Ovo je jedan od svijetli primjeri ljubavni tekstovi Aleksandar Sergejevič Puškin. Istraživači primjećuju autobiografsku prirodu ove pjesme, ali se još uvijek raspravljaju o tome kojoj su ženi posvećeni ovi stihovi.
Osam linija prožeto je istinskim svijetlim, pobožnim, iskrenim i jak osećaj pesnik. Riječi su odabrane savršeno i uprkos minijaturne veličine prenijeti čitav spektar doživljenih osjećaja.
Jedna od karakteristika pjesme je direktno prenošenje osjećaja glavnog junaka, iako se to obično radi upoređivanjem ili poistovjećivanjem sa prirodnim slikama ili pojavama. Ljubav glavnog lika je svetla, duboka i stvarna, ali, nažalost, njegova osećanja su neuzvraćena. I stoga je pjesma prožeta notom tuge i žaljenja zbog onoga što se nije ostvarilo.
Pjesnikinja želi da njen izabranik voli svog voljenog isto tako "iskreno" i "nježno" kao i on. I to postaje najviša manifestacija njegovih osjećaja prema ženi koju voli, jer nije svako u stanju odreći se svojih osjećaja zarad druge osobe.
Ne želim da te rastužim ni na koji način.
Neverovatna struktura pesme, kombinacija unakrsnih rima i unutrašnjih rima, pomaže u izgradnji priče o neuspešnoj ljubavnoj priči, gradeći lanac osećanja koje je pesnik doživeo.
Prve tri riječi namjerno se ne uklapaju u ritmički obrazac pjesme: "Voleo sam te." To omogućava, zbog prekida ritma i pozicije na početku pjesme, da se autoru da glavni semantički naglasak pjesme. Sve dalje pripovijedanje služi razotkrivanju ove ideje.
Istoj svrsi služe inverzije „da te rastužimo“, „da budeš voljen“. Frazeološki obrt koji kruniše pjesmu („Bog te blagoslovio“) trebao bi pokazati iskrenost osjećaja koje je junak doživio.
Analiza pesme Voleo sam te: volim još, možda... Puškin
Aleksandar Sergejevič Puškin napisao je delo, čiji redovi počinju sledećim rečima: „Voleo sam te, ljubav je još uvek moguća, možda...“. Ove riječi potresle su duše mnogih ljubavnika. Nije svako mogao suspregnuti uzdah bez daha čitajući ovo lijepo i nježno djelo. Vrijedan je divljenja i hvale.
Puškin je pisao, međutim, ne tako obostrano. Donekle, a to je zapravo tako, pisao je sam sebi, pisao o svojim emocijama i osjećajima. Tada je Puškin bio duboko zaljubljen, srce mu je zadrhtalo pri samom pogledu na ovu ženu. Puškin je jednostavan izvanredna osoba, videvši da mu je ljubav neuzvraćena, napisao je prelep komad, koji je ipak ostavio utisak na tu voljenu ženu. Pesnik piše o ljubavi, da uprkos tome što oseća prema njoj, ovoj ženi, on je ipak više neće voleti, neće ni pogledati u njenom pravcu, da joj ne bi bilo neprijatno. Ovaj čovek je bio i talentovan pesnik i osoba veoma puna ljubavi.
Puškinova pjesma je male veličine, ali istovremeno sadrži i krije u sebi mnogo emocija i snage, pa čak i malo očajničke muke zaljubljene osobe. Ovaj lirski junak u sebi gaji muku, jer shvata da nije voljen, da mu ljubav nikada neće biti uzvraćena. Ali ipak, on se herojski drži do kraja, pa čak ni svoju ljubav ne prisiljava da učini bilo šta da zadovolji svoj egoizam.
Ovaj lirski heroj - pravi muškarac i vitez sposoban za nesebična djela - pa čak i ako mu nedostaje ona, njegova voljena, moći će pobijediti svoju ljubav bez obzira na cijenu. Takva osoba je jaka, i ako pokuša, možda će uspjeti zaboraviti pola svoje ljubavi. Puškin opisuje osećanja koja su i njemu dobro poznata. Piše u ime lirski heroj, ali zapravo opisuje svoje emocije koje doživljava u tom trenutku.
Pjesnik piše da ju je neizmjerno volio, ili se uvijek iznova nadao uzalud, ili ga je mučila ljubomora. Bio je nježan, nije to očekivao od sