kratkih i cjelovečernjih filmova, od kojih se najpoznatiji i najuspješniji mogu nazvati “Dugi svijetli dani” i “Moji srećna porodica". Ekvtimishvili je ove filmove snimila u saradnji sa svojim suprugom režiserom Simonom Grosom. Godine 2015. objavljen je debitantski roman Nane Ekvtimishvili "Polje krušaka", koji je dobio nekoliko književnih nagrada, uključujući "Saba", "Litera", i univerzitetsku nagradu Ilya , a preveden i na njemački jezik.

8.Georgiy Kekelidze

Georgy Kekelidze je pisac, pjesnik i TV voditelj. Njegov autobiografski dokumentarni roman “Gurian Diaries” je apsolutni bestseler u Gruziji posljednje tri godine zaredom. Knjiga je prevedena na azerbejdžanski i ukrajinski, a uskoro će biti objavljena i na ruskom.

Sa 33 godine, Kekelidze nije samo moderan pisac i javna ličnost, već i glavni bibliotekar u zemlji. Georgiy Kekelidze vodi Nacionalnu parlamentarnu biblioteku u Tbilisiju i također je osnivač Muzeja knjige. Rodom iz gruzijskog grada Ozurgetija (regija Gurija), Georgij je dobitnik gotovo svih gruzijskih književnih nagrada u Gruziji. Osnivanje prve gruzijske elektronske biblioteke vezuje se za njegovo ime. Kekelidze takođe stalno putuje po regionima Gruzije, obnavljajući seoske biblioteke i pomažući školama sa knjigama i kompjuterima.

9. Ekaterina Togonidze

Ekaterina Togonidze je mlada spisateljica, televizijska novinarka i predavač. Rođena u Tbilisiju 1981. godine, diplomirala je na Fakultetu žurnalistike Državnog univerziteta u Tbilisiju. I. Javakhishvili. Radio na Prvom kanalu gruzijskog javnog emitera: voditelj informativni program"Vestnik" i jutarnje izdanje "Alioni".

Od 2011. godine objavljuje u gruzijskim i stranim publikacijama i časopisima. Iste godine objavljena je njena prva zbirka priča „Anestezija“, koja je nagrađena gruzijskom književnom nagradom „Saba“. Ekaterina je autorka romana „Drugi put“, „Slušaj me“, pripovetke „Asinhron“ i drugih. Knjige Ekaterine Togonidze su prevedene na engleski i njemački jezik.

10.Zaza Burchuladze

Zaza Burchuladze jedan je od najoriginalnijih pisaca moderne Gruzije. Objavljivao je i pod imenom Gregor Samsa. Zaza je rođen 1973. godine u Tbilisiju. Studirao na Državnoj akademiji umjetnosti u Tbilisiju po imenu A. Kutateladze. Prva publikacija bila je priča „Treći bombon“, objavljena 1998. godine u tbilisijskom listu „Alternativa“. Od tada je objavljivan u listu "Alternativa" i časopisu "Arili" ("Ray").

Zasebne publikacije Zaze Burchuladze - zbirka kratkih priča (1999), romani "Stara pjesma" (2000), "Ti" (2001), "Pismo mami" (2002), priča "Simpsonovi" ( 2001). Zazina najnovija djela uključuju romane Adidas, Anđeo na naduvavanje, Mineral Jazz i zbirku priča Soluble Kafka.

Počeću naravno sa A. S. Puškina

Manastir na Kazbeku

Visoko iznad porodice planina,

Kazbeg, tvoj kraljevski šator

Sjaji vječnim zracima.

Tvoj manastir je iza oblaka,

Kao arka koja leti nebom,

Lebdi, jedva vidljiva iznad planina.

Daleka, željena obala!

Tamo, opraštajući se od klisure,

Podignite se u slobodne visine!

Tamo, u ćeliji visokoj do neba,

Na meni je da se sakrijem u susedstvu Boga!...

Tama noći leži na brdima Gruzije;

Aragva pravi buku preda mnom.

Osjećam se tužno i lagano; moja tuga je lagana;

Moja tuga je puna tebe.

Uz tebe, samo od tebe….moje malodušje

Niko ne muči, niko ne brine,

A srce gori i opet voli - jer

Da ne može pomoći osim ljubavi.

Vladimir Mayakovsky

Našoj mladosti (odlomak)

Tri različita izvora govora u meni

Ja nisam jedan od pametnih momaka.

Ja sam djed kozak, drugima sečovac,

A po rođenju je Gruzijac.

Vladikavkaz-Tiflis (odlomak)

Znam: glupost - raj i raj!

Ali ako su pevali o tome,

Mora da je Gruzija, radosna zemlja,

Pesnici su mislili.

Boris Pasternak

Talasi (odlomak)

Sjena zamka je već rasla od vriska

Oni koji su pronašli riječ, iu planinama,

Kao mucavac uplašen od svoje majke,

Devdorah je pjevušio i topio se.

Bili smo u Gruziji. Hajde da se množimo

Potreba za nežnošću, pakao za rajem,

Hajdemo staklenik pod led,

I dobićemo ovu prednost.

I razumjet ćemo u koliko suptilnim dozama

Pomiješan sa zemljom i nebom

Uspeh i rad, i dužnost, i vazduh

Pa da izađe ovakva osoba.

Tako da, formirajući se među onima koji nemaju hranu,

I porazi i zarobljeništvo,

Postao je model, nakon što se oblikovao,

Nešto jako kao so.

Nikolaj Tihonov

Ja poznajem Gruziju ovakvu

I strogo ga čuvam u svom srcu -

Glasne lavine raduju se,

A ture skaču u snijeg.

Dijamantski kanali grme,

I iznad zelenog svijeta svima

Ledene stepenice vise kao uzice

Pesme zamrznute u vazduhu.

Noćenje u kulama, skromna večera

Na ovoj kraljevskoj zemlji,

Spavao sam pod polumračnim svodom

Nikad nisam video zabavnije snove.

Prekrasna fotografija dvorišta sa svanskim kulama preuzeta je sa stranice http://www.risk.ru/users/veronika/4755/, a snimila ju je Veronika Sorokina.

Yakov Polonsky

Šetnja po Tiflisu (pismo Levu Sergejeviču Puškinu - odlomak)

….Otvorio se predivan pogled. - Odavde, iza kupatila,

Vidim zamak iza Kure,

I čini mi se da je kameni vijenac

Strma obala, sa nadvišenim kućama,

Sa balkonima, rešetkama, stubovima, -

Poput ukrasa za čarobnu dobrotvornu izvedbu,

Luksuzno osvijetljena svjetlucavima.

Odavde vidim - iza plavih planina

Zora, kao oltar, gori - i Tiflis

Pozdravljeni oproštajnim zracima -

Oh, kako sjajno prolazi ovaj sat!

Odlično za nenaviknute oči

Slikarstvo! Setite se cele mase ovih zgrada,

Cijela ova mješavina ruševina bez legendi -

Kuće izgrađene, možda, od ruševina -

Bašte zamršene granama grožđa,

I ove kupole, kojih postoji samo jedan tip

Podsećaće vas na predgrađe Carigrada.

I dogovorite se šta da nacrtate

Tiflis nije moje pero...

Sergej Jesenjin

Na Kavkazu

Od davnina naš ruski Parnas

Privučeni nepoznatim zemljama

I najviše od svega samo ti, Kavkaze,

Zvonilo je kao tajanstvena magla.

Ovdje je Puškin u senzualnoj vatri

Svojom osramoćenom dušom komponovao je:

„Ne pevaj, lepotice, preda mnom

Vi ste pesme tužne Gruzije.”

I Ljermontov, koji liječi melanholiju,

Pričao nam je o Azamatu,

Kako je on za Kazbichovog konja

Dao je sestri umjesto zlata.

Za tugu i žuč na tvom licu

Vrenje žutih reka je dostojno,

On, kao pesnik i oficir,

Smiren metak prijatelja.

I Gribojedov je ovde sahranjen,

Kao naša počast perzijskoj tmini,

U podnožju velike planine

Spava uz zvuke zurne i tari.

A sada sam tvoja glatkoća

Došao je ne znajući razlog:

Može li se ovdje plakati nad našim zavičajnim pepelom?

Ili špijunirajte svoj smrtni čas!

Yakov Helemsky

***

“Borjomi” je bolje piti u Borjomiju

I "Akhašeni" - u Akhašeniju.

Očarava nas u kući otvorenih vrata

Okus originalnog izvora.

Ovo je jedinstveno čudo

Sve je poznato i nepoznato... Tako je i u zavičaju pjesnika

Slušate pesme na drugačiji način.

Čarobna struja rođena u vinovoj lozi

U duši, u tišini podzemnih svodova,

Ne podnosi otežan transport,

Ne toleriše lažne prevode.

Vsevolod Rozhdestvensky

Batumi (odlomak)

Tako ponekad, ranjen laganom tugom,

Gledajući traku za surfovanje,

Ovdje u Batumiju, dugogodišnji sjevernjak,

Nosim sunce u grudima.

Kao da sam jednom rođen ovde

Ili živio mnogo godina,

I pozdravlja me kao brata,

Zelena zvijezda svjetionika.

Andrej Voznesenski

Tbilisi bazars

Dole Raphael!

Živio Rubens!

fontane pastrmke,

Šarena grubost!

Ovdje su praznici radnim danima

Arbs i lubenice.

Trgovci su kao tamburaši,

U narukvicama i perlama.

Indigo purice.

Vino i dragun.

Jesi li sada bez novca?

Pijte besplatno!

Živele žene

Prodavci zelene salate

Spojite baobabe

U četiri obima!

Tržišta su požari.

Ovdje je vatreno i mlado

Burning tan

Ne ruke, nego zlato.

U njima se nalaze refleksije ulja

I zlatna vina.

Živio gospodar,

Šta će ih ispisati!

Alexander Kushner

***

Ja sam u Gruziji. Ne poznajem nikoga.

Nečiji govor. Carina je strana.

Kao da mi se život prevrnuo preko ivice,

Kao da spavam i vidim plavo

Hills. Svraka šeta po dvorištu.

Kad bih samo znao zašto, zaboravivši mjesto gniježđenja,

Ludo za pretraživanje i putovanje tako daleko

Kako je pevačica Sofija govorila.

Ah, vidiš, sviđa mi se balkon,

Takav balkon, dugačak, drveni.

Oprostite mi što je odgovor tako izmičući,

Kao ova ivica grlene ulice.

Razvedri se. jer šta nam se desilo,

Nije zabavnije od onoga što će nam se dogoditi.

Ah, vidiš, sviđaju mi ​​se ograde

I svi žele zgrade i ljude.

Naravno, i zgrade i ljudi!

Ali ja ću umrijeti - za balkon

zgrabit ću ga i skočiti iz užasa,

A ja ću obrisati prašinu i zgužvati maramicu.

Ljubav me je držala - srušila se.

Svi su povučeni, pa bar ne odustaj,

Ah, Georgia, ti si milost u ovom životu,

Produžetak tome, utočište i hir!

Aleksandar Gribojedov

***

Tamo gde Alazan vijuga,

Blaženstvo i hladnoća puše,

Gdje u baštama skupljaju danak

Ljubičasto grožđe

Zračak dana sjajno sija,

Rano traže, vole prijatelja...

Da li ste upoznati sa tom zemljom?

Gdje zemlja ne poznaje plug,

Zauvijek mlada sija

Bujna sa svijetlim cvjetovima

I daje baštovanu

Zlatni plodovi?

Lutalice, znaš li ljubav?

Nije prijatelj snova mrtvih,

Strašno pod sparnim nebom?

Kako joj gori krv?

Oni žive i dišu to,

Oni pate i padaju u borbi

Sa njom u mojoj duši i na mojim usnama.

Pa samumi sa juga pucaju,

Stepa se zahuktava...

Kakva sudbina, razdvojenost, smrt!..

Sergey Gorodetsky

Večernje

Sjenke padaju sa planina

U moj ljubičasti grad.

Nevidljivi koraci

Prođe sat tišine.

I zvonjava važnih katedrala

Teče u visine

Kao šuštanje mokrih ljiljana,

Postajem pospan.

I dim se tiho topi

topli stanovi,

I mjesec dana kao hodočasnik

Izlazi gol i prostrt.

Ptice zovu piliće

I majke i djeca.

Ovdje će trepavice zvijezda bljesnuti

Potoci zraka.

Noć se bliži

udobno krilo,

Tako da svako ko je usamljen,

Srcu mi je laknulo.

Bella Akhmadulina

Snovi o Gruziji

Snovi o Gruziji - kakva radost!

A ujutro je tako čisto

slatkoća grožđa,

Zasjenjene usne.

Ne žalim ni za čim

ne želim ništa -

U zlatnom Svetitskhoveli

Palim jadnu svijeću.

Malo kamenje u Mcheti

Odajem pohvale i čast.

Gospode neka bude

Zauvijek kao što je sada.

Neka mi to uvek bude novost

I bacili su čini na mene

Draga domovinska ozbiljnost,

Nežnost domovine je tuđa.

Osip Mandelstam

***

Sanjam grbavi Tiflis,

Sazandarejev jauk zvoni,

Na mostu su gomile ljudi,

Ceo kapital tepiha,

A ispod Kura se buči.

Ima duhova iznad Kure,

Gdje je vino i slatki pilav,

A tamošnji parfimer je rumen

Poslužuje čaše gostima

I spreman za posluživanje gostiju.

Kakheti debeli

Dobro je piti u podrumu, -

Tamo je cool, tamo je mirno

Popij dosta, popij dva,

Ne morate sami da pijete!

U najmanjem duhanu

Naći ćeš varalicu.

Ako pitate "Teliani",

Tiflis će plutati u magli,

Plutat ćete u boci.

Osoba može biti stara

A mlado jagnje -

I ispod mršavog mjeseca

Sa ružičastom vinskom parom

Dim sa roštilja će letjeti.

Evgeniy Yevtushenko

Moj Tbilisi (odlomak)

Stara platana, jedva trese lišće,

Ti si mudar, kao da si Karačokeli.

Pozivajući Galaktion znakom,

U Tbilisiju, Puškin luta sa Pasternakom.

O moj grad, pušeći khinkal,

Pomalo ludo i domace,

Daj mi takvu sreću nakon smrti

Da zauvek postanem tvoja senka, deo...

Tbilisi ima poseban šarm.

Zvijezde su uprte u ovaj grad.

Iz nekog razloga uvijek blizu Tbilisija

U Rim, u Atinu i San Francisko.

U Tbilisiju sa osjećajem starog građanina Tbilisija

Znam sve pločnike iz viđenja.

Ko je otišao zna sigurno

Nemoguće je napustiti Tbilisi.

Tbilisi te ne ostavlja,

Kada te prati na putu.

A ako počnete da zaboravljate - negde u atrijumu

Planinsko sočivo Cachuete bode.

Kao i činjenica da je Mliječni put besmrtno mliječan

Vjerujem da je grad vječan.

Alexander Tsybulevsky

Naravno, nema duha iz kuta,

Kao i sam ugao - sve okolo je novo,

Brusilica za orgulje je mrtva. Ali i dalje je senka Majdana

Zabila se u tuđi asfalt...

Ništa od starog duhana.

Kako je sve jednostavno. Evo jedne okretne starice -

Ona hitno treba da pređe cestu:

Kupite bocu limunade kada je vruće.

Isperite u staklenom bubnju

Ostaci neba su blijedoplavi.

Osnova života je blizu sumporne kupke,

Fenomeni su bezumni i jasni.

Bez izbora, prođite kroz bilo koji

Kao jadne plastične brojanice.

Bulat Okudzhava

Gruzijska pesma

Zakopati ću košticu grožđa u toplu zemlju,

Ljubiću lozu i iščupati slatko grožđe,

I zvaću svoje prijatelje, staviću svoje srce na ljubav...

