“I ne trošite govore tamo, gdje treba koristiti snagu.”
I.A. Krylov. Basna "Maca i kuvarica"
Dana 6. jula 2016. godine pet policajaca je ubijeno, a još sedam je ranjeno u teksaškom gradu Dalasu. Ubijen usred bela dana! Kao u lovu! Grad od milion stanovnika, čist, dobro održavan sa lijepim opera, Filharmonija i Univerzitet. Grad u kojem je ugodno biti, grad visoka kultura i obično vrlo bezbedno, posebno u poređenju sa gradovima poput Čikaga ili Detroita, gde se svaki dan crni Amerikanci ubijaju jedni druge na desetine, ne zaboravljajući svoje bele sunarodnike.
Već sam više puta pisao o tome kako crni Amerikanci tuku bijele Amerikance, razbijaju i pale gradove, a sada je došlo do direktne egzekucije. Snajperista nije amaterski strijelac! Amater nije uvijek precizan na streljani. Snajperist je profesionalac kojeg su godinama obučavali brojni instruktori na specijalnim poligonima sa posebnom i skupom opremom. Snajper puca iz specijalnog oružja. I pogađa metu koja je često udaljena milju!
Profesionalac je pucao, jer sa velike udaljenosti ne možete selektivno ubiti pet ljudi i povrijediti još sedam. Pucao je samo na BELE policajce u uniformama koji su bili u masi demonstranata! I sve se to nije desilo spontano ili slučajno! Ovo je odraz svega što se dešavalo u zemlji u proteklih najmanje 10 godina. Policijski strijelac po imenu Micah Johnson, koji je dva sata bezuspješno pregovarao o dobrovoljnoj predaji, rekao je pregovaračima da želi "ubiti bijelce, posebno bijele policajce". Kako se ovo moglo dogoditi? Ovo se nikada nije desilo u istoriji zemlje! Ko će sad da radi u policiji?
Dana 15. maja 2016. na Dartmouth koledžu se dogodilo nečuveno kršenje zakona, pristojnosti i zdravog razuma. Ako nedavni pogrom počinjen u Fergusonu ne smatramo izvanrednim, budući da ovo nije prvi pogrom, a na našu sramotu smo na njih odavno navikli, onda događaj na pomenutom koledžu treba smatrati izvanrednim pogromom jer je već je praktično odobreno od strane rukovodstva fakulteta pa ga njegovi vršnjaci još nemaju. Oba pogroma izveli su Afroamerikanci. Određeni studentski sindikat, kojih ima mnogo na američkim koledžima i univerzitetima, postavio je fotografije na oglasnu ploču i kratke informacije o policajcima koje su na poslu ubili njihovi protivnici koji su organizovali pokret “Životi crnaca su važni!”. i “Pobijedi policiju”!
Ovaj pokret poziva na ubijanje policajaca, nazivajući ih rasistima i neprijateljima Afroamerikanaca, iako u policiji ima dosta crnaca. Gomile ovih opasnih abnormalnosti već hodaju ulicama američkih gradova, ljudi pucaju na policiju i bacaju molotovljeve koktele, a naš predsjednik svojim govorima doslovno podstiče ovu destruktivnu i očigledno nezakonitu aktivnost. Stav predsjednika Baracka Husseina Obame prema pogromistima je sasvim razumljiv, ali ne radi se o njemu. Stvar je u tome da je neko ispunio ovu tablu, potpuno prekrivajući fotografije policajaca i žalosne tekstove o njima, crnim listovima papira sa istim pozivima i sloganima ispisanim bijelom bojom, s kojima jurišaju gomile brutalnih "lovaca" na policajce. ulicama. Glavni slogan ispisan na ovim crnim listovima papira bio je isti. “Pobijedite policiju” i “Životi crnaca su važni”.
Počeo je skandal, a studentski sindikat, koji je postavio fotografije policije, zatražio je od uprave fakulteta da istraži i kazni počinioce, kao i dozvolu da se ukloni sva ova zlokobna propaganda i vrate prethodne fotografije i tekstovi. A onda se uprava uplašila! Administracija je razumljiva. Pogromi i ubistva bijelaca i policajaca postali su svakodnevica u našoj zemlji od dolaska predsjednika Obame na vlast. Niko ne kažnjava, osuđuje i ne osuđuje ove izgrednike i izgrednike. Čak se i ne zovu kriminalci! Policija ih već duže vrijeme nije rastjerala niti proganjala, jer zbog toga policajci koji obavljaju svoju dužnost sada bivaju suđeni i otjerani s posla. A policija se ne može nositi sa ovom ogromnom katastrofom! Ovde nam treba vojska! Policija je premala da bi suzbila nerede i pljačke. Policija je za pojedinačne, izolovane kriminalce i, prije svega, za obične huligane.
Vlasti fakulteta su se opredijelile za nerad, a objašnjenje za to je dato sasvim jasno: „Plašimo se nasilja i velikih nemira ako udovoljimo osnovanom zahtjevu studentskog sindikata“. U kojoj državi živimo, gospodo? Da li nam zakon vlada 240 godina? Imamo li Ustav koji izričito zabranjuje nerede i ulične pogrome? Imamo li policiju, nacionalnu gardu i vojsku da u tome koristimo silu opasnim situacijama? Odgovor je jednostavan. Sve ovo imamo i sve ovo odavno ne funkcioniše.
