Regionalni i etnokulturni pravci u djelovanju obrazovnih organizacija.

Vyzhykyl (bajka) je epsko usmeno djelo, pretežno magične, avanturističke ili svakodnevne prirode, s fantazijskim okruženjem. Priroda priče je uvijek zabavna. Upravo je zabavan i maštovit stav ono što razlikuje bajku od ostalih narativnih žanrova folklora.

Repertoar udmurtskih bajki je bogat i raznolik.Kao i u folkloru drugih naroda, Udmurti imaju bajke: o životinjama, društvene ili kratke priče i magične.

Bajkama danas nazivamo ono što su za prve slušaoce bile lekcije lova, prirodoslovlja, koje su ih naučile da poštuju snagu medvjeda, nazivajući ga „gospodarom šume“, pa čak i obožavajući ga kako bi umirio, pridobio . Međutim, povremeno se može prevariti: snažan je, ali nesofisticiran. Vuk je slabiji od medveda, ali drskiji i gluplji. Osim toga, uvijek je gladan, tačnije, nezasitan. Vuk je toliko glup da ga čak i bezopasne životinje kao što su zec ili koza mogu nadmudriti. Dugorepa lisica Vassa u udmurtskoj bajci je lukava, kao i u bajkama drugih naroda, laska jakima i arogantna slabima, ali je i glupa. Petao, golub, mačka lako ga savladaju.. Vremenom su ove priče prestale da budu lekcije iz prirodne istorije: čovečanstvo je daleko zakoračilo ka pravom znanju. Ali bajke su ostale bajke.Glavni u mitologiji Udmurta bili su Inmar, koji živi na nebu i daje svjetlost i toplinu, i Kyldysin, zaštitnik zemlje, koji ljudima daje kruh i hranu. Postojala su i mnoga druga božanstva. U vodi je gospodar bio Vumurt (voda), Vukuzyo (gospodar vode), Wuperi (duh vode).

Bajkemlađi od bajki o životinjama. Imaju ono što je postigao čovjek, ito,što je do sada izgledalo nerealno. Drugim riječima, bajke oslikavaju narodni san o svemoćnom, svemoćnom čovjeku koji živi na zemlji i osvaja vrijeme, prostor, vatru i vodu. U tome je uspio uz pomoć magijskih sredstava, naslijeđenih radom i dobrodušnošću.

Svijet udmurtske bajke zadivljuje svojom svakodnevicom i fantazijom. Njeni junaci su iskusili glad i hladnoću, nepravdu i prevaru. Boreći se sa oskudicom i neistinom, oni čine čuda: penju se na nebo, spuštaju se pod zemlju, ne gore u vatri, ne dave se u vodi. Zahvaljujući čudesnim predmetima i pomagačima, oni pobjeđuju najjače protivnike. Ove priče odražavaju jednu od prvih faza čovjekove borbe sa zlim silama prirode, pobjedu nad njima neumornog tragača i radnika, bogatstvo duše i moralne lepote njegov.

Junak udmurtske bajke nije kralj i nije princ, nije kralj i nije princ. Najčešće - samo Ivan ili Ivan siromah. Ponekad je to bezimeni vojnik koji je odslužio dugu vojničku službu kod cara i ostao siroče na ovom svijetu: ni kolac, ni aršina, ni groša za kišni dan. I to je ono što je karakteristično: ogorčeni junak nije ogorčen, ne ogorčen, već naprotiv, srce mu je ljubazno i ​​saosećajno, um bistar i bistar, ruke su mu spretne i vešte. Takav heroj se suprotstavlja neprijateljima jakim i moćnim. Da, ne samo da se protivi, već i pobjeđuje, kao, na primjer, u bajkama "Jadni Ivan", "Gundyrinmar i Prok glavar".Neke udmurtske bajke odražavale su tragove davno nestalog matrijarhata. Udmurtska bajka poznaje sliku jakih žena koje muški heroji ne mogu pobijediti u takmičenjima. U bajci "Museim i Marsalim", slika kćeri Vatrenog kralja odražava to doba, kada je žena imala veliku moć i neograničenu moć u društvu.

Smatra se najmlađom od svih bajki u naucirealno ili svakodnevno . Kada je čovjek bio potpuno ovisan o prirodi, kada uspjeh u lovu ili ribolovu ovisio je o njegovom sljedećem sutra, legende, mitovi, priče o životinjama služile su mu kao živa knjiga života, odražavale su njegovo iskustvo. Iskustvo je dopunjeno, a usmena knjiga o njemu je dopunjena. U bajci drevni čovek počinje ne samo da dijeli životno iskustvo, već i sanja o takvim pomagačima, predmetima, takvim vještinama koje bi ga mogle učiniti višestruko jačim i moćnijim. Ali koliko je to bilo daleko od sna - samohodnih cipela - do aviona! Od samorezne sjekire do električne pile Druzhba! San je ostao dug, veoma dug san.

Teme svakodnevnih bajki su izuzetno raznolike. Doslovno za sve prilike, primjer možete pronaći u Udmurtu svakodnevne bajke. Ima među njima i bajki na omiljene teme, imaju svoje omiljene junake. Dakle, u većini bajki teme junakovog braka, sreće, sudbine variraju.

Posebno popularan među Udmurti bajke o pametnom Aldar Ivanu ili Aldaragayu.Ovo je svakako siromašan, ali brz čovjek. Nedavno ga je LopshoPedun pomalo pritiskao. Pred našim očima se dešava zanimljiva priča sa ovim neverovatnim junakom. Rođen je skroman i umjereno aktivan, Sovjetska vlast, ali mnogo prije revolucije, negdje unutar sadašnje Udmurtije.

Kako učenje učiniti najefikasnijim? Koje metode, znači održati interes za učenje? Svima je poznato da je korištenje igračkih trenutaka i lekcija na igriv način, posebno u osnovnim razredima, neophodno sredstvo za aktiviranje kognitivna aktivnost studenti. Posebno su zanimljivi čas-ekskurzija, lekcija-putovanje, lekcija-predstava, lekcija-bajka. Omogućavaju vam da učenje učinite dostupnim, pomaže u povećanju aktivnosti djece. Danas ću govoriti o upotrebi udmurtskih bajki u učionici. književno čitanje u osnovnoj školi. Vješto korištenje tekstova bajki omogućava vam da lekciju učinite svjetlijom, sadržajnijom, zanimljivijom. Izvođenje "bajkovitih" zadataka pomoći će u formiranju motivacije za učenje, team buildingu, timskom radu. Postoji mnogo načina za korištenje bajki. Evo nekih od njih. Ako trebate raditi puno vježbi koje se ponavljaju, morate ih uključiti u igrica u kojoj se izvode za postizanje ciljeva U takvim slučajevima koristim sljedeće metode:

Prijem "Atraktivan cilj". Djeci se može dati cilj - pomoći Noodles Pedunu da povrati svoje dobro ime.

- "Čarobni štapić" - olovka (olovka) se prenosi po razredu slučajnim redoslijedom. Prijenos je praćen govorom u skladu s nekim unaprijed određenim redom-pravilom. Na primjer, odašiljač naziva naziv bajke, priče, priče - jednog od likova u ovom djelu;

Prijem "Fabulous zagonetke. Slagalice imaju za cilj stvaranje kreativnog i na mnogo načina igrivog okruženja. Djeci se mogu ponuditi sljedeći zadaci: - prepričavanje ove epizode bajke prikazane na slici; - opis karaktera; -sastavljanje vlastitog nastavka priče;

Prijem "Poznati heroji u novim okolnostima" Okolnosti mogu biti čisto fantastične, nevjerovatne (životinje žive na letećim tanjirima), a mogu biti i bliske životu djece (uz pomoć čarobni štapić našli u istom kavezu gradskog zoološkog vrta);

Djeca vole da putuju. Stoga tehnika "Putovanje s junakom bajke" neće dopustiti djetetu da dosadi na lekciji. Krenimo na put. Na putu ćemo naići na razne prepreke. Da biste ih savladali, morate biti hrabri, brzi, brzi, pažljivi. Takvi časovi doprinose razvoju interesovanja za predmet, pažnje i empatije prema književnim likovima. U savremenim uslovima preporučljivo je korišćenje računarske tehnologije za unapređenje kognitivne aktivnosti učenika u nastavi i van nastave.

Na časovima vannastavnog čitanja, nakon upoznavanja sa udmurtskim bajkama i likovima iz bajki, djeca crtaju ilustracije za bajke.

Odjel za narodno obrazovanje uprave okruga Karakulinsky

„Putovanje u svijet bajki naroda Udmurta

na časovima vannastavnog čitanja"

Radove su izveli: S.A. Kiryanova

nastavnik osnovna škola

2015

Žanr koji nosi posebno izražajne odlike dječijeg stvaralaštva je zadirkivanje - isaskonyos (od gl. "isaskyns"- zadirkivati). Tizeri su dio gaming folklora. Oni su prilično česti među djecom. Navika davanja nadimaka i uvredljivi nadimci djeca prihvataju od odraslih, ali u djetinjastom okruženju u određenoj mjeri omekšaju. Djeca vole da se zadirkuju i pjevaju podrugljive pjesme. Takve zadirkivačke i podrugljive pjesme predstavljaju posebna vrsta dečije kreativnosti. U početku su to samo rimovani dodaci imenu - nadimci. Ako im dodate neki stih, formira se teaser: "Tanya-bath, rastabanya; Tabande mynym but wai"- "Tanja-banja, rastabanja; Tabani i ti meni daj."

U većini slučajeva, tizeri ismijavaju nečiji izgled: "Opsa, koćarica; Loše koto Mikalya..."- "Opsa, kočar; Trbušasti Nikolaj..." Iako zadirkivanja nisu estetski ugodna, od njih se ne može izostaviti: osuđuju podmuklosti, proždrljivost, lijenost, kao u krivom ogledalu, ukazuju na nedostatke i time doprinose njihovom korekcija.

Zagonetke

Čarolije, čarolije, zavjere

Žanrovi folklora, koji su nastali u različitim vremenima, u umjetničke slike odražavale su faze ljudske spoznaje okolne prirode i društva. Prema njegovim prethrišćanskim vjerovanjima, koja su opstala do 20. vijeka, svu prirodu su naseljavali stvorenja koja su mogla pomoći ili omesti, naškoditi čovjeku. Stoga su se u različitim slučajevima rješavali uz pomoć čarolija, uroka, zavjera, koje su činile poseban izvorni sloj. ritualna poezija, slijedeći utilitarno-magijske ciljeve.

Poreklo i početne funkcije invokacija su veoma ozbiljne i povezane su sa drevnošću paganske mitologije duboko usađen u život ljudi. Ali s vremenom su postali igra, jer im je dodano mnogo zabavnih i smiješnih stvari. U osnovi, takve pjesme-napjevi sastoje se od dva dijela: u prvom - apel suncu, kiši itd .; u drugom - apel da se nešto nagradi za ispunjene zahtjeve ili obrazloženje-motivacija zahtjeva: "Shundye, znoj, znoj; Achim vöyok nyan seto"- "Sunce, izađi, izađi, ja ću ti sam dati hljeb i puter."

U većini poziva, udmurtska djeca se okreću suncu. Sunce od milja zovu "majka", "oblak" - otac. Takve zagonetke obično su se pjevale tokom plivanja, kada bi se nakon dužeg boravka u vodi prehlađene, a sunce se u tom trenutku sakrilo u oblacima. Uz poziv-poziv suncu su obećali prelepu haljinu.

Dijalekatske riječi i oblici riječi često se nalaze u invokacijama: pozivi se razlikuju, na primjer, na majku-sunce ("neney", "anai", "mumi", "neni" itd.), na oca-oblak (" ujak", "tata", "atai" itd.), dok su zapleti zaziva stabilni, gotovo da nisu podložni promjenama.

Osobine lokalnog dijalekta također su utjecale na rečenice-obraćanja životinjama, pticama, insektima. Dakle, u rečenicama upućenim bubamari (zorkacima), ona se zove šta-majke, Pali, tiri-papi itd. Više od 11 naslova ukupno. Oni su odražavali ne samo dijalektalne razlike udmurtskog jezika, već i drevna narodna vjerovanja. Zavjere su bliske čarolijama i prizivanju, ali njihov značaj u umovima ljudi je nešto veći. To je naglašeno i rokovima izvršenja i umjetničke karakteristike, te činjenica da su zavjere bile poznate samo pojedincima: vješticama (tuno), iscjeliteljima (pellyaskis), paganskim sveštenicima (vosyas).

Potkošulje

U dječjem okruženju postojale su i još su očuvane originalne igre riječima - kylyn shudonyos, namijenjene uglavnom prostacima. Potkošulje su u većini slučajeva zasnovane na sazvučjima (rima): "- Kyzpu, shu!; - Kyzpu.; - Tybyr ulad tylpu"; "- Reci, "breza"; - Breza; - Postoji vatra ispod lopatice."

