Sažetak lekcije o ruskoj književnosti na temu „Analiza kritičkog članka I. A. Gončarova „Milion muka“.

Ciljevi lekcije:

edukativni:

Upoznati učenike sa ličnošću I. A. Gončarova. Predstavite kritički članak “Milion muka”;

Poboljšajte svoje vještine analize.

edukativni:

Formacija kognitivni interes, jačanje pozitivne motivacije za učenje;

Razvoj govora (sposobnost da se potkrijepi svoje razmišljanje i da se izgrade jednostavni zaključci).

edukativni:

1. Negovanje interesovanja za umetnost reči, za poznavanje čoveka.

Organizacioni momenat

3 min.

Učinak učenika

4 min.

Grupni rad

25 min.

Razgovor

8 min.

Zaključak

3 min.

Zadaća

2 minute

Ukupno:

45 min.

Tokom nastave:

Učitelj: Zdravo momci. Završili smo čitanje Gribojedove komedije „Jao od pameti“. Dobili ste domaći zadatak da pročitate kritički članak I. A. Gončarova „Milion muka“. |

„Milion muka“ je kritički članak poznatog ruskog pisca Ivana Aleksandroviča Gončarova. Napisano 1872. godine i posvećeno komediji A. S. Gribojedova "Teško od pameti". Sam naslov članka dolazi od Chatskyjeve fraze iz "Jao od pameti". Gončarov posebno naglašava da Gribojedovljev rad nije vremenom izgubio na značaju.

Poslušajmo izvještaj našeg učenika o Ivanu Aleksandroviču Gončarovu.

Izvještaj učenika.

Ivan Aleksandrovič Gončarov -ruski pisac , autor radova kao što su “ Obična priča", "Oblomov", "Litica". Sva tri Gončarovljeva romana bila su posvećena prikazu predreformske Rusije, koju je dobro poznavao i razumio.

Tokom svog života, Gončarov je napisao nekoliko eseja. Njegove skice su čvrsto ukorijenjene u historiju ruske književne kritike. Jedan od njih ćemo danas ispitati na času. Članak “Milion muka” napisan je 1872. i posvećena je djelu Gribojedova “Teško od pameti”. Gončarovljeva kritička skica prvi put je objavljena u časopisu Vestnik Evrope.

Učitelj: Danas ćemo napraviti nacrt za ovaj članak i naučiti vještine vođenja bilješki.

Otvorimo sveske i zapišimo temu naše lekcije „Kritički članak I.A. Gončarov "Milion muka".

Momci, danas na času ćemo raditi u grupama. Svaka grupa će morati da dokaže tezu koristeći citate iz teksta.

Grupa 1: Mjesto komedije “Teško od pameti” među ostalim djelima ruske književnosti.

Grupa 2: Slika Chatskog među ostalim herojima.

Grupa 3: Milion Sofijinih muka.

Grupa 4: Posljedice milionskih muka Chatskog.

Grupa 5: Jezik kompozicije “Jao od pameti”.

Provjera zadatka. Svaka grupa čita svoj odgovor, koji se pojavljuje na slajdovima u prezentaciji. Učenici zapisuju odgovore u svoje sveske.

Učitelj: Dakle, detaljno smo analizirali članak. Pokušajmo sada da shvatimo Gončarovljevu tačku gledišta.

Autor glavnu ulogu u komediji dodeljuje Chatskom. Šta je, prema Gončarovu, bio razlog za "milionske muke" ovog heroja?

student: Odbijanje njega Društvo Famusovsky. Odsustvo Sofijinog recipročnog osjećaja - sve ga to iscrpljuje.

Učitelj: Tako je, bravo. Koji je glavni sukob u komediji “Jao od pameti”?

student: Ovdje su se formirale dvije generacije: starija i mlađa, među kojima nema razumijevanja, ali i u komediji se pojavljuje jedan vatreni i hrabri borac, „neprijatelj potrage“.

Učitelj: I.A. Gončarov je verovao: „Književnost neće izaći iz magičnog kruga koji je nacrtao Gribojedov čim se umetnik dotakne borbe pojmova, smene generacija...“. Dakle, koja je vrijednost komedije?

student: Komedija “Jao od pameti” spada u ono malo djela svjetske umjetnosti koja ne gube, već kao da iz epohe u epohu dobivaju snagu. Ova djela sadrže određenu višu ideju svog vremena, ali ova ideja ima svojstvo razvoja, usmjerenog ka budućnosti.

Biti izraz nacionalne kulture, ova remek-djela postaju vlasništvo svih ljudi u zemlji različita vremena, što uopšte nije u suprotnosti nacionalni karakter ova djela i heroji, niti njihova istorijska uslovljenost.

Učitelj: Bravo momci. Danas smo sa vama radili veoma intenzivno. Danas ste svi dobro radili. Zapišimo d/z. Napišite esej na temu: "Chatsky - pobjednik ili gubitnik" ili esej - obrazloženje "Da li su Chatskyi potrebni u 21. vijeku?"

Komedija "Jao od pameti" se nekako izdvaja u literaturi i odlikuje se mladolikošću, svježinom i

jača vitalnost od drugih djela riječi. Ona je kao stogodišnji starac, oko koga svi, redom odživjeli svoje vrijeme, umiru i leže, a on korača, snažan i svjež, između grobova starih ljudi i kolijevki novih ljudi. I nikome ne pada na pamet da će jednog dana doći red na njega.

Slika Chatskog među ostalim herojima

“Chatsky nije samo pametniji od svih drugih ljudi, već je i pozitivno pametan. Njegov govor je pun inteligencije i duhovitosti. Ima srce i, štaviše, besprekorno je pošten. Jednom riječju, ovo nije samo inteligentna osoba, već i razvijena osoba sa osjećajem.”

“On je “osjećajan, veseo i duhovit!”

„Svaki korak, skoro svaka reč u predstavi usko je povezana sa igrom njegovih osećanja prema Sofiji...“

“Milion muka” od Sofije

„Kad dublje pogledate lik i situaciju Sofije, vidite da ju nije nemoral (ali ne „Bog“, naravno) „spojio“ sa Molčalinom.“

"U Famusovoj kući nije bilo gdje naići na druge ideale."

“Bilo je uništeno u zagušljivosti, u koju nije prodrla ni jedna zraka svjetlosti, niti jedan mlaz svježeg zraka.”

Jezik kompozicije komedije "Jao od pameti"

Sol, epigram, satira, ovaj, čini se, nikada neće umrijeti, poput oštrih i zajedljivih rasutih u njima, što je Gribojedov zaključio kao mađioničar

neki duh u njegov zamak, i on se tamo sruši. Ne mogu zamisliti

sebi, da se jednog dana mogu pojaviti

drugi, prirodniji, jednostavniji,

govor više preuzet iz života. Proza i

stih se ovdje stopio u nešto

nerazdvojni, onda izgleda da ih čini lakšim

bilo je imati na umu i pustiti

opet sve što je autor prikupio pušta se u promet

inteligencija, humor, šale i ruski um i jezik.

Posljedice Chatskyjevih "milionskih muka"

“On je kao ranjenik, skuplja svu svoju snagu, izaziva gomilu – i udara svakoga – ali nije imao dovoljno snage protiv ujedinjenog neprijatelja.”

“On se upušta u preterivanje; gotovo bez teksta."

„Konačno, on jednostavno dolazi do tačke zlostavljanja, izliva žuč i kipi od bijesa na sve<...>I odlazi iz Moskve da traži „ugao za uvređena osećanja“, izričući nemilosrdnu presudu i kaznu za sve!

Gončarov Ivan Aleksandrovič

Gončarov Ivan Aleksandrovič

Milion muka

Ivan Aleksandrovič Gončarov

Milion muka

(kritička studija)

Jao od uma, Gribojedova. -- Monahovljev beneficije, novembar 1871

Komedija "Jao od pameti" se ponešto izdvaja u literaturi i izdvaja se svojom mladolikom, svježinom i jačom vitalnošću od ostalih djela riječi. Ona je kao stogodišnji starac, oko koga svi, redom odživjeli svoje vrijeme, umiru i leže, a on korača, snažan i svjež, između grobova starih ljudi i kolijevki novih ljudi. I nikome ne pada na pamet da će jednog dana doći red na njega.

Sve poznate ličnosti prve veličine, naravno, nisu uzalud primljene u takozvani "hram besmrtnosti". Svi oni imaju mnogo, a drugi, poput Puškina, na primjer, imaju mnogo više prava na dugovječnost od Gribojedova. Ne mogu biti blizu i postavljeni jedno uz drugo. Puškin je ogroman, plodan, snažan, bogat. On je za rusku umetnost ono što je Lomonosov za rusko prosvetiteljstvo uopšte. Puškin je preuzeo čitavu njegovu eru, on je sam stvorio drugu, iznedrio škole umetnika - uzeo je sve u svojoj eri, osim onoga što je Gribojedov uspeo da uzme i oko čega se Puškin nije slagao.

Uprkos Puškinovom genijalnosti, njegovi vodeći junaci, kao i heroji njegovog veka, već blede i postaju stvar prošlosti. Briljantna stvorenja dok nastavljaju da služe kao modeli i izvori za umetnost, oni sami postaju istorija. Proučavali smo „Onjegina“, njegovo vreme i njegovu okolinu, odmeravali i određivali značenje ovog tipa, ali više ne nalazimo žive tragove ove ličnosti u savremenom veku, iako će stvaranje ovog tipa ostati neizbrisivo u književnosti. Čak i kasniji junaci veka, na primer Ljermontovljev Pečorin, koji predstavljaju, kao Onjegin, svoju eru, pretvaraju se u kamen, ali nepokretni, poput statua na grobovima. Ne govorimo o njihovim manje-više bistrim tipovima koji su se kasnije pojavili, koji su za života autora uspjeli otići u grob, ostavljajući za sobom neka prava na književno pamćenje.

Besmrtnu komediju Fonvizina nazvali su „Maloletnik“ i s pravom je njen živahni, vrući period trajao oko pola veka: ovo je ogromno za delo reči. Ali sada u “Maloletniku” nema ni jednog nagoveštaja živog života, a komedija se, odsluživši svoju svrhu, pretvorila u istorijski spomenik.

„Teško od pameti“ se pojavio pre Onjegina, Pečorin ih je nadživeo, prošao neoštećen kroz Gogoljevo doba, proživeo ovih pola veka od svog nastanka i još uvek živi svoj neprolazni život, preživeće još mnogo epoha i još uvek neće izgubiti vitalnost .

Zašto je ovo, i šta je uopšte ovo “Jao od pameti”?

Kritika nije pomerila komediju sa mesta koje je nekada zauzimala, kao da ne zna gde da je postavi. Usmena ocjena je bila ispred štampane, kao što je i sama predstava bila ispred štampe. Ali pismene mase su to zaista cijenile. Odmah shvativši njegovu ljepotu i ne pronalazeći nikakve mane, raskomadala je rukopis na komade, na stihove, hemistiše, i svu sol i mudrost drame raspršila u kolokvijalnog govora, kao da je milion pretvorila u deset kopejki i toliko začinila razgovor Gribojedovim izrekama da je komediju bukvalno istrošila do sitosti.

Ali predstava je prošla ovaj test - i ne samo da nije postala vulgarna, već je kao da je postala draža čitaocima, u svima je našla pokrovitelja, kritičara i prijatelja, poput Krilovljevih basni, koje nisu izgubile svoju književnu snagu, imajući prešao iz knjige u živi govor.

Štampana kritika je uvijek s manje ili više strogosti tretirala samo scensko izvođenje komada, malo se dotičući same komedije ili se izražavajući fragmentarnim, nepotpunim i kontradiktornim prikazima. Odlučeno je jednom za svagda da je to komedija uzoran rad, - i s tim su se svi pomirili.

Šta glumac treba da uradi kada razmišlja o svojoj ulozi u ovoj predstavi? Osloniti se na sopstvenu prosudbu je nedostatak samopoštovanja, ali slušati priče od četrdeset godina javno mnjenje-- nema načina da se ne izgubite u sitnim analizama. Ostaje da se, iz bezbrojnog hora izrečenih i izrečenih mišljenja, zadržimo na nekim generalnim zaključcima, najčešće ponavljanim, i na njima izgradimo svoj plan procjene.

Neki ljudi cijene sliku moskovskog morala u komediji poznato doba, stvaranje živih tipova i njihovo vešto grupisanje. Čitav komad izgleda kao krug lica poznatih čitaocu, i, osim toga, određen i zatvoren kao špil karata. Lica Famusova, Molčalina, Skalozuba i drugih bila su urezana u pamćenje čvrsto kao kraljevi, džakovi i dame u kartama, a svi su imali manje-više dosljedan koncept svih lica, osim jednog - Čackog. Dakle, svi su nacrtani ispravno i strogo, i tako su svima postali poznati. Samo oko Chatskog mnogi su zbunjeni: šta je on? Kao da je on pedeset i treća misteriozna karta u špilu. Ako je bilo malo neslaganja u razumijevanju drugih ljudi, onda oko Chatskog, naprotiv, razlike još nisu završile i, možda, neće prestati još dugo.

Drugi, dajući pravdu slici morala, vjernosti tipova, cijene epigramatičniju sol jezika, živu satiru - moral, kojim komad i danas, kao nepresušni bunar, opskrbljuje svakoga na svakom životnom koraku.

Ali oba poznavaoca gotovo prećutkuju mimo samu "komediju", radnju, a mnogi joj čak poriču i uslovljenost scenski pokret.

Uprkos tome, međutim, svaki put kada se menjaju kadrovi u ulogama, oba sudije odlaze u pozorište i opet se žustra priča o izvođenju ove ili one uloge i o samim ulogama, kao u novoj predstavi.

Svi ovi raznorazni utisci i na njima zasnovano svačije gledište služe kao najbolja definicija komada, odnosno da je komedija “Jao od pameti” i slika morala, i galerija živih tipova, i ikada -oštra, goruća satira, a uz to je komedija, a recimo za sebe - ponajviše komedija - koja se teško može naći u drugim književnostima, ako prihvatimo ukupnost svih ostalih navedenih uslova. Kao slika, bez sumnje je ogromna. Njeno platno prikazuje dug period ruskog života - od Katarine do cara Nikole. Grupa od dvadeset lica odražavala je, poput zraka svjetlosti u kapi vode, čitavu nekadašnju Moskvu, njen dizajn, njen tadašnji duh, njen istorijski trenutak i moral. I to s takvom umjetničkom, objektivnom potpunošću i sigurnošću da su u našoj zemlji dani samo Puškin i Gogolj.