Spremite se gosti moji za moju poslasticu,

Reci mi pravo u lice, ko sam ti poznat?

Kralj nebeski će mi oprostiti sve muke i sumnje...

Inače, zašto ja živim na ovoj vječnoj zemlji?

U svojoj tamnocrvenoj, moj Dali će mi pjevati,

U svom crno-belom sagnuću glavu pred njom,

I slušaću, i umreću od ljubavi i tuge...

Inače, zašto ja živim na ovoj vječnoj zemlji?

I kada magla počne da se kovitla, leteći po uglovima,

Neka lebde preda mnom iznova i iznova u stvarnosti

Plavi bivol, i bijeli orao, i zlatna pastrmka

Inače, zašto ja živim na ovoj vječnoj zemlji?

Anton Čehov

Iz pisma K. S. Barantsevichu

...Preživeo sam Gruzijski vojni put. Ovo nije put, već poezija, divna fantastična priča koju je Demon napisao i posvetio Tamari... Zamislite sebe na visini od 8000 stopa... Možete li zamisliti? Sada, ako hoćete, mentalno se približite rubu ponora i pogledajte dole: daleko, daleko vidite usko dno po kojem se vijuga bijela vrpca - ovo je sijeda, mrzovoljna Aragva; Na putu do njega, pogled vam se susreće s oblacima, užadima, gudurama, stijenama. Sad malo podignite oči i pogledajte ispred sebe: planine, planine, planine, a na njima insekti su krave i ljudi... Pogledajte gore - tamo je strašno duboko nebo, puše svjež planinski povjetarac... Uživo negdje na Gudauru ili blizu Daryala i ne pisati bajke je odvratno!...

Aleksej Tolstoj

Na Kavkazu

….Rano ujutru sa balkona sam video smeđi, crvenkasti, popločan Tiflis, njegovu istočnu stranu. Mnogo se dima dizalo iznad kuća u prozirnom i mirnom vazduhu; na blatnjavoj, brzoj Kuri, plutajući mlinovi polako su se okretali velikim točkovima; iza njih, od same Kure, stajali su stari zidovi kuća, tako visoki da se činilo da rijeka teče po dnu duboke klisure; Na nekim mjestima su visile ljestve sa vrata koja vode do vode; dalje, na azijskoj strani, vidljivi su sivi minareti, kupole i dim; Još dalje grad je bio okružen kamenitim i smeđim brdima, a iza njih planine, a još dalje - snijeg...

Konstantin Paustovsky

Baci na jug (odlomak)

Već sam poznavao mnoga mjesta i gradove u Rusiji. Neki od ovih gradova već su osvojili maštu svojom posebnošću. Ali nikad nisam video tako zbunjen, šaren, svetao i veličanstven grad kao što je Tiflis.

I ponovo završavam svoj poetski izvještaj sa A.S. Puškinom J

Aleksandar Puškin

Putovanje u Arzrum tokom kampanje 1829

Nikada nisam video ništa luksuznije od tifliskih kupatila ni u Rusiji ni u Turskoj. Ja ću ih detaljno opisati.

Vlasnik me ostavio na čuvanje tatarskom kupatilu. Moram priznati da je bio bez nosa; to ga nije spriječilo da bude majstor svog zanata. Hasan (kako se zvao Tatar bez nosa) je počeo tako što me je položio na topli kameni pod; nakon čega mi je počeo lomiti udove, vaditi mi zglobove, jako me tukao šakom nisam osjetio ni najmanji bol, već zadivljujuće olakšanje. (Azijatski kupači se ponekad oduševljavaju, skoče vam na rame, kliznu vam nogama po butinama i plešu na leđima u čučnju, i super. Nakon toga me je dugo trljao vunenom rukavicom i poprskavši me jako toplom vodom, počeo da me pere sapunastim platnenim mjehurićima: vreo sapun se preliva po tebi kao vazduh. za ovakvu inovaciju.

Nakon balona, ​​Hassan me je pustio u kadu; i to je bio kraj ceremonije.

Povratak