Kako se desilo da u zemlji poznatoj po svojoj stabilnosti, građanima koji poštuju zakon i njihovoj potpunoj sigurnosti, u državi bivši primjer stanja reda i zakona, postalo je moguće ono o čemu sam upravo govorio. Kako je postalo moguće otvoreno i demonstrativno hodati ulicama sa parolama poput “Pobijedite policiju”, “Životi crnaca su važni” i uništavati gradove pljačkom i paljevinama? Jasno se ispostavlja da životi ne crnaca, već drugih američkih građana, nisu bitni! Štaviše, prestali smo vjerovati našoj vladi. Počeli smo da se plašimo crnaca! Većina mojih prijatelja i ja nosimo legalno oružje kad god uđemo ili izađemo iz kuće, posebno u opasna područja u centru grada. Više se ne osjećamo sigurno u našim domovima! Sta je bilo?
Pokušaću da odgovorim. Pošto živim u Americi od 1979. godine, mogu sve ovo dobro da zamislim. Već 1985. godine primijetio sam da u zemlji raste neka vrsta besmislenog obožavanja, idolopoklonstva crnaca, a 1995. godine sam shvatio da je zemlja u neposrednoj opasnosti od ovog bogosluženja. Moja djeca su iz škole počela donositi fantastične priče svojih učitelja o neviđenom kulturnom doprinosu crnaca američkoj i zapadnoj civilizaciji. Martin Luther King, kojeg je, nažalost, ubio neki manijak, pretvorio se u Velikog Amerikanca javna ličnost a politika samo zato što je sanjao o potpunoj međurasnoj harmoniji. Ne možemo je više sanjati! To je nemoguće u zemlji u kojoj su prestali da kažnjavaju crne izgrednike! Prije ovog tužnog incidenta, niko nije znao za njega, uključujući i crnce koji su malo znali o američkoj istoriji. Svake godine cijela zemlja slavi ili njegov rođendan ili njegovo ubistvo. Njegov lik zamaglio je sjećanje na istinski velike američke građane. Zbog crnaca, radije ih ne spominju. A ako se spominju, onda samo kao robovlasnici, pridajući ovaj besmisleni negativni nadimak za 18. vek za istinski Velikog Džordža Vašingtona.
Moja djeca su, kao iu SSSR-u, bukvalno bila “obučena” da poznaju čisto ideološke tekstove i probleme, posebno skrećući pažnju djece od 10-12 godina na “potlačeni” položaj crnih građana, na njihov nedostatak prava i, uglavnom, što je važno, na istorijsku krivicu bijelaca i njihovih potomaka, koji se spuštaju do pete generacije. Kriv za sva tlačenja, ugnjetavanja i druge stvari koje su odavno potonule u zaborav. Nesretna djeca nisu znala odgovoriti na moja i suprugina pitanja kako onda objasniti prisustvo “potlačenih” u Kongresu, prisustvo afroameričkih studenata na prestižnim univerzitetima, u školama, njihov uspjeh u sportu, bioskopu i na sceni . Njima su već toliko isprani mozak da su potpuno zaboravili da misle svojom glavom, uprkos svim našim roditeljskim naporima.
Svi znaju da crnci počine 10 puta više ubistava od ostalih građana zemlje. A nakon pogroma u Fergusonu policija je prestala da sprečava zločine. Šetaju ulicama sa natpisima “Black Life Matter”. Prate ih bijeli klošari i huligani. Samo jedna televizija, Fox News, objektivno pokriva sve te probleme, a Afroamerikanci na svim nivoima smatraju da je sve to laž. Liberali i naš predsjednik insistiraju da je slobodna prodaja oružja dovela do masovnih pucnjava u gradovima. Afroamerikanci smatraju da je osnova za takav pokret posebna brutalnost policije prema njima. Međutim, jednostavna logika sugerira da drugačije ne može biti! Ako najmanje 75% zločina u nekoj zemlji počine pripadnici rase koja ne čini više od 12% stanovništva, onda se policija ponaša u skladu s tim.
Oružje se u Americi prodaje više od dvije stotine godina! Zašto se tek u poslednjoj deceniji na naše ulice puca kao u streljanu? Svaki dom u Teksasu ima desetine oružja, ali niko od mojih poznanika i prijatelja nikada nije pucao nigdje osim na strelištu! U Čikagu je broj ubistava 10 puta veći nego u Hjustonu! Želio bih napomenuti da je prodaja oružja podložna mnogo većim ograničenjima u Čikagu nego u Hjustonu. Sta je bilo? Zar nije u čijim je rukama? Većina stanovnika Čikaga su Afroamerikanci; Većina stanovnika Teksasa su Meksikanci i bijelci. Pa šta je razlog masakri u Čikagu? U slobodnoj prodaji oružja ili...? Zašto ima toliko ubistava u Čikagu, neka čitalac odgovori sam.
Bez obzira koliko knjiga istaknutih naučnika pročitam ili bar njihove biografije napisane izuzetnih pisaca, nisam sreo bukvalno niti jedan u kojem se tvrdi da bez određenog sloja intelektualne elite, bez slobode da se raspravlja o bilo kakvim naučnim i društvenim temama, zemlja brzo klizi u haos i diktaturu. Upravo se to dogodilo u Americi dolaskom Obame u Bijelu kuću, iako su mnoge manifestacije ovog haosa uočene mnogo ranije. Obama upravlja državom kao diktator, bez konsultacija s Kongresom, bez poštovanja Ustava, ne obazirući se na činjenicu da je odnos crnih Amerikanaca sa društvom poprimio opasne i kriminalne oblike. Štaviše, svojim glupim govorima dodatno otežava situaciju. Svima je jasno da on nije podoban za ulogu predsjednika, kao što ni njegovi postavljeni na funkcije glavnog tužioca i na druge rukovodeće pozicije u državi nisu podobni da obavljaju svoje dužnosti!
