Bizyaeva Daria
U 2015. godini, koja je proglašena Godinom književnosti u Rusiji, među dobitnicima knjiga našao se roman mlade spisateljice Guzel Jahine „Zulejha otvara oči“. Roman je ušao kratka lista nagrade " Velika knjiga" i u "Ruskom Bookeru". Na Moskovskom međunarodnom sajmu knjiga knjiga je nagrađena počasnom nagradom „Knjiga godine“ u kategoriji „Proza“, a u Kazanju, u okviru „Aksenov-festa - 2015“, pisac je postao laureat međunarodna nagrada” Karta za zvijezde" Osim toga, u oktobru je G. Yakhina primio književnu nagradu « Yasnaya Polyana" u kategoriji "XXI vek". Ali obični čitaoci su prvi napravili svoj izbor. Na osnovu rezultata otvorenog internet glasanja, jeste ovaj roman je priznat kao najbolji. Ovaj rad je posvećen analizi ovog romana.
Skinuti:
Pregled:
Za konkurs „Aksakovska čitanja“.
(prema romanu "Zulejha otvara oči" Guzel Yakhina)
Radovi završeni
Učenik 9. razreda
MBOU "Srednja škola Makulovskaya"
Verkhneuslonski okrug Republike Tatarstan
Bizyaeva Daria Evgenevna
Supervizor:
nastavnik ruskog jezika i književnosti
Belkina Tatjana Aleksejevna
Dug put Zuleikha do unutrašnje slobode
(prema romanu G. Yakhine "Zulejha otvara oči")
- Predgovor.
- Problemi romana "Zulejha otvara oči."
- Ovo je težak put za mnoge... Zulejha je na putu preporoda
- Pogovor.
sveta ženska sudbina,
Nećeš morati da trpiš bol u srcu,
I molitva tvoga srca -
Moći će doći do nebesa.
I tvoje nježne ruke su tople,
Zagrijati će vas u teškim mrazevima.
Hoćeš li me podržati ako bude teško?
Prolij svete suze ljubavi.
Predgovor
književna nagrada. Dodjeljuje se svake godine poznatim i novim autorima djela za poseban doprinos razvoju književnosti. Nema sumnje da je najznačajnijiNajvažnija i najprestižnija međunarodna nagrada je Nobelova nagrada.Najveći u Rusiji i ZND književna nagrada je nagrada Velika knjiga koja se dodjeljuje od 2005. godine. Zanimljivo je da žiri ne nagrađuje samo pobjednike godine, već i pisce priznaje posebnim nagradama: „Za doprinos književnosti“, „Za čast i dostojanstvo“.
Od 2003. godine Državni memorijalni i prirodni rezervat „Muzej-imanje Lava Tolstoja“ i kompanija Samsung Electronics ustanovili su godišnju sverusku književnu nagradu „Jasnaja Poljana“. Nagrađen za najbolje umjetničko djelo tradicionalni oblik u dvije kategorije: “ Moderna klasika" i "XXI vijek".
U 2015. godini, koja je u Rusiji proglašena Godinom književnosti, među nagrađenima je bio roman “Zulejha otvara oči” mlade spisateljice, naše zemljakinje Guzel Jahine. Roman je uvršten u uži spisak nagrada Big Book i Ruskog Bookera. Na Međunarodnom sajmu knjiga u Moskvi, knjiga je nagrađena počasnom nagradom „Knjiga godine“ u kategoriji „Proza“, a u Kazanju, u okviru „Aksenov festa - 2015“, pisac je postao laureat međunarodne Nagrada Star Ticket. Osim toga, u oktobru je G. Yakhina dobila književnu nagradu Yasnaya Polyana u kategoriji „XXI vek“. Ali obični čitaoci su prvi napravili svoj izbor. Na osnovu rezultata otvorenog online glasanja, upravo je ovaj roman proglašen za najbolji.
Ljudmila Ulitskaja, autorka predgovora romanu „Zulejha otvara oči“, objašnjava uspeh ove knjige i njenog autora: „Ovaj roman pripada onoj vrsti književnosti koja je, čini se, potpuno izgubljena od propasti SSSR-a. Imali smo divnu galaksiju bikulturalnih pisaca koji su pripadali jednoj od etničkih grupa koje su naseljavale carstvo, ali su pisali na ruskom. Fazil Iskander, Jurij Ritheu, Anatolij Kim, Olžas Sulejmenov, Čingiz Ajtmatov... Tradicije ove škole su duboko poznavanje nacionalnog materijala, ljubav prema svom narodu, odnos pun dostojanstva i poštovanja prema ljudima druge nacionalnosti, delikatan dodir sa folklorom. Čini se da neće biti nastavka ovog, nestalog kontinenta. Ali dogodio se rijedak i radostan događaj - došla je nova prozaistkinja, mlada Tatarka Guzel Yakhina i lako se pridružila redovima ovih majstora.”
Problemi romana "Zulejha otvara oči"
O čemu se radi u ovom romanu koji je dobio tako visoke pohvale i stručnjaka i čitalaca? Sama autorka, u razgovoru sa dopisnicima raznih novina i časopisa, kaže ovo:„Ovo djelo, vjerovatno, prije svega, govori o ženi i njenoj sudbini, o tome kako se od potlačenog stvorenja junakinja pretvara u pravu osobu, pronalazi sebe, počinje novi zivot, dok se čini da je život gotov. I drugu ideju – da svaka nesreća, svaka tuga, pa i najveća, može sadržavati sjeme buduće sreće – također sam želio da izrazim ovu ideju.”
Naravno da jeste glavno pitanje roman. Ali uz ovaj problem, roman duboko otkriva i druge: problem razvlaštenja, koji je zapravo zahvatio mnoge ljude u našoj zemlji, problem odnosa između muškaraca i žena, „položaj žene u muslimanskom svijetu i na sovjetskom prostoru “, potisnuta inteligencija, majčinska samopožrtvovanost, sposobnost da se ne izgubite u nehumanim uslovima Gulag. Ovo je također roman o hrabrosti i ljudskim vrijednostima. Jednom riječju, ovo je roman o strašne stranice istorija naše zemlje i njenog naroda, koji je pretrpeo mnoga iskušenja u prošlom veku: ratove, glad, razaranja, kolektivizaciju, političke represije, tokom kojeg su ponižavani i uništavani najbolji od najboljih, koji nisu imali pojma da se bore protiv svog naroda. Stotine hiljada mučenih, streljanih, ubijenih partijskih članova, milioni seljaka koji su bili žrtve razvlaštenja, maršala i generala, naučnika i pesnika, pisaca i umetnika koji su istinski odani domovini. I ovo je roman o njima.
Mnogo puta sam čuo da je to bio period kada je otac prokazivao sina, muž svoju ženu i obrnuto, komšija je prozivao komšiju... Strašno vreme. Svaki je bio za sebe, lako je pregazio život drugog, uništavajući ljudske sudbine. U romanu “Zulejha otvara oči” to su bivši zatvorenik Gorelov, koji je osudio svoj narod, Zinovy Tsygan, koji je svoju karijeru izgradio na kriminalnim aktivnostima. I Grunya i njen partner Stepan, koji su, zarad dodatnog prostora u zajedničkom stanu, napisali prijavu protiv profesora Kazanskog univerziteta Wolfa Karloviča Leibea, koji u trenutku hapšenja nije shvatio kakve su podlosti prema njemu počinili. one koje je smatrao bliskim ljudima.
Takođe je važno priča, vezano za razvoj odnosa između Zulejhe i Ivana Ignatova. Ivan Ignatov - komandant "Crvene horde", kako Zuleikha naziva sve one koji su došli u Yulbash radi razvlaštenja lokalno stanovništvo, uključujući njenog supruga Murtazu. On je taj koji ubija Murtazu, ali i spasava Zulejhu kada se ona nađe u ledenoj vodi Angare, sastavlja potvrdu i daje novac Juzufu, Zulejhinom sinu, kako bi tajno otišao iz sibirskog sela Semruk u Lenjingrad. da ispuni svoj san. Možda je on jedini od radnika GPU-a koji je dopratio „narodne neprijatelje“ do njihovog mjesta progonstva koji ostaje Čovjek. Ignatov se više puta uhvati kako misli da mu je žao Zulejhe. Precrtavajući usput uhapšene sa spiska poginulih, "ne vidi slova, već lica". Sve češće mentalno osuđuje sebe. Spašavanje Zulejhinog života činilo mu se kao oprost za smrt onih koje je zaključao na barži i nije mogao otvoriti bravu da ih oslobodi kada je barka potonula. Tamo, u Sibiru, počeo se osjećati odgovornim za 29 preživjelih migranata, uključujući Ruse i Tatare, Čuvaše i Mordvine, Mariju, Grbu, Gruzijca i Nijemca Leibea. Mnogi od njih su razumjeli Ignatovljevo stanje duha, pomogli mu i jednom ga spasili od smrti. A za Zulejku je vremenom postao „dobra osoba“.
Sudbina Ignatova je dokaz da sve u životu zavisi samo od same osobe. U istim uslovima i usponima i padovima života neki gube svoj ljudski izgled, dok drugi ostaju ljudi.
Zanimljiva je i sudbina predstavnika inteligencije, koji se ne gube ovdje, u zabačenoj tajgi. Profesor Leibe ispunjava svoju liječničku dužnost - liječi ljude, vraća ih u život, ne žaleći se na poteškoće. Umjetnik Ikonikov nastavlja da slika i kada ne radi na propagandnim slikama kluba.“na platnima su mu na raspolaganju neke od njegovih slika.” Posjedujući profesionalno, pa i fotografsko pamćenje, slikao je Pariz, Moskvu, Sankt Peterburg, sve što mu je bilo drago i blisko. Takođe je upoznao Zulejhinog sina Juzufa sa crtanjem. I Isabella podučava dječaka francuski. Ribar Luka, koji je Yuzufu ostavio čamac, jednoruki Avdej– oni su veoma različiti, ti imigranti. I obični radnici, i seljaci, i kreativna i naučna inteligencija, uspjeli su preživjeti, nisu se slomili i mogli su ostati ljudi.