Uobičajeni oblik donjeg rublja je dijalog koji se sastoji od tri stiha. U prvom redu igrač postavlja pitanje, u drugom - ponavlja se riječ koja se traži da se ponovi, a u trećem redu se daje odgovor. Potkošulje su po funkciji slične šalama i komičnim odgovorima. Zabavna igra riječi za stariju djecu je brzo ponavljanje stihova i fraza koje je teško izgovoriti - vrtalice jezika - ӝog veranyos. Zvokalice su izgrađene na aliteracijama i asonancama, doprinose razvoju ispravne artikulacije kod djece, pomažu u ovladavanju karakteristikama svog maternjeg jezika. Pomažu djeci da osjete i razviju govor - jasno i brzo izgovaraju pojedine glasove, riječi i izraze. "Ozy, gozy, kuz gozy; Bakchayn thatcha ozy"- "Dakle, konopac, dugačak konopac; Vilin konjic skače u bašti."

Tekstovi nekih zverki jezika, poput zadirkivanja, ne mogu se prevesti. Prilikom prevođenja na ruski ili druge jezike gubi se bogatstvo zvuka riječi ili pojedinačnih zvukova.

Poslovice i izreke

lore

mitološke legende

Na Udmurtu se ističe nebajkovita proza univerzalni žanr legende, što je verbalni oblik odnosa ljudi prema istorijskoj stvarnosti: mitskoj ili realističkoj. U mitološkim legendama motivi prvog stvaranja, fenomeni bilo kakvih činjenica i stvarnosti stvarnosti prerađeni su u skladu sa kasnom tradicijom sa prevlašću moralnih i etičkih stavova, čime se stvara svojevrsna sinteza narativa koji su arhaični po stavu. , ali kasno u formi. Jedan od jasnim primjerima- priča prema kojoj su se fleke na mjesecu pojavile nakon što je siromašna djevojka koja živi sa zlom maćehom zatražila zaštitu od mjeseca, a ona ju je odvela k sebi kada je djevojčica jedne od božićnih večeri otišla po vodu. Od tada, kažu, stoji tu, a na punom mjesecu jasno se vide i sama djevojka i jaram sa kantama.

Mnogi tekstovi se odnose na biblijske priče i slike, ali je, za razliku od legendarnih legendi, njihov sadržaj usko isprepleten s arhaičnim idejama koje su topile nove utjecaje u loncu tradicije, kao, na primjer, u legendi "O stvaranju svijeta". Njeni heroji jesu Inmar(Vrhovni Bog) i Satana(Sranje). Razmišljajući o stvaranju svijeta, Inmar šalje šejtana da uzme zemlju sa dna okeana. Dajući zemlju Inmaru, šejtan skriva njena zrna iza svojih obraza, ali kada zemlja, po Inmarovoj komandi, počne da raste, on je primoran da je ispljune. Ova činjenica je, prema legendi, uzrok neravnine zemljine površine.

Legendarna predaja

Historijske tradicije

Najbogatiji dio legendi su povijesni, biciklistički radovi oko nekoliko glavnih tema. U udmurtskim istorijskim legendama izdvaja se nekoliko glavnih ciklusa: o najstarijim stanovnicima regije; herojsko-herojski; o naseljavanju i razvoju regiona; legende o razbojnicima, bjeguncima; legende o blagu.

Legende o najstarijim stanovnicima ovog kraja. Glavni likovi ovog ciklusa su divovi - Alangasar(južni Udmurti), divovi - zerpaly(Sjeverni Udmurti). Oni su suprotstavljeni čovjeku u smislu vremena na zemlji, inteligencije i nesposobnosti stvaranja kulturnih vrijednosti. U njihovom portretna karakteristika pažnja je usmjerena na rast i snagu: hodaju kroz šumu kao kroz koprivu; borba sa počupanim drvećem; osoba koja čekićem zabije pčelinju dasku greškom je zamijenjena djetlićem; pregledajte ga na dlanu, stavite u džep ili u njedra. Nemaju odeću, alat, ne znaju da koriste vatru. Grejući se uz vatru, štite se od njene vrućine glinom, mažući noge. Pronašavši stvorenje na zemlji koje zna da radi (gaji hljeb, uzgaja pčele), prisiljeni su napustiti svoja nekadašnja staništa. Odlaze na sjever, pretvarajući se u ogromne gromade, ili umiru u jamama, zakopavajući se živi. Dokaz dugogodišnjeg prisustva divova na određenom području često su nazivi brda - planine i brda ( Alai puffy- peta Alai, Alangasar Gurez- planina Alangazar, Zerpal je legao- brdo / brdo Zerpala). Neravna površina, prema legendi, je zemlja koja je pala sa stopala ili se otresla iz cipela divova.

Alangasar je postao polazna točka za stvaranje dvije vrste slika u udmurtskom folkloru - heroja i mitskih bića. Heroji su postali nasljednici svoje fizičke snage, mitska bića- "um". Prvi su postali likovi u legendama herojsko-bogatirskog ciklusa, a drugi - u mitološkim pričama. Alangasar je u arhaičnoj tradiciji preuveličana slika prošlosti, sjećanje na mitsko, "predljudsko" vrijeme.

Udmurtski batiri

Herojsko-bogatirski ciklus sastoji se od lokalnih varijanti legendi o herojima (batyr/bakatyr< из ст.-тюрк, bagatur- богатырь, военачальник). Северным удмуртам племени runo bili poznati Dondy, Idna, pleme Calmez – Bursin Chunypi, Celta, Mighty Bigra; starosjedioci južnih Udmurta - Zakamsky - Mardan-atai, Ozhmeg, Tuta, Eshtarek.

Neuhvatljiva ideja o divu kao pretku, prisutna u narativima ciklusa "O najstarijim stanovnicima regiona", u ovom ciklusu je zamijenjena jasnom spoznajom da su porijeklo pojedinih klanova heroji-progenitori. , čijim se nazivima dodaju pojmovi srodstva ili društvenog statusa koji određuju njihove funkcije ( atay/buby"predak, djed otac"; vyzhyyyr"glava klana"; exey"princ"; azvetles"vođa, komandant"; budğyman„stariji“, „veliki, veliki“).

Udmurtske legende o herojski heroji dobio lokalni razvoj. Sjeverni Udmurti, na primjer, ne poznaju epske likove južnih regija. Folklor srednje zone Udmurtije ima svoj krug heroja itd. Sakupljači usmenih radova narodna umjetnost nisu zabilježeni epski tekstovi koji bi imali nacionalni prizvuk, odnosno postojali na svim područjima gdje živi starosjedilačko stanovništvo.

Epski (nebajkoviti) tekstovi koji postoje u različitim krajevima i govore o raznim herojima, u međuvremenu imaju zajedničke karakteristike, doprinoseći njihovom objedinjavanju u određene žanrove. Razvili su vlastitu umjetničku formu.

Velika većina epskih tekstova, uz neke izuzetke, pripovijedana je u prozi. Narator vodi svoju priču, kao da se prisjeća davno prošlih događaja. Kao da on sam vjeruje u ono o čemu govori, a tjera svoje slušaoce da vjeruju u ono što je rekao. To stvara poseban stil pripovijedanja. Epizode jedna za drugom nižu se na jednu nit i stvaraju poseban zaplet.

Događaji prikazani u radovima odvijaju se u regiji Kama. Stoga se u tekstovima često pojavljuju slike prirode karakteristične za ovaj kraj - polja i šume, livade i rijeke, planine i doline. Flora i fauna su tipične za ovo područje. Akcija se može odvijati u bilo koje doba dana (jutro, popodne, veče) i godine (ljeto, zima, itd.). Mjesto radnje je, po pravilu, konkretizirano, naznačeno manje-više tačno. Na to jasno ukazuju toponimi koji se nalaze u tekstovima: nazivi naselja, rijeka, jezera, planina, polja itd. Među njima npr. Bijela Kama, Vala, Cap, Kilmez, Toyma, Izh, Pazyal, Mozhga, Dondykar, Karyil, Porshur.

Jedan od najčešće korištenih umjetničkih sredstava je hiperbola, koja se koristi za opisivanje raznih događaja i radnji, posebno pri stvaranju slika junaka. Udmurtski materijal potvrđuje teorijsku poziciju koju su uočili folkloristi - što su se opisani događaji dalje od nas u vremenu dogodili, to je veći stupanj hiperbolizacije činjenica. Iz prirode hiperbole može se grubo utvrditi doba opisanih događaja.

Legenda o "Esh-Tereku" govori o borbi Udmurtskog batira sa Bigerima (Tatarima). U tekstu rada nema podataka koji upućuju na konkretnu stvar istorijskom vremenu. Slične konfliktne situacije bile su moguće tokom perioda Volško-bugarske države (IX-XII vek) i tokom Tatarsko-mongolski jaram(XIII-XVI vek). Analiza hiperbole kao umjetničkog sredstva sugerira da djelo odražava ranije vrijeme unutar navedenih epoha.

Ash-Terek- moćni heroj. On i oružje moraju odgovarati njegovoj snazi. "Istrpao je javor, odlomio grane i savio se u luk - i imao je luk." Bogatiri su „na visokim jeguljama, blizu reke, osnovali nova naselja i tvrđave. Na onim mjestima gdje nisu našli planine za kaznu i tvrđave, zgrabili su brežuljak rukama, podigli ga do veličine planine, a na ovoj planini su se nastanili sa svojim drugovima, istim herojima kao i sami prinčevi.” („Dondinskie bogatyrs“).

U takvim slučajevima hiperbola obavlja i umjetničku i uslužnu funkciju - preuveličavanjem naglašava bilo koju osobinu junaka. Simbolizira moć i snagu klana, čiji je vođa heroj. Slike junaka dobijaju generalizovan karakter: kroz njihova dela i dela ispričan je život cele porodice i plemena. Slike heroja odražavaju period formiranja patrijarhalne porodice, kada je krvno srodstvo ljudi počelo određivati ​​muška linija.

U drevnim legendama, junaci se ponašaju kao tvorci klanova, ali s vremenom se ta njihova funkcija postupno zamagljuje i počinju se pojavljivati ​​kao vođe (toro) klanova. Nakon toga, određeno ime može značiti bilo kojeg muškarca iz ove vrste. Antroponim se postepeno pretvara u etnonim, postaje ime cijelog klana ili plemena. Tako se dogodilo i sa imenima Vatka i Calmez. Legende su nam donijele imena brojnih vođa klanova. To uključuje Dondy, Idna, Gurya, Mardan, Tutoy, Mozhga, Ozhmeg, Pazal i drugi .

Odvojene slike heroja zadržavaju direktne naznake ili nagoveštaje veze s pretkom totema. Dondy se, na primjer, nakon smrti pretvorio u labuda. Reminiscencije na ideje o zoo- ili ornitomorfnoj suštini totemskog pretka je magična sposobnost heroja da se pretvori u životinju ili pticu: da bi osvetio ubijenog brata Bursina, junak Selta se prvo pretvara u medveda, a zatim gavran, i u tom obliku prodire do neprijatelja ili bježi od njih. Slika izgubljena u procesu evolucije, sposobna za reinkarnaciju, u legendama se pretvara u sliku heroja obučenog u kožu pretka totema ili koji ima neku vrstu bunde. Dakle, neizostavan dodatak "ormarije" heroja Bursina je bunda obrubljena dabrovim krznom (moja ku duro bunda). Život heroja, prema legendi, općenito se ne razlikuje od života obični ljudi. Bave se i lovom, ribolovom, poljoprivredom, često su oni ili njihova djeca pokretači ovog ili onog vida gazdovanja ili trgovine. Očigledno, udmurtski heroji već počinju posjedovati imovinu, izraženu u obliku nekakvog nabijenog novca, o čemu svjedoči spominjanje Shorem Kondon(usitnjena grivna), i obavezan atribut svakog naselja - podzemno blago. Nije uzalud motiv skladištenja neizrecivih bogatstava na mjestima naseljavanja junaka jedno od vodećih mjesta u kompoziciji teksta.

Status heroja se mijenja kada neprijateljski susjedi (tušmon - neprijatelj) napadnu njihove teritorije kako bi zauzeli njihovu zemlju. Bogatiri vode u bitkama, za koje im suplemenici u mirnodopskim vremenima odaju počast ili rade na svojim poljima. Kandidati za zemlje svojih klanova su i heroji drugih udmurtskih klanova i susjednih naroda (por - Mari, biger - Tatari, ӟuch - Rusi). Potraga za novim zemljama (kao rezultat poraza u vojnim sukobima ili u mirnim sporovima-takmičenjima: streličarstvo na daljinu, udaranje kvrga) i njihov razvoj također pada na pleća batira.