Ali svi su politički korektni i šutljivi. Šute jer je kritika Afroamerikanaca odavno praktički zabranjena. Zbog toga su izbačeni s posla, klevetani u štampi i nazivani rasistima! U SSSR-u je svaka kritika komunizma i njegovih vođa bila zabranjena. To je dovelo do sloma zemlje i smrti režima! U Americi je svaka istina o crncima, a još manje kritika, odavno zabranjena! Ova zabrana je od tada ubijena u glave Amerikanaca vrtić da čak i prilično pametan i obrazovanih ljudi odbijte da pričate o ovim temama! A mnogi ne znaju kako. Kao rezultat toga, mi smo praktično u stanju Građanski rat i to samo zato što naši crni građani uživaju svojevrsni status imuniteta i imaju privilegije o kojima drugi ne mogu ni sanjati!
Naša budućnost je nepredvidiva i strašna! U zemlji postoje milioni ljudi koji su navikli na permisivnost, koji ne poštuju ne samo Zakon, već i živote sebe i svojih suplemenika. Otvoreno nas mrze! U međuvremenu, naši lideri beskrajno govore o potrebi zabrane prodaje oružja, umjesto da odlučno zaustave nasilje na ulicama naših gradova.
Mark Salzberg
o dobrotvornoj donaciji
(javna ponuda)
International javnoj organizaciji„Međunarodno istorijsko, obrazovno, dobrotvorno i humanitarno društvo „Memorijal“, koju predstavljaju Izvršni direktor Zhemkova Elena Borisovna, postupajući na osnovu Povelje, u daljem tekstu „Korisnik“, ovim nudi pojedinci ili njihovi predstavnici, u daljem tekstu „Dobrotvorna organizacija“, zajednički nazvani „Stranke“, sklapaju Ugovor o dobrotvornoj donaciji pod sledećim uslovima:
1.1. Ovaj prijedlog je javna ponuda u skladu sa stavom 2. člana 437. Građanskog zakonika Ruske Federacije.
1.2. Prihvatanje ove ponude je prenos sredstava od strane Dobrotvora na obračunski račun Korisnika kao dobrotvorne donacije za statutarne aktivnosti Korisnika. Prihvatanje ove ponude od strane Dobrotvora znači da je ovaj pročitao i da se slaže sa svim uslovima ovog Ugovora o dobrotvornoj donaciji sa Korisnikom.
1.3. Ponuda stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja na službenoj web stranici Korisnika www..
1.4. Tekst ove ponude Korisnik može mijenjati bez prethodne najave i važi od narednog dana od dana objavljivanja na Sajtu.
1.5. Ponuda važi do narednog dana od dana objavljivanja obavještenja o otkazivanju Ponude na web stranici. Korisnik ima pravo otkazati Ponudu u bilo koje vrijeme bez navođenja razloga.
1.6. Nevaljanost jednog ili više uslova Ponude ne povlači za sobom ništavost svih ostalih uslova Ponude.
1.7. Prihvatanjem uslova ovog ugovora, Dobrotvor potvrđuje dobrovoljnu i besplatnu prirodu donacije.
2. Predmet ugovora
2.1. Po ovom ugovoru, Dobrotvor, kao dobrotvornu donaciju, prenosi svoju gotovina na račun Korisnika, a Korisnik prihvata donaciju i koristi je u zakonske svrhe.
2.2. Izvršavanje aktivnosti Filantropa po ovom ugovoru predstavlja donaciju u skladu sa članom 582. Civil Code RF.
3. Aktivnosti Korisnika
3.1. Svrha aktivnosti Korisnika u skladu sa Poveljom je:
Pomoć u izgradnji razvijenog civilnog društva i demokratske pravne države, isključujući mogućnost povratka totalitarizmu;
Formacija javne svijesti zasnovano na vrijednostima demokratije i prava, prevladavanju totalitarnih stereotipa i afirmaciji individualnih prava u politička praksa i društveni život;
Vraćanje istorijske istine i ovjekovječenje sjećanja na žrtve političke represije totalitarnih režima;
Identifikacija, objavljivanje i kritičko razumijevanje informacija o kršenju ljudskih prava od strane totalitarnih režima u prošlosti i direktnim i indirektnim posljedicama ovih kršenja u sadašnjosti;
Promoviranje potpune i transparentne moralne i pravne rehabilitacije osoba podvrgnutih političkoj represiji, donošenje državnih i drugih mjera za nadoknadu štete koja im je nanesena i pružanje potrebnih socijalnih beneficija.
3.2. Korisnik u svojim aktivnostima nema za cilj ostvarivanje dobiti i sve resurse usmjerava na postizanje statutarnih ciljeva. Finansijski izvještaji Korisnika se revidiraju godišnje. Korisnik objavljuje podatke o svom radu, ciljevima i zadacima, aktivnostima i rezultatima na web stranici www..