Sudbine svih ovih heroja usko su povezane sa sudbinom glavni lik, Zuleikhi.
Ovo je težak put za mnoge...
Zuleikha na putu preporoda
Ko je ona, naša heroina? Zašto njen život izaziva interesovanje naših čitalaca? Po mom mišljenju, sudbina Zuleikhe odražava sudbinu mnogih sovjetskih žena tog perioda.
Imala je samo 15 godina kada se udala za 45-godišnjeg Murtazu, u čijem braku nikada nije doživjela ni žensku ni majčinsku sreću. Muž je nije volio, tukao, ponižavao. Za petnaest godina zajednički život Navikla se na pomisao da joj je mjesto na grudima, da nema pravo proturječiti svom mužu, da mora ispuniti sve hirove svoje svekrve, Upyrikhe, kako ju je Zulejha zvala k sebi. Vrijeđala ju je na način na koji nju nije uvrijedio ni Murtaza. “Gruli korijen truli, a zdrav živi”, rekla je Upyrikha, zamjerajući snaji što je rodila samo djevojčice. Bilo ih je četvero: Shamsia, Firuza, Khalida, Sabida. Svi su umrli, za šta ju je okrivila svekrva Zulejha. I sama Zuleikha, polugladna, potajno je uzela nešto jestivo iz kuće od svog muža kako bi umirila duhove groblja. “Ugoditi duhu nije lak zadatak. Morate znati koji duh šta voli. Živim u hodniku bichura , na primjer, je nepretenciozan. Ako joj stavite par neopranih tanjira sa ostacima kaše ili supe, ona će to noću polizati i biti sretna. Bath bichura je hirovitija, dajte joj orašaste plodove ili sjemenke. Duh štale voli brašno, duh kapije voli zgnječeno ljuske od jaja. Ali duh predgrađa je sladak. Tako me je majka naučila.” Molila se duhu groblja da “pazi na grobove njenih kćeri, pokrije ih toplijim snijegom i otjera zle duhove”.
Sa trideset je izgledala mršavo, uglato, "mokro pile", kako ju je nazvao muž. Sa smrću njenog muža (Ignatov ga ubija), Zulejhin udeo u suđenjima kao ženi kulaka. Ona se ne opravdava, niko se za nju ne brani, iako svi u selu znaju kako je živela. Napuštajući Yulbash, Zuleikha još ne zna kakva je iskušenja čekaju. Ali od tog trenutka počinje njen put u novi život. Nije slučajno što se selo zove Yulbash: u prevodu na ruski to znači „početak puta“. Ovo će biti put od potlačene seljanke do slobodne žene.
Slika puta se provlači kroz cijeli rad. Ovo je put kako u doslovnom smislu: putovanje na konju, vozom, na barži, tako i figurativno: unutrašnji put oživljavanja same Zuleikhe. Međutim, svuda je prati smrt: smrt njenih kćeri, muža i saputnika.
Da li je imala sreće, Zulejka? Da! Najvjerovatnije je imala sreće zbog muke koja ju je ranije zadesila. Kakva je to sreća: na put je poslata nešto ranije, kada je izbila epidemija tifusa, preživjela je u kočiji “prepunom ljudski životi“, nije se udavila sa drugima u Hangaru, naučila je šta je ljubav. Glavna stvar je da joj je sudbina dala sina u čije rođenje nije vjerovala. Tačnije, nije vjerovala da će dijete preživjeti. Njegovom pojavom došao je i prvi osjećaj sreće. Da, bolio me stomak od gladi, ali mi je duša pevala, a „srce mi je kucalo jednim imenom: Juzuf“. U tome je imala i sreće na svom novom životni put sreo profesora Leibea, koji ju je isporučio na putu, a zatim više puta spasio bolesnog Yuzufa od smrti. Pored nje su bili oni koji su je doživljavali kao ženu i prijatelja, koji su joj pomogli da postane jaka zena, sposobna da se zauzme i za sebe i za svog sina.
Zuleikha je postala prava majka. Išla je u lov zajedno sa muškarcima, snabdevala artelu mesom, dostavljala ručkove drvosečama, ribala večernje vrijeme bolničkim odjeljenjima, prala zavoje, ali nikada nije zaboravila svog sina, tačnije, sve je radila za njega, svog Juzufa, koji je postao smisao njenog života.
Poput prave majke, bila je spremna da se odrekne lične sreće sa Ivanom Ignatovom kada je saznala da joj se sin izgubio u tajgi. Nisu je se bojali ni vukovi ni medvjedi. Osjećajući se krivom prema svom sinu, klečala je uz njegov krevet četiri dana dok je bio u delirijumu.