Na slici na kojoj nema ni jedne blijede mrlje, niti jednog stranog poteza ili zvuka, gledalac i čitalac se osjeća i sada, u naše doba, među živim ljudima. I generalno i detalji, sve ovo nije komponovano, već je u potpunosti preuzeto iz moskovskih dnevnih soba i preneseno u knjigu i na scenu, sa svom toplinom i sa svim „posebnim otiskom“ Moskve - od Famusova do najmanjih dodira, princa Tuguhovskog i Petruškinog lakeja, bez kojih bi slika bila nepotpuna.

Međutim, za nas to još nije sasvim završeno istorijska slika: nismo se udaljili od ere na dovoljnoj udaljenosti da se između nje i našeg vremena nalazi neprolazan ponor. Boja uopće nije izglađena; vijek se nije odvojio od našeg, kao odsječeni komad: mi smo odatle nešto naslijedili, iako su se Famusovi, Molčalini, Zagorecki i drugi promijenili tako da se više ne uklapaju u kožu Gribojedovih tipova. Oštre osobine su, naravno, zastarjele: nijedan Famusov sada neće pozvati Maksima Petroviča da bude šala i dati Maksima Petroviča kao primjer, barem ne na tako pozitivan i očigledan način. Molčalin, čak ni pred služavkom, sada potajno ne priznaje zapovesti koje mu je otac ostavio; takav Skalozub, takav Zagorecki nemogući su čak ni u dalekoj zabiti. Ali sve dok bude želja za počastima osim zasluga, dok bude gospodara i lovaca da ugađaju i „uzimaju nagradu i žive srećno“, dok će ogovaranje, besposlenost i praznina vladati ne kao poroci, već kao elementi javni život, - do tada će, naravno, u modernom društvu bljesnuti crte Famusova, Molčalina i drugih, nema potrebe da se iz same Moskve briše onaj „poseban otisak“ kojim se Famusov ponosio.

Univerzalni ljudski modeli, naravno, uvijek ostaju, iako se i oni pretvaraju u tipove neprepoznatljive zbog privremenih promjena, tako da umjetnici, da bi zamijenili stare, ponekad moraju, nakon dugih perioda, ažurirati osnovne crte morala i ljudske prirode uopće. koji su se nekada pojavili u slikama, zaodjenuvši ih novim mesom i krvlju u duhu svog vremena. Tartuffe je, naravno, vječan tip, Falstaff je vječan lik, ali i jedni i drugi i mnogi drugi poznati slični prototipovi strasti, poroka itd., nestajući u magli sijede davnine, gotovo su izgubili svoj živi lik i pretvorili se u ideju, u konvencionalni pojam, zajedničku imenicu za porok, a nama više ne služe kao živa lekcija, već kao portret jedne istorijske galerije.

To se posebno može pripisati Gribojedovoj komediji. U njemu je lokalni kolorit previše blistav, a sama oznaka likova toliko je strogo ocrtana i opremljena takvom realnošću detalja da se univerzalne ljudske osobine teško mogu izdvojiti ispod društvenih pozicija, činova, kostima itd.

Kao slika modernog morala, komedija "Teško od pameti" bila je dijelom anahronizam čak i kada se pojavila 30-ih godina...

Brza navigacija nazad: Ctrl+←, naprijed Ctrl+→

I. A. Gončarov. "Milion muka"

I. Književna i istorijska sudbina Gribojedove komedije.

II. Žanrovska originalnost "Jao od pameti".

III. Jezik i stil predstave.

IV. Radnja i kompozicija, scenski kvalitet komedije.

V. Slika Chatskog.

1. Uloga Chatskog je glavna u predstavi.

2. Poređenje junaka Gribojedove komedije sa „suvišnim ljudima“ (Onjegin i Pečorin).

3. Jedinstvo ličnih i društvenih motiva u drami Chatskog („milion muka“ junaka).

VI. Sofijin imidž.

VII. Chatsky - pobjednik ili gubitnik?

VIII. Realizam komedije i tipičnost Chatskyjevih.

I. Gončarov napominje da komedija „Jao od pameti“ stoji „izdvojeno u književnosti“. Uviđajući da se Gribojedova kreacija ne može staviti u ravan sa besmrtnim „Evgenijem Onjeginom” i drugim delima „genijalnog Puškina”, autor članka kaže da je „Onjegin” za nas postao istorija, a junaci „Jao od Pamet" će živjeti do tada. "dok bude želja za počastima pored zasluga, dok bude gospodara i lovaca da ugađaju i "uzimaju nagrade i živite srećno", dok karijerizam, štovanje, ogovaranje, dokolica kao društveni poroci će prevladati, sve dok bude moguće sresti Famusove, Silentove, Repetilove, Zagoreckog.

Predstava je izdržala test popularnosti (publika je „bukvalno iscrpila komediju do sitosti“). Konačno, i "pismene mase" i kritičari prepoznali su ga kao "uzorno djelo".

Šta to privlači ljubitelje predstave? Odgovarajući na ovo pitanje, Gončarov piše da neki vide dostojanstvo komedije u tome što sa neverovatnom tačnošću prenosi glavne karakteristike takvih društveni tipovi, poput Famusova, Molčalina, Skalozuba, drugi „cjenjuju epigramsku sol jezika, živu satiru – moral“ drame.

II. Autor članka se u potpunosti slaže s onima koji priznaju da je „komedija „Teško od pameti“ i slika morala, i galerija živih tipova, i uvijek oštra, goruća satira, a ujedno i komedija. ... prije svega komedija.” Gončarov to vidi u ovim crtama drame žanrovska originalnost, ističući da je “Jao od pameti” više od svega “suptilna, pametna, graciozna i strastvena komedija”. Ne samo da su predstavnici Famusovog kruga komični, Chatsky je komičan i svojim naivnim ponašanjem u dnevnoj sobi Famusove kuće.

Predstava rekreira „dug period ruskog života - od Katarine do cara Nikole. Grupa od dvadeset lica odražavala je... čitavu nekadašnju Moskvu, njen dizajn, njen duh tog vremena, istorijski trenutak i moral.” Gončarov smatra da u komediji nema nijednog nategnutog lika, niti jednog nepotrebnog detalja; sve - "od Famusova do najsitnijih dodira, do princa Tugouhovskog i do lakeja Petruške" - preuzeto je iz života i preneseno u predstavu.

III. Gončarov visoko cijeni jezik i stil komedije, posebno njene aspekte kao što su "inteligencija, humor, šale i ljutnja ruskog uma i jezika". Autor članka ukazuje na „govorni stih“ drame i napominje da je jezik njenih likova „prirodan, jednostavan... govor preuzet iz života“.

Gončarov naglašava da ni jedno djelo ruske književnosti prije komedije „Teško od pameti“, mnogo prije njenog objavljivanja, nije u tolikoj mjeri prodrlo u široke slojeve tadašnje čitalačke publike: „...pismene mase... odmah shvatila njenu lepotu i nije otkrila nedostatke... pocepala je rukopis na komade, na stihove, polustihove, svu so i mudrost drame raspršila u kolokvijalni govor, kao da je milion pretvorila u novčiće od deset kopejki. ... začinila je razgovor Gribojedovim izrekama...”

IV. Gončarov suptilno analizira radnju i kompoziciju „Teško od pameti“, dok kritikuje one koji su komediji poricali scensko prisustvo, prisustvo pokreta i akcije: „Kako nema pokreta? Postoji - živo, neprekidno, od prvog pojavljivanja Čackog na sceni do njegove poslednje reči: "Kočija za mene, kočija!" „onaj pokret koji se provlači kroz cijelu predstavu, kao nevidljiva, ali živa nit koja povezuje sve dijelove i lica komedije među sobom.”

Gončarov detaljno prati „tok predstave“, njen razvoj radnje, dinamiku, unutrašnji mehanizam – od scene do scene, od čina do čina, utvrđujući po prvi put da se u scenskom pokretu komedije prepliću dve intrige – lična i javna. . Autor članka skreće pažnju na činjenicu da u scenama trećeg čina, posvećenom prikazu Famusovljeve lopte, slike bala privremeno „izmještaju Chatskyjevu intrigu iz pamćenja gledatelja, ali sam Chatsky kao da je zaboravlja i stane na put gomili.” Svaka osoba ili grupa ljudi na balu “formira svoju zasebnu komediju, s potpunim obrisom likova koji su uspjeli u nekoliko riječi odigrati potpunu akciju.”

"Nije kompletna komedija da li igraju Gorichi? Ovaj muž, nedavno još energičan i živahan čovek, sada je degradiran gospodin, odeven, kao u haljinu, u moskovskom životu; „muž dečak, muž-sluga, ideal moskovskih muževa“, prema prikladnoj definiciji Čackog, - pod cipelom slatke, simpatične žene iz društva, moskovske dame?

I ovih šest princeza i grofica-unuka - cijeli ovaj kontingent nevjesta, "koje znaju kako", prema Famusovu, "da se oblače taftom, nevenom i maglom", "pevaju gornje note i drže se vojnih ljudi" ?

Ova Hlestova, ostatak Katarininog veka, sa mopsom, sa devojkom crnomorcem, - ova princeza i princ Pjotr Iljič - bez reči, ali tako govorljiva ruševina prošlosti; Zagorecki, očigledni prevarant, koji beži iz zatvora u najboljim dnevnim sobama i plaća servilnošću... i ovi N.N., i sva njihova priča, i sve što ih zaokuplja!”

Gončarov visoko cijeni umijeće Gribojedova, realiste, koji je dao pravu sliku moskovskog života i morala tog doba.

V. Gončarov je unio posebno puno novih stvari u interpretaciju slike Chatskog. Autor članka napominje da su „mnogi ljudi zbunjeni zbog Chatskog: šta je on? To je kao... neka misteriozna karta u špilu. Ako je bilo malo neslaganja u razumijevanju drugih ljudi, onda oko Chatskog, naprotiv, neslaganja još nisu završila i, možda, neće prestati još dugo.” Gončarov naglašava realističnu svestranost slike Chatskog, duhovitost junaka, iskrenost i progresivnost njegovih uvjerenja i izražava toplo saučešće prema njemu kao živoj osobi.

1. Prema Gončarovu, “ glavnu ulogu“Naravno, uloga je Chatskog, bez koje ne bi bilo komedije, ali bi, možda, postojala slika morala.” Sudar junaka sa društvom oko njega određuje „ogromni, pravi smisao“, „glavni um“ dela, daje mu ono živo, neprekidno kretanje koje ga prožima od početka do kraja. U komediji se „dva veka suočavaju licem u lice“. Chatsky je zaista "pametniji od svih drugih ljudi... Njegov govor je pun inteligencije i duhovitosti." Ali uprkos svemu tome, ponaša se toliko „glupo“ da je „to Puškinu dalo razlog da mu uskrati svoju inteligenciju“. („Puškin... verovatno je najviše od svega imao na umu poslednju scenu 4. čina, u ulazu, dok se vozio okolo.” Ovde Čackog izdaje „ne samo njegov um, već i zdrav razum, čak i obična pristojnost. .. ni Onjegin ni Pečorin, ti kicoši, ne bi uradili ono što je Čacki uradio u ulazu.")

3. Gončarov uvjerljivo pokazuje jedinstvo ličnih i društvenih motiva u drami Chatskog, što mu omogućava da dokaže socijalnu i psihološku opravdanost ponašanja junaka.

Chatsky je došao u Moskvu samo zbog Sofije. “Zatekle su ga dvije promjene: postala je neobično ljepša i ohladila se prema njemu – također neobično.” Chatsky se nada da će pronaći odgovor na svoj stari osjećaj - „sve je uzalud: nježna sjećanja, dosjetke - ništa ne pomaže. Od nje ne podnosi ništa osim hladnoće. Usledio je vruć duel između nje i Čackog, najživlja radnja, komedija u bližem smislu, u kojoj učestvuju dve osobe - Molčalin i Liza.

Ubrzo se linija Chatsky - Sophia značajno širi, više nije jedina u komediji. Borba heroja za srce njegove voljene djevojke razvija se u "još jednu bitku, važnu i ozbiljnu, čitavu bitku" - između Chatskog i Famusovog kruga. „Oformila su se dva tabora, ili, s jedne strane, čitav tabor Famusovih i čitavo bratstvo „očeva i staraca“, s druge – jedan vatreni i hrabri borac... Ako Famusov hoće da bude „kec“ “, “on je na srebru i zlatu” samo zbog činjenice da “potpisuje papire bez čitanja”, zatim Chatsky zahtijeva “službu cilju, a ne osobama” itd.

Kolizija je jedna: ljubavna tema apsorbuje ogroman društveni sadržaj (ličnu dramu junaka određuju društveni motivi), a socijalna drama je, zauzvrat, komplikovana ličnom. Kao rezultat toga, junak je doživio "milion muka", pod čijim je utjecajem mogao igrati samo ulogu koju mu je naznačio Gribojedov, ulogu mnogo većeg, najveća vrijednost a ne neuspješna ljubav, jednom riječju, uloga zbog koje je nastala cijela komedija.”

Razotkrivajući sa izuzetnom veštinom scenski razvoj slike Čackog, Gončarov posebno ističe da u atmosferi borbe junak postaje „žučan, izbirljiv... pada u preterivanje... prestao je da se kontroliše i ne primećuje da on sam sprema nastup na balu.” . Borba ga je „iscrpila. Očigledno je oslabio od ovih "milionskih muka"... Čacki zamera Sofiji, "zašto ga je namamila nadom", zašto nije direktno rekla da je prošlost zaboravljena. Svaka reč ovde nije tačna. Nije ga mamila nadom. Sve što je učinila bilo je da se udaljila od njega, jedva razgovarala s njim i priznala da je bila ravnodušna.” Chatsky joj "dobacuje okrutnu i nepravednu riječ: "Ponosan sam na svoj raskid s tobom"...