4. Zaključivanje ugovora
4.1. Samo pojedinac ima pravo prihvatiti Ponudu i time zaključiti Ugovor sa Korisnikom.
4.2. Datum prihvatanja Ponude i, shodno tome, datum zaključenja Ugovora je datum upućivanja sredstava na bankovni račun Korisnika. Mjesto zaključenja Ugovora je grad Moskva Ruska Federacija. U skladu sa stavom 3. člana 434. Građanskog zakonika Ruske Federacije, smatra se da je Ugovor zaključen u pisanoj formi.
4.3. Uslovi Ugovora određeni su Ponudom sa izmenama (uključujući izmene i dopune) koja važi na dan izvršenja naloga za plaćanje ili na dan polaganja gotovine u blagajnu Korisnika.
5. Donacija
5.1. Dobrotvor samostalno utvrđuje iznos dobrotvorne donacije i prenosi je Korisniku na bilo koji način plaćanja koji je naveden na web stranici www..
5.2. Prilikom prenosa donacije zaduženjem sa bankovnog računa, svrha plaćanja treba da bude „Donacija za statutarne aktivnosti“.
6. Prava i obaveze stranaka
6.1. Korisnik se obavezuje da će sredstva dobijena od Dobrotvora po ovom ugovoru koristiti striktno u skladu sa važećim zakonodavstvom Ruske Federacije iu okviru statutarnih aktivnosti.
6.2. Dobrotvor daje dozvolu za obradu i čuvanje ličnih podataka koje Korisnik koristi isključivo za izvršenje navedenog ugovora.
6.3. Korisnik se obavezuje da lične i kontakt podatke Dobrotvora neće otkriti trećim licima bez njegovog pismenog pristanka, osim u slučajevima kada su ti podaci potrebni vladine agencije koji imaju ovlasti da traže takve informacije.
6.4. Donacija primljena od Dobrotvora, a koja je zbog zatvaranja potrebe djelomično ili potpuno neutrošena prema namjeni donacije koju je Dobrotvor naveo u nalogu za isplatu, ne vraća se Dobrotvoru, već je preraspoređuje Korisnik samostalno prema drugim relevantnim programima.
6.5. Korisnik ima pravo obavijestiti Dobrotvora o aktuelnim programima putem elektronske, poštanske i SMS pošte, kao i telefonskih poziva.
6.6. Na zahtjev Dobrotvora (u formi e-maila ili redovnog pisma), Korisnik je dužan da Dobrotvoru dostavi podatke o donacijama koje je dao Dobrotvor.
6.7. Korisnik ne snosi nikakve druge obaveze prema Dobrotvoru osim obaveza navedenih u ovom Ugovoru.
7.Drugi uslovi
7.1. U slučaju sporova i neslaganja između Strana po ovom sporazumu, oni će se, ako je moguće, rješavati pregovorima. Ako je spor nemoguće riješiti pregovorima, sporovi i nesuglasice se mogu rješavati u skladu sa važećim zakonodavstvom Ruske Federacije u sudovima u mjestu Korisnika.
8. Detalji stranaka
KORISNIK:
Međunarodna javna organizacija „Međunarodno istorijsko, obrazovno, dobrotvorno i humanitarno društvo „Memorijal“
INN: 7707085308
Mjenjač: 770701001
OGRN: 1027700433771
Adresa: 127051, Moskva, Maly Karetny Lane, 12,
Adresa e-pošte: nipc@site
Bankovni detalji:
Međunarodni Memorijal
Tekući račun: 40703810738040100872
Banka: PJSC SBERBANK MOSKVA
BIC: 044525225
Corr. račun: 30101810400000000225
Prije tridesetak godina, na pitanje čime je moja zemlja bogata, mogao sam bez zadrške odgovoriti: od djetinjstva smo znali da naša domovina posjeduje 1/6 zemlje, mora i rijeka, šume i polja.
On posjeduje podzemlje, minerale koji se iz njih vade, i energente koji pripadaju svima nama - građanima zemlje u kojoj je svakome dato po mogućnosti i dato prema radu. Živjeli smo u najboljoj zemlji na svijetu i pred nama je bila svijetla budućnost.
Onda se pokazalo da mi ne živimo najviše najbolja zemlja, ne najviše na najbolji mogući način a ne sa najsvetlijom budućnošću. Radosno pjevajući “Uništit ćemo cijeli svijet nasilja...” veselo smo podržali reforme i počeli rušiti. Kada je pobednička fatamorgana počela da se raspršuje, postalo je jasno: „srušićemo je do temelja...“ uspeli smo kao i uvek, „a onda...“ opet izazvalo probleme.
Tako da su ljudi u potpunosti osjetili da njihovi napori nisu bili uzaludni i nisu sumnjali u ispravnost odabranog kursa, mudro vodstvo je učinilo da se svi u potpunosti osjećaju kao vlasnici obnovljene zemlje - sada vlasništvo nad njenim bogatstvom nije efemerno , ali stvarno: plativši samo 25 rubalja, dobili ste dokument koji vam daje pravo na lično vlasništvo nad dijelom šuma, polja, rijeka, podzemlja i, što je najvažnije, minerala i energetskih resursa. Dokument se zvao vaučer - mogli ste ga prodati, pokloniti, uložiti u bilo koju dioničku strukturu (jah, gdje su moje dionice u Moskovskim nekretninama, u koje je vaučer uložen! Uostalom, ono što je zanimljivo: postoji Moskovske nekretnine, nikad nije bilo dividendi...)