Položaj heroja u društvu uglavnom je rezultat njihove fizičke moći. Jedan od glavnih motiva legendi ovog ciklusa je motiv junaka koji posjeduju izvanrednu fizička snaga- najbogatiji raznim verzijama koje otkrivaju izgled junaka u specifičnim detaljima. Fizička snaga heroja se manifestuje: u razvlačenju brežuljaka rukom do veličine planine; čišćenje šume golim rukama; bacanje kamenja sa praćki ili cijelih trupaca od naselja do naselja; streličarstvo na 40, 80 ili više milja; proizvodnja alata i oružja neobične veličine i kvaliteta; neobično brzo kretanje; mogućnost prelaska preko humke preko rijeke kako bi se riješio spor oko zemlje i vode. Nevjerovatna snaga heroja može se manifestirati i nakon njihove smrti.

Moćna snaga heroja herojskog ciklusa višestruko je povećana zbog natprirodnih sposobnosti, unaprijed određenih njihovom svećeničko-mađioničarskom suštinom ili stečenih uz pomoć magijskih predmeta ili magijskih pomoćnika. Magična moć heroja nalazi se: u sposobnosti čarobnjaštva i proricanja; u posjedu magičnih predmeta (magične skije - zlatne ili srebrne, divni konji, začarani mač / sablja ili nož / bodež); u vezi sa drugim svetom.

Najslikovitije i iznutra uslovljene natprirodne sposobnosti junaka očituju se u njegovom posjedovanju posebnog konja kao glasnika drugog svijeta. .

Tradicije u predmetu, sadržaju i formi mogu biti različite. Ipak, u nizu tekstova postoje identične epizode koje se rekreiraju istim likovnim tehnikama i pretvaraju u tradicionalne. Promišljanje u folkloru iste vrste događaja istim tradicionalnim metodama stvara motiv. Motivi se uvijek ponavljaju mnogo puta. Kakve god umjetničke tehnike prikazana pojedina epizoda, ona neće postati motiv, neće dobiti tradicionalni zvuk. Motivi karakteristični za udmurtske legende:

Motiv za poređenje osobe sa djetlićem (pticom) ili djetlićem. Udmurti su živjeli u šumskom području od davnina, pa su dobro svjesni navika šumskih ptica. Detlić klesa drvo tražeći hranu. Vredni radnik-djetlić impresionira stanovnika šume, a on, radeći sa sjekirom, počinje da se poredi sa djetlićem. Ovaj motiv karakterističan je za najstarije, kosmogonijske legende koje govore o svemiru, nastanku života i čovjeku. Štaviše, drvosječu porede s djetlićem njegovi mitski protivnici - Alangasar, zerpal, div.

“Mali čovjek je počeo orati zemlju, sjeći šumu, graditi kolibe. Vidio je jednog džinovskog dječaka, uzeo ga u ruku i stavio u džep zajedno sa sjekirom. Vratio se kući i pokazuje majci:

Vidi, majko, kakvog sam detlića ulovio, smrču je izdubio.

A majka mu kaže:

Sine, ovo nije djetlić, ovo je osoba. To znači da ćemo uskoro nestati, samo će takvi živjeti na svijetu. Oni su mali, ali vrijedni; znati voziti pčele i hvatati životinje. Došlo je vrijeme da odemo odavde” („O stvaranju svijeta”).

U svim legendama u kojima se čovek poredi sa djetlićem, divovi odlaze neznano gde, umesto njih, u ovim krajevima ostaju da žive obični ljudi.

Motiv za brzo kretanje. Bogatiri prelaze velike udaljenosti za kratko vreme, ali je ta udaljenost data u granicama realno mogućeg. Junak se kreće pješice, skija ili jaše konja.

“Išao je u lov na 25 milja. Svakog dana, odlazeći od kuće, uzeo je vruću veknu hleba direktno iz rerne, koju nije imao vremena da se ohladi na putu - tako je brzo skijao ”(“ Idna Batyr “).

„Žena mu je isporučila hljeb još vruć, pegasti konj je galopirao 30-40 versta tako brzo da se kruh nije imao vremena ohladiti“ („Yadygar“).

„Zimi su Seltakarski bogataši obukli srebrne skije i otišli do bogataša Karila. Ove skije su bile toliko brze da su u trenu projurile prostorom između ova dva naselja. ("Donda heroji").

Revnovan u poslu, Pazal je bio revan u lovu. Pretrčao je 30 milja od Stare Žikje do seče tako brzo da nije imao vremena da ohladi vrući hleb koji je uzeo za doručak. ("Pazal i Zhuzges").

Vrijeme potrebno za prelazak određene udaljenosti obično se upoređuje sa hlađenjem vrućeg kruha. Odakle je ova slika? Zašto baš hleb? Vrijeme spada u apstraktne pojmove, može se razumjeti i objasniti samo svešću. U davna vremena ljudi su pokušavali da shvate apstraktne koncepte kroz konkretne slike. Osjećao je protok vremena, ali nije mogao to pokazati u satima i minutama. Stoga je uporedio određene periode vremena sa vremenom utrošenim na izvođenje bilo koje operacije u poljoprivreda za samostalan život ili neophodan za završetak nekog fenomena. Poznato je da se vrući hleb iz rerne hladi polako, otprilike u roku od jednog sata. Odavde su batiri za manje od sat vremena prevalili razdaljinu od 25, 30, 40 i više kilometara (vrući kruh nije imao vremena da se ohladi).

Motiv za bacanje teških predmeta. U slučaju konfliktnih situacija između naselja, junaci bacaju teške predmete, a legende ne govore o posljedicama tih operacija. Pripovjedače nije briga šta se dogodilo ljudima iz drugog naselja. U prvi plan se stavlja sama činjenica bacanja utega, odnosno ističe se moćna snaga heroja, njihova želja da brane svoju pravo.

„Dondikarski bogataši često su se svađali sa susjednim bogatašima. Boreći se s njima, bacali su cijele trupce ili velike gvozdene utege u susjedna naselja. Tako su bogataši Guryakar razmjenjivali balvane sa bogatirima Vesyakar, a sa Balezinskim su razmijenili utege od 40 puda. Bogatiri Idnakar bacali su tegove od nekoliko desetina funti na bogataše Sepychkar, a bogatiri Seltakar bacali su balvane na bogataše Idnakar, s kojima su često bili neprijatelji” („Donda Bogatyrs”).

Motiv udaranja neravnina preko rijeke. Udmurtska regija je prepuna mnogih rijeka i potoka, s obje strane kojih se prostiru ogromne livade. U antičko doba rijeke su bile glavno prijevozno sredstvo. Preci Udmurta naselili su se u slivovima rijeka Kilmez, Vala, Iž i drugih. Kontroverzna pitanja nastala su između starinaca i pridošlica zbog mjesta stanovanja, livada i šumskih površina. Ovi sporovi nikada nisu doveli do krvoprolića. Oni su se oduvijek rješavali mirnim nadmetanjem, a jedan od najčešćih tipova je bacanje trna preko rijeke ili jezera.

Ovo takmičenje ne otkriva samo fizičku snagu heroja: ko može udarcem nogom baciti neravninu preko rijeke. Jedan od rivala uvijek ispadne pametniji i lukaviji, odsiječe mu unaprijed namijenjenu kvrgu i, naravno, pobjeđuje. Motiv je zanimljiv po tome što naglašava superiornost razuma nad fizičkom snagom.

Tako se rješava spor između junaka Mardana i Tutoja zbog livada i šuma uz rijeku Valu. “Mardan je tokom noći odsjekao kvrgu i vratio je na mjesto. Naredio je svojim ljudima da urade isto.

U zoru su prepirci otišli na rijeku. Tuta je svom snagom udario nogom u veliku humku. Kljić se odlomio i poletio, a zatim pao na sred rijeke. Tada je Mardan nogom udario svoju posječenu torbu. Ova je dlaka preletjela rijeku i udarila o tlo iza rijeke.” (“Mardan atay i Tutoy”). Konkurencija osvaja pametni Mardan, iako je fizički slabiji od protivnika. I Tutoy je sa svojim narodom (sa svojom vrstom) bio prisiljen napustiti ova mjesta. Ovaj motiv nalazimo i u legendama "Mardan-batyr", "Tutoy i Yantamyr", "Pazal i Zhuzges", "Dva batira - dva brata" i dr.

Motiv takmičenja u streljaštvu. Udmurti su bili dobri lovci od davnina. Među lovačkom opremom, uz ostale sprave, bili su i luk i strijela. Luk može biti i oružje ratnika. Spominje se u legendi o "Eš-Tereku", u nekim legendama o Pugačovu iu drugim tekstovima. Ali scene streljaštva u njima nisu postale tradicionalne. U nekim legendama, streličarstvo se navodi kao način za rješavanje kontroverznih pitanja. Samo snimanje se pretvara u svojevrsno takmičenje, au zapletu teksta stvara poseban motiv.

„Kyvan je pozvao Zavjala u šumu. Oni stoje na planini blizu šume i odatle gledaju ogroman bor na drugoj planini. Kaivan je uzeo strijelu, nategao luk, naciljao bor i rekao:

Ako se ova strijela zabode u bor, neka tamo bude groblje, a s druge strane rijeke - popravka. Mjesta s ove strane rijeke Pozim biće vaša, a s druge strane moja. Granica između mog i vašeg posjeda bit će Pozim.

U redu, neka bude - rekao je Zavyal.

Kaivan je ispalio strijelu i ona se zabila u bor” („Kaivan i Ondra Batyr”).

Sličan motiv nalazimo u legendi "Donda junaci" i još nekima.

Motiv piljenja gomila mostova. Prikamye je zemlja mnogih rijeka i dubokih gudura. Na putevima ima mnogo mostova preko kojih prolaze heroji. Neprijatelji, ne usuđujući se ući s njima u otvorenu bitku, upuštaju se u trik: na putu heroja vidjeli su gomile mostova i postavili zasjedu. Most se ruši, heroji se nađu u teškoj situaciji i često umiru. Ovaj motiv se nalazi u legendama „Kalmez bogatyrs“, „Yadygar“, „Idna batyr“, „Mardan batyr“, „Mozhga batyr“ i niz drugih.

Motiv psovke konja i druge žene. Obično se povezuje s prethodnim motivom. Junak obično jaše na nekoliko (dva, tri) konja, oni, osetivši opasnost, ne idu na varljivi most. Iskošeni konj ne može osjetiti opasnost, junak sjedi na njemu, konj ide do mosta i propada. Zbog pegoglavog konja, junak upada u zamku, zbog čega ga proklinje. Odakle negativan stav čovjeka prema kosim konjima?

Prije usvajanja kršćanstva, Udmurti su ispovijedali pagansku vjeru. Žrtvovali su životinje i ptice svojim paganskim bogovima. Prema preovlađujućim popularnim predodžbama, žrtve bogova moraju biti u strogo određenom odijelu. Nisu mogli prihvatiti šarolike guske, šarolika jagnjad i bikove, ždrebad i sl. Životinje i ptice određene boje, ugodne paganskim bogovima, potpadaju pod zaštitu duhova zaštitnika, koji ih navodno unaprijed upozoravaju na opasnost, štite ih. od nezgoda. Dobrota duha zaštitnika ne odnosi se na živopisne životinje i ptice. Dakle, piebald konjima niko ne daje do znanja o opasnosti koja se približava, oni je ne osjećaju, za što dobijaju kletvu od svojih jahača.

Teška situacija heroja-heroja još je više pogoršana zbog druge žene, koja nije imala vremena da se navikne na postupke i riječi-alegorije svog muža. Junak, idući na put, obično zamoli ženu da mu stavi veknu hleba. Pogača znači lično oružje muža - sablju, sablju itd. Ovo odražava drevnu zabranu (tabu) izgovaranja naziva vrsta oružja naglas. Prva žena je savršeno razumjela svog muža i jasno je ispunila njegov alegorijski zahtjev. Ali junak je primoran da se oženi drugi put. Idući na put, okreće joj se sa istim zahtjevom. Našavši se u teškoj situaciji, počinje da traži svoje oružje u vagonu, ali, osim hleba, ne nalazi ništa i proklinje svoju drugu ženu u srcu. Ovaj motiv je prilično rasprostranjen u udmurtskim epskim legendama:

“Prva žena batira je umrla, on se oženio drugi put. Jednog lijepog dana Mardan se spremio za put, upregnuvši svog konja u kola. Druga žena je zaboravila staviti mač na njega. Pore ​​(Mari) na njegovom putu su sjekle gomile mosta. Njegov iskošeni konj nije se zaustavio ispred mosta. Mardan batyr je zajedno sa svojim konjem pao ispod mosta. Padajući, glasno je viknuo:

Ćelav konj je samo konj kada nema konja; druga žena je samo žena kad nema žene - Pa je Mardan batyr umro. Pogledajmo još nekoliko primjera.