Zaista, in poslednje reči i prigovori Chatskog upućenih Sofiji, ne odgovara sve istini. Ali čak i ako su riječi heroja "neistinite", sam njegov bijes je pravedan. Ljutnja ne samo na Sofiju, već i na čitavo moskovsko „društvo“, apsurdno i strašno: „Snovi su van vidokruga i veo je pao“... „Neistina“ reči Čackog snažno izražava istinitost njegovog karaktera, gorljiv, spontan, sposoban za duboka iskustva. U naletu strasti, junak se često ogriješi o privatnu logiku, ali je uvijek u pravu u najvažnijim stvarima. Chatskyjeve ljutite i ponekad netačne riječi sadrže istinu o njegovom odnosu s okolnim društvom. I u tom smislu Gončarov, polemizirajući sa Puškinom, naglašava: „Čacki je pametniji od svih drugih ljudi“... njegov um blista, „kao tračak svetlosti, u celoj predstavi“.

VI. Govoreći o Sofiji, Gončarov je, naime, prvi pokazao koliko je kontradiktorno i složeno duhovni svijet heroina: “Ovo je mješavina dobrih instinkata s lažima, živahan um bez ikakvih naznaka ideja i uvjerenja – zbrka pojmova, mentalno i moralno sljepilo – sve to kod nje nema karakter ličnih poroka, već pojavljuje se kao opće karakteristike njenog kruga. U njenom sopstvenom, ličnom licu, u senkama se krije nešto njeno, vrelo, nežno, čak sanjivo. Ostalo pripada obrazovanju.” Sama Sofija nije nemoralna. Odgajana je na takav način da je „misao ćutala, govorili su samo instinkti“. Njene ideje o životu su izvučene iz francuskih sentimentalnih romana. Navikla da zamišlja i osjeća, ali nije navikla da razmišlja, Sofija je slijepa u svojoj ljubavi. Ona ne vidi da je ona sama pozvala Molčalina na ovu ljubav, o kojoj se nije usudio ni pomisliti. Kako Gončarov primećuje, „ona greši grehom neznanja“. Chatsky otvara oči. Samo on čini da Sofija osjeti sav „užas i sram“ situacije. Ali uz sve ovo, autor članka napominje da "u njenim osjećajima prema Molchaliuu ima puno iskrenosti, koja snažno podsjeća na Tatjanu Puškinu... želju da pokroviteljstvom voljene osobe, siromašne, skromne...".

Gončarov se prema Sofiji odnosi sa simpatijom, brani je, videći u njoj crte žrtve patrijarhalno-plemenitog načina života: "Sofja Pavlovna uopće nije toliko kriva kao što izgleda." Autorica članka bilježi u svojim „snažnim sklonostima izuzetne prirode, živahan um, strast i ženstvenu mekoću. Bio je upropašten u zagušljivosti, u koju nije prodirao ni jedan tračak svjetlosti, niti jedan mlaz svježeg zraka. Nije ni čudo što ju je i Chatsky volio.” Istovremeno, Gončarov naglašava da ne samo Chatsky, već i Sofija doživljava tragediju kada vidi osobu koju voli u stvarnom svijetu: „Njoj je, naravno, teže nego svima drugima, teže čak i Chatskom, i ona postaje njenih "miliona muka".

VII. Gončarov prvi put postavlja pitanje: ko je Čacki - pobednik ili poraženi? Chatsky je poražen, jer je oklevetan i uvređen; Mučila ga je „gomila koja muči“. Njegovo uvjerenje da “danas svijet nije takav” je slomljeno i raspršeno. Ono što se junaku činilo „prošli vek“ pretvorilo se u okrutni i nemilosrdni „sadašnji vek“. Chatsky je primoran da pobjegne iz Moskve...

Ali u isto vrijeme, Chatsky je pobjednik. Gončarov s pravom piše: „Čacki je slomljen brojem stara vlast, nanoseći joj smrtni udarac kvalitetom svježe snage.” Autor članka tvrdi da slika Chatskog opovrgava poslovicu: "Nije sam u polju ratnik." "Ne, ratniče, ako je on Chatsky, i, osim toga, pobjednik, ali napredan ratnik, strijelac i uvijek žrtva." Drugim riječima, "uloga Chatskog je pasivna uloga... iako je u isto vrijeme uvijek pobjednička." Chatskyovi "ne znaju za svoju pobjedu, oni samo seju, a drugi žanju - i to je njihova glavna patnja, odnosno u beznađu uspjeha." Chatskyjevi su “napredni kuriri nepoznate budućnosti”.

Prema Gončarovu, Chatsky se „nije borio uzalud“, borio se „za budućnost“. Nije duhovno slomljen, nije izdao svoje ideale, nije se pomirio sa zlim. I to je otkrilo optimističku suštinu velike komedije.

Za Famusovljevu Moskvu, okršaj sa Chatskim neće proći bez traga. Desiće se ono čega se Famusov najviše plašio – publiciteta, a možda i „teško da će i završiti život kao takav „kec““; “maska je skinuta” sa Molčalina; “pali su pod gradom njegovih hitaca” Goriči, Zagorecki, princeze... Čacki je “napravio raskol... on sam je živom vodom poškropio mrtvo tlo”... Posledice bitke, tvrdoglave i vruće, koju je junak dao „neprijateljskom logoru“ u jednom danu i u jednoj kući, „odraženo širom Moskve i Rusije“.

VIII. Gončarov izražava ideju da je „Čacki pre svega razotkrivač laži i svega što je zastarelo, što zaglušuje novi život, „slobodan život“... On je ogorčen ružnim manifestacijama kmetstva, suludog luksuza i odvratnog morala. “prosipanja u gozbama i rasipnosti” - fenomena mentalnog i moralnog sljepila i korupcije. Autor članka tvrdi da su Chatskyjevi tipični za svoje vrijeme. Istovremeno, Gončarov naglašava da je „Čacki neizbežan sa svakom promenom iz jednog veka u drugi“, afirmišući na taj način tipičnost Čackog za buduća vremena. “Svaki posao koji zahtijeva obnovu izaziva sjenu Chatskog... Chatskyjevi žive i ne prenose se u društvo... gdje... nastavlja se borba svježih sa zastarjelim, bolesnih sa zdravim... tj. zašto još nije ostario i malo je vjerovatno da će jednog dana ostarjeti Gribojedov Chatsky, a s njim i cijela komedija.” Autor članka nalazi sličnosti sa Griboedovljevim herojem kod Belinskog, u čijim vrućim improvizacijama zvuče isti motivi kao i u Čackog, a koji je takođe pretrpio „milion muka“ u životu, kao i kod mladog Hercena: „U njegovim sarkazmima jedan mogu čuti eho Gribojedovog smijeha i beskrajnog razvoja dosjetljivosti Chatskog.” Gončarov završava svoj članak riječima: "Čacki je, po našem mišljenju, najživlja ličnost od svih... Ali... njegova priroda je jača i dublja od drugih osoba i stoga se ne može iscrpiti u komediji." A najvažnije je da se na slici Chatskog afirmira trend "novog stoljeća", koji on započinje.

Književnost

Ozerov Yu. A. Razmišljanje prije pisanja. ( Praktični savjeti kandidati za univerzitete): Tutorial. – M.: postdiplomske škole, 1990. – Str. 100–107.

U svojoj kritičkoj skici "Milion muka" I.A. Gončarov je opisao “Teško od pameti” kao živu, oštru satiru, ali istovremeno i komediju, koja prikazuje moralne i istorijske trenutke Moskve i njenih stanovnika.

U predstavi se Gribojedov dotakao veoma važnih pitanja kao što su: vaspitanje, obrazovanje, građanska dužnost, služenje otadžbini, kmetstvo i obožavanje svega stranog. Djelo opisuje ogroman period u životu ruskog naroda, od Katarine do cara Nikolaja, što ga simbolizira grupa od 20 gostiju na Famusovljevom prijemu, kojem prisustvuje Chatsky - glavni lik komedije. Pisac je pokazao borbu prošlosti i sadašnjosti u slikama društva Chatsky i Famus.

Kada Chatsky stigne u kuću Famusova da posjeti svoju voljenu Sofiju, nailazi na ljude koji žive u lažima i licemjerju. Ljudi koje zanimaju samo večere i plesovi, koje uopće ne zanima ništa novo. Chatsky personificira osobu s novom strukturom uma i duše, koja je inspirirana novim idejama i znanjem, koja traži nove horizonte. Gadi mu se služenje Otadžbini samo zarad činova i bogatstva.

Šta je sa Sofijom? Sofija nije voljela Chatskog, varala ga je, birajući uskogrudnog Molchalina, ko zna gdje i kome da služi. Nakon što je Chatskog proglasila ludim, Sofija se pridružuje Chatskyjevim "mučiteljima", koji mu se smiju i rugaju.

U društvu Famusova, Chatsky ostaje neshvaćen. On vidi i razume užas kmetstva i činjenicu da ovaj svet poseduju ona gospoda koja apsolutno ne mare za probleme običnih ljudi i države, već ih je više briga za svoje dobro. U isto vrijeme, Chatsky ne razumije kako je moguće zamijeniti osobu za psa, ili uzeti dijete od njegovih roditelja, da bi se zadovoljila volja gospodara.

Nažalost, ni njegovi govori ni njegova patnja nikome ne smetaju, a iskazujući sve što je nakupio, Chatsky sve više okreće protiv sebe. I suprotstavlja se ljudima koji cijene moć i bogatstvo, ali se jako boje prosvjetljenja i istine. On govori o tome kako je napredak društva povezan s razvojem ličnosti, procvatom nauke i prosvjetiteljstvom. Ali, nažalost, sve je to strano i strano društvu stare Moskve. Uvek mu ukazuju na njegove pretke da treba da bude isti. Chatsky je vrlo pametan i obrazovan i ne razumije kako ne možete živjeti, već samo igrati svoje uloge. Ismijan i neshvaćen, napušta Famusovljevu kuću sa svojim neriješenim mukama.

Gončarov smatra da je Chatsky slomljena količinom stare moći, ali joj je zauzvrat zadao smrtni udarac kvalitetom nove moći, čime je započeo novi vijek.

Besmrtno delo poznati klasik Gribojedov "Jao od pameti", koji je tokom vremena bio i nastavlja da se igra u mnogim pozorištima širom svijeta, nije izgubio na aktuelnosti.

Čitaonica

Književna kritika

"Milion muka" (članak I. A. Gončarova)

Komedija “Jao od pameti” se ponešto izdvaja u literaturi i izdvaja se svojom mladolikom, svježinom i jačom vitalnošću od ostalih djela riječi. Ona je kao stogodišnji starac, oko koga svi, redom odživivši svoje vreme, umiru i leže, a on korača, snažan i svež, između grobova starih ljudi i kolevki novih ljudi. I nikome ne pada na pamet da će jednog dana doći red na njega.

Sve poznate ličnosti prve veličine, naravno, nisu uzalud primljene u takozvani "hram besmrtnosti". Svi oni imaju mnogo, a drugi, poput Puškina, na primjer, imaju mnogo više prava na dugovječnost od Gribojedova. Ne mogu biti blizu i postavljeni jedno uz drugo. Puškin je ogroman, plodan, snažan, bogat. On je za rusku umetnost ono što je Lomonosov za rusko prosvetiteljstvo uopšte. Puškin je preuzeo čitavu njegovu eru, on je sam stvorio drugu, iznedrio škole umetnika - uzeo je za sebe sve u toj eri osim onoga što je Gribojedov uspeo da uzme i oko čega se Puškin nije slagao.

Uprkos Puškinovom genijalnosti, njegovi vodeći junaci, kao i heroji njegovog veka, već blede i postaju stvar prošlosti. Njegove briljantne kreacije, iako nastavljaju da služe kao modeli i izvori umetnosti, same postaju istorija. Proučavali smo Onjegina, njegovo vreme i okolinu, odmeravali i određivali značenje ovog tipa, ali više ne nalazimo žive tragove ove ličnosti u savremenom veku, iako će stvaranje ovog tipa ostati neizbrisivo u književnosti. Čak i kasniji junaci veka, na primer Ljermontovljev Pečorin, koji predstavljaju, poput Onjegina, svoju eru, međutim, u nepokretnosti se pretvaraju u kamen, poput statua na grobovima. Ne govorimo o kasnije nastalim manje-više bistrim tipovima, koji su za života autora uspjeli otići u grob, ostavljajući za sobom neka prava na književno pamćenje.

Called besmrtna komedija Fonvizinov „manji“ - i temeljno - njegov živahni, vrući period trajao je oko pola veka: ovo je ogromno za delo reči. Ali sada u “Maloletniku” nema ni jednog nagoveštaja živog života, a komedija se, odsluživši svoju svrhu, pretvorila u istorijski spomenik.

Zašto je ovo, i šta je uopće “Jao od pameti”?

Kritika nije pomerila komediju sa mesta koje je nekada zauzimala, kao da ne zna gde da je postavi. Usmena ocjena bila je ispred štampane, kao što je i sama predstava bila mnogo ispred štampanja. Ali pismene mase su to zaista cijenile. Odmah shvativši njegovu ljepotu i ne pronalazeći mane, rastrgala je rukopis na komade, na stihove, polustihove, svu sol i mudrost drame prenijela u kolokvijalni govor, kao da je milion pretvorila u komade od deset kopejki, i toliko je začinila razgovor Gribojedovim izrekama da je bukvalno iscrpila komediju do sitosti.

Ali predstava je prošla i ovaj test - i ne samo da nije postala vulgarna, već je kao da je postala draža čitaocima, nalazeći u svakom od njih pokrovitelja, kritičara i prijatelja, poput Krilovljevih basni, koje nisu izgubile svoju književnu snagu, prešavši iz knjige u živi govor.

Šta glumac treba da uradi kada razmišlja o svojoj ulozi u ovoj predstavi? Osloniti se samo na sopstvenu prosudbu je nedostatak samopoštovanja, a slušati govor javnog mnjenja nakon četrdeset godina nemoguće je a da se ne izgubite u sitnim analizama. Ostaje da se, iz bezbrojnog hora izrečenih i izrečenih mišljenja, zadržimo na nekim generalnim zaključcima, najčešće ponavljanim, i na njima izgradimo svoj plan procjene.

Neki vrednuju u komediji sliku moskovskog morala određenog doba, stvaranje živih tipova i njihovo vešto grupisanje. Čitav komad izgleda kao krug lica poznatih čitaocu, i, osim toga, određen i zatvoren kao špil karata. Lica Famusova, Molčalina, Skalozuba i drugih bila su urezana u pamćenje čvrsto kao kraljevi, džakovi i dame u kartama, a svi su imali manje-više dosljedan koncept svih lica, osim jednog - Čackog. Dakle, svi su nacrtani ispravno i strogo, i tako su svima postali poznati. Samo oko Chatskog mnogi su zbunjeni: šta je on? Kao da je on pedeset i treća misteriozna karta u špilu. Ako je bilo malo neslaganja u razumijevanju drugih ljudi, onda oko Chatskog, naprotiv, razlike još nisu završile i, možda, neće prestati još dugo.