Oni najpametniji su odmah prodali vaučer, koristeći dobijena sredstva za kupovinu boce votke, koja je u to vrijeme od taksista koštala 25 rubalja. Oni su, kao pametni, odmah shvatili da ih vaučer neće obogatiti, da su u separeu koji se igrao u zemlji dobri reditelji unapred rasporedili uloge.
Naivcima, za koje se pokazalo da su većina, scenario je postao jasan mnogo kasnije, kada je odjednom postalo jasno da polja, šume, rijeke, a posebno minerali i energenti sigurno ne pripadaju njima: svo to bogatstvo, u na neki nepoznat način, imali vlasnike koji su sada mogli odrediti bilo koju cijenu za korištenje svoje imovine. A vi birate: platite ili ne platite, koristite ili ne koristite.
Bilo bi u redu, ticalo se samo rijeka: oligarh je kupio dio obale - plivajte 100 metara nizvodno. Ali kada se pokaže da je oligarh vlasnik zemlje na kojoj se nalazi vaša kuća, situacija je mnogo gora. Kada oligarh posjeduje gorivo, stvari u zemlji su jako loše. Kada se oligarsi udruže u monopolske zajednice i diktiraju svoju volju narodu, krijući se iza otvorene ili skrivene podrške vlasti, zemlja je gotova.
Skoro pet mjeseci nakon početka krize koju je stvorio čovjek u zemlji koja je najveći izvoznik goriva, predsjednik je zahtijevao da se dobavljači mlaznog goriva ponašaju pristojno. Tokom pet meseci zdravog predsedničkog sna, industrija vazdušnog saobraćaja je propala, zapravo je došlo do preraspodele tržišta vazdušnog saobraćaja, a Dmitrij Medvedev tiho govori o pristojnosti. Stanovnici Magadana s bolesnom malom djecom sedmicama sjede na aerodromima, a šef države kaže da Tužilaštvo i Federalna antimonopolska služba poduzimaju "dovoljne" mjere za suzbijanje visoke cijene za mlazno gorivo. Kome dosta, Dmitrije Anatoljeviču?
Generalni tužilac sa ponosom saopštava da je “FAS, na zahtjev Tužilaštva BiH, otvorio više od 20 slučajeva kršenja antimonopolskog zakonodavstva, kao i dva krivična predmeta u vezi sa odbijanjem dopune goriva u avione”. Zaista pobeda! Pogotovo kada se ima u vidu da su i zaposleni u Tužilaštvu “došli do korupcijske šeme koja je na jednom od aerodroma radila nekoliko godina”. Bravo, Tužilaštvo! Korupcijska shema je uspješno funkcionisala, omogućavajući napadačima da zarade nekoliko desetina milijardi rubalja za to vrijeme. Radilo je nekoliko godina... Samo na jednom aerodromu?.. I niko nije znao za to... Stvari su divne u zemlji.
Industrija danas nije počela da propada. Prvi oslonac je izbačen ispod nekada moćnog ruska avijacija, kada je za upravljanje industrijom postavljen željeznički radnik Igor Levitin, koji je slabo poznavao avijaciju, koji je oduševio cijelu državu svojim olimpijskim skokovima u vis tokom procedure za izbor prijestolnice Olimpijskih igara 2014. godine. Bez sumnje, Levitin je uspeo da izvede izgradnju železničke pruge do Šeremetjeva, po kojoj sada voze gotovo prazni vozovi, uprkos radosnim izveštajima Aeroexpressa. Ali njeni uspjesi, čak i ako ne u razvoju, ali barem u podršci avijaciji, vrlo su sumnjivi.
Kada je diplomac pedagoškog instituta došao na čelo Federalne agencije za vazdušni saobraćaj strani jezici, prevodilac, nepoznato je kako je ušao u trgovinu avionskim kartama, iluzije radnika u vazdušnom saobraćaju su praktično nestale - gospodin Bachurin nije bio aerodromski specijalista, niti bi to mogao postati.
Ali šta je sa državnim čelnicima koji imenuju, daju ovlašćenja i izdvajaju sredstva za razvoj? O čemu razmišljaju kada razne sektore privrede prepuste nespecijalistima? Na osnovu čega biraju lidere u industriji? I zašto se, na kraju krajeva, ne pitaju u najvećoj mjeri za kolaps, krađu i korupciju koji su razvedeni i prosperitetni na svim područjima?
Zavera monopolista goriva! I ko im je dozvolio da monopoliziraju tržište goriva u zemlji? Ko je dao dozvolu i primao mito za obezbeđeno pokroviteljstvo? Uz čije učešće ili prećutno dopunjavanje sistemski se smanjivao broj aerodroma u zemlji, po čijem direktnom naređenju je pokrenut masovni napad na avio-kompanije, ko će smoći hrabrosti ili bar smatrati potrebnim da pogleda stanovništvo zemlje u oči, i ne sa TV ekrana?
Sada će, naravno, da bi se svidjelo narodu, malo stisnuti monopolisti goriva. I to ne bilo ko, već lično Igor Sečin, koji je već razvio „razne šeme“. Hoće li ove šeme biti korumpirane? Verovatno, kao i sve nedavne šeme... Pojaviće se alternativni kompleksi za dopunu goriva - na tržište će ući novi učesnici, koje je predložio i podržavao potpredsednik Vlade. Šta stanovništvo može da očekuje po tom pitanju, šef države je sa dirljivom iskrenošću najavio: „Pojavljuju se alternativne benzinske stanice, alternativni dobavljači, ali se cena ne menja“. Pa, on zna o čemu priča.