“Misleći da se spasi, počeo je tražiti sablju. Ali umjesto oštro izbrušenog dama, vekna hleba pala je ispod ruke. Mikola je shvatio da je stigla smrt.

Piebald konj nije konj, druga žena nije žena, rekao je, umirući. ("Dva batira - dva brata").

Stilski, formula kletve donekle varira, ali suština ostaje ista - oštro negativan stav prema navedenim objektima.

motiv transformacije. U nekim slučajevima, junak epskih priča, zbog nužde, može se reinkarnirati u drugu sliku. Razlozi za reinkarnaciju mogu biti različiti, ali sama činjenica govori da su ljudi vjerovali u mogućnost takvog fenomena. Ideja o sposobnosti osobe da se pretvori u životinju, pticu ili predmet nastala je na temelju drevnih totemističkih pogleda: tvorac klana može biti totem - životinja, ptica, biljka itd. Totem štiti klan , od toga zavisi dobrobit svih njenih članova. Vjerovalo se da i sama osoba cijenjena u klanu može imati oblik totema.

Motiv pretvaranja u legendu došao je iz narodne bajke, gdje je predstavljen mnogo šire i bogatije. U bajkama je „posebno zanimljiv motiv čudesnog leta s transformacijama. Bježeći od progona, junak se može pretvoriti u životinje, predmete itd., a zauzvrat se i njegovi progonitelji pretvaraju u odgovarajuće slike za nastavak potjere.

U legendama se ovaj motiv tumači nešto drugačije nego u bajkama. Junak, bježeći od potjere, može poprimiti izgled životinje ili ptice, što njegovi progonitelji ne mogu učiniti. Na primjer. Selta bakatyr, napuštajući pore (Mari), pretvara se u medvjeda, zatim u jastreba („Kalmez bogatyrs“).

Na sličan način, batyr Mardan se spašava od pora. Prvo se i on pretvara u medvjeda, zatim u vranu, i ne mogu ga uhvatiti (“Mardan atay i Bija budala”).

Ponekad vođa klana nakon smrti ne odlazi na drugi svijet, već se pretvara u totem zaštitnika. “Dondi je doživio duboku starost. Čim je izdahnuo zadnji dah, pretvoren je u a bijeli labud. Na ovoj slici, činilo se da pokrovitelj Udmurta, koji ga ne zaboravljaju ”(„ Dondy “).

U početku predanja svakako se daje naznaka prošlog vremena, kada se dogodio opisani događaj. U početku se često nalazi riječ "vaškala", što se može prevesti "davno" ili "u antici". Ova riječ ukazuje na drevnost ispričanih činjenica.

Ako govornik želi da naglasi veći stepen recept, ispred reči "vaškala" stavlja prilog stepena "teško" - "veoma". Na početku nekih legendi, riječ "kemala" - "dugo vremena" postaje tradicionalna. U poređenju sa rečju "vaškala", ova reč ukazuje na epohu koja nam je bliža, iako daleko udaljena.

Vrijeme koje nam je bliže označeno je riječju "azlo" - "prije". Time pripovjedač, takoreći, naglašava nedavno prošlo vrijeme. U nekim slučajevima, stepen udaljenosti od nas opisanih događaja nema praktična vrijednost. Na početku nema naznake vremena, za pripovjedača je važna samo činjenica koju on reprodukuje.

Početak udmurtskih legendi obično je lakonski. Ali on postavlja određeni ton i pripovjedaču i slušaocima, kao da im pomaže da se mentalno vrate u eru u kojoj su se odigrali opisani događaji.

Kraj legende sažima sve što je rečeno. Stilski, završetak nije razvio tradicionalni oblik, ali sa stajališta sadržaja (informativnog početka) u njemu se uočava određeni obrazac. Mnoge legende, posebno one herojske, završavaju smrću heroja. U nekim slučajevima i sam heroj umire, doživjevši duboku starost, a ljudi ga žale.

Na kraju, često se drži ideja da je doba heroja pređena faza, a legenda žali zbog toga. Prirodna smrt heroja Idne ispričana je na kraju legende o Dondi. Kako bi ovjekovječio svoje ime, bacio je čini prije svoje smrti: „Princ Idna je uzeo najveći luk, povukao ga četiri puta što je moguće jače i ispalio četiri strijele u četiri strane svijeta, govoreći: „Neka se moje ime zna i poštuje u sebi. to mjesto na koje sam pucao svojim strijelama!

Brojne legende govore o preranoj smrti batira, a sama priča se tu završava. Scena smrti pretvara se u svojevrsni završetak. Junak obično umire u borbi protiv mračnih sila prirode („Eshterek“), u borbi s drugim plemenima („Kondrat batyr“, „Yadygar“) ili tokom sukoba društvenih klasa („Kamit Usmanov“).

U nekim legendama i predanjima, na kraju, stoji kako se život promijenio nakon opisanih događaja, odnosno kako i zašto ljudi pamte činjenice iz davnih vremena.

Početak i završetak stvaraju kompozicioni okvir, zbog čega se djelo doživljava kao jedinstvena umjetnička i integralna legenda određenog sadržaja i forme.

rečenice

Bajke

Kao i u folkloru drugih naroda, Udmurti imaju bajke: o životinjama, društvene ili kratke priče i magične.

Animal Tales

Novelističke priče

Poseban žanr udmurtskog bajkovitog repertoara su kratke priče. Po sadržaju i formi bliski su svakodnevnim humorističnim ili satiričnim pričama. Junaci ovih priča: siromašan i bogat brat, čovjek i gospodin, trgovci, svećenici, pametni i lukavi ljudi - ne rade nevjerovatne stvari, ne bore se s čudovištima, djeluju u običnom svakodnevnom okruženju. Glavno oružje društvenih bajki je smeh: ismevaju ljudske poroke - pohlepu, zavist, tvrdoglavost, glupost, lenjost itd. Novelistička bajka se oslobodila znakova magične fantastike, konvencija bajke o životinjama, drevnih oblika mitoloških pojmova i ideja. Ona, bez alegorija i bilo kojih drugih oblika alegorije, razotkriva duboke društvene kontradikcije, uvjerava slušaoce u nepravednost postojećih društvenih normi.

Bajke

Rhymes

Jedna od komponenti igre odavno je bila brojalačka rima - lydyaskon - svojevrsna poetska minijatura igre, ili, kako je još nazivaju - "preludij igre". Udmurtski izraz "lydyaskon" dolazi od glagola "lydyaskyny" - brojati.

Upravo je prisutnost prikaza odlika žanra i formira njegovu poetiku. Najčešće se koriste kvantitativni i redni brojevi. Upotreba brojeva samo prvih deset očito se objašnjava činjenicom da su ti brojevi najpristupačniji percepciji male djece. Brojanje u brojanju rima se koristi u različite forme. Ponekad prolazi kroz ceo tekst: "Odeg, kyk, kuin, nyyl; Vit, kuat, sedokosi, tyamys; Ukmys, das -; ponosni vojnik potez"- "Jedan, dva, tri, četiri; Pet, šest, sedam, osam; Devet, deset -; Crveni vojnik je izašao." Neke rime za brojanje su vješto izgrađene na principu iskrivljenog brojanja: "Ande, dvands, trinds, quads; Mines, monasi, penokas; Patuljci, deset.". Ova metoda je nastala u vezi s tabuom računa. Zabrana izgovaranja tačnog broja omogućila je uvođenje nejasnih elemenata u sistem brojanja, što je naknadno prirodno uticalo na postavku igre žanra.

U udmurtskim rimama mogu se naći i djela s iskrivljenim tekstom, koja se uglavnom pojavljuju u dvojezičnom okruženju. Očigledno, zbog nepoznavanja drugih jezika, prilikom upotrebe folklornog teksta nisu sve riječi razumljive, pa je njihov oblik najbliži maternjem govoru, uvodi se mješoviti vokabular. Nerazumljive, ali zvučne riječi i fraze privlače djecu, a ona ih oduševljeno pjevaju. Ponekad namjerno idu na iskrivljavanje, nalazeći zadovoljstvo u samom stvaranju riječi. Otuda i pojava nejasnih rima. Nastaju na različite načine: ponavljanjem riječi uz dodatak suglasnika - "ekete-bekete"; zamjenom početnih suglasnika iste riječi - "Cherek-beryoka".

Glavna karakteristika ovog žanra je striktno poštovanje ritma. Ritam nestaje - nestaje i rima za brojanje. U udmurtskim rimama element za organiziranje ritma najčešće je izmjena naglašenih slogova. Uz pomoć asonansi i aliteracija postiže se njihovo intonacijsko svojstvo. U poetskoj liniji udmurtskih rima, koja se sastoji od tri ili četiri riječi, obično postoje najmanje tri ili više aliterativnih zvukova. To doprinosi brzom pamćenju, uči djecu jasnom izgovoru.

Soba za brojanje razvija njuh za jezik, uči poetske karakteristike folklor. Trenutno su brojalice i dalje jedan od najpopularnijih žanrova na dječjem repertoaru. Obogaćeni su novim sadržajima zahvaljujući profesionalnoj kreativnosti. Njihove slike, ritam i dinamiku dječiji pjesnici aktivno koriste u svom radu.

Udmurti su narod u Rusiji, autohtono stanovništvo Udmurtije. Udmurti takođe žive u Tatariji, u Baškiriji, u oblastima Perm, Kirov, Sverdlovsk i Čeljabinsk. Tradicionalno zanimanje Udmurta bila je poljoprivreda i stočarstvo, bavili su se lovom, ribolovom i pčelarstvom. Udmurtska sela nalazila su se duž obala rijeka i bila su mala - nekoliko desetina domaćinstava. Tradicionalna nastamba Udmurta bila je koliba od brvana sa hladnim prolazom pod zabatnim krovom. U dekoraciji stana bilo je mnogo ukrasnih tkanih proizvoda. Udmurtska odjeća šivana je od platna, tkanine i ovčje kože. Brojni su bili ukrasi od perli, perli, novčića.

Narodne priče govore o izmišljenim događajima, ali su povezane sa istorijom i životom naroda. Kao i priče drugih naroda, postoje udmurtske priče o životinjama, magične, herojske, svakodnevne.

lastavica i komarac

Sisa i ždral

Sisa i vrana

Miš i vrabac

mačka i vjeverica

Lovac i zmija

glupo mače

zec i žaba

crno jezero

Sin ribara i vumurta

Kao da je lovac prenoćio kraj vatre

Starac sa staricom i brezom

Udmurtske priče.

Priče o životinjama.

Magične priče.

Realistične priče.

"Kada čovjekov radoznali pogled počne prodirati u ono što ga okružuje, pojavljuju se bajke o životinjama i biljkama. U njima drevna osoba pokušava objasniti razlog za jednu ili drugu osobinu predstavnika okolnog svijeta. Ovako vila nastaju priče zašto se medvjed za zimu skriva u jazbini, zašto raž nema punu stabljiku, zašto se grašak sastoji od dvije polovine itd. Naravno, ova objašnjenja su još uvijek čista fantazija, ali su već dokaz da covek zeli sve da zna da mu je postalo nemoguce da zivi u neznanju.

U antičko doba, čovjek je u velikoj mjeri ovisio o sposobnosti prepoznavanja navika i običaja životinja. U bajkama o životinjama, Udmurt, lovac i ljubitelj prirode, sačuvao je i do danas prenio zapažanja o prirodnom ponašanju životinja i životinja. Tretirao ih je kao svoju manju braću, iako ponekad u nečemu - u snazi, spretnosti, brzini - i superiorniji od čovjeka. Uočavajući uspjehe i neuspjehe u komunikaciji sa životinjskim svijetom, počeo je svoje iskustvo prenositi na druge generacije kroz bajke o životinjama.

Bajkama danas nazivamo ono što su za prve slušaoce bile lekcije iz lova, prirodoslovlja, koje su ih učili da poštuju snagu medvjeda, nazivajući ga "gospodarom šume", pa čak i obožavajući ga kako bi umirio, pridobio . Međutim, povremeno se može prevariti: snažan je, ali nesofisticiran. Vuk je slabiji od medveda, ali drskiji i gluplji. Osim toga, uvijek je gladan, tačnije, nezasitan. Vuk je toliko glup da ga čak i bezopasne životinje kao što su zec ili koza mogu nadmudriti. Dugorepa lisica Vassa u udmurtskoj bajci je lukava, kao i u bajkama drugih naroda, laska jakima i arogantna slabima, ali je i glupa. Pijetao, golub, mačka lako je savladaju. Vremenom su ove priče prestale da budu lekcije iz prirodne istorije: čovečanstvo je napredovalo ka pravom znanju. Ali bajke su ostale bajke.