Drugi, dajući pravdu slici morala, vjernosti tipova, cijene epigramskiju sol jezika, živu satiru - moral, kojim predstava i danas, kao nepresušni bunar, opskrbljuje svakoga na svakom životnom koraku.

Ali oba poznavaoca gotovo prećutkuju mimo samu „komediju“, radnju, a mnogi joj čak i negiraju konvencionalni scenski pokret.

Uprkos tome, međutim, svaki put kada se menjaju kadrovi u ulogama, oba sudije odlaze u pozorište i ponovo se žustra priča o izvođenju ove ili one uloge i o samim ulogama, kao u novoj predstavi.

Svi ovi razni utisci i na njima zasnovano svačije gledište služe kao najbolja definicija komada, odnosno da je komedija “Jao od pameti” slika morala, i galerija živih tipova, i vječno oštra, žarka satira i ujedno i komedija i - recimo za sebe - ponajviše komedija, kakva se teško može naći u drugim književnostima, ako prihvatimo ukupnost svih ostalih navedenih uslova. Kao slika je, bez sumnje, ogromna. Njeno platno prikazuje dug period ruskog života - od Katarine do cara Nikole. Grupa od dvadeset lica odražavala je, poput zraka svjetlosti u kapi vode, čitavu nekadašnju Moskvu, njen dizajn, njen tadašnji duh, njen istorijski trenutak i moral. I to s takvom umjetničkom, objektivnom potpunošću i sigurnošću da su u našoj zemlji dani samo Puškin i Gogolj.

Na slici na kojoj nema ni jedne blijede mrlje, niti jednog stranog poteza ili zvuka, gledalac i čitalac se osjeća i sada, u naše doba, među živim ljudima. I generalno i detalji - sve ovo nije sastavljeno, već u potpunosti preuzeto iz moskovskih dnevnih soba i preneto u knjigu i na scenu, sa svom toplinom i sa svim "posebnim otiskom" Moskve - od Famusova do najmanjeg dodirima, knezu Tuguhovskom i lakaju Peršinu, bez kojih slika ne bi bila potpuna.

Međutim, za nas to još nije potpuno završena istorijska slika: nismo se udaljili od epohe na dovoljnoj udaljenosti da se između nje i našeg vremena nalazi neprolazan ponor. Boja uopće nije izglađena; stoljeće se nije odvojilo od našeg, kao odsječeni komad: mi smo odatle nešto naslijedili, iako su se Famusovi, Molčalini, Zagorecki, itd. promijenili tako da se više ne uklapaju u kožu Gribojedovljevih tipova. Oštre osobine su, naravno, zastarele: nijedan Famusov sada neće pozvati Maksima Petroviča da postane šala i daje primer, barem tako pozitivno i jasno, Molčalin, čak i pred sluškinjom, sada potajno priznaje zapovesti koje je njegov otac oporučeno mu; takav Skalozub, takav Zagorecki nemogući su čak ni u dalekoj zabiti. Ali sve dok bude želja za počastima osim zasluga, dok bude gospodara i lovaca da udovolje i „uzimaju nagradu i žive srećno“, dok će ogovaranje, besposlenost i praznina dominirati ne kao poroci, već kao elementi društvenog života – dokle god će, naravno, crte Famusovih, Molčalinih i drugih blistati u modernom društvu, nema potrebe da se iz same Moskve izbriše onaj “poseban otisak” kojim se Famusov ponosio.

Univerzalni ljudski uzori, naravno, uvijek ostaju, iako se i oni zbog privremenih promjena pretvaraju u tipove neprepoznatljive, tako da umjesto starih, umjetnici ponekad moraju, nakon dugih perioda, ažurirati osnovne crte morala i ljudske prirode uopće. koja se jednom pojavila u slikama, obukla ih je u novo tijelo i krv u duhu njihovog vremena. Tartuffe je, naravno, vječan tip, Falstaff je vječan lik, ali i jedni i drugi, i mnogi još poznati slični prototipovi strasti, poroka itd., nestajući sami u magli antike, gotovo su izgubili svoj živi lik i okrenuli se u ideju, u konvencionalni koncept koji je postao uobičajen naziv za porok i za nas više ne služi kao živa lekcija, već kao portret jedne istorijske galerije.

Kao slika modernog morala, komedija „Teško od pameti“ bila je dijelom anahronizam čak i kada se pojavila na moskovskoj sceni 30-ih godina. Već su Shchepkin, Mochalov, Lvova-Sinetskaya, Lensky, Orlov i Saburov igrali ne iz života, već prema svježoj legendi. A onda su oštri potezi počeli nestajati. Sam Chatsky grmi protiv "prošlog vijeka" kada je komedija napisana, a napisana je između 1815. i 1820. godine.

Kako uporediti i vidjeti (on kaže),
Sadašnji i prošli vek,
Legenda je sveža, ali teško je poverovati -

a o svom vremenu se ovako izražava:

Sada svako može slobodnije disati -

Grdio sam tvoje godine
Nemilosrdno, -

kaže on Famusovu.

Shodno tome, sada je ostalo samo malo lokalnog kolorita: strast za činom, udvaranje, praznina. Ali s nekim reformama, redovi se mogu odmaknuti, ulizica do mjere Molčalinskog lakeja već se krije u tami, a poezija ploda ustupila je mjesto strogom i racionalnom smjeru u vojnim poslovima.

Ali još uvijek ima živih tragova, koji još uvijek sprječavaju da se slika pretvori u završeni povijesni bareljef. Ova budućnost je još daleko ispred nje.

Sol, epigram, satira, ovaj kolokvijalni stih, čini se, nikada neće umrijeti, baš kao i oštar i zajedljiv, živi ruski um rasut u njima, koji je Gribojedov zatočio, kao nekakav čarobnjački duh, u svoj zamak, i mrvi tamo zao smeh. Nemoguće je zamisliti da bi se ikada mogao pojaviti neki drugi, prirodniji, jednostavniji, preuzetiji iz života govor. Proza i stih ovdje su se spojili u nešto neodvojivo, onda, čini se, da bi ih lakše sačuvali u sjećanju i ponovo pustili u opticaj svu inteligenciju, humor, šalu i ljutnju ruskog uma i jezika sakupljene od strane autora. Ovaj jezik je autoru dat na isti način kao što je dat grupi ovih pojedinaca, kao što je dat glavni smisao komedije, kako je sve dato zajedno, kao da se izlilo odjednom, i sve je formiralo izuzetnu komediju. - kako u užem smislu, kao scenska predstava, tako i u širem smislu, kao komedija život. Nije moglo biti ništa drugo nego komedija.

Ostavljajući po strani dva glavna aspekta drame, koja tako jasno govore sami za sebe i stoga imaju većinu poštovalaca – odnosno sliku epohe, sa grupom živih portreta, i solju jezika – hajde da prvo okrenuti se komediji kao scenska igra, zatim kako do komedije uopšte, do njenog opšteg značenja, do njenog glavnog razloga u društvenom i književni značaj, za kraj hajde da pričamo o njegovom nastupu na sceni.

Odavno smo navikli da kažemo da u predstavi nema pokreta, odnosno akcije. Kako nema kretanja? Postoji - živo, neprekidno, od prvog pojavljivanja Čackog na sceni do njegove poslednje reči: "Kočija za mene, kočija!"

Ovo je suptilna, inteligentna, elegantna i strastvena komedija, u bliskom, tehničkom smislu, istinita u malim psihološkim detaljima, ali neuhvatljiva za gledaoca, jer je prikrivena tipičnim licima junaka, genijalnom panašom, koloritom mjesto, doba, čar jezika, sve poetske sile, tako obilno prosute u predstavi. Radnja, odnosno stvarna intriga u njoj, pred ovim kapitalnim aspektima deluje blijedo, suvišno, gotovo nepotrebno.

Tek kada se vozi okolo u ulazu, gledalac kao da se budi neočekivana katastrofa koja je izbila između glavnih likova, i odjednom se seti komedijske intrige. Ali ni tada ne zadugo. Ogroman, pravi smisao komedije već raste pred njim.

Glavna uloga je, naravno, uloga Chatskog, bez koje ne bi bilo komedije, ali bi, možda, postojala slika morala.

Gribojedov je sam pripisao tugu Čackog njegovom umu, ali mu je Puškin uopće uskratio misli.

Čovjek bi pomislio da mu je Gribojedov iz očinske ljubavi prema svom junaku laskao u naslovu, kao da upozorava čitaoca da je njegov junak pametan, a svi oko njega nisu pametni.

I Onjegin i Pečorin su se pokazali nesposobni za akciju, za aktivnu ulogu, iako su obojica nejasno shvaćali da je sve oko njih propalo. Čak su se i „stidili“, nosili „nezadovoljstvo“ u sebi i lutali kao senke „melanholičnom lenjošću“. Ali, prezirući prazninu života, dokono gospodstvo, oni su mu podlegli i nisu pomišljali ni da se bore protiv njega ni da potpuno pobjegnu. Nezadovoljstvo i gorčina nisu spriječili Onjegina da bude kicoš, "blista" i u pozorištu, i na balu, i u modernom restoranu, flertuje sa djevojkama i ozbiljno im se udvara u braku, a Pečorina da blista zanimljivom dosadom i poniranjem. svoju lenjost i ogorčenost između princeze Marije i Beloja, a zatim se praviti ravnodušan prema njima pred glupim Maksimom Maksimovičem: ova ravnodušnost se smatrala kvintesencijom donžuanizma. Obojica su čamila, gušila se u svom okruženju i nisu znala šta da žele. Onjegin je pokušao da čita, ali je zevnuo i odustao, jer su on i Pečorin poznavali samo nauku „nežne strasti“, a za sve ostalo su naučili „nešto i nekako“ - i nisu imali šta da rade.

Chatsky se, očigledno, naprotiv, ozbiljno pripremao za aktivnost. “On divno piše i prevodi”, kaže Famusov o njemu, a svi pričaju o njegovoj visokoj inteligenciji. On je, naravno, putovao s dobrim razlogom, učio, čitao, očigledno se bacio na posao, imao veze sa ministrima i razdvojio se - nije teško pogoditi zašto:

Bilo bi mi drago da služim, ali biti serviran je bolesno! -

nagovještava sam sebe. Ne pominje se „čežnjujuća lijenost, dokona dosada“, a još manje „nježna strast“, kao nauka i zanimanje. Ozbiljno voli, gledajući Sofiju kao svoju buduću ženu.

U međuvremenu, Chatsky je morao ispiti gorku čašu do dna, ne nalazeći ni kod koga „živu simpatiju“ i otišao, ponevši sa sobom samo „milion muka“.

Ni Onjegin ni Pečorin uopšte ne bi postupili tako glupo, posebno po pitanju ljubavi i provodadžisanja. Ali oni su nam već preblijedili i pretvorili se u kamene statue, a Chatsky ostaje i uvijek će ostati živ zbog ove svoje "gluposti".

Čitalac se, naravno, sjeća svega što je Chatsky radio. Zacrtajmo malo tok drame i pokušajmo da iz njega istaknemo dramski interes komedije, pokret koji se provlači kroz cijelu predstavu, kao nevidljiva, ali živa nit koja povezuje sve dijelove i lica komedije međusobno. Chatsky trči ka Sofiji, pravo iz drumske kočije, ne svraćajući kod njega, toplo joj ljubi ruku, gleda je u oči, raduje se spoju, nadajući se da će pronaći odgovor na svoj stari osjećaj - i ne nalazi ga. Zatekle su ga dvije promjene: postala je neobično ljepša i ohladila se prema njemu - također neobično.

To ga je zbunilo, uznemirilo i pomalo iznerviralo. Uzalud pokušava da unese sol humora u svoj razgovor, dijelom se poigravajući tom svojom snagom, što je, naravno, ono što je Sofija voljela prije kada ga je voljela, dijelom pod utjecajem ljutnje i razočaranja. Svi shvataju, prošao je kroz svakoga - od Sofijinog oca do Molčalina - i kakvim zgodnim crtama crta Moskvu, i koliko je ovih pesama otišlo u živi govor! Ali sve je uzalud: nježna sjećanja, dosjetke - ništa ne pomaže. Od nje ne podnosi ništa osim hladnoće, sve dok, zajedljivo dodirujući Molčalina, nije dotakao i nerv u njoj. Ona ga već sa pritajenim bijesom pita da li je slučajno "govorio ljubazne stvari o nekome" i nestaje na ulazu njenog oca, izdajući mu Čackog gotovo glavom, odnosno proglašavajući ga junakom sna koji je rekao njegov otac ranije.

Od tog trenutka je između nje i Čackog usledio vrući duel, najživlja radnja, komedija u bliskom smislu, u kojoj su blisko učestvovale dve osobe - Molčalin i Liza.

Svaki korak, skoro svaka reč u predstavi usko je povezana sa igrom njegovih osećanja prema Sofiji, iznerviranoj nekom vrstom laži u njenim postupcima, koju se bori da razotkrije do samog kraja. Ceo njegov um i sva njegova snaga ulažu se u ovu borbu: ona je poslužila kao motiv, razlog za iritaciju, za one „milionske muke“, pod čijim je uticajem mogao da igra samo ulogu koju mu je naznačio Gribojedov, ulogu mnogo većeg, većeg značaja od neuspele ljubavi, jednom rečju, uloge zbog koje je nastala cela komedija.

Chatsky jedva primjećuje Famusova, hladno i odsutno odgovara na njegovo pitanje: gdje si bio? - "Da li mi je sada stalo?" - kaže, i obećavši da će opet doći, odlazi, govoreći od onoga što ga upija:

Kako ti je Sofija Pavlovna postala ljepša!

Prilikom svoje druge posete, ponovo počinje razgovor o Sofiji Pavlovnoj: „Zar nije bolesna? da li je iskusila tugu? - i u tolikoj mjeri ga obuzima kako osjećaj podstaknut njenom rascvjetanom ljepotom, tako i hladnoćom prema njemu da na pitanje oca da li želi da je oženi, on rasejano pita: "Šta ti treba!" A onda ravnodušno, samo iz pristojnosti, dodaje:

Dozvolite mi da vam se udvaram, šta biste mi rekli?