Već je došlo do promjene igrača na tržištu avioprijevoza, a dolazi i do preraspodjele na tržištu dobavljača goriva. Uloge su raspoređene, prvi čin je odlično režiran. Industrije se mijenjaju, ali metode ostaju.
Preraspodjela i bezakonje, koji su čvrsto ušli u naše živote prije dvadeset godina, postali su nezaobilazna komponenta ruski političari i ekonomija. Privremene mjere i trenutne kampanje koje se sprovode u zemlji da se stvori bar nekakav privid brige za narod više nikoga ne mogu zavarati. Mali krug ljudi koji su se dobro poznavali, nazivajući sebe „oligarhijskom elitom“, čvrsto je zauzeo ruski Olimp, dijeleći među sobom sve čime je zemlja bila bogata.
Sada posjeduju ono što je ostalo od 1/6 zemlje, mora i rijeke, šume i polja. Oni posjeduju podzemlje, minerale iz njih vađene, energente koji su nekada pripadali svima nama - građanima zemlje, kojima se, uprkos uspješnom razvoju nacionalnih projekata, ne predviđa svijetla budućnost u narednom vijeku.
Ljudi, naši veliki, multinacionalni ljudi, ne žele da prihvate i priznaju očigledne stvari, jer priznati ih je ponižavajuće. Veliki ruski narod ne priznaje raspad SSSR-a više od 25 godina, kao što ga ni Ruska Federacija ne priznaje, niti priznaje svoju krivicu. Možete to reći na različite načine: raspad, raspad, samoubistvo, nema veze, važno je nešto drugo - milioni ljudi, skoro čitava populacija, željeli su da SSSR nestane. Nisu im se svidjele mnoge stvari: sumaran život, činjenica da su se republike hranile bolje od RSFSR-a, da su pomagale Kubi i Africi, da im nisu dale da pričaju šta hoće, ali što je najvažnije, ljudima je tvrdoglavo nedostajala kobasica . Pa, da budem iskren, ljudi su dobili upravo ono što su tražili. E sad, da vas zamolim da primetite da se situacija nije suštinski promenila od 1991. godine, sada ljudi mogu lako da priušte da pričaju šta god hoće, imaju priliku da kupe bilo koju kobasicu, biraju vlast itd. Ali da konačno priznamo da je ova država potpuno drugačije? Tog priznanja nije bilo i nema, jer bi tada bilo potrebno priznati da su velike pobjede SSSR-a napravili drugi, sovjetski ljudi. A gdje su, osim kobasice, pobjede ruskog naroda? Olimpijske igre u Sočiju, možda, i na Krimu. Ne, moguće je i potrebno, naravno, navesti: pobeda u ratu sa Čečenijom, delimična obnova industrije, opšte povećanje životnog standarda stanovništva zemlje - sve je to tu, a ovo poslednje može biti čak i nazvao velikom pobedom. Ostalo je herojsko djelovanje iz grešaka.
Međutim, hajde da pogledamo šire. Prošlo je neko vrijeme, mislim nakon '91, i ljudi su mislili da nešto nije u redu. Sa slobodnim kretanjem kapitala, neki slojevi su se brzo obogatili, dok su drugi postali siromašniji. Ova stvar je zavladala; na selu su do danas istinski bogati neviđene visine od svih ostalih, a "svi ostali" je vecina drzave 95 posto.Ostalih 5 su djeca, prijatelji, rođaci, ljubavnici onih koji su je prigrabili 90-ih. Svi to znaju, ali iz nekog razloga niko nije zadovoljan time. Mada su upravo to milioni ljudi držali na mitinzima početkom 90-ih - da bi neki dostojni ljudi zarađivali za pristojan život i živeli pristojno. I iz nekog razloga niko ko većinu naroda smatra stokom nije hteo da shvati da sa takvom logikom i rasuđivanjem i on spada u kategoriju stoke. Oni koji su to zgrabili - nisu bili seljaci, jer su u tom trenutku iskoristili situaciju. I dan danas ljudi odbijaju da priznaju ovu jednostavnu stvar - prevarili su ceo narod, da, ali su prevarili naivce. Zato je 99,9% ljudi bilo naivčina. Jer tada su bili potpuno nesposobni da shvate nova pravila života i da sebi, svojoj djeci i unucima osiguraju kraljevski život. I neko se snašao. Ovo je podjela na crvenkaste i ne-crvene. Rezervisaću da u ovome specifičan sistem i sa ovim posebnim pravilima. I ovo se mora priznati!
Šta se dešava u ovom slučaju? Narod (pa i ja) grdi vlasti, mada, iskreno, zašto ih grditi? Da imamo oligarhijsku vladu sa diktatorom na čelu zemlje (a u oligarhijskom sistemu samo diktator može voditi oligarhe)? No, ispravno bi bilo reći da su glavna proizvodna sredstva prešla u ruke velikih biznismena koji zahvaljujući uspjehu svog poslovanja imaju značajan finansijski kapital, i nije iznenađujuće da upravo ti ljudi imaju ogroman uticaj na procese upravljanja u zemlji, jer oni proizvode 90% svega u zemlji i posjeduju značajan deo tržište. U svakoj zemlji pobjedničkog kapitalizma ovo je potpuno isto kao i kod nas. Samo što se naši krupni biznismeni još nisu odmakli od ostatka naroda, ali u SAD-u i Evropi tako je već duže vrijeme - svi bogati ne komuniciraju sa siromašnima, žive na imanjima, opuštaju se na sopstvenih ostrva. Ne vide sirotinju, sirotinju ne vide - svi su sretni. Međutim, i naši oligarsi su već naučili. Pitanje je zašto naši ljudi misle da je to pogrešno?
Vidite, sada ću to jednostavno objasniti: zemlja ima kapitalizam, demokratiju i liberalizam. Na ruskom: nema prepreka za kretanje kapitala i ostvarivanje profita, naprotiv, ostvarivanje profita je prioritet države. Dobit od proizvodnje i prodaje svega, uključujući i dužničke obaveze. Još jednostavnije rečeno, novac odlučuje o svemu. Ako imaš puno novca, možeš sve. Za vas nisu napisani zakoni, jer zakoni ponekad ometaju poslovanje. I svaki građanin ima sve za neograničeno bogaćenje, ali evo, izvinite, konkurencije.
Demokratija - vlast ima pravo da se legitimiše putem izbora, dok ima stotine poluga (uključujući i prevaru) da pobijedi na ovim izborima. Legitimirana vlast ima pravo da počini bilo šta, čak i genocid sopstvenim ljudima, jer je narod davao vlastima to pravo ranije na 4, a sada na 6 godina. Naravno, vlast ne vrši genocid, ali ima pravo.
I na kraju - liberalizam. Oblik ljudskih odnosa u kojem se prava pojedinca stavljaju iznad prava društva u cjelini. Društvo ne može kršiti ljudska prava, čak i ako društvo nevjerovatno pati od ovog kršenja i ljudi umiru.
Molim vas da mi date tri stuba na kojima počiva naša država.
Inače, ovo je stari, vremenski testiran sistem koji daje predvidljive rezultate.
Zapitajte se zašto naša država ne živi normalno?
Odgovoriću - jer u takvom sistemu ne funkcioniše efikasno.
Gorka istina je da se u našoj zemlji može dobro živjeti. I možeš da živiš veoma dobro. Ima dosta prostora za širenje, dosta industrijskog potencijala. I niko ne brani čika Mišu da IZNENADA krene da pravi aute bolje od BMW-a. Niko osim uobičajeni problemi sa početnim kapitalom, izgradnjom pogona, dobijanjem licence i organizovanjem prodajnih procedura. Činjenica da čika Miša to ne radi je isključivo čika Mišin problem. Možete ga sažaljevati, ovog potencijalnog milionera, ali ga možete i grditi što nije preduzeo korake ka bogaćenju. I tako je čika Miša dobar momak, sasvim normalan, koji trezveno shvata da ne može da savlada toliki obim posla. Ali ovo ne menja stvari - nema fabrike, a ni čika Miša nema mnogo novca.
Takve puteve imamo jer u lokalnim budžetima nema novca za puteve, a oni su svoje asfalterce odavno napustili zbog neisplativosti. Međutim, kada bi bilo mnogo fabrika u naseljenom mestu, one bi plaćale poreze, same bi gradile puteve, kuće za radnike itd. – nazvana „preduzeća za formiranje grada“. Tada bi sve bilo tu, uključujući i puteve. I travnjaci, i čistoća, i posao, i plate. Ali u nedostatku prvog, nema drugog. Ko je kriv? Ujak Misha.
Kakve pritužbe mogu biti protiv šefa države u zemlji u kojoj vrlo liberalni predsjednik dobija podršku od 85%? Još jednom za najdarovitije: u zemlji sa suštinski liberalno-demokratskim sistemom pod deklarisanim kapitalizmom, znate li šta šef države treba da radi? Ništa posebno. Naplaćeni porezi - isplaćene plate i penzije. Istovremeno, broj državnih službenika treba da bude što manji. A, ako pogledamo dalje, plate i penzije državnih penzionera i državnih službenika treba da se sastoje samo od ovih poreza. Ako u zemlji u kojoj je proizvodnja potpuno propala, nije se pojavio privatni biznis, onda će biti malo poreza. I shodno tome, plate i penzije će biti male. A čika Miša je za to još više kriv nego Putin. Jer već 25 godina bira oštro liberalne lidere (Jeljcin, Putin, Medvedev). To znači da je zadovoljan kapitalizmom, demokratijom i liberalizmom.
Znate šta ću vam reći: živimo kako živimo jer to zaslužujemo. U našoj zemlji je sada potpuno fer stanje i samo vi i ja to možemo popraviti poštenim radom i preradom, poboljšanjem kvaliteta naše radne snage i osvajanjem novih tržišta. Znate, postoje ljudi u zemlji koji to mogu. Ovo nisam ja, ali znam ljude poput njih i zavidim im. I barem razumijem gdje smo oni i ja u životu. Ostali tvrdoglavo ne shvaćaju da se država, zapravo, praktički ne miješa u njihove živote. Oskudne plate i penzije zaposlenih u javnom sektoru upravo su pokazatelj državne intervencije privatnost. Mali je. Ali država ne treba, i ne radi to. Došlo je do poplave - tu država interveniše, mada na prijateljski način ni ne bi smjela, jer je trebalo stambeno osigurati. Ima li budala da osiguraju takve kuće? Opet, nije problem države, već je čika Miša kriv - nije se dobro zamislio i odlučio je da preuzme rizik nudeći i organizirajući izvodljivo osiguranje za žrtve požara ili utopljenike. Takva država, takav sistem, sve je normalno.
Zar ti se ne sviđa? Želite li progresivniji sistem, gdje je sve pošteno? Na budućim izborima glasajte za Komunističku partiju Ruske Federacije. Nema drugog načina! Jer samo su komunisti predložili i uspješno implementirali postkapitalistički sistem. Izgradili su državu sa zaista drugačijim moralom, moralom, sistemom i generalno drugačijim svime. A ovo je budućnost. To je u prošlosti naše zemlje.
Ne želite da se vratite? Za ime boga. Ali nemoj kukati. Sve je pošteno.
Živimo u zemlji koja prolazi kroz demografsku krizu.
Živimo u zemlji u kojoj je državotvorni ruski narod uklonjen sa vlasti, lišen samosvijesti i odgovornosti za sudbinu Otadžbine.
Živimo u zemlji u kojoj ruski državotvorni narod izumire.
Živimo u zemlji u kojoj je ovo izumiranje uzrokovano aktivnostima “demografskih sabotera”.
Živimo u državi u kojoj se sprovode aktivnosti ovih „diverzanta“. potpuni neotpor vlasti.
Živimo u zemlji u kojoj su milioni ljudi u stanju DEPRESIJE.
Živimo u zemlji u kojoj milioni ljudi ili nemaju posao ili imaju privid.
Živimo u zemlji iz koje se svake godine izvlače desetine milijardi dolara, sa istom potrebom za ulaganjem.
Živimo u zemlji koja prodaje svoju decu međunarodnom tržištu usvojenja.
Živimo u zemlji u kojoj „saboteri“ Kremlja ne služe zemlji, već međunarodnoj oligarhiji i izvršavaju njen zadatak „čišćenja šestine Zemlje“ od EKSTRA Rusa.
Živimo u zemlji u kojoj se ljudi koji su zabrinuti zbog navedenog nazivaju “fašistima” i osuđuju ih.
Vrijeme je da Kremlj shvati da radi mnogo stvari pogrešno.
O represiji nad ruskim "vrtlarima"
IN poslednjih godina Usvojene su izmjene i dopune „političkih“ članova: 280 („ekstremizam“) i 282 („Izazivanje međunacionalne mržnje“).
U praksi, ovi članovi Krivičnog zakona postali su oružje za krivično gonjenje ruskih patriota zbog njihovih političkih uvjerenja.
Tokom čitavog perioda važenja člana 282. Krivičnog zakonika, po ovom članu su osuđeni samo Rusi!.. Nijedan Jevrej ili Čečen nije osuđen za izazivanje neprijateljstva prema ruskom narodu (uprkos tome što su neke njihove publikacije i internet sajtovi su puni mržnje prema svemu
ruski), ali rečenice za “ruske antisemite i ekstremiste” izbijaju iz roga izobilja.
Represije u U poslednje vreme Mnogi aktivisti Saveza ruskog naroda (RUN) bili su podvrgnuti tome.
On Daleki istok U Blagovješčensku, šef amurskog ogranka RNC-a Igor Terehov optužen je za „podsticanje etničke mržnje“.
U Sankt Peterburgu su po istom članu optuženi član Glavnog saveta RNC Konstantin Dušenov i član Saveta Severozapadnog regionalnog odeljenja RNC profesor Vladislav Nikolski.
U Syktyvkaru je Yuri Ekishev osuđen na godinu i po zatvora koji će služiti u koloniji. Jurij Ekišev je političar koji "igra po pravilima". Čak i znajući da se spremaju odmazde protiv njega, nije se krio
U Obninsku je podvrgnut višegodišnjem progonu Glavni urednik Ruske patriotske novine „Moskovska kapija“ Igor Kulebjakin.
U Dagestanu se doktoru geoloških i mineraloških nauka Andreju Bojkovu sudi za "antisemitizam".
Boris Mironov, član Glavnog vijeća RNC-a, stavljen je na saveznu poternicu.
Ruski oficiri V. Kvačkov i A. Budanov - heroji Rusije - čame pod suđenjem i istragom.
Eduard Ulman i trojica njegovih saboraca, učesnici vojnih sukoba koji su samo izvršavali naređenja koja su dobili, su pod istragom.
U Kondopogi, Salsku, Kharagunu, Syktyvkaru i drugim ruskim gradovima, vlasti progone Ruse koji su pokušali da se zaštite od nasilja etničkog kriminala.
Protiv Kluba ruske misli u Sankt Peterburgu pokrenut je krivični postupak.
Danas je u Rusiji teško naći regiju u kojoj se Rusi ne hapse i ne sude za svoje Political Views, koje “saboteri” proglašavaju “ekstremističkim” i “huškačkim”.
Fundamental Princip praksa primjene člana 282 je suzbijanje volje ruskog naroda i sve vrste ohrabrivanja neruskih naroda.
Ako stvari idu ovako, zlokobna vremena prakse Hitlerovog Gestapoa nisu daleko. IN političke represije prava prijetnja antiruskog fašizma se danas manifestuje protiv ruskih patriota.