Zašto još uvijek volimo bajke o životinjama? Da li zato što nam, prvo, pomažu da bolje upoznamo našu "malu braću" - životinje i, drugo, omogućavaju nam da kritički i ne bez humora procjenjujemo vlastito ponašanje i postupke ljudi oko nas. Bahatost, hvalisanje, bahatost, kukavičluk, prevara, koje se u bajkama pripisuju medvjedu, vuku, lisici i drugim životinjama, ne pomažu nam da strože sagledamo sebe i svoj krug poznanika? Zar nam ne usađuju skromnost, dobronamjernost, principijelnost, nesebičnost? Da, da i da! Ne slučajno karakteristična karakteristika Moderna udmurtska bajka o životinjama je pobjeda slabog lika nad snažnim i okrutnim: koza pobjeđuje vuka, pijetla ili golubica - lisicu, mačka - medvjeda. Junaci bajki o životinjama, zadržavši svoje tradicionalne navike i karaktere, danas su stekli novi zivot i obavljaju plemenit zadatak: pomažu da se nova osoba obrazuje kao dobra, jaka, velikodušna, koja ismijava sve inertno, strano, nazadno.

Bajke su mlađe od priča o životinjama. Imaju ono što je čovjek postigao, a što se do sada činilo neostvarivim. Drugim riječima, bajke oslikavaju narodni san o svemoćnom, svemoćnom čovjeku koji živi na zemlji i osvaja vrijeme, prostor, vatru i vodu. U tome je uspio uz pomoć magijskih sredstava, naslijeđenih radom i dobrodušnošću. Svijet udmurtske bajke zadivljuje svojom svakodnevicom i fantazijom. Njeni junaci su iskusili glad i hladnoću, nepravdu i prevaru. Boreći se sa oskudicom i neistinom, oni čine čuda: penju se na nebo, spuštaju se pod zemlju, ne gore u vatri, ne dave se u vodi. Zahvaljujući čudesnim predmetima i pomagačima, oni pobjeđuju najjače protivnike. Ove priče odražavaju jednu od prvih faza čovjekove borbe sa zlim silama prirode, pobjedu nad njima neumornog tragača i radnika, bogatstvo duše i njenu moralnu ljepotu.

Prekrasan dar koji je junak bajke dobio, lukavstvom i prevarom, oduzimaju mu zavidnici i zli ljudi: trgovci, svećenici, bogataši. Međutim, bajkoviti junak na kraju postiže kaznu prijestupnika i ponovo postaje vlasnik čarobnih darova namijenjenih njemu. Zašto? Da, zato što su narodotvorac i radnik u vrijeme bez prava i ugnjetavanja vjerovali u svoje stvaralačke snage i u neizbježni trijumf pravde. Istina, nije znao na koji način će se to postići, ali je o tome sanjao u bajkama. Sanjao je o divnim pomagačima: samoreznoj sjekiri, nevidljivom šalu, podmlađujuće jabuke, stolnjaci koji se sami sklapaju, lula za samoples, samohodne cipele i drugo. Obećali su mu dostojnu nagradu za njegov rad, olakšanje napornog rada, dugovječnost, skraćivanje udaljenosti, dobar odmor i još mnogo, mnogo više, što će život učiniti divnim i zadivljujućim.

Junak udmurtske bajke nije kralj i nije princ, nije kralj i nije princ. Najčešće - samo Ivan ili Ivan siromah. Ponekad je to bezimeni vojnik koji je odslužio dugu vojničku službu kod cara i ostao siroče na ovom svijetu: ni kolac, ni aršina, ni groša za kišni dan. I to je ono što je karakteristično: ogorčeni junak nije ogorčen, ne ogorčen, već naprotiv, srce mu je ljubazno i ​​saosećajno, um bistar i bistar, ruke su mu spretne i vešte. Takav heroj se suprotstavlja neprijateljima jakim i moćnim. Da, ne samo da se protivi, već i pobjeđuje, kao, na primjer, u bajkama "Jadni Ivan", "Gundyr Inmar i Prok glavar".

Zašto je junak bajke svemoguć, svemoguć? Da li je to samo zato što je postao vlasnik fantastičnih poklona-pomagača? Na kraju krajeva, ti isti darovi, koji padaju u neljubazne ruke, gotovo gube svoju dobru moć. Vjerovatno nije poenta u njima, već u tome što junak bajke obično ne nastupa samo u svoje ime, već i u ime onih čije interese brani više od svojih - u ime porodice, meštani, ljudi. To ga čini nepobjedivim i svemoćnim. Zle sile koje se suprotstavljaju junaku u bajkama se pojavljuju ili kao tradicionalni bajkoviti kraljevi ili trgovci, ili su personificirani u obliku zmije, šejtana i samog boga Inmara. Ove sile stoje na putu heroju do sreće, sprečavaju poštene ljude da žive, osuđujući ih na nevolje i nestanak. Ali junak ih savladava.

Dakle, možemo reći da su u bajci glavni i neizostavni momenti borba, podvizi, dobijanje. Stoga su sve snage koje u njemu djeluju oštro podijeljene u dva tabora: na same heroje, heroje u doslovnom smislu i njihove neprijatelje. Karakteristika bajki je tehnika preuveličavanja, hiperbolizacije. Poteškoće u njima su toliko preuveličane da izgledaju nemoguće, nosioci zle sklonosti su nepremostivi, mogućnosti magijskih predmeta su bezbrojne ili neiscrpne. Ali glavni lik za sada, um-razum, moć-vještina nisu posebno istaknuti. Ima samo dobro srce, osjetljivo na nepravdu i tugu ljudi. Ovo ljubazno srce ga čini svemoćnim. Zahvaljujući njemu, on je nagrađen magičnim pomoćnicima, magičnim predmetima ili magijskom veštinom. Zato se bajke nazivaju magičnim.

Najmlađe od svih bajki u nauci smatraju se realističnim, odnosno svakodnevnim. Kada je čovjek bio potpuno ovisan o prirodi, kada je njegovo sutrašnje vrijeme zavisilo od sreće u lovu ili ribolovu, legende, mitovi, bajke o životinjama služile su mu kao živa knjiga života, odražavale su njegovo iskustvo. Iskustvo je dopunjeno, a usmena knjiga o njemu je dopunjena. U bajci, drevna osoba počinje ne samo da dijeli životno iskustvo, već i sanja o takvim pomagačima, predmetima, takvim vještinama koje bi ga mogle učiniti višestruko jačim i moćnijim. Siromašan čovjek, da bi postigao malo blagostanja, morao je biti spretan i lukav, snalažljiv i brz. Tada su se počele pojavljivati ​​priče o siromašnima - prevarantima i lukavstvima, spretno naduvavajući samozadovoljne i pohlepne bogataše. Junaci ovih priča nemaju čarobne pomoćnike, čudesne darove ili vještine. Ne moraju se probijati do sunca ili silaziti u podzemni svijet. A njihovi ciljevi su ovozemaljski i sredstva za njihovo postizanje su takođe svakodnevna. Oni, dovedeni do krajnosti potrebom, postižu elementarnu pravdu, tjerajući bogataša na to vlastitu želju vrati siromasima ono što su on ili njegovi drugovi zaradili. Pritom im pomaže jedino bogatstvo: spretnost, brza pamet.

Teme svakodnevnih bajki su izuzetno raznolike. Doslovno za sve prilike, primjer možete pronaći u udmurtskim svakodnevnim bajkama. Ima među njima i bajki na omiljene teme, imaju svoje omiljene junake. Dakle, u većini bajki teme junakovog braka, sreće, sudbine variraju.

Među Udmurtima su posebno popularne priče o spretnom Aldar Ivanu ili Aldar agai. Ovo je svakako siromašan, ali brz čovjek. Nedavno ga je Lopšo Pedun pomalo pritiskao. Pred našim očima se dešava zanimljiva priča sa ovim neverovatnim junakom. Trikovi Lopsho Peduna ostali su kao uspomena na prošla vremena, kao primjer humora, koji svjedoči o moralnom zdravlju Udmurta.

Svakodnevna bajka je generalizacija, tipičan odraz životnih pojava. A ona je ipak bajka. Nije istinita priča, nije posebna činjenica stvarnosti. U njemu se jasno prati basnoslovni pocetak, basnoslovna sustina. Ono što se priča, možda, u nekim detaljima, nekome se negde u životu desilo, tačnije moglo bi se desiti. Spretan, brz radnik, na primjer, mogao bi nadmudriti vlasnika jednom, dvaput, nekoliko puta. Ali to se dešavalo veoma retko. U velikoj većini je bilo suprotno: vlasnik ne bi bio vlasnik da nije profitirao na račun drugih, odnosno na račun onih koji su radili.

Neke bajke odaju svoju starost, odnosno prema pojedinim detaljima može se otprilike govoriti o vremenu nastanka. Međutim, uglavnom, priča ne pokazuje godine. Samo specijalista ponekad to može riješiti. Samoj bajci to nije potrebno: uvijek je mlada, uvijek lijepa, kao ljudi koji su je stvorili.

Kandidat filoloških nauka N Kralin.

Povodom 155. godišnjice rođenja G. E. Vereščagina

Medved-heroj

Tri sestre su ljeti išle u šumu da beru brusnice. U šumi su se rastali, a jedan se izgubio. Tražili su, tražili dvije sestre za treću - nisu je našli. Tako su oboje otišli kući. Čekali su je, čekali je kod kuće - nije došla. Tugovali su za nesretnom sestrom i zaboravili. U međuvremenu, sestra, izgubljena u šumi, lutala je do same noći i pristala da prenoći; popeo se u udubljenje velike lipe i spava. Noću joj je prišao medvjed i počeo je milovati kao muškarac: ili je milovao po glavi, ili je trljao po leđima, dajući im do znanja da joj neće ništa. Medvjed je ulijevao povjerenje u sebe, a djevojka ga se nije uplašila. Djevojka je plakala, jecala i pomirila se sa svojom sudbinom. Ujutro je sunce izašlo, a medvjed je vodi u svoju jazbinu. Djevojka je otišla i počela živjeti u medvjeđoj jazbini. Medvjed ju je prvo nahranio bobicama, a onda je počeo hraniti svašta. Djevojčica iz medvjeda usvojila je svog sina, a on je počeo da raste naglo. Godinu dana kasnije, sin kaže medvedu:
- Hajde, dušo, bori se!
- Hajdemo.
Borili su se, borili - medved je pobedio.
- Nahrani me slađe, tya! - kaže mladunče medvedu.
Medvjed slatko hrani svog sina, a sin raste naglo.
Sljedeće godine, medvjedić ponovo nudi medvjediću da se bori.
Borili su se, borili - opet je medved savladao.
- Nahrani me slađe, tya! - kaže medo svom ocu.
Medvjed hrani svog sina, a sin raste naglo.
U trećoj godini sin ponovo kaže ocu:
- Hajde, dušo, bori se!
- Hajdemo!
Tukli su se, tukli - sin je uhvatio oca za nogu i povratio ga. Medvjed je pao i uginuo.
"Zar nisi ubio svog oca, pucače?" - pita sinova majka.
- Borili smo se sa njim, savladao sam ga, a on je umro - priča sin.
Majka šalje sina kod zmija da od lika isplete cipele. Sin je uzeo flaster i otišao. Došao je do zmija i vidio njihovo mnoštvo. Tuče ih i otkida im glave koje stavlja u tučak. Stavio je punu šarenilo zmijskih glava i otišao svojoj majci.
- Nu, to, tkao? pita majka.
- Prosuto.
- Gde?
- U tučak.
Majka je stavila ruku u tučak i uplašeno povikala.
- Idi i vrati ga tamo gde si ga dobio! - kaže majka.
Sin je odneo glave i vratio se.
Sljedećeg dana majka šalje sina po batine kod komšija (brownies). Sin je otišao kod domaćica i viđa se sa dosta domaćica. Tuče ih i otkida im glave koje stavlja u tučak. Dosta se gnjavi i ode kod majke.
- Pa, jesi li ga doneo?
- Doneo.
- Gde?
- U tučak.
Majka je stavila ruku u šarenilo i još više se uplašila.
“Idi, pucaj, vrati ih tamo gdje si ih odveo”, kaže majka sinu i grdi ga.
Sin je odneo glave i vratio se.
Sin nije želio da živi sa majkom i želio je da putuje po svijetu, da odmjeri snagu s kim bi to bilo moguće.
Otišao je u kovačnicu i naručio štap vrijedan četrdeset funti. Uzeo je štap i otišao da traži avanturu.
Ode i sretne visokog muškarca.
- Ko si ti? pita on čovjeka.
- Ja sam bogat čovek! - odgovara ovaj. - I ko si ti?
- Ja sam jak čovek.
- Dokaži svoju snagu.
Snažno mladunče uzeo je jak kamen u ruku, stisnuo ga - i iz njega je potekla voda.
- Dobro urađeno! - uzviknuo je junak i nazvao junaka-silnika, a sebe - samo junaka.
Idu dalje i sretnu muškarca.
- Ko si ti? - pitaju čovjeka, izjavljujući mu da je jedan od njih moćnik, a drugi heroj.
- I ja sam heroj, ali sa malim snagama.
- Idi sa nama!
Njih trojica su krenuli putem. Išli su, hodali, mnogo, mnogo, malo - stigli su do kolibe. Ušli smo u kolibu, ali je bila prazna; tražio svuda - našao meso u ormaru.
- Pa, za sada ćemo živeti ovde, pa ćemo videti šta ćemo tamo, - savetuju se junaci među sobom.
- Idemo u šumu da radimo, a ti nam ovde skuvaj večeru - kažu dva junaka trećem, sa malo snage.
- Pa, tvoja naredba će biti izvršena - kaže junak.
Dvojica su otišla u šumu, a treći je ostao da kuva u kolibi. Od gotovih namirnica sprema večeru za heroje i ne misli da će doći vlasnik. Iznenada, vlasnik ulazi u kolibu i počinje da vuče heroja za kosu. Vukao ga je, vukao - skoro mu svu kosu iščupao; pojeo večeru i otišao. Bogatiri dolaze s posla i pitaju:
- Pa? Jeste li pripremili ručak?
- Ne.
- Zašto?
- Nema suvog ogreva, nema šta da se kuva.
Sami smo kuvali i jeli.
Sljedećeg dana, junak s kojim se jak čovjek prvi put susreo, ostao je kuhati večeru.
Dva junaka otišla su u šumu na posao, a ostali kuhaju večeru od gotovih namirnica. Odjednom se pojavi vlasnik i počne ga tući. Tukli, tukli - ostavili malo na životu; pojeo večeru i otišao. Bogatiri dolaze s posla i pitaju:
- Pa? Jeste li pripremili ručak?
- Ne.
- Zašto?
- Nema čiste vode; ima, ali blatnjavo.
Sami smo skuhali večeru i jeli.
Trećeg dana, moćnik je ostao da kuva večeru. Stavio je pun kazan mesa i kuvala. Odjednom se pojavljuje vlasnik kolibe i počinje tući heroja. Dok je heroj udario vlasnika po sjedištu, on je uzviknuo uz dobru opscenost: "Ma nemoj me tući, neću to." Vlasnik je izašao iz kuće i nestao. Bogatiri dolaze kući s posla i traže hranu. Moćnik ih je nahranio i ispričao priču o vlasniku kolibe; onda su ti heroji priznali da su imali istu priču. Pojeli smo i otišli potražiti vlasnika. Pronašli su veliku dasku u dvorištu, podigli je - i ispostavilo se da je velika rupa, a u rupu je spušten pojas koji je služio kao ljestve. Bogatir-jak se spustio na pojasu u rupu, naredivši svojim drugovima da ga čekaju kod rupe, i našao se u drugom svijetu. Pod zemljom je bilo carstvo tri dvanaestoglave zmije. Ove zmije su držale u zatočeništvu tri kćeri kralja ovoga svijeta. Heroj je hodao i hodao kroz carstvo zmija i stigao do ogromne palate. Ušao je u hodnik i tamo ugledao prelepu devojku.