I, gotovo ne slušajući odgovor, tromo primjećuje savjet da se "služi":

Bilo bi mi drago da služim, ali biti serviran je bolesno!

Došao je u Moskvu i u Famusov, očigledno zbog Sofije i samo zbog Sofije. Za druge ga nije briga: i dalje ga nervira što je umjesto nje našao samo Famusovu. “Kako ne bi bila ovdje?” - pita se, prisjećajući se svoje nekadašnje mladalačke ljubavi, koja u njemu "nije hladila ni udaljenost, ni zabava, ni promjena mjesta" - i muči ga njena hladnoća.

Dosađuje mu se i razgovara s Famusovom, a samo Famusovljev pozitivan izazov na svađu izvlači Chatskog iz koncentracije:

To je to, svi ste ponosni;
Kad bismo samo mogli vidjeti šta su naši očevi uradili

kaže Famusov i onda crta tako grubu i ružnu sliku servilnosti da je Čacki nije mogao da izdrži i, zauzvrat, pravi paralelu između „prošlog” veka i „sadašnjeg” veka.

Ali njegova iritacija je i dalje suzdržana: izgleda da se stidi samog sebe što je odlučio da odvoji Famusova od svojih koncepata; žuri da ubaci da „ne govori o svom ujaku“, kojeg je Famusov naveo kao primjer, pa ga čak i poziva da mu izgrdi godine; na kraju, na sve moguće načine pokušava ušutkati razgovor, gledajući kako je Famusov pokrio njegove uši, smiruje ga, skoro se izvinjava.

Nije moja želja da produžavam rasprave, -

On kaže. Spreman je da ponovo uđe u sebe. Ali probudi ga neočekivani Famusovljev nagoveštaj o glasinama o Skalozubovom sklapanju provoda:

Kao da se ženi Sofjuškom... itd.

Chatsky je načurio uši.

Kako se zeza, kakva agilnost!
„A Sofija? Zar ovdje zaista nema mladoženja?" -

kaže, a onda dodaje:

Ah - reci ljubavi do kraja,

Ko će otići na tri godine! -

ali on sam još uvijek u to ne vjeruje, po uzoru na sve ljubavnike, sve dok se taj ljubavni aksiom nad njim nije izigrao do kraja.

Famusov potvrđuje svoj nagovještaj o Skalozubovoj ženidbi, namećući potonjem misao o "generovoj ženi" i gotovo očito ga poziva na provod.

Ovi nagoveštaji o braku izazvali su kod Čackog sumnje o razlozima Sofijine promene prema njemu. Čak je pristao na Famusovljev zahtjev da odustane od "lažnih ideja" i šuti pred gostom. Ali iritacija se već nagomilavala i on se umiješao u razgovor, za sada ležerno, a onda je, iznerviran Famusovljevim neugodnim hvaljenjem njegove inteligencije itd., povisio ton i riješio se oštrim monologom: „Ko su sudije ?” itd. Ovdje počinje još jedna borba, važna i ozbiljna, čitava bitka. Ovdje se u nekoliko riječi čuje glavni motiv, kao u operskoj uvertiri, i nagovještava se pravi smisao i svrha komedije. I Famusov i Chatsky bacili su rukavicu jedan drugom:

Kad bismo samo mogli vidjeti šta su naši očevi uradili
Trebalo bi učiti gledajući svoje starije! -

Čuo se Famusovljev vojni poklič. Ko su te starešine i „sudije“?

Za oronule godine
TO slobodan zivot njihovo neprijateljstvo je nepomirljivo, -

Chatsky odgovara i izvršava -

Najopasnije karakteristike prošlog života.

Formirana su dva tabora, ili, s jedne strane, čitav tabor Famusovih i čitave braće „očeva i staraca“, s druge, jedan vatreni i hrabri borac, „neprijatelj potrage“. Ovo je borba za život i smrt, borba za egzistenciju, kako najnoviji prirodoslovci definiraju prirodni slijed generacija u životinjskom svijetu. Famusov želi da bude "kec": "jedi na srebru i zlatu, vozi se u vozu, prekriven nalozima, budi bogat i vidi decu bogatu, u činovima, u redovima i sa ključem" - i tako u nedogled, i sve ovo samo zato što potpisuje papire bez čitanja i plaši se jedne stvari - "da ih se puno ne nakupi."

Chatsky teži „slobodnom životu“, „da se bavi naukom i umetnošću“ i zahteva „služivanje stvari, a ne pojedincima“, itd. Na čijoj strani je pobeda? Komedija daje Chatskom samo "milion muka" i ostavlja, očigledno, Famusova i njegovu braću u istom položaju kao što su bili, ne govoreći ništa o posljedicama borbe.

Sada znamo te posljedice. Pojavili su se s pojavom komedije, još uvijek u rukopisu, na svjetlu - i, poput epidemije, zahvatili su cijelu Rusiju!

U međuvremenu, ljubavna intriga teče svojim tokom, ispravno, sa suptilnom psihološkom vernošću, koja bi u bilo kojoj drugoj predstavi, lišenoj kolosalnih Gribojedovskih lepotica, mogla da napravi ime za autora.

Sofija se onesvijestila kada je Molchalin pao s konja, njena simpatija prema njemu, tako nemarno izražena, novi sarkazmi Chatskog o Molčalinu - sve je to zakomplikovalo radnju i formiralo onu glavnu poentu, koja se u pjesmama zvala zaplet. Ovdje je koncentrisano dramatično interesovanje. Chatsky je skoro pogodio istinu:

Zbunjenost, nesvjestica, žurba, ljutnja! uplašen!
(povodom Molchalinovog pada sa konja)
Sve ovo možete osjetiti
Kada izgubis svog jedinog prijatelja,

kaže on i odlazi u velikom uzbuđenju, u muci sumnje u dva rivala.

U trećem činu dolazi na loptu prije svih s ciljem da Sofija "iznudi priznanje" - i s drhtavim nestrpljenjem prelazi direktno na posao s pitanjem: "Koga ona voli?"

Nakon izbegavajućeg odgovora, priznaje da više voli njegove "druge". Izgleda jasno. On sam to vidi i čak kaže:

I šta ja želim kada je sve odlučeno?
Meni je to omča, a njoj smiješno!

Međutim, on se penje, kao i svi ljubavnici, uprkos svojoj "inteligenciji", i već slabi pred njenom ravnodušnošću. Baca oružje koje je beskorisno protiv srećnog protivnika - direktan napad na njega, i spušta se pretvarajući se:

Jednom u životu pretvaraću se, -

odlučuje - da bi "riješio zagonetku", ali zapravo da bi zadržao Sofiju kada je odjurila sa novom strijelom ispaljenom na Molčalina. Ovo nije pretvaranje, već ustupak kojim želi da izmoli nešto što se ne može moliti - ljubav kada je nema. U njegovom govoru se već može čuti molećiv ton, nježni prijekori, pritužbe:

Ali ima li on tu strast, taj osjećaj, taj žar...
Tako da, osim tebe, ima cijeli svijet
Je li to izgledalo kao prašina i taština?
Tako da svaki otkucaj srca
Ljubav se ubrzala prema tebi... -

kaže, i na kraju:

Da mogu ravnodušnije da se nosim sa gubitkom,
Kao osoba - ti, koji si odrastao sa tobom -
Kao tvoj prijatelj, kao tvoj brat,
Pusti me da se uvjerim...

Ovo su već suze. On dodiruje ozbiljne akorde osećanja:

Mogu se čuvati ludila
Idem dalje da se prehladim, prehladim... -

zaključuje on. Onda je ostalo samo da padnem na koljena i jecam. Ostaci njegovog uma spašavaju ga od beskorisnog poniženja.

Ovako maestralan prizor, izražen u ovakvim stihovima, teško da je predstavljen bilo kojim drugim dramsko djelo. Nemoguće je plemenitije i trezvenije izraziti osećanje, kako ga je izrazio Čacki, nemoguće je suptilnije i gracioznije izvući se iz zamke, kao što se izvlači Sofija Pavlovna. Samo Puškinove scene Onjegina i Tatjane liče na ove suptilne osobine inteligentnih priroda.

Sofija je uspjela potpuno da se riješi nove sumnje Chatskog, ali je i sama postala zanesena ljubavlju prema Molčalinu i gotovo je pokvarila cijelu stvar izražavajući svoju ljubav gotovo otvoreno. Na Chatskyjevo pitanje:

Zašto ste ga (Molchalina) tako kratko upoznali? -

ona odgovara:

Nisam probao! Bog nas je spojio.

Ovo je dovoljno da se slepima otvore oči. Ali spasio ju je sam Molchalin, odnosno njegova beznačajnost. U svom entuzijazmu, požurila je da nacrta njegov portret u punoj veličini, možda u nadi da će se pomiriti ne samo sebe, već i druge, čak i Chatskog, sa ovom ljubavlju, ne primećujući kako je portret ispao vulgaran:

Vidite, stekao je prijateljstvo svih u kući.
Služi pod svećenikom tri godine;
Često je besmisleno ljut,
I razoružaće ga ćutanjem,
Od dobrote svoje duše oprostiće.
I usput
Mogao bih tražiti zabavu -
Nikako, starci neće kročiti preko praga!
Mi se brčkamo i smijemo;
Sedeće sa njima ceo dan, bio srećan ili ne.
igra se...

Najdivnijeg kvaliteta...
Konačno je popustljiv, skroman, tih,
I nema nepravde u mojoj duši;
Ne isjeca strance nasumce...
Zato ga volim!..

Chatskyjeve sumnje su razbijene:

Ona ga ne poštuje!
On je nevaljao, ona ga ne voli,
Nju nije briga za njega! -

teši se svakom njenom pohvalom Molčalinu, a zatim se hvata za Skalozuba. Ali njen odgovor - da on "nije junak njenog romana" - uništio je i ove sumnje. Ostavlja je bez ljubomore, ali i u mislima, govoreći:

Ko će te razotkriti!

Ni sam nije vjerovao u mogućnost ovakvih rivala, ali se sada uvjerio u to. Ali njegove nade u reciprocitet, koje su ga do sada strastveno zabrinjavale, bile su potpuno poljuljane, posebno kada nije pristala da ostane s njim pod izgovorom da će se „klešta ohladiti“, a onda, kada ga je zamolila da mu dozvoli ušla u njenu sobu, sa novom bodljom na Molčalinu, izmakla mu je i zaključala se.

Osećao je da ga je glavni cilj povratka u Moskvu izdao, pa je sa tugom napustio Sofiju. On, kako kasnije priznaje u ulazu, od tog trenutka sumnja samo u njenu hladnoću prema svemu, a posle ove scene samu nesvesticu je pripisao ne „znakovima živih strasti“, kao ranije, već „nakaradnosti razmažene živci.” Njegova sljedeća scena s Molčalinom, koja u potpunosti opisuje lik potonjeg, definitivno potvrđuje Chatskog da Sofija ne voli ovog rivala.

Lažljivac mi se smejao! -

primećuje i odlazi u susret novim licima.

Komedija između njega i Sofije je završila; Goruća iritacija ljubomore je splasnula i hladnoća beznađa je ušla u njegovu dušu.

Sve što je trebalo da uradi bilo je da ode; ali na scenu upada još jedna, živahna, živahna komedija, otvara se odjednom nekoliko novih perspektiva moskovskog života, koje ne samo da istiskuju intrigu Chatskog iz sećanja gledaoca, već i sam Chatsky kao da je zaboravlja i staje na put gomili. Nova lica se grupišu oko njega i igraju, svako svoju ulogu. Ovo je bal sa svom moskovskom atmosferom, sa nizom živih scenskih skečeva, u kojima svaka grupa formira svoju zasebnu komediju, sa potpunim obrisom likova, koji su u nekoliko reči uspeli da se odigraju u zaokruženu akciju.

Zar Goričevi ne igraju potpunu komediju? Ovaj muž, nedavno još veseo i živahan čovek, sada je pali čovek, odeven, kao u haljinu, u moskovskom životu, gospodin; „muž-dečak, muž-sluga, ideal moskovskih muževa“, prema prikladnoj definiciji Chatskog, - pod cipelom slatke, simpatične žene iz društva, moskovske dame?

A ovih šest princeza i grofica-unuka - cijeli ovaj kontingent nevjesta, "koje, prema Famusovu, znaju kako da se oblače taftom, nevenom i izmaglici", "pevaju gornje note i drže se vojnih ljudi"?

Ova Khlestova, ostatak Katarininog veka, sa mopsom, sa crnkinjom, - ova princeza i princ Petar Iljič - bez reči, ali tako govorljiva ruševina prošlosti, - Zagorecki, očigledan prevarant, beži iz zatvora u najbolje salone i isplate servilnosti kao psece dijareje, i ove N.N. i sve njihove pricanje, i sav sadrzaj koji ih zaokuplja!

Priliv ovih lica je tako obilan, njihovi portreti su toliko živopisni da gledalac postaje hladan za intrigu, nema vremena da uhvati ove brze skice novih lica i posluša njihov originalni razgovor.

Chatsky više nije na sceni. Ali prije odlaska dao je obilno hranu toj glavnoj komediji koja je započela Famusovim, u prvom činu, zatim Molčalinom - toj borbi sa cijelom Moskvom, gdje je, prema autorovim ciljevima, potom došao.

U kratkim, čak i trenutnim susretima sa starim poznanicima, uspio je naoružati sve protiv sebe zajedljivim primjedbama i sarkazmima. On je već živo pogođen raznim sitnicama - i daje slobodu svom jeziku. Naljutio je staricu Khlestovu, dao neke neprikladne savjete Goriču, naglo prekinuo groficu-unuku i ponovo uvrijedio Molchalina.

Ali šolja se prelila. Napušta stražnje sobe, potpuno uznemiren, i iz starog prijateljstva u gomili ponovo odlazi u Sofiju, nadajući se barem običnoj simpatiji. On joj povjerava svoje stanje duha:

Milion muka! -

On kaže -

Grudi od prijateljskih poroka,
Noge od šuškanja, uši od uzvika,
A svakakve su sitnice gore od moje glave!
Ovdje mi je duša nekako stisnuta od tuge! -

prigovara joj, ne sluteći kakva je zavera protiv njega sazrela u neprijateljskom logoru.