Zulejhini pogledi na životni standard su se takođe promenili. Počela je manje moliti, ali ne zato što je prestala vjerovati u Allaha, već zato što je počela više shvaćati da je njen spas u njoj samoj. Sada se „činilo glupo da troši dragocjene minute života na sjećanja na mrtve.” Sada se više nije bojala Upyrikhe, koja joj je došla u snu i, vrijeđajući je, kao i prije, nagovijestila je nevolju.
Zulejhi nije bilo lako da donese odluku da pusti sina. ispraćajući ga,« Zulejka viri, naprežući svoju oštru lovačku viziju. Dječak stoji u čamcu i očajnički maše rukama prema njoj - tamna kosa je raščupana, uši pucaju, preplanule ruke su tanke, lomljive, golih koljena sa tamnim ogrebotinama: sedmogodišnji Juzuf je ostavlja, otpliva, oprašta se. Ona vrišti, podiže ruke, otvara dlanove - sine! I maše i maše sa obe ruke - tako snažno, široko, besno da će da poleti... Čamac se udaljava, postaje manji - i njegove oči vide dečaka bolje, jasnije, jasnije. Ona maše dok njegovo blijedo lice ne nestane iza ogromnog brda. I još mnogo toga nakon toga, dugo mašući.
Zulejha će lutati, ne primećujući vreme i put, pokušavajući da ne diše, kako ne bi pojačala bol.”
"Zulejha otvara oči." Naslov djela sadrži cijeli smisao romana: Zulejha, potištena, mračna, neobrazovana, ponižena i uvrijeđena žena, postala je snažna i slobodna.
Kakva će biti njena sudbina? Kakva će biti sudbina vašeg sina? Pitanje ostaje otvoreno.
Sama Guzel Yakhina kaže da nastavka romana neće biti: „Priznajem, u početku sam htela da produžim priču dalje - da napravim još jedno poglavlje o modernosti, gde bi se 85-godišnji Yuzuf vratio u Semruk, u mesta njegovo djetinjstvo. Iz ovog poglavlja saznali bismo životnu priču Jusufa – kako je stigao u Lenjingrad, postao umjetnik, a zatim emigrirao u Francusku. Nikada više nije vidio svoju majku Zuleikhu. Ali onda sam ipak odlučio da ovo poglavlje ne uključim u konačni tekst romana – izgledalo je neorganski.”
To je vjerovatno tačno. U najmanju ruku, moramo uzeti u obzir mišljenje autora.
Pogovor
Kako će se „život“ romana razvijati u budućnosti? Mislim da je odgovor jasan: to će biti duga i divna sudbina. Takve knjige ne nestaju bez traga. Svojom svežinom i dubinom sadržaja privlače pažnju sve većeg broja čitalaca.
Čitajući intervju sa Guzel Yakhina u novinama „Republika Tatarstan“ br. 165 od 19. novembra 2015. godine, saznao sam da je delo prvobitno napisano kao scenario, da bi potom scenario prerastao u roman. Autor ne isključuje mogućnost snimanja filma prema materijalu romana. „Ova priča ima potencijal za 4-8 epizoda“, kaže Guzel Yakhina. Mislim da ako se to ostvari, film će izazvati ništa manje interesovanje od romana.
Korišteni izvori
- Smirnova N. Briljantan debi Guzel Yakhina. Novine "Republika Tatarstan", 19. novembar 2015, str.
Roman Guzel Yakhina "Zuleikha otvara oči" opisuje težak period u istoriji naše zemlje - 30-40-e godine 20. vijeka. Mnogo je romana napisano o represiji, egzilu i razvlaštenju, svako ima svoj stav prema ovim događajima, ali Guzel Yakhina je uspjela vrlo otvoreno i duboko opisati iskustva jedne žene u tom teškom periodu.
Tatarka Zulejha živi sa mužem tiraninom koji je često tuče i mrzovoljnom svekrvom. Žena je od jutra do mraka prinuđena da naporno radi, ali ne poznaje drugi život i zato prihvata sve kako jeste. Negde iznutra čak misli da ima dobar muž.
1930. je i promjene se događaju u cijeloj zemlji. Njen muž se protivio kolektivizaciji, zbog čega je i ubijen. Sama Zulejha je poslata u progonstvo u Sibir. Ona ne poznaje drugi život, navikla je na poniženje i naporan rad i zato žali što je ovo sada izgubljeno. Ali dok je u vozu upoznaje nove ljude. Među onima koji s njom idu u izgnanstvo, vidi inteligentne ljude iz severne prestonice, umetnika, naučnika, profesora i kriminalca. Kao da joj se oči otvaraju za novi život. Ona shvata da ide u izgnanstvo i naravno ne misli da će se to desiti. srećno vreme. Međutim, ona shvaća da život može ići drugačije, a ne da se sastoji od rezignirane pokornosti i robovskog rada. Zuleikha napominje da je moguće živjeti u skladu sa svojim željama, iako to zahtijeva određenu odgovornost. To je novo razumijevanje koje joj daje snagu da se izbori s poteškoćama koje je čekaju u izbjeglištvu.