- Ja sam jak, - odgovara, - došao sam da tražim zlikovca koji nas, junake, vrijeđa u kolibi.
- On je đavo, u ovom kraljevstvu izgleda kao zmija sa dvanaest glava, a tamo - čovek-čovek. U njegovom zarobljeništvu živim nekoliko godina. Hoćeš li ga pobijediti?
Djevojka daje moćniku mač i kaže: "Ovim mačem ćeš ga pobijediti." A zmija u to vrijeme nije bila kod kuće. Odjednom se pojavljuje i kaže: “Fu! Ugh! Ugh! Miriše na nečist duh."
Snažan je podigao mač, udario zmiju po glavama i odsjekao dvanaest glava odjednom.
Junak-snažnik uze princezu sa sobom i odlazi do druge dvanaestoglave zmije. Ušli smo u kuću, i tamo junak ugleda još ljepšu djevojku.
- Ko si ti? - pita princeza snažnog junaka.
- Ja sam jak, - odgovara, - došao sam da tražim zlikovca koji nas, junake, vrijeđa u kolibi.
- On je đavo, u ovom kraljevstvu izgleda kao zmija sa dvanaest glava, a tamo - običan čovek-čovek. U njegovom zarobljeništvu živim nekoliko godina. Hoćeš li ga pobijediti?
Djevojka je dala mač heroju i rekla: "Ovim mačem ćeš ga pobijediti." A zmija u to vrijeme nije bila kod kuće. Odjednom se pojavljuje i kaže: “Fu! Ugh! Ugh! Miriše na nečist duh." Snažni je podigao mač, udario zmijine glave i u dva udarca odsjekao svih dvanaest glava.
Moćnik je uzeo drugu devojku, još lepšu, i otišao do poslednje dvanaestoglave zmije, koja je bila jača od ostalih.
Ušli smo u kuću i tamo vide devojku izuzetne lepote.
- Ko si ti? - pita se devojka junaka-silnika.
Snaga odgovara isto kao i prve dvije djevojke.
„Svi su oni đavoli“, kaže devojka, „jedan je jači od drugog, ovde deluju kao zmije, a tamo kao ljudi“. Ova posljednja zmija je najjača od svih. U njegovom zarobljeništvu živim nekoliko godina. Hoćeš li ga pobijediti?
Djevojka predaje mač junaku i kaže: "Ovim mačem ćeš ga pobijediti." A zmija u to vrijeme nije bila kod kuće. Odjednom, moćnik u hodniku čuje glas koji kaže: „Fu! Ugh! Ugh! Miriše na nečist duh." Izašao je sa mačem u hodnik. Tamo se susreo sa zmijom i ušao u borbu sa njom. Snažni čovjek je zmiji odsjekao samo jednu glavu, a zmija se vratila da skupi snagu. Snažni čovek kaže lepoj princezi: „Ako me zmija pobedi, kvas na stolu će pocrveneti, onda ti baci svoju cipelu ispred mene, a ja ću ubiti zmiju.
Ovdje se, skupivši snagu, ponovo pojavila zmija i rekla: „Fu! Ugh! Ugh! Miriše na nečist duh."
Junak je izašao u susret zmiji i ušao s njom u bitku. Zmija je počela da pobjeđuje. Princeza je pogledala u posudu sa kvasom i videla da se kvas pretvorila u krv, zatim je uzela svoju cipelu, izašla iz kuće i bacila je pred junaka. Bogatir je udario i odmah skinuo svih jedanaest glava zmije. Junak je sakupio glave svih zmija i bacio ih u pukotinu kamene stijene.
Junak-snagač je uzeo devojke i otišao u rupu kako bi se popeo za pojas do lokalnog sveta. Protresao je pojas i stavio djevojku na njega. Drugovi-junaci su podigli djevojku, a djevojka je rekla da su na onom svijetu još tri osobe. Podigli su sve djevojke jednu po jednu. Odgajajući devojke, junaci su odlučili da ne odgajaju druga, misleći da će on uzeti devojke za sebe, i nisu ga odgajali. Junaci su otišli i ne mogu da reše spor - ko je vlasnik jedne od devojaka koja je bila sa najjačom od svih zmija: bila je toliko lepa da se nije mogla ispričati u bajci niti opisati perom. Bogatiri su došli sa tri devojke svome caru-ocu i kažu da su oslobodili devojke od zmija, a pritom svaka traži lepotu za sebe. Djevojke su govorile da su ih junaci samo podigli iz drugog svijeta, a drugi ih je oslobodio zmija, koje su ostale ispod rupe. Kralj je poslao svog brzokrilog orla po junaka. Orao je na sebe stavio snažnog čovjeka i odletio kralju. Tamo, sa kraljem, nastao je spor između tri junaka zbog lepote: svi su želeli da se ožene lepoticom. Kralj vidi da jedno nije inferiorno od drugog i kaže: „Imam veliko zvono kojim obavještavam narod o najvažnijim događajima u mom kraljevstvu. Ko baci ovo zvono dalje, za to ću dati svoju kćer. Prvi se pojavio - nije dirao zvono, drugi je došao - također, konačno je došao jaki atletičar ... šutnuo je zvono nogom - i zvono je odletjelo iza kraljevske palače.
- Uzmi moju ćerku - ona je tvoja! - reče kralj moćniku.
I mladunče junaka uze kraljevsku kćer za sebe, uze je i živi sretno do kraja života, a njegovi drugovi ostadoše bez žena. Štap je težak 40 funti i sada leži u kolibi.
(Jakov Gavrilov, selo Bygi.)

prst i zub

Dva brata su otišla u šumu da seku drva. Iseckana, iseckana, iseckana velika hrpa. Drva je potrebno cijepati, ali nema klinova. Jedan je počeo da pravi klinove i nehotice odseče prst; prst je skočio šumskom stazom. Drugi brat je počeo da cijepa drva... Klin se odbio - i pravo u zube; jedan zub je klinom izbio, a zub je skočio za prstom.
Dugo su hodali, da li se nikad ne zna, da li blizu, koliko daleko - stigli su do sveštenikove kuće. Već je bila noć, a sveštenička porodica je bila uronjena u dubok san. Evo prsta sa zubom koji se međusobno savjetuju kako da ukradu nož od svećenika i ubodu njegovog bika. Odjednom sam ugledao lepezu na jednom od prozora i popeo se u kolibu. Tražite nož tamo - ne nađete ga.
- Pa, hoćeš li se uskoro vratiti? - pita zub ispod prozora.
- Ne mogu naći! prst odgovori.
Sveštenik je čuo ljudski glas u kući, ustao i tražio, ali mu je prst ušao u cipelu udarca, a sveštenik ga ne vidi. Sveštenik je ponovo legao i zaspao. Prst je izašao iz cipele i traži nož.
- Pa, koliko dugo? - ponovo pita zub.
"Ne mogu da ga pronađem", odgovara prst.
Tata je ponovo čuo plač i probudio se; izvadio je vatru i traži; prst se opet uvukao u nožni prst cipele i pogledao odatle da li je negdje vidio nož. Tražio, tražio pop čovjeka - nisam našao; u međuvremenu, prst je uočio nož na klupi pored ormarića. Dakle, kada je sveštenik otišao u krevet, izvukao se iz cipele, uzeo nož i iskočio na ulicu.
- Pa, koju da ubodemo? - pitaju jedan drugog prstom i zubom, idući do bikova u štalu.
“Onaj ko nas pogleda, uboćemo ga”, kaže prst.
- Dobro, ali nećemo ovdje ubosti, odvešćemo bika u šumu, i tu nam se niko neće miješati - izražava svoje mišljenje zub.
Uhvatili su bika koji ih je pogledao i odveli ga u šumu; tamo su ga uboli, a prst je ostao da iznutrice, a zub je otišao po drva za kuhanje mesa. Dovukao je zub pun drva, vezao ih, ali nije mogao da ih nosi. Odjednom dolazi medvjed i kaže mu zub:
- Clubfoot! Preuzmi teret na svoje rame i nosi ga.
A medvjed je bio gladan kao vuk i pojeo je zub. Zub je prošao kroz medveda i viče na prst:
- Brate, pomozi mi brzo, pojeo me medvjed.
Medvjed se uplašio i potrčao, preskočio palubu i nasmrt se ozlijedio. Obojica su otišli po drva i nekako vukli teret. Dok je prst ložio vatru, zub je otišao u kolibu votjaka da donese kazan i počeo da kuva. Skuhali su cijelog bika i pojeli ga. Pojevši u potpunosti - do sitosti, otišao u krevet. Došao je gladan vuk i pojeo ih oboje dok su spavali.
(Vasily Perevoshchikov, počasni Vorchino.)