“Milion muka” i “tuge”! - ovo je požnjeo za sve što je uspeo da poseje. Do sada je bio nepobjediv: njegov um je nemilosrdno udarao u bolna mjesta svojih neprijatelja. Famusov ne nalazi ništa drugo nego da se začepi ušima protiv svoje logike, i uzvrati udarac uobičajenim mjestima starog morala. Molčalin utihne, princeze i grofice ustuknu od njega, spaljene od koprive njegovog smeha, a njegova bivša prijateljica Sofija, koju poštedi samu, prevari se, oklizne i zada mu glavni udarac potajno, proglašavajući ga pri ruci , opušteno, ludo. Osetio je svoju snagu i govorio je samouvereno. Ali borba ga je iscrpila. Očigledno je bio oslabljen tim „milionskim mukama“, a poremećaj je bio toliko uočljiv u njemu da su se svi gosti grupisali oko njega, kao što se gomila okuplja oko svake pojave koja izlazi iz uobičajenog poretka stvari.

On nije samo tužan, već je i žučan i izbirljiv. On, poput ranjenika, skuplja svu svoju snagu, izaziva gomilu - i udara svakoga - ali nema dovoljno snage protiv ujedinjenog neprijatelja.

Upada u pretjerivanje, gotovo u opijenost govorom i potvrđuje po mišljenju gostiju glasinu koju je Sofija širila o njegovom ludilu. Ne može se više čuti oštar, otrovan sarkazam - u koji je umetnuta tačna, definitivna ideja, zaista - nego neka gorka pritužba, kao na ličnu uvredu, na prazan, ili, kako sam kaže, "beznačajan sastanak". sa Francuzom iz Bordoa“, što bi on, u normalnom stanju duha, teško da bi primijetio.

Prestao je da se kontroliše i ne primećuje da i sam sprema nastup na balu. Upada i u patriotski patos, ide toliko daleko da kaže da je frak suprotan „razumu i elementima“ i ljuti se što madam i madame nisu prevedene na ruski – jednom rečju, „il divague“ je šta su o njemu verovatno zaključile svih šest princeza i grofica -unuka. To i sam osjeća, govoreći da je „u gomili ljudi zbunjen, on nije svoj!“

On definitivno “nije svoj”, počevši od monologa “o Francuzu iz Bordoa” - i tako ostaje do kraja predstave. Pred nama su samo “milioni muka”.

Puškin je, uskraćujući Čackom njegov um, verovatno najviše od svega imao na umu poslednju scenu četvrtog čina, u ulazu, dok se vozio okolo. Naravno, ni Onjegin ni Pečorin, ovi kicoši, ne bi uradili ono što je Čacki uradio u ulazu. Bili su previše obučeni "u nauci nježne strasti", ali Chatsky se, inače, odlikuje iskrenošću i jednostavnošću, ne zna kako i ne želi se pokazati. On nije kicoš, nije lav. Ovdje ga ne izdaje samo njegov um, već i njegov zdrav razum, čak i jednostavna pristojnost. Uradio je takve gluposti!

Pošto se oslobodio Repetilovljevog brbljanja i sakrio se u Švajcarcima čekajući kočiju, špijunirao je Sofijin sastanak sa Molčalinom i igrao ulogu Otela, bez ikakvih prava na to. On joj zamjera zašto ga je "mamila nadom", zašto nije direktno rekla da je prošlost zaboravljena. Svaka reč ovde nije tačna. Nije ga mamila nadom. Sve što je učinila bilo je da ga je ostavila, jedva razgovarala s njim, priznala ravnodušnost, nazvala neke stare dečiji roman a skrivanje po uglovima bilo je „djetinjasto“ i čak je nagovještavalo da ju je „Bog spojio sa Molčalinom“. A on samo zato

Tako strastven i tako nizak
Bio je rasipanje nježnih riječi,

u bijesu, zbog vlastitog beskorisnog poniženja, zbog prijevare koju je sam sebi dobrovoljno nametnuo, pogubljuje svakoga, a na nju dobacuje okrutnu i nepravednu riječ:

Sa tobom sam ponosan na svoj raskid, -

kada nije bilo šta da se rastavi! Konačno, on jednostavno dolazi do tačke zlostavljanja, izlivajući žuč:

Za ćerku i oca
A za glupog ljubavnika, -

i kipi od bijesa na sve: "na mučitelje gomile, izdajnike, nespretne mudrace, lukave prostakluke, zlokobne starice" itd. I odlazi iz Moskve da traži "kutak za uvrijeđena osjećanja", izričući nemilosrdnu presudu i kazna svima!

Da je imao jednu zdravu minutu, da ga "milion muka" nije peklo, on bi se, naravno, zapitao: zašto i zašto sam napravio sav ovaj nered? I, naravno, ne bih našao odgovor.

Za njega je zaslužan Gribojedov, koji je s razlogom završio predstavu ovom katastrofom. U njoj je, ne samo za Sofiju, već i za Famusova i sve njegove goste, „um“ Čackog, koji je u celoj predstavi iskričao kao tračak svetlosti, izbio na kraju u onu grmljavinu na koju je, kako poslovica kaže, muškarci su kršteni.

Od grmljavine, Sofija se prva prekrstila, ostala sve dok se nije pojavio Čacki, kada je Molčalin već puzao pred njenim nogama, još uvek sa istom onesvešćenom Sofijom Pavlovnom, sa istim lažima u kojima ju je vaspitavao njen otac, u kojima je i sam živeo. , cijela njegova kuća i cijeli njegov krug . Pošto se još nije oporavila od srama i užasa kada je maska pala sa Molčalina, ona se prije svega raduje što je „noću sve naučila, da u njenim očima nema prijekornih svjedoka!“

Ali svjedoka nema – dakle, sve je sašiveno i pokriveno, možeš zaboraviti, udati se, možda, za Skalozuba, i pogledati prošlost...

Nema šanse da pogledam. Ona će izdržati svoj moralni smisao, Liza neće izmaći, Molchalin se ne usuđuje da kaže ni riječi. A muž? Ali kakav bi se moskovski muž, „jedna od stranica svoje žene“, osvrnuo na prošlost!

Ovo je njen moral, moral njenog oca, i čitav krug. U međuvremenu, Sofija Pavlovna nije individualno nemoralna: ona greši grehom neznanja, slepila, u kojem su svi živeli:

Svetlost ne kažnjava zablude,
Ali za njih su potrebne tajne!

Ovaj Puškinov kuplet izražava opšte značenje konvencionalnog morala. Sofija nikada nije progledala od nje i ne bi progledala bez Chatskog - nikada, zbog nedostatka šanse. Nakon katastrofe, od trenutka kada se Chatsky pojavio, više nije bilo moguće ostati slijep. Njegovi brodovi se ne mogu zanemariti, niti podmititi lažima, niti umiriti - to je nemoguće. Ne može a da ga ne poštuje, a on će zauvek biti njen „prekorni svedok“, sudija njene prošlosti. Otvorio joj je oči.

Prije njega nije shvaćala sljepoću svojih osjećaja prema Molčalinu, pa čak ni, rastavljajući potonjeg u sceni s Chatskim nit po nit, ni sama nije vidjela svjetlo na njemu. Nije primetila da ga je sama pozvala na tu ljubav, o kojoj on, drhteći od straha, nije smeo ni da pomisli. Nisu je stideli sastanci nasamo noću, a čak je pustila i svoju zahvalnost prema njemu. poslednja scena zbog činjenice da je u "tišini noći bio plašljivijeg karaktera!" Samim tim, to što nije potpuno i nepovratno zanesena, duguje ne sebi, već njemu!

Konačno, na samom početku, ona još naivnije izlane pred sobaricom:

Pomislite samo kako je sreća hirovita, -

ona kaže kada je njen otac rano ujutro pronašao Molchalina u njenoj sobi, “

Može biti gore - možete se izvući!

I Molchalin je sjedio u svojoj sobi cijelu noć. Šta je mislila pod "gore"? Možda mislite da Bog zna šta: ali honny soit gui mal y pense! Sofija Pavlovna uopšte nije toliko kriva kao što se čini.

Ovo je mješavina dobrih nagona i laži, živahan um bez ikakvih naznaka ideja i uvjerenja - zbrka pojmova, mentalno i moralno sljepilo - sve to kod nje nema karakter ličnih poroka, već se pojavljuje kao općenito karakteristike njenog kruga. U njenom sopstvenom, ličnom licu, u senkama se krije nešto njeno, vrelo, nežno, čak sanjivo. Ostalo pripada obrazovanju.

Francuske knjige, na koje se Famusov žali, klavir (takođe uz pratnju flaute), poezija, francuski jezik i ples - to se smatralo klasičnim obrazovanjem mlade dame. A onda „Kuznjecki Most i Vječne obnove“, balovi, kao što je ovaj bal kod njenog oca, i ovo društvo - to je krug u kojem je zaključen život „mlade dame“. Žene su naučile samo da zamišljaju i osjećaju, a nisu naučile razmišljati i znati. Misao je bila tiha, samo su instinkti govorili. Oni su crpili svjetovnu mudrost iz romana i priča - a odatle su se instinkti razvili u ružna, jadna ili glupa svojstva: sanjarenje, sentimentalnost, potraga za idealom u ljubavi, a ponekad i gore.

U uspavljujućoj stagnaciji, u beznadežnom moru laži, za većinu žena izvana, dominirao je konvencionalni moral, a život je tiho vrvio, u nedostatku zdravih i ozbiljnih interesovanja, ili bilo kakvog sadržaja, onim romanima iz kojih se „ stvorena je nauka o nježnoj strasti. Onjegini i Pečorini su predstavnici čitave klase, skoro pa vrsta spretne gospode, jeunes premiers. Ove vodeće ličnosti u visokom životu pojavile su se u književnim delima, gde su zauzimale počasno mesto od vremena viteštva do našeg vremena, do Gogolja. Sam Puškin, da ne spominjemo Ljermontova, cijenio je ovaj vanjski sjaj, ovu reprezentativnost du bontona, manire visokog društva, ispod kojih se krije „gorčina“, i „čežnjujuća lijenost“, i „zanimljiva dosada“. Puškin je poštedeo Onjegina, iako sa malom ironijom dira njegovu besposlenost i prazninu, ali do najsitnijih detalja i sa zadovoljstvom opisuje moderno odelo, sitnice od toaleta, dendizam - a to pretpostavlja nemar i nepažnju prema bilo čemu, ovaj fatuit, poziranje kojim su se kicoši šepurili. Duh kasnijih vremena skinuo je primamljivu draperiju sa njegovog junaka i svih njemu sličnih „gospoda“ i odredio pravi smisao takve gospode, izbacivši ih iz prvog plana.

Oni su bili junaci i vođe ovih romana, a obe strane su bile obučene pre braka, što je upijalo sve romane gotovo bez traga, osim ako se naišao i najavio neki malodušan, sentimentalan - jednom rečju, budala, ili Ispostavilo se da je heroj tako iskreni "lud" kao Chatsky.

Ali u Sofiji Pavlovnoj žurimo da rezervišemo, odnosno u njenim osećanjima prema Molčalinu ima puno iskrenosti, koja snažno podseća na Tatjanu Puškin. Razliku među njima pravi „moskovski otisak“, zatim živahnost, sposobnost da se kontroliše, koja se pojavila kod Tatjane kada je nakon braka upoznala Onjegina, a do tada nije mogla da laže o ljubavi čak ni dadilji. . Ali Tatjana je seoska devojka, a Sofija Pavlovna je moskovska devojka, razvijena na način tog vremena.

U međuvremenu, u svojoj ljubavi, ona je spremna da se oda kao i Tatjana: obe, kao da hodaju u snu, lutaju unaokolo oduševljeno, sa detinjastom jednostavnošću. I Sofija, kao i Tatjana, sama počinje roman, ne nalazeći u njemu ništa zamerljivog, a da toga nije ni shvaćala, Sofija je iznenađena smehom služavke kada priča kako ona i Molčalin provode celu noć: „Ni slobodne reči! - i tako prođe cijela noć!", "Neprijatelj drskosti, uvijek stidljiv, stidljiv!" To je ono čemu se ona divi kod njega! Smiješno je, ali ovdje postoji neka vrsta gotovo milosti - i daleko od nemorala; nema potrebe da propušta ni reč: gore je i naivnost. Ogromna razlika nije između nje i Tatjane, već između Onjegina i Molčalina. Sofijin izbor je, naravno, ne preporučuje, ali je i Tatjanin izbor bio slučajan, čak i ona jedva da je imala koga da bira.

Gledajući dublje u Sofijin karakter i situaciju, vidite da ju nije nemoral (ali ne ni „Bog“, naravno) „spojio“ sa Molčalinom. Prije svega, želja da se patronizira voljena osoba, siromašna, skromna, koja se ne usuđuje da podigne pogled na nju, da ga uzdigne do sebe, do svog kruga, da mu da porodična prava. Bez sumnje, uživala je u ulozi da vlada nad pokornim stvorenjem, čineći ga sretnim i imajući u njemu vječnog roba. Nismo mi krivi što se ispostavilo da je to budući "muž-dečak, muž-sluga - ideal moskovskih muževa!" U Famusovoj kući nije bilo gdje naići na druge ideale.

U principu, teško je biti nesimpatičan prema Sofiji Pavlovnoj: ona ima snažne sklonosti izuzetne prirode, živahan um, strast i ženstvenu mekoću. Bio je upropašten u zagušljivosti, u koju nije prodirao ni jedan tračak svjetlosti, niti jedan mlaz svježeg zraka. Nije ni čudo što ju je i Chatsky volio. Poslije njega, ona sama iz cijele ove gomile moli za nekakav tužan osjećaj, a u duši čitaoca nema onog ravnodušnog smijeha protiv nje s kojim se on rastajao od drugih ljudi.

Njoj je, naravno, teže od svih ostalih, teže čak i od Chatskog, i dobija svoje „milione muka“.

Uloga Chatskog je pasivna uloga: drugačije ne može biti. To je uloga svih Chatskyja, iako je u isto vrijeme uvijek pobjednička. Ali oni ne znaju za svoju pobjedu, oni samo seju, a drugi žanju - i to je njihova glavna patnja, odnosno u beznađu uspjeha.

Naravno, nije Pavela Afanasijeviča Famusova doveo pameti, otreznio ga, niti ispravio. Da Famusov nije imao "prijekorne svjedoke" prilikom svog odlaska, to jest gomilu lakeja i vratara, lako bi se izborio sa svojom tugom: oprao bi ćerku glavu, razderao bi Lizi uvo i ubrzao venčanje Sofije sa Skalozubom. Ali sada je to nemoguće: sledećeg jutra, zahvaljujući sceni sa Čatskim, cela Moskva će znati - a najviše "Kneginja Marija Aleksevna". Njegov mir će biti poremećen sa svih strana - i neizbežno će ga naterati da razmišlja o nečemu što mu nikada nije palo na pamet. Malo je vjerovatno da će čak i okončati svoj život kao "kec" poput prethodnih. Glasine koje je generirao Chatsky nisu mogle a da ne uzburkaju cijeli krug njegovih rođaka i prijatelja. On sam više nije mogao pronaći oružje protiv žestokih monologa Chatskog. Sve Chatskyjeve riječi će se širiti, ponavljati svuda i stvoriti vlastitu oluju.

Nakon scene u ulazu, Molchalin ne može ostati isti Molchalin. Maska je skinuta, prepoznat je i kao uhvaćeni lopov mora da se sakrije u ćošak. Goriči, Zagorecki, princeze - svi su pali pod tuču njegovih hitaca, a ti pucnji neće ostati bez traga. U ovom još uvek suglasnom refrenu utihnuće drugi glasovi, juče još smeli, ili će se čuti drugi, i „za“ i „protiv“. Bitka se samo zahuktavala. Chatskyjev autoritet je ranije bio poznat kao autoritet inteligencije, duhovitosti, naravno, znanja i tako dalje. On već ima istomišljenike. Skalozub se žali da je njegov brat napustio službu, a da nije dobio čin i počeo da čita knjige. Jedna od starica gunđa da njen nećak, princ Fjodor, studira hemiju i botaniku. Trebala je samo eksplozija, bitka, i počela je, tvrdoglava i vruća - jednog dana u jednoj kući, ali su se njene posljedice, kao što smo gore rekli, odrazile na cijelu Moskvu i Rusiju. Chatsky je napravio rascjep, a ako je bio prevaren u svojim ličnim ciljevima, nije pronašao "čar sastanaka, živog učešća", onda je sam poškropio živu vodu po mrtvom tlu, ponijevši sa sobom "milion muka", ovo kruna od trnja Chatsky, - muka od svega: od "uma", a još više od "uvrijeđenog osjećaja".

Ni Onjegin, ni Pečorin, ni drugi dandi nisu bili prikladni za ovu ulogu. Znali su zablistati novitetom ideja, poput noviteta odijela, novog parfema i tako dalje. Odvezavši se u divljinu, Onjegin je sve zadivio činjenicom da „nije prilazio ženskim rukama, pio crno vino u čašama, a ne čašama“, i jednostavno je rekao: „da i ne“ umesto „da, gospodine, i ne, gospodine.” On se trgne na „vodu od borovnica“, razočarano grdi mjesec „glupo“ - a i nebo. Donio je novi za novčić, i, intervenirajući "pametno", a ne kao Chatsky "glupo", u ljubavi Lenskog i Olge i ubivši Lenskog, uzeo je sa sobom ne "milion", već "centar" ” od muke!

Sada, u naše vrijeme, naravno, zamjerili bi Chatskom zašto je stavio svoje “uvrijeđeno osjećanje” iznad javnih pitanja, opšteg dobra itd. i nije ostao u Moskvi da nastavi svoju ulogu borca protiv laži i predrasuda, viša uloga i važnije od uloge odbijen mladoženja?

Da sada! I u to vrijeme za većinu koncept javna pitanja bilo bi isto kao i za Repetilova razgovor „o kameri i žiriju“. Kritika je napravila veliku grešku što je u suđenju slavnim mrtvima napustila istorijsku tačku, potrčala naprijed i pogodila ih modernim oružjem. Nemojmo ponavljati njene greške i nećemo kriviti Chatskog što se u njegovim vrućim govorima upućenim gostima Famusova ne pominje opće dobro, kada već postoji takav rascjep od „traženja mjesta, iz redova“ kao što je “bavljenje naukom i umjetnošću” smatralo se “pljačkom i vatrom”.

Vitalnost uloge Chatskog ne leži u novosti nepoznatih ideja, briljantnih hipoteza, vrućih i odvažnih utopija, ili čak en herbe istina: on nema apstrakcije. Glasnici nove zore ili fanatici, ili jednostavno glasnici - svi ti napredni kuriri nepoznate budućnosti jesu i - prema prirodnom toku društvenog razvoja - trebali bi se pojaviti, ali njihove su uloge i fizionomije beskrajno raznolike.

Uloga i fizionomija Chatskyjevih ostaje nepromijenjena. Chatsky je prije svega razotkrivač laži i svega što je zastarjelo, što zaglušuje novi život, „slobodan život“. Zna za šta se bori i šta ovaj život treba da mu donese. On ne gubi tlo pod nogama i ne veruje u duha dok se ne obuče od krvi i mesa, dok ga razum ne shvati, istina, jednom rečju, nije postao čovek.

Pred zanosom nepoznatim idealom, pred zavođenjem sna, on stoji trezveno, kao što je stajao pred besmislenim poricanjem „zakona, savesti i vere“ u Repetilovom brbljanju, i kaže svoje:

Slušaj, laži, ali znaj kada prestati!

On je veoma pozitivan u svojim zahtjevima i iznosi ih u gotovom programu, koji nije razvio on, već stoljeće koje je već počelo. On ne tjera mladenačkim žarom sa pozornice sve što je preživjelo, što po zakonima razuma i pravde, kao i po prirodnim zakonima u fizičkoj prirodi, ostaje da doživi svoj rok, to može i treba biti podnošljivo . On traži prostor i slobodu za svoje godine: traži posao, ali ne želi da služi i žigoše servilnost i bahatost. On zahtijeva „služivanje stvari, a ne pojedincima“, ne miješa „zabavu ili glupost sa poslom“, poput Molchalina, on čami među praznom, dokonom gomilom „mučitelja, zlokobnih starica, svadljivih staraca“, odbijajući da pokloniti se njihovom autoritetu oronulosti, ljubavi prema činu itd. Ogorčen je ružnim manifestacijama kmetstva, sumanutog luksuza i odvratnog morala „prosipanja u gozbama i rasipnosti“ - fenomena mentalnog i moralnog slepila i korupcije.

Njegov ideal „slobodnog života“ je definitivan: sloboda od svih ovih bezbrojnih lanaca ropstva koji okovaju društvo, a zatim sloboda – „usredsrediti se na nauku um gladan znanja“ ili se slobodno prepustiti „kreativnom, visokom i lijepa umjetnost”, sloboda “služiti ili ne služiti”, “živjeti na selu ili putovati”, a da se ne smatra ni pljačkašem ni zapaljivim – i niz daljih sličnih koraka ka slobodi od neslobode.

I Famusov i drugi to znaju i, naravno, svi se privatno slažu s njim, ali ih borba za egzistenciju sprečava da popuste.

Iz straha za sebe, za svoje spokojno besposleno postojanje, Famusov zatvara uši i kleveta Čackog kada mu kaže svoj skromni program „slobodnog života“. Između ostalog -

Ko putuje, ko živi na selu -

kaže on i sa užasom se usprotivi:

Da, on ne priznaje vlast!

Dakle, laže i zato što nema šta da kaže, a laže sve što je u prošlosti živelo kao laž. Stara istina se nikada neće osramotiti od nove - ona će preuzeti ovaj novi, istinit i razuman teret na svoja pleća. Samo bolesni, nepotrebni se boje napraviti sljedeći korak naprijed.

Chatsky je slomljen količinom stare snage, nanoseći mu smrtni udarac zauzvrat kvalitetom svježe energije.

On je vječni progonitelj laži skrivenih u poslovici: „Sama u polju nije ratnik“. Ne, ratnik, ako je Chatsky, i to pobjednik, ali napredan ratnik, strijelac i uvijek žrtva.

Chatsky je neizbježan sa svakom promjenom iz jednog vijeka u drugi. Chatskyjev položaj na društvenoj ljestvici je raznolik, ali uloga i sudbina su iste, od velikih državnih i političkih ličnosti koje kontroliraju sudbine masa, do skromnog udjela u užem krugu.

Svima njima upravlja jedna stvar: iritacija iz raznih motiva. Neki, poput Gribojedovog Čackog, imaju ljubav, drugi imaju ponos ili ljubav prema slavi, ali svi oni trpe svoje „milione muka“ i nikakva visina položaja ih ne može spasiti od toga. Vrlo malo prosvijećenih Chatskyja ima utješno saznanje da se nisu borili uzalud - iako nezainteresovano, ne za sebe i ne za sebe, već za budućnost, i uspjeli su to učiniti za sve.

Pored velikih i istaknutih ličnosti, tokom oštrih prelazaka iz jednog veka u drugi, Čacki žive i ne prenose se u društvo, ponavljajući se na svakom koraku, u svakoj kući, gde stari i mladi koegzistiraju pod istim krovom, gde dva stoljeća se suočavaju licem u lice u prepunim porodicama, - borba između svježih i zastarjelih, bolesnih i zdravih se nastavlja, a svi se bore u dvobojima, kao Horacije i Kurijacije - minijaturni Famusovi i Chatskyi.

Svaka stvar koja zahteva obnovu izaziva senku Chatskog, i bez obzira na to ko su figure, o bilo kojoj ljudskoj stvari - hoće li biti nova ideja, korak u nauci, politici, ratu – bez obzira na to kako se ljudi grupišu, ne mogu pobjeći od dva glavna motiva borbe: od savjeta da „učiš gledajući starije“, s jedne strane, i od žeđ za težnjom od rutine ka „slobodnom životu““, naprijed i naprijed - s druge strane.

Zato Gribojedov Chatsky, a s njim i cijela komedija, još nije ostario i malo je vjerovatno da će ikada ostarjeti. A književnost neće izbjeći magični krug koji je nacrtao Griboedov čim se umjetnik dotakne borbe pojmova i smjene generacija. On će ili dati neku vrstu ekstremnih, nezrelih naprednih ličnosti, koje jedva nagovještavaju budućnost i stoga kratkog vijeka, kakve smo već iskusili u životu i umjetnosti, ili će stvoriti modificiranu sliku Chatskog, kao po Servantesu. ' Don Kihot i Šekspirov Hamlet njihove beskrajne sličnosti su se pojavile i jesu. .

U iskrenim, strastvenim govorima ovih kasnijih Čackih, zauvek će se čuti motivi i reči Gribojedova - i ako ne reči, onda smisao i ton razdražljivih monologa njegovog Čackog. Zdravi junaci u borbi sa starim nikada neće napustiti ovu muziku.

A ovo je besmrtnost Gribojedovih pjesama! Mogli bi se navesti mnogi Čackijevi koji su se pojavili u sledećoj smeni epoha i generacija u borbi za ideju, za stvar, za istinu, za uspeh, za novi poredak, na svim nivoima, u svim slojevima ruskog života i rada - visokoprofilna velika djela i skromni foteljski podvizi . O mnogima od njih postoji nova legenda, druge smo vidjeli i poznavali, a treći se i dalje bore. Okrenimo se literaturi. Setimo se ne priče, ne komedije, ne umetničkog fenomena, već uzmimo jednog od kasnijih boraca protiv starog veka, na primer Belinskog. Mnogi od nas su ga lično poznavali, a sada ga svi znaju. Poslušajte njegove strastvene improvizacije: one sadrže iste motive i isti ton kao Gribojedov Chatsky. I tako je umro, uništen od „milion muka“, ubijen groznicom iščekivanja i ne čekajući ispunjenje svojih snova, koji sada više nisu snovi.

Napuštajući Hercenove političke zablude, gdje je izašao iz uloge normalnog heroja, iz uloge Chatskog, ovog Rusa od glave do pete, sjetimo se njegovih strijela bačenih u razne mračne, zabačene kutke Rusije, gdje su pronalazili krivca . U njegovim sarkazmima može se čuti odjek Gribojedovljevog smijeha i beskrajni razvoj duhovitosti Chatskog.

A Hercen je patio od “milion muka”, možda najviše od muka Repetilova vlastitog logora, na koje za života nije imao hrabrosti reći: “Laži, ali znaj svoje granice!”

Ali on tu riječ nije odnio u grob, priznavši nakon smrti “lažnu sramotu” koja ga je spriječila da to izgovori.

Konačno, još jedna napomena o Chatskyju. Zamjeravaju Gribojedovu što Chatsky nije toliko umjetnički odjeven kao druga lica komedije, od krvi i mesa, da ima malo vitalnosti. Neki čak kažu da to nije živa osoba, apstrakt, ideja, hodajući moral komedije, a ne tako cjelovita i cjelovita kreacija kao što je, na primjer, lik Onjegina i drugih tipova otetih iz života.

Nije pošteno. Nemoguće je Čackog postaviti uz Onjegina: stroga objektivnost dramske forme ne dozvoljava istu širinu i punoću kista kao ep. Ako su druga lica komedije stroža i oštrije definirana, onda to duguju vulgarnosti i sitnicama svoje prirode, koje umjetnik lako iscrpljuje u laganim esejima. Dok je u ličnosti Čackog, bogatoj i svestranoj, jedna dominantna strana mogla biti reljefno istaknuta u komediji, ali je Griboedov uspeo da nagovesti mnoge druge.

Zatim, ako bolje pogledate ljudske tipove u gomili, onda se gotovo češće od drugih nalaze ovi pošteni, gorljivi, ponekad žučni pojedinci koji se ne kriju pokorno od nadolazeće ružnoće, već joj hrabro idu u susret na pola puta. i uđu u borbu, često neravnopravnu, uvek sa štetom za sebe i bez vidljive koristi za stvar. Ko nije znao ili ne zna, svako u svom krugu, tako pametni, vatreni, plemeniti ludaci koji prave nekakvu haos u onim krugovima u koje ih sudbina vodi, za istinu, za pošteno uvjerenje!

br. Chatsky je, po našem mišljenju, najživlja ličnost od svih, i kao osoba i kao izvođač uloge koju mu je dodijelio Griboedov. Ali, ponavljamo, njegova je priroda jača i dublja od drugih osoba, pa se stoga ne može iscrpljivati u komediji.

Na kraju, damo nekoliko komentara o nedavnom izvođenju komedije na sceni, odnosno na dobrotvornoj predstavi Monahova, io tome šta bi gledalac mogao poželjeti od izvođača.