U romanu je pisac nevjerovatno jasno opisao misli i iskustva obične Tatarske žene, kako su se njeni pogledi i osjećaji promijenili. Glavni lik sadrži slike svih ljudi koji su patili od represije i razvlaštenja. Osjećate je prema njoj kroz cijelu priču. Knjiga je veoma dramatična, ali zato ide duboko u dušu.
Na našoj web stranici možete besplatno i bez registracije preuzeti knjigu "Zulejha otvara oči" Guzel Yakhin u fb2, rtf, epub, pdf, txt formatu, pročitati knjigu na mreži ili kupiti knjigu u online prodavnici.
Knjiga Guzel Yakhina brzo je postala popularna i našla svoje čitaoce. Retko se dešava da prva knjiga pisca bude toliko zanimljiva i čitaocima i kritičarima, ali je upravo tako.
Preuzmite ili pročitajte Zulejha otvara oči fb2
Na našem portalu možete preuzeti knjige u fb2 ili rtf formatu. Ili koristite naš online čitač za čitanje, koji će se prilagoditi ekranu i rezoluciji vašeg uređaja.
O knjizi
Posebno je vredno istaći prvo poglavlje u knjizi, koje se zove “Jedan dan”. Ovo poglavlje opisuje običan dan glavnog lika, tridesetogodišnje žene Zulejhe. Zuleikha dolazi iz malog tatarskog sela i udata je za čovjeka po imenu Murtaz.
Opisani dan je do vrha ispunjen emocijama. Zuleikha osjeća strah, osjeća ropski rad, udovoljava svom grubom mužu i njegovoj majci na svaki mogući način, osjeća patološki umor, ali razumije da nema prilike da se odmori.
Zuleikha prvo ukrade sljez u vlastitoj kući, zatim odlazi sa mužem u šumu i cijepa drva za ogrjev, nakon čega ukradeni sljez žrtvuje duhu, kako bi on razgovarao sa duhom groblja i on bi se pobrinuo za njene ćerke. Zulejhine kćeri su njena jedina radost, ali su već mrtve. Nakon rituala grije kupatilo, pere svekrvu, poslušno prima batine od muža i onda mu udovoljava.
Guzel Yakhina je besprijekorno prenijela Zuleikhina iskustva; ona osjeća očaj ove žene svakom ćelijom svog tijela.
U knjizi, ono što je najupečatljivije je da Zuleikha ne razumije da joj se događa fizičko i moralno nasilje. Ona tako živi jer je navikla na to, a ni ne sluti da može biti drugačije.
U razvoju zapleta, službenik GPE Ignatov ubija Zuleikhinog muža kada se on nasilno bori protiv kolektivizacije. Nakon toga, Zuleikha je deportovana u Sibir, zajedno sa drugim lišenim licima. Paradoksalno, Zuleikha promašuje prošli život Da, bila je nevjerovatno teška, ali razumljiva i nije zahtijevala nikakve odluke od nje. Ali već na putu za Sibir, heroina upoznaje Konstantina Arnoldoviča, naučnika iz Lenjingrada, i njegovu suprugu po imenu Izabelu, kao i Ikonikova, umetnika koji radi, Leibija, ludog naučnika poreklom iz Kazanja, i Gorelova, čoveka koji ima već odslužio na mjestima koja nisu tako udaljena. Zuleikha počinje shvaćati koliko je svijet ogroman i da se vrti samo oko njenog muža i svekrve; u ovom svijetu morate preuzeti odgovornost za svoj život, razmišljati samostalno, a ne samo poslušno slušati i slijediti upute .
Knjiga “Zulejha otvara oči” donijela je njenoj autorici Guzel Yakhina nagradu “Velika knjiga”; kao što je već spomenuto, ovo je vrlo rijetko za prvu knjigu.
Djelo detaljno opisuje historiju razvlaštenja Tatarstana, povijest sibirskih logora, priče o životima ljudi koji su počinili politički zločin i njihovih nadzornika. Djelo priča priču, životnu priču, našlo je svoje čitaoce, što znači da djelo nije napisano uzalud.
Vrijedi obratiti pažnju i na činjenicu da je ova knjiga osvojila mnoge literarni konkursi i projekti u Rusiji. Radnja knjige nije toliko komplikovana, jednostavno pokazuje težak život obična Tatarka sa sela, ali ova priča je stvarna, pokazuje da se ne treba plašiti da promenite svoj život na bolje.
Ruski kritičari neočekivano su prihvatili rad nadobudnog pisca, ali ima i onih koji ga kritikuju. Jasno je samo jedno, mišljenje o romanu je dvosmisleno, ali ne ostavlja ravnodušnim ni čitaoce, pa ni kritičare, navodi roman.
Zulejha će očarati običnog čoveka svojom iskrenošću, roman vas drži u neizvesnosti i vredan je pažnje. Knjiga, dok je čitate, tjera vas da razmišljate samo o Zuleikhi. Roman vas podstiče da mentalno postavljate pitanja glavnom liku, a da sami tražite odgovore na njih. Posebno sentimentalni čitaoci će proliti mnogo suza dok čitaju prvo poglavlje knjige iznova i iznova.
Recenzent knjige
Katerina Maas
Krajem prošle godine, debitantski roman mlade tatarske spisateljice Guzel Yakhina, koji je sa velikom razlikom nadmašio još dvojicu finalista, zauzeo je prvo mjesto na nagradi Big Book Award.
Priča o prognanoj Zuleikhi u većini je kritika nazvana ni manje ni više nego "ozbiljnim epom", a neki recenzenti su ukazali na sveobuhvatan opis ženskog iskustva kao jednu od glavnih prednosti romana.
Nažalost, heroina nikada nije otvorila oči.
U središtu priče je Zulejha, žena bogatog tatarskog seljaka. Stjecajem okolnosti, ostavljena bez muža i ikakve podrške, našla se među ostalim prognanima koji su poslani na dotad neistražene teritorije na “popravak”.
Sudeći po naslovu knjige, junakinja je na tom putu morala doživjeti moralni i intelektualni preporod i rasti kao ličnost. Međutim, prema raznih razloga ne samo da se to ne dešava, već se ispostavlja da je knjiga mešavina pokušaja da se kaže to i to, a ne pokušaj da se prenese presudni trenutak doba kroz sudbinu pojedinca.
S jedne strane, u prvoj trećini knjige, Yakhina je uspjela održati i ritam i raspoloženje naracije. Živopisne, gotovo Tarantinove slike; bioskopska prezentacija Svakodnevni životžena seljanka (nema vremena za tradicionalne vrijednosti, volio bih da ostanem živ); temeljni užas gladi i stotinu drugih nepoznatih opasnosti koje čovjeka čekaju na svakom koraku - sve to čitaoca bukvalno zatrpava lavinom od prvih stranica.
Zuleikha doživljava svijet kao nešto što postoji samo po sebi i što se ne može opisati. Ovo je pogled potpuno uplašene žrtve duge godine nasilje - junakinja može samo ponizno prihvatiti udarce sudbine i, koliko je to moguće, izbjegavati one najmoćnije. Ona ne vidi obrasce, ne razumije razloge i preduslove, ne može analizirati situaciju i izvući bilo kakve zaključke. Štoviše, Zuleikha sebe ne doživljava kao subjekta, osobu sposobnu za samostalne odluke i postupke - iako podsvjesno osjeća da bi mogla.
Čitaoci se, zajedno sa Zuleikhom, smrzavaju od užasa slušajući priče njene svekrve o vremenima velike gladi; zajedno sa heroinom pokušavaju da se sakriju od njenog muža, koji je odlučio da "nauči" svoju ženu, a osjećati gađenje tokom scena silovanja. U isto vrijeme, pisac je dobro mogao prenijeti i podijeliti stajalište autora i heroine: Zuleikha nije u stanju da ocijeni ono što joj se događa kao nasilje, a autor, kojeg predstavlja Yakhina, istovremeno vrijeme daje potpuno jasnu procjenu onoga što se dešava.
Ali čim radnja napusti zatvoreni ekosistem sela, Zuleikha gubi svoju poziciju heroine romana, i nalazi se kao jedan od tri lika između kojih će vrijeme biti podijeljeno na preostalim stranicama knjige. Pisac je propustio da u priču uvede još dva lika – veoma važna za priču uopšte i za heroinu posebno – na način da je fokus ostao na Zulejhi. Time se razbija izgrađeni narativni slijed i ne dozvoljava da roman postane istinski sveobuhvatan opis ženskog iskustva.
Samo se nastajuća subjektivnost junakinje momentalno zaboravlja, a do izražaja dolaze doživljaji i promišljanja dva muška lika. Štaviše, Zuleikha se nalazi u poziciji objekta u odnosu na novo vršioci dužnosti- nestaju svi preduslovi za formiranje ličnosti, heroina opet ili izaziva plemenite duše nagona kod jednog junaka, ili blesak razuma u mraku ludila kod drugog. Osim toga, postoje dvije stvari koje su mogle biti centralne u knjizi o iskustvima žena, ali nisu. I zašto?
Jedan od najvažnijih trenutaka u životu junakinje - porođaj - opisuje se sa stajališta doktora, štoviše, postaje neka vrsta prekretnica u životu muškog lika. Ali ne žensko. Nikoga, uključujući pisca, ne zanima šta sama junakinja misli o onome što se dogodilo - i to je čudno, jer se u prvoj trećini romana Yakhina detaljno bavi mislima i osjećajima mlade žene koja je izgubila četiri bebe. rođen od silovatelja. A gde je sve ovo? Do kraja knjige, Zulejha će služiti samo kao predmet žudnje za komandanta, predmet sažaljenja za prognane i mesto za distribuciju hrane za njenog sina. Ženski lik ponovo svedena na funkciju kojoj služi - kako u pogledu odnosa likova u knjizi tako i sa stanovišta naracije.
U tom smislu, drugi dio romana dolazi u nesklad s prvim: dajući junakinji sablasnu priliku da stekne samosvijest, Yakhina gubi nit naracije, gubi se u pokušaju da govori o svakom trećerazrednom liku. , i općenito je stalno ometan. Osim toga, radnja stalno skače jednu godinu, pa sedam godina unaprijed, i to otežava izgradnju slike lični rast heroine. Dobar početak je uništen pretvaranjem da smo epski, a kao rezultat smo dobili još jedan film, Bila jednom žena.
Jedna od rijetkih - pored bujnih slika prvog dijela romana - prednosti knjige, koju jednostavno moram spomenuti: Yakhina je vrlo precizno uspjela uhvatiti svu nedosljednost borbe šakama. Formalno, Zulejha se smatra kulakom, ali u stvari, nije li ona veoma potlačena? tamni deo društva, za čije se oslobođenje bori njegov nadzornik? Možda bi bilo zanimljivije pročitati o razvoju ovog sukoba između deklariranog i stvarnog stanja stvari. Ali ono što je, to jest: ovo je vrlo neujednačen roman, u kojem se miješaju kritika kolektivizacije i preseljavanja naroda, pokušaj da se govori o iskustvu žena u izbjeglištvu i borba spisateljice sa samom sobom.
Guzel Yakhina
Zulejha otvara oči
Knjiga je objavljena po ugovoru sa književnom agencijom ELKOST Intl.
© Yakhina G. Sh.
© Izdavačka kuća AST doo
Ljubav i nežnost u paklu
Ovaj roman pripada onoj vrsti književnosti koja je, čini se, potpuno izgubljena od raspada SSSR-a. Imali smo divnu galaksiju bikulturalnih pisaca koji su pripadali jednoj od etničkih grupa koje su naseljavale carstvo, ali su pisali na ruskom. Fazil Iskander, Jurij Ritheu, Anatolij Kim, Olžas Sulejmenov, Čingiz Ajtmatov... Tradicije ove škole su duboko poznavanje nacionalnog materijala, ljubav prema svom narodu, odnos pun dostojanstva i poštovanja prema ljudima druge nacionalnosti, delikatan dodir sa folklorom. Čini se da neće biti nastavka ovog, nestalog kontinenta. Ali dogodio se rijedak i radostan događaj - došla je nova prozaistkinja, mlada Tatarka Guzel Yakhina i lako se pridružila redovima ovih majstora.
Roman “Zulejha otvara oči” je veličanstven prvenac. Ima glavni kvalitet prave književnosti - ide pravo u srce. Priča o sudbini glavne junakinje, tatarske seljanke iz vremena dezaviranja, odiše takvom autentičnošću, pouzdanošću i šarmom, kakvi se posljednjih decenija ne sreću tako često u ogromnom toku moderne proze.
Donekle filmski stil pripovijedanja pojačava dramatičnost radnje i svjetlinu slika, a novinarski stil ne samo da ne uništava narativ, već se, naprotiv, pokazuje kao prednost romana. Autor vraća čitaoca književnosti preciznog zapažanja, suptilne psihologije i, što je najvažnije, onoj ljubavi, bez koje se i najtalentovaniji pisci pretvaraju u hladne zapisivače bolesti tog vremena. izraz " ženske književnosti” nosi prezirnu konotaciju, uglavnom zbog muške kritike. U međuvremenu, žene su tek u dvadesetom veku savladale profesije koje su do tada smatrane muškim: doktorke, učiteljice, naučnike, pisce. Loši romani Tokom postojanja žanra, muškarci su pisali stotine puta više od žena, i teško je osporiti ovu činjenicu. Roman Guzel Yakhina je, bez sumnje, ženski. O ženskoj moći i ženska slabost, o svetom majčinstvu ne u pozadini engleskog vrtića, već u pozadini radnog logora, paklenog utočišta kojeg je osmislio jedan od najvećih zlikovaca čovječanstva. A za mene ostaje misterija kako je mlada autorka uspela da stvori tako snažno delo koje veliča ljubav i nežnost u paklu... Od srca čestitam autoru na divnoj premijeri, a čitaocima na veličanstvenoj prozi. Ovo je briljantan početak.
Lyudmila Ulitskaya
Prvi dio
Mokra piletina
Jednog dana
Zulejha otvara oči. Mračno je kao u podrumu. Guske pospano uzdišu iza tanke zavjese. Jednomjesečno ždrebe šamara usnama, tražeći majčino vime. Izvan prozora na čelu sobe tupi jecaj januarske snježne oluje. Ali ne duva iz pukotina - zahvaljujući Murtazi, zalio sam prozore prije nego što je hladno. Murtaza je dobar domaćin. I dobar muž. S muške strane hrče glasno i bogato. Čvrsto spavaj, prije zore je najdublji san.
Vrijeme je. Allahu dž.š., ispunimo svoje planove - neka se niko ne probudi.
Zulejha tiho spušta jednu bosu nogu na pod, pa drugu, oslanja se na peć i ustaje. Preko noći se ohladilo, toplina je nestala, a hladan pod mi je opekao stopala. Ne možete obući cipele - nećete moći tiho hodati u filcanim čizmama, neka podna daska će škripati. U redu je, Zulejka će biti strpljiva. Držeći ruku na gruboj strani peći, kreće prema izlazu iz ženskog odaja. Ovdje je usko i skučeno, ali ona pamti svaki ćošak, svaku izbočinu — pola života klizila je naprijed-nazad kao klatno, po cijele dane: od kazana do muške polovice s punim i vrućim zdjelama, od muške polovine nazad sa praznim i hladnim.
Koliko je godina u braku? Petnaest od tvojih trideset? Ovo je čak više od pola mog života, vjerovatno. Morat ćete pitati Murtazu kad je raspoložen - neka izračuna.
Nemojte se spotaknuti o tepih. Ne udarajte bosom nogom o kovana prsa na desnoj strani zida. Pređite preko škripave daske na krivini peći. Nečujno se provuci iza calico charshau koji odvaja ženski dio kolibe od muškog... Sada vrata nisu daleko.
Murtazino hrkanje je bliže. Spavaj, spavaj za Allaha. Žena ne treba da se krije od muža, ali šta da se radi - mora.
Sada je glavna stvar ne buditi životinje. Obično spavaju u zimskoj štali, ali po velikoj hladnoći Murtaza naređuje da se mlade životinje i ptice odvedu kući. Guske se ne miču, ali ždrijebe kucnu kopitom, odmahnu glavom - đavo se probudi. Biće dobar konj, osetljiv. Pruža ruku kroz zavjesu, dodiruje baršunastu njušku: smiri se, tvoja. Sa zahvalnošću zavlači nozdrve u dlan - priznao je. Zulejha briše mokre prste o potkošulju i lagano gura vrata ramenom. Čvrsta, presvučena filcom za zimu, jako daje, a kroz pukotinu leti oštar mraz. On pravi korak, prelazeći visoki prag - nije bilo dovoljno da ga odmah zakorači i uznemiri zle duhove, pa-pa! - i nađe se u hodniku. Zatvara vrata i nasloni se leđima na njih.
Slava Allahu, dio puta je završen.
Hladno je u hodniku, kao i napolju - pecka te po koži, košulja te ne greje. Mlazevi ledenog vazduha udarali su u moja bosa stopala kroz pukotine na podu. Ali nije strašno.
Strašna stvar je iza vrata nasuprot.
Ubyrly karchyk- Upyrikha. Zulejha je tako zove u sebi. Slava Svemogućem, svekrva živi sa njima u više kolibi. Murtazina kuća je prostrana, sastoji se od dvije kolibe povezane zajedničkim ulazom. Onog dana kada je četrdesetpetogodišnji Murtaza doveo petnaestogodišnju Zulejhu u kuću, Upyrikha je mučenički na licu odvukla njene brojne škrinje, bale i suđe u gostinjsku kolibu i sve je zauzela. "Ne diraj me!" – prijeteći je vikala sinu kada je pokušao da pomogne oko selidbe. I nisam razgovarao sa njim dva mjeseca. Iste godine počela je brzo i beznadežno da slijepi, a nakon nekog vremena počela je i oglušiti. Nekoliko godina kasnije bila je slijepa i gluva kao kamen. Ali sada je mnogo pričala i nije mogla da prestane.
Niko nije znao koliko je zaista stara. Tražila je stotinu. Murtaza je nedavno sjeo da broji, dugo sjedio - i objavio: njegova majka je u pravu, stvarno ima oko stotinu. Bio je kasno dijete, a sada je skoro starac.
Vampir se obično budi prije svih i iznosi u hodnik svoje brižljivo čuvano blago - elegantnu komornu posudu od mliječno bijelog porculana sa nježno plavim različkama sa strane i otmjenim poklopcem (Murtaza ga je jednom donio kao poklon iz Kazana). Zulejha treba da skoči na poziv svekrve, isprazni i pažljivo opere dragoceni sud - prvo, pre nego što zapali peć, stavi testo i izvede kravu u stado. Teško njoj ako prespava ovo jutarnje buđenje. Za petnaest godina Zulejha je dva puta prespavala - i zabranila sebi da se seća šta se sledeće dogodilo.