Neustrašivi plemić

Vojnik je služio dvadeset pet godina i nije vidio ni straha ni kralja. Vlasti ga šalju u domovinu. Pošto nije video ni straha ni kralja tokom svoje službe, on kaže svojim pretpostavljenima:
- Šta bi te koštalo da mi bar jednom pokažeš kralja!
Oni su to prijavili kralju, a kralj je tražio vojnika u svoju palatu.
- Zdravo, pozorniče! kaže mu kralj.
- Želim vam dobro zdravlje, Vaše Veličanstvo! - odgovara vojnik.
- Pa, zašto si došao kod mene?
- Služio sam, Vaše Veličanstvo, dvadeset pet godina i nisam video ni strah ni vas; Došao sam da te vidim.
- Pa, - reče kralj, - idi na prednji trem i pipni moje kokoške!
A to je značilo da se kralju ne puštaju generali bez novca u palatu.
Vojnik je izašao i stao na vrata prednjeg trema. Dolaze razni visoki funkcioneri, generali itd. Vojnik ih ne pušta bez para. Nema šta da se radi, daju mu novac.
Sutradan, kralj doziva vojnika k sebi i kaže:
- Pa? Izgubio sam svoje piliće?
„Zabrljao je, Vaše Veličanstvo, doći će mi“, odgovorio je vojnik.
- Bravo, budi ti za hrabrost "Neustrašivi plemić". Uz ovaj čin dajem ti Jermošku za slugu, par konja iz moje carske ergele i zlatnu kočiju; Dajem vam kartu - idite na sve četiri strane svijeta.
Neustrašivi plemić ušao je u zlatnu kočiju, poveo Jermošku na koze i otišao u drugo kraljevstvo. Vozili smo, vozili smo - stigli smo do dva puta, a između njih stoji stub sa natpisom: "Ako ideš nadesno, naći ćeš sreću, ako ideš lijevo, poginut ćeš." Gdje ići? Neustrašivi plemić se na trenutak zamisli i reče Jermoški:
- Idi lijevo.
Jermoška se uplašio, ali ništa se nije moglo učiniti: ne biste bili viši od gospodara. I otišli su lijevom cestom.
Vozili smo, vozili smo - vidjeli smo dalje mrtvi put tijelo. Neustrašivi plemić kaže Jermoški:
- Donesite ovo mrtvo telo ovamo.
Jermoška dolazi... prilazi telu i cela se trese od straha. Neustrašivi plemić vidi da se Jermoška plaši mrtvog tijela, poput kukavice, i sam je krenuo za mrtvim tijelom. Uzeo sam ga i stavio u kočiju pored sebe.
Opet idu. Vozili su i vozili i vidjeli obješenog čovjeka već mrtvog na brezi. Neustrašivi plemić šalje svog slugu:
- Idi, Jermoška, ​​preseci konopac i donesi telo ovamo.
Jermoška hoda - sav se trese od straha. Neustrašivi je izašao iz kočije i sam otišao do mrtvaca; prešao konopac o kome je telo visilo, uzeo telo, doneo ga i stavio u kočiju sa druge strane sebe.
- Pa, ne boj se sada, Jermoška: nas je četvoro - kaže Neustrašivi.
Svi idu kroz šumu. Stigli smo do ogromne kuće, koja je, kako se ispostavilo, pripadala pljačkašima. Neustrašivi su se, ne pitajući nikoga, odvezli u dvorište; Jermoška je naredio da se konje odvedu u štalu, a sam je otišao u kolibu. Za stolom u kolibi, razbojnici večeraju, što se vidi iz svirepih krigli; u prednjem uglu sjedi sam ataman sa velikom kašikom u ruci. Ataman kaže Neustrašivom:
- Ti si Rus, napravićemo ti vruće: meso zeca je ukusno - jede mnogo hleba.
Neustrašivi, ne govoreći ništa, prilazi stolu, grabi veliku kašiku iz ruku atamana i kuša čorbu od kupusa.
- Kiselo, đubre!.. Evo ti pečenje! - kaže Neustrašivi atamanu, udarajući ga kašikom po čelu.
Ataman je zurio i gleda, kakva je to osoba tako drska? Jermoška ulazi u kolibu ...
- Donesi, Jermoška, ​​iz kočije dobar zander- kaže Neustrašiva Jermoška.
Jermoška je vukao mrtvo telo. Neustrašivi je uzeo nož sa stola razbojnika i počeo seći mrtvo tijelo...odsjekao je komad, ponjušio ga i rekao:
- Miriše! Smeće! Donesi drugu.
Jermoška je donela još nešto. Neustrašivi je odsjekao komad, njuškao i pljunuo:
- Uf! I ova štuka miriše.
Pljačkaši su bili ludi od straha.
- Hajde sveže! viknu Neustrašivi Jermoški... I sam Jermoška se uplašio, a pantalone su mu skliznule.
- Hajde brzo! viče Neustrašivi.
Jermoška ide do stola, podiže pantalone i trese se kao jasikov list. Razbojnici su istrčali iz kolibe, ostao je samo jedan poglavica. Neustrašivi je udario atmana po čelu velikom kašikom i ubio ga; onda je pokupio svo ukradeno zlato od njih, sjeo i odjahao naprijed.
Vozili smo se, vozili smo - stigli smo u kraljevstvo. Voze se do grada, a tamo, na balkonu palate, kralj gleda kroz teleskop i pita se: ko je to u zlatnoj kočiji? Stigli smo do palate, a kralj pita Neustrašivi kakav je on, odakle je i šta mu je dato? Neustrašivi, koji sebe naziva Neustrašivi plemić, rekao je da putuje u druge oblasti tražeći avanturu.
„Treba mi takav i takav“, kaže kralj. - Nedaleko odavde, na jednom ostrvu, imam odličnu palatu, ali se đavo nastanio u njoj i pokrao me najstarija ćerka koju sam najviše voleo; idi na ostrvo, izbaci đavola iz moje palate, dovedi mi moju ćerku. Ako to učiniš, uzmi bilo koju od moje tri kćeri i uz to ćeš dobiti polovicu mog kraljevstva; ako ne ispuniš - pozdravi se sa glavom.
- Dobro, - kaže Neustrašivi, - ispuniću tvoju naredbu.
Neustrašivi je ostavio kočiju s novcem i konjima kod kralja i otišao sa Jermoškom do jezera, među kojima se nalazila palata: ušao je u čamac i zaplovio jezerom, a Jermoška je ostao na obali. Preplivao je jezero i stigao do palate. Ušao je u palatu i ugleda u hodniku na prozoru bakrenu đavolu cijev. Uzeo je lulu, zapalio cigaretu i pušio; dim je prešao u druge prostorije. Odjednom, u jednoj od prostorija, čuje glas đavola koji kaže:
- Ah, Rus! Ruski duh se ovdje još nije čuo. Hajde, mali đavo, dobro zapamti njegove strane.
Mali đavo je otrčao do Neustrašivog. Neustrašivi ga je uhvatio za rep i bacio kroz prozor. Đavo šalje još jednog besa. Neustrašivi je bacio i taj; šalje trećeg - trećeg je doživjela ista sudbina. Đavo vidi da se vragovi ne vraćaju i sam je otišao. Neustrašivi, uhvativši ga za rep i za rogove, savio ga u ovnujski rog i bacio kroz prozor. Zatim je išao od sobe do sobe tražeći kraljevu kćer. Zatekao sam je kako sjedi kraj kreveta, a pored nje je bio čuvar - đavol. On je bacio đavola kroz prozor, a kraljevsku kćer uzeo za ruke i izveo ga iz kolibe. Ušao sam s njom u čamac i otplovio nazad. Iznenada, mnogo impsija je zgrabilo čamac da ga prevrnu. Neustrašivi, da uplaši đavole, viče:
- Vatra! Brzo pucajmo, spaliću celo jezero!
Đavoli su se uplašili i zaronili u vodu.
Neustrašivi je doveo svoju kćer kralju. A kralj kaže Neustrašivom:
- Bravo, Neustrašivi! Izaberi bilo koju od moje tri kćeri i dobij pola mog kraljevstva.
Neustrašivi je izabrao mlađu kćer i dobio pola kraljevstva. Živeo je malo sa mladom ženom i kaže:
- Zašto živim kod kuće? Opet ću lutati po svijetu, ako vidim neke strasti.
žena kaže:
Koje druge strasti imate? Na svijetu nema strasti gorih od đavola, a đavolu nije vrijedilo preživjeti iz palate i pljuvanja.
„Međutim, otići ću u šetnju, možda ću nešto i vidjeti.”
I Neustrašivi su otišli da traže strašne avanture. Želio je da se odmori na obalama rijeke; legao nedaleko od reke, položio glavu na blok drveta i zaspao. Tokom njegovog sna, nastao je oblak i pljuštala je jaka kiša. Rijeka se izlila iz korita, a voda je i njega okružila; Prošlo je još nekoliko minuta - i voda ga je prekrila, samo je jedna glava ostala na vrhu. Evo jedan kist vidi dobro mjesto u njedrima Neustrašivog; otišao tamo i tamo živi. U međuvremenu, kiša je prestala da pada, voda je otišla do obale, i posvuda je postalo suho, ali Neustrašivi još spava. Odjednom se preokrenuo na drugu stranu, a peraja muva počela je da ga bocka. Neustrašivi su skočili s mjesta - i bježimo, vičući iz sveg glasa:
- Oh, očevi! Oh, očevi! Neko je.
Iz njedara je ispao ruža.
- Pa, niko nije video takvu strast, mislim! kaže, vraćajući se svojoj ženi.
I žive, žive i čine dobro.
(Ova priča je zapisana iz riječi seljaka po imenu Arlanov Pavla Mihajlova.)

kukri baba

U proleće je majka poslala svoje tri ćerke u šumu po metle za čišćenje smeća, a devojčice su se izgubile u šumi. Lutao, lutao šumom i umorio se. sta da radim? Ovdje se jedna od sestara popela na visoko drvo i gleda oko sebe - vidi li neku čistinu. Pogledala je i rekla:
- Daleko odavde, plavi dim se diže do neba, kao nit.
Druga sestra nije vjerovala i popela se uz omoriku. Gleda u jednom pravcu i kaže:
„Daleko odavde do neba se diže plavi dim debljine prsta.
Treća sestra nije vjerovala i popela se uz omoriku. Gleda i kaže:
- Daleko odavde ide u nebo plavi dim gust kao ruka.
Primetili smo ovo mesto, sišli smo sa smrče i otišli. Hodali su i hodali i stigli do kolibe. Ušli smo u to.
Starica Kukri Baba, odvratnog izgleda, sjedi na peći i doji dijete, a dijete ima jaku krastu na glavi. Videla je devojke i rekla:
- Ne želite da jedete, devojke?
- Pojela bi, možda, - odgovaraju joj devojke.
Kukri-baba je sišao sa peći...ostrugao djetetovu krastu sa glave i počastio djevojčice govoreći:
- Pa, jedite, devojke.
Djevojčice skreću pogled sa ružne kraste od koje povraćaju. kukri baba kaže:
Ako ne jedeš, poješću te lično.
sta da radim? Evo jedna je uzela - povratila je; uzeo drugu, treću - takođe povratio. Devojke žele da odu.
„Ne, neću te pustiti unutra“, kaže Kukri Baba. - Skočite preko velike stupe - Pushcha.
Na vratima u uglu ima veliki drveni malter, i tu je dovela devojke i naredila da ga preskoče. Dvije sestre su skočile i otišle, ali treća nije mogla skočiti i ostala je kod Kukri Babe.
Kukri Baba je izašao iz kolibe i rekao devojci:
- Ti, devojko, ljuljaj bebu i pevaj: „Eh! E! O! O! Spavaj, spavaj." Ne izlazite iz kolibe.
Otišla je iz kolibe, a djevojčica je tresla bebu i plakala. Odjednom petao dolazi do devojke i kaže:
- Sedi na mene, devojko, odvešću te.
Djevojka je sjela i jaše na pijetlu.
Kukri Baba je došao kući i vidio jedno dijete, ali djevojčice nema. I krenula je u poteru za devojkom. Ona je sustigla i bacila drveni tučak na petla, petao je ispustio devojku. Kukri Baba je uzeo devojku i vratio je u njenu kolibu.

Dođe zec i kaže:
- Sedi na mene, devojko, odvešću te.
Djevojka je sjedila na zecu i jahala. Kukri Baba ih je sustigao i bacio drveni tučak na zeca - i zec je ispustio devojku.
Opet djevojka trese dijete i plače.
Dolazi mršav konj, prekriven blatom i izmetom.
- Idi na mene, devojko, - kaže konj.
Djevojka je sjedila na prljavom konju i jahala. Vide da ih Kukri Baba juri. Stigli smo do vode, a na vodi leži veliki balvan. Djevojčica je sišla s konja i krenula uz balvan. Dakle, Kukri Baba hoda uz kladu... Devojka je izašla na obalu, protresla balvan - i Kukri Baba je pao u vodu. Tako je ona, negativac, završila.
Djevojčica je došla kući noću, kada je sva njena porodica spavala. Uhvatila se za prsten na vratima... kucala je, kucala - nisu otvorili: niko nije čuo. Otišla je da spava na seniku, a tamo ju je neko noću pojeo, a ostala joj je samo kosa.
Ujutro su otac djevojčice i dječak otišli na sjenu da nahrane konje. Dječak je našao kosu i rekao ocu:
- Ja sam, draga, našla konce.
“Dobro, dijete, uzmi ako nađeš”, odgovara otac.
Dječak je unio kosu u kolibu i položio je na sto. Odjednom je kosa počela da jadikuje žalosnim glasom pojedene djevojke:
- Oče, majka! Ruke, prsti su kucali na vrata - niste ih otključali.
Svi su se uplašili i bacili kosu u pećnicu. U peći i pepeo takođe govore. sta da radim? Porodica nije zadovoljna životom, čak i ako napustite kuću.
Ovdje su žene izgrabuljale sav pepeo ... iznijele ostatak - i bacile pepeo u šumu. Od tada u peći nije bilo jadikovki.
(Snimljeno od Pavla Zelenina.)