Ako se čitalac slaže da se u komediji, kao što smo rekli, pokret strasno i neprekidno održava od početka do kraja, onda bi, prirodno, trebalo da proizlazi da je predstava visoko scenska. To je ona. Čini se da su dvije komedije ugniježđene jedna u drugu: jedna je, da tako kažemo, privatna, sitna, domaća između Chatskog, Sofije, Molčalina i Lize; To je ljubavna intriga, svakodnevni motiv svih komedija. Kada se prva prekine, neočekivano je druga između, i radnja počinje ponovo, privatna komedija se odigrava u opštu bitku i vezuje se u jedan čvor.

Umjetnici koji razmišljaju o opštem značenju i toku predstave i svaki u svojoj ulozi naći će široko polje za djelovanje. U ovladavanju bilo kojom ulogom, pa makar i beznačajnom, potrebno je mnogo rada, tim više što se umjetnik savjesnije i suptilnije odnosi prema umjetnosti.

Neki kritičari stavljaju odgovornost na umjetnike da izvedu istorijsku vjernost likova, sa koloritom vremena u svim detaljima, pa sve do kostima, odnosno stila odijevanja, uključujući i frizure.

To je teško, ako ne i potpuno nemoguće. Kao historijski tipovi, ova lica, kao što je gore navedeno, još uvijek su blijeda, ali se živi originali više ne mogu naći: nema se iz čega učiti. Isto je i sa kostimima. Starinski frakovi, vrlo visokog ili vrlo niskog struka, ženske haljine sa visokim steznikom, visoke frizure, stare kape - u svemu tome likovi će djelovati kao bjegunci sa prepune pijace. Druga stvar je nošnja prošlog stoljeća, potpuno zastarjela: kamisole, robroni, nišani, puder itd.

Ali kada se izvodi "Jao od pameti", ne radi se o kostimima.

Ponavljamo da igra nikako ne može tražiti istorijsku vjernost, budući da je živi trag gotovo nestao, a istorijska distanca je još uvijek blizu. Stoga je potrebno da umjetnik pribjegne kreativnosti, stvaranju ideala prema stepenu svog razumijevanja epohe i Gribojedovljevog rada.

Ovo je prvi, odnosno glavni scenski uslov.

Drugi je jezik, odnosno isto umjetničko izvođenje jezika kao i izvođenje radnje; bez ovog drugog, naravno, prvo je nemoguće.

U tako visokoj književna djela, poput „Jao od pameti“, poput Puškinovog „Boris Godunov“ i nekih drugih, izvođenje treba da bude ne samo scensko, već i najliterarnije, poput izvođenja uzorne muzike odličnog orkestra, gde svaka muzička fraza i svaka nota u njoj mora se odigrati precizno. Glumac, kao muzičar, dužan je da dovrši svoju predstavu, odnosno da osmisli zvuk glasa i intonaciju kojom svaki stih treba da se izgovori: to znači da dođe do suptilnog kritičkog razumijevanja cjelokupnog poezija na jeziku Puškina i Gribojedova. Kod Puškina, na primjer, u „Borisu Godunovu“, gdje gotovo da nema radnje ili, barem, jedinstva, gdje se radnja raspada na zasebne, nekoherentne scene, bilo koja druga predstava osim strogo umjetničke i književne je nemoguća. U njemu svaka druga radnja, svaka teatralnost, mimika treba da služe samo kao lagani začin književne predstave, radnje u riječi.

Sa izuzetkom nekih uloga, u velikoj mjeri se isto može reći i za “Jao od pameti”. I tu je većina igre u jeziku: možeš izdržati nespretnost izraza lica, ali svaka riječ s pogrešnom intonacijom će te boljeti u uhu kao lažna nota

Ne smemo zaboraviti da publika zna napamet predstave kao što su „Teško od pameti“, „Boris Godunov“ i ne samo da prati misao, svaku reč, već, da tako kažem, oseća nervima svaku grešku u izgovoru. U njima se može uživati a da ih ne vidite, već samo ako ih čujete. Ove drame su bile i često se izvode u privatnom životu, jednostavno kao lektire među ljubiteljima književnosti, kada je u krugu dobar čitalac koji zna da suptilno prenese ovu vrstu književne muzike.

Prije nekoliko godina, kažu, ova predstava je uzorno predstavljena u najboljem peterburškom krugu, čemu je, naravno, pored suptilnog kritičkog razumijevanja predstave, uvelike pomogao ansambl u tonu, manirima i posebno sposobnost savršenog čitanja.

Izvedena je u Moskvi 30-ih godina s potpuni uspjeh. Do danas smo zadržali utisak te igre: Ščepkin (Famusov), Močalov (Čacki), Lenski (Molčalin), Orlov (Skalozub), Saburov (Repetilov).

Naravno, tom uspjehu je umnogome doprinijela tadašnja upečatljiva novina i smjelost otvorenog napada sa scene na mnogo toga što se još nije stiglo odmaknuti, što su se bojali dodirnuti čak i u štampi. Zatim su Ščepkin, Orlov, Saburov iskazivali tipično još žive lik zakasnelih Famusova, tu i tamo preživjelih Molčalina, ili se skrivali u tezgama iza leđa svojih susjeda Zagoreckih.

Sve je to, nesumnjivo, izazvalo ogroman interes za predstavu, ali i pored toga, pored čak visokih talenata ovih umjetnika i proizašle tipičnosti izvođenja svake njihove uloge, ono što je upečatljivo u njihovoj izvedbi, kao npr. u odličnom horu pjevača, bio je izvanredan ansambl cjelokupnog osoblja, sve do najsitnijih uloga, a što je najvažnije, suptilno su razumjeli i odlično čitali ove izvanredne pjesme, sa upravo onim „smislom, osjećajem i aranžmanom“ koji je potreban za njima. Močalov, Ščepkin! Potonjeg, naravno, sada poznaje gotovo cijeli orkestar i sjeća se kako je i u starosti čitao svoje uloge na pozornicama i u salonima.

Predstava je takođe bila uzorna - i sada i uvek treba da nadmašuje u brizi postavku svakog baleta, jer komedije ovog veka neće sići sa scene, čak ni kada izađu kasnije uzorne predstave.

Svaka uloga, čak i ona koja je sporedna, odigrana suptilno i savjesno, poslužit će kao diploma umjetnika za široku ulogu.

Nažalost, izvođenje predstave na sceni već duže vrijeme ne odgovara njenim visokim zaslugama, ne blista posebno ni skladnošću u igranju ni temeljitošću u uprizorenju, iako odvojeno, u izvođenju pojedinih umjetnika, postoji su sretni nagoveštaji ili obećanja mogućnosti suptilnijeg i pažljivijeg nastupa. Ali opšti je utisak da gledalac, uz ono malo dobrih stvari, svoje „milione muke“ iznosi iz pozorišta.

U produkciji je nemoguće ne primijetiti nemar i oskudicu, koji kao da upozoravaju gledatelja da će igrati slabo i nemarno, pa se ne treba mučiti oko svježine i tačnosti dodataka. Na primjer, rasvjeta na balu je toliko slaba da jedva možete razlikovati lica i kostime, gomila gostiju je toliko rijetka da Zagorecki, umjesto da "nestane", prema tekstu komedije, odnosno izbjegne Khlestovo zlostavljanje negde u gomili, mora pretrčati čitavu praznu salu, iz čijih uglova, kao iz radoznalosti, proviruju neka dva-tri lica. Općenito, sve izgleda nekako dosadno, ustajalo, bezbojno.

U igri, umesto ansambla, dominira nesloga, kao u horu koji nije stigao da peva. U novoj predstavi bi se mogao pretpostaviti ovaj razlog, ali ne može se dozvoliti da ova komedija bude nova za bilo koga u trupi.

Pola predstave prolazi nečujno. Dva-tri stiha će jasno izbiti, druga dva glumac izgovara kao samo za sebe - daleko od gledaoca. likovi oni žele da igraju Gribojedove pesme kao vodviljske tekstove. Neki ljudi imaju mnogo nepotrebne frke u izrazima lica, ovu imaginarnu, lažnu igru. Čak i oni koji moraju da izgovore dve-tri reči prate ih ili pojačanim, nepotrebnim naglaskom na njih, ili nepotrebnim pokretima, ili čak nekom igrom u hodu, kako bi bili primećeni na sceni, iako ove dve ili tri reči, izgovorene inteligentno, sa taktom, bile bi zapažene mnogo više od svih telesnih vežbi.

Neki od umjetnika kao da zaboravljaju da se radnja odvija u velikoj moskovskoj kući. Na primjer, iako je Molchalin siromašan mali službenik, on živi u najboljem društvu, prihvaćen je u prvim kućama, igra karte sa plemenitim staricama i stoga nije lišen određene pristojnosti u ponašanju i tonu. On je „zadovoljan, tih“, kaže o njemu predstava. Ovo je domaća mačka, mekana, ljubazna, koja luta svuda po kući, a ako bludni, onda tiho i pristojno. Ne može imati tako divlje navike, čak ni kada pojuri Lizi, ostavljen sam s njom, koje mu je stekao glumac koji igra njegovu ulogu.

Većina umjetnika se također ne može pohvaliti ispunjavanjem gore navedenog važnog uslova: pravilnog, umjetničkog čitanja. Oni se dugo žale da se ovo kapitalno stanje sve više uklanja sa ruske scene. Da li je moguće da je uz recitovanje stare škole protjerana i sposobnost čitanja i izgovora općenito? umetnički govor, kao da je ova vještina postala suvišna ili nepotrebna? Čak se mogu čuti česte pritužbe na neke od svjetiljki drame i komedije da se ne trude naučiti svoje uloge!

Šta onda umetnicima preostaje da rade? Šta misle pod igranjem uloga? Šminka? Mimikrija?

Od kada je počelo ovo zanemarivanje umjetnosti? Sjećamo se i peterburške i moskovske scene u briljantnom periodu njihovog djelovanja, počevši od Ščepkina i Karatigina do Samojlova i Sadovskog. Ovdje je još uvijek nekoliko veterana stare peterburške scene, a među njima imena Samojlova i Karatigina podsjećaju na zlatna vremena, kada su se pojavili Shakespeare, Moliere, Schiller i isti Griboedov, kojeg sada predstavljamo. pozornica, a sve je to dato uz roj raznih vodvilja, preinaka iz francuskog itd. Ali ni ove izmjene ni vodvilji nisu smetali izvrsnoj izvedbi ni Hamleta, ni Lira, ni Škrtca.

Kao odgovor na to, čujete, s jedne strane, da se ukus javnosti pogoršao (kakva?), pretvorio se u farsu, a da je posljedica toga bilo i jeste odvikavanje umjetnika od ozbiljnosti. scenski i ozbiljan, umjetničke uloge; a s druge strane, da su se sami uslovi umetnosti promenili: od istorijskog porekla, od tragedije, visoka komedija društvo je otišlo, kao ispod teškog oblaka, i okrenulo se buržoaskoj, tzv. drami i komediji, i konačno žanru.

Analiza te „pokvarenosti ukusa” ili modifikacije starih uslova umetnosti u nove odvratila bi nas od „Jao od pameti” i, možda, dovela do neke druge, beznadežnije tuge. Drugi prigovor (o prvom nije vrijedan govora, jer govori sam za sebe) bolje je prihvatiti kao ostvarenu činjenicu i dozvoliti ove modifikacije, iako usput napominjemo da se na sceni pojavljuju i Shakespeare i nove istorijske drame, kao što su „Smrt Ivana Groznog“, „Vasilisa Melentjeva“, „Šujski“ itd., za koje je potrebna i sama sposobnost čitanja o kojoj govorimo. Ali osim ovih drama, na sceni su i druga djela modernog doba, pisana u prozi, a ova proza, gotovo kao pjesme Puškina i Gribojedova, ima svoje tipično dostojanstvo i zahtijeva isto tako jasno i jasno izvođenje kao i čitanje poezije. Svaka Gogoljeva fraza jednako je tipična i sadrži svoju posebnu komediju, bez obzira na opštu radnju, baš kao i svaki Gribojedov stih. I samo duboko veran, čujan, izrazit izvođenje u celoj dvorani, odnosno scenski izgovor ovih fraza, može izraziti značenje koje im je autor dao. Mnoge drame Ostrovskog također uglavnom imaju ovu tipičnu stranu jezika, a često se fraze iz njegovih komedija čuju u kolokvijalnom govoru, u raznim primjenama na život.

Javnost pamti da su Sosnicki, Ščepkin, Martinov, Maksimov, Samojlov u ulogama ovih autora ne samo stvarali tipove na sceni - što, naravno, zavisi od stepena talenta - već su i inteligentnim i pravim izgovorom zadržali svu snagu i uzoran jezik, dajući težinu svakoj frazi, svakoj riječi. Gdje se drugdje, ako ne sa pozornice, može poželjeti čuti uzorno čitanje uzornih djela?

Čini se da se ljudi s pravom žale na gubitak ovog književnog, da tako kažem, izvođenja umjetničkih djela. U poslednje vreme javno.

Pored slabosti izvođenja u opštem toku, u pogledu pravilnog razumevanja drame, nedostatka veštine čitanja itd., mogli bismo da se zadržimo na nekim nepreciznostima u detaljima, ali ne želimo da delujemo izbirljivi, pogotovo što su manji ili česte nepreciznosti koje proizlaze iz nemara, nestat će ako umjetnici poduzmu temeljitiju kritičku analizu predstave.

Poželimo da se naši umjetnici, iz cijele mase predstava kojima su preplavljeni svojim obavezama, ljubavlju prema umjetnosti, izdvoje Umjetnička djela- a imamo ih tako malo, a uzgred, posebno "Jao od pameti" - i, sastavivši za sebe odabrani repertoar od njih, izveli bi ih drugačije nego kako izvode sve ostalo što moraju svirati svaki dan - i sigurno će nastupiti kako treba.

Bilješke

Odrastanje (italijanski).
On priča gluposti (francuski).
Sram bilo koga ko misli loše o ovome (francuski).
Prvi ljubavnik (pozorište, termin) (francuski).
Visoko društvo (engleski).
Dobri maniri(francuski).
Fatefulness (francuski).
U embrionu (francuski).

Članak i Gončarova tuga iz uma. Milion muka (kritička studija)

Čitaonica

Književna kritika

"Milion muka" (članak I. A. Gončarova)

Bilješke