U istom selu su bile dvije komšije. Oboje su imali po jednu ćerku. Njihove ćerke su odrasle i postale neveste. Kćer jednog komšije udvaraju bogati i siromašni, ali on i dalje ne želi da da svoju kćer; s druge strane, niko se ne udvara, uprkos činjenici da je njegova kćerka najljepša od ljepotica; a njen otac ju je htio dati.
- Kad bi đavo došao da se udvara mojoj kćeri! - kaže ovaj, kada je ugledao provodadžije od komšije.
Već sljedećeg dana došle su mu provodadžije u bogatim odijelima, poput gradskih trgovaca, i udvarale se njegovoj kćeri.
- Kako da se udam za tebe, bogataša, kad su moja sredstva prosjačka? Uostalom, da biste dali bogatima, potrebno je započeti bogatu gozbu “, kaže seljak.
- Ne razumemo ko je šta, imali bismo samo odgovarajuću, vrednu mladu, a takvu osobu smo našli u liku vaše ćerke - odgovaraju provodadžije.
Čovjek je pristao i zaručio svoju kćer za mladoženju trgovca koji je bio tamo. Svirali su svadbu i odlaze kući sa mladom, tačnije sa mladima.
- Odakle si? Udvarali smo se devojci, igrali svadbu, ti već vodiš mladu, ali ne znamo odakle si, ko si, - odluči da pita brzopleta starica, baba mlade.
- U stvari, mi uopšte ne znamo odakle su nam verenik i provodadžije. Svejedno smo prodali našu ćerku. Ovo nije u redu, moramo sve saznati, - kažu svi ukućani i pitaju provodadžije.
- Mi smo iz Moskve, bavimo se trgovinom - kažu provodadžije.
Starica se javila da vidi unuku i prije trajekta, koji je bio nedaleko od sela. Baka je ušla u kola i odvezla se; stigli smo do reke, a baki je naređeno da izađe iz kola. Čim je baka otišla, cijeli voz se spustio u vodu i bio je takav. Baka je tada zavijala kao vuk, ali nema šta da se radi, ne možeš se vratiti.
“Dali smo jadnicu za vumurt, nećemo je više vidjeti”, jada se baka vraćajući se kući.
Vratila se kući i sa suzama u očima ispričala porodici šta je vidjela. Porodica je tugovala i stala.
Prošlo je sedam godina, a oni su počeli da zaboravljaju svoju ćerku.
Iznenada, u ovo vrijeme, pojavljuje se zet i poziva baku da bude babica prilikom rođenja njene unuke, koja, kaže zet, prohoda u posljednje vrijeme trudnoće. Baka je ušla u kočiju svog zeta i otišla. Zet se dovezao do iste rijeke i spustio se u vodu. Baka je imala vremena samo da dahne kada se našla u rijeci, ali se nije udavila; tamo, u vodi, istim putem kao na kopnu. Vozili smo se, vozili smo - dovezli smo se do velike kuće; izašao iz kočije i ušao u kuću. Tamo su odveli baku u sobu njene unuke i bacili se jedno drugom u zagrljaj. Vrijeme je za porođaj. Zapalio kadu. Trudnica je bila rešena, a baka je prihvatila bebu. Otišle su u kupatilo, a tamo su druge žene dale baki flašicu masti da detetu namaže oči, i upozorile baku da ne maže oči ovom melemom, inače će oslepeti.
Kada nije bilo nikoga u kadi, baka je namazala desno oko, i odjednom se dogodilo čudo: baka je počela hodati po vodi i po vodi, kao posebna životinja. Nakon posjete svojoj unuci, počela je da se sprema za odlazak kući. Zove unuku sa sobom, ali ona kaže da ne može kod njih; idi češće. Baka je počela da se oprašta od šibica i šibica, ali je nisu dali da hoda: „Hajde da zapregnemo“, kažu, „kola“. Upregli su kola i poslali baku.
Baka je kod kuće pričala o životu svoje unuke, o svojoj posjeti šibicarima, pohvalila ih na najbolji mogući način, a porodica nije mogla biti iznenađena.
Sutradan je baka otišla u kupovinu. Ulazeći u radnju, pita trgovca za cijenu robe, ali je niko ne vidi. Gledaju tamo-amo - nema nikoga.
„Kakvo čudo“, kaže prodavac. - Ko govori?
Baka je pogodila da je nevidljiva strancu i da je od melema postala nevidljiva. Uzela je iz radnje šta joj je trebalo, bez novca, i otišla kući. Baki je bilo drago što je uzela sve uzalud.
Sljedećeg dana se vratila u radnju. U radnji vidi ljude kako vade i stavljaju robu u kolica.
- Gdje isporučujete robu? - pita baka.
- Drugi trgovac, - odgovaraju ljudi i pitaju je kako ih ona vidi?
- Pa vidim, kao što vidiš - odgovara baka.
- Koje oko?
- Dobro.
Onda je jedan prišao baki i izbio joj desno oko, a onda se opet dogodilo čudo: baka je postala svima vidljiva, a lijevim okom nije vidjela robu iznesenu iz radnje. Baka je zaurlala od bola u desnom oku i otišla kući kriva. Tek tada je pretpostavila da su to vumurci, kod kojih je, možda, bila u posjeti, ali ih iz nekog razloga nije prepoznala.
Recimo sada nešto o vumurtima. Ovi vumurci su prevozili robu od radnje do radnje. Ko je vjerovao u vjeru vumurta, vukli su robu iz radnje nevjernika, a vukli su samo robu koja je stavljena bez blagoslova, odnosno bez namaza. Na taj način je roba prelazila iz radnje u radnju i od toga je jedan trgovac postajao sve siromašniji, a drugi bogatiji.
(Elizar Evseev.)

Grigorij Jegorovič (Georgievič) Vereščagin (1851-1930)

Prvi udmurtski naučnik i pisac koji je napustio bogat i raznolik kreativno naslijeđe. Njegovo pero pripada širokom krugu poznata pesma“Chagyr, chagyr dydyke…” (“Ljepkasto sivo, golubičasto...”), rašireno u obliku narodna pjesma, stogodišnjicu čijeg objavljivanja javnost je proslavila 1989. godine kao godišnjicu prvog štampanog originala umetničko delo on udmurtski jezik i svu udmurtsku literaturu.
G.E. Vereshchagin pisao je pjesme, pjesme, drame na udmurtskom i ruskom jeziku. Od toga je za života objavio samo više od desetak pjesama na svom maternjem jeziku. Četiri njegove pjesme ("Uništeni život", "Skorobogat-Kashchei", "Zlatna ribica" i "Odjeća Batyra") prvi put su objavljene u našim danima, zahvaljujući naporima istraživača.
Za života G.E. Vereshchagin postao je poznat ne samo u Rusiji, već iu inostranstvu (posebno u Mađarskoj, Finskoj) kao etnograf i folklorista koji je prikupljao, istraživao i objavljivao materijale vezane za istoriju, jezik, običaje, tradiciju, vjerovanja i religiju. obredi, kao i umjetnička kultura (pjesme, legende, priče, bajke, zagonetke, poslovice, izreke itd.) Udmurta i Rusa, koji su živjeli uglavnom u Glazovskom i Sarapulskom okrugu Provincija Vjatka nalazi se na međurječju Vjatke i Kame. Njegovi etnografski eseji uključuju ne samo neophodne naučne podatke. Unatoč činjenici da su napisani na ruskom jeziku, oni su zapravo prva djela udmurtske umjetničke proze i dobila su visoko priznanje, međutim, ne kao umjetnički eksperimenti, već kao naučna djela. Konkretno, svaka od njegovih monografija: „Votjaci teritorije Sosnovskog“, „Votjaci Sarapulskog vijeda provincije Vjatka“ originalni su eseji (ili čak priče, kako ih neki istraživači nazivaju) enciklopedijske prirode o životu Udmurti tog vremena, koji su nagrađeni srebrnom medaljom Carskog ruskog geografskog društva, poznatog u to vrijeme kao naučni centar za proučavanje etnografije naroda Rusije. U trideset sedmoj godini, 1888. godine, kao učitelj u osnovnoj pokrajinskoj školi, uzimajući u obzir vrijednost materijala koje je dao sa mjesta posmatranja, G.E. Vereshchagin je bio počastvovan da bude izabran za člana ovog najautoritativnijeg naučnog društva tog vremena.
G.E. Vereshchaginovo lingvističko istraživanje pokazalo se plodnim. Sastavio je udmurtsko-ruski i rusko-udmurtski rječnik, koji su ostali neobjavljeni, objavio je knjigu "Vodič za proučavanje votskog jezika" - "prvi originalni istraživački rad u oblasti posmatranja votskog jezika", kako se navodi u predgovoru knjige, koji je potpisao Akademski centar Votsky. Što se tiče radova G.E. Vereshchagina, riječi "prvi", "prvi" moraju se koristiti prilično često.
G.E. Vereshchagin nije bio naučnik u našem tradicionalnom smislu: nije branio disertacije, nije dobio akademske titule i diplome; biti jednostavan školski učitelj(kasnije – sveštenik), aktivno je prikupljao etnografsku i folklornu građu, a ova skrupulozna i sistematična proučavanja zavičajnih nauka formirala su ga kao etnografa širokog profila. Udmurtski narod, regija koju su oni naseljavali, za njega je postao svojevrsno "poligon za obuku", gdje je shvatio nauku o sveobuhvatnom proučavanju narodne kulture. Upravo je ta želja G.E. Vereshchagina pretvorila u naučnika sa širokim spektrom interesovanja, kombinujući etnografa, folkloristu, religioznog učenjaka, istraživača onomastike.
Dobro ime G. E. Vereščagina ušlo je u istoriju i u vezi sa suđenjem Multan (1892-1896), koje je učinilo svetski poznatu sramotu za carske vlasti, tokom kojeg je delovao kao stručni etnograf na strani odbrane kod dvije sjednice okružnog suda. Sama činjenica da je bio uključen u ovu ulogu svjedočila je o priznavanju njegove kompetencije u oblasti udmurtske etnografije. V.G. Korolenko, koji je aktivno učestvovao u odbrani optuženih, časti i dostojanstva čitavog udmurtskog naroda i u razotkrivanju zločinačkih radnji vlasti tokom ovog procesa, visoko je cijenio ulogu stručnosti G.E. Vereshchagina u oslobađanju suda.

U obimnom naučnom nasleđu Grigorija Egoroviča Vereščagina posebno mesto zauzima knjiga "Votjaci teritorije Sosnovskog". To je označilo početak intenzivnog i svrsishodnog naučnog traganja, kojem je naučnik posvetio cijeli svoj život.
Rad je prvi put objavljen 1884. Pošto u to vreme nije bilo etnografskih odseka na naučnim institucijama i univerzitetima, sva istraživanja u oblasti ruske etnografije bila su koncentrisana u učenim društvima. Jedan od tih centara bio je etnografski odjel Carskog ruskog geografskog društva, u časopisu Izvestia o kojem je objavljena monografija naučnika.
Prije tačno 120 godina, 1886., knjiga G.E. Vereshchagina ponovo je objavljena sa manjim dodacima. Bio je veoma cijenjen od strane suvremenika i još uvijek nije izgubio svoju vrijednost kao zbirka najbogatije etnografske građe o narodu Udmurta. Zbog jedinstvenosti materijala sadržanih u radu, pouzdanosti i detalja stvarnih opisa, monografija G. Vereshchagina neprestano privlači pažnju udmurtskih učenjaka. Reference na ovo djelo, pozivanje na njegov činjenični materijal mogu se naći u značajnom broju savremenih publikacija, posvećen farme i materijalne kulture, društveni i porodični život, religija, duhovna kultura i umjetnost naroda Udmurta. Gotovo je postalo pravilo provjeravati svoje znanje o činjenicama udmurtske etnografije „prema Vereščaginu“.
(Preštampano prema: Vereshchagin G.E. Sabrana djela: U 6 tomova. Iževsk: UIIYAL Uralski ogranak Ruske akademije nauka, 1995. Vol. 1. Votyaki sa teritorije Sosnovskog / Odgovoran za izdanje G.A. Nikitina; Riječ čitatelju : V. M. Vanyushev; Pogovor V. M. Vanyushev, G. A. Nikitina, V. 2. Votyaks Sarapulskog okruga Vjatske provincije / Odgovoran za izdanje L. S. Hristolyubov.)

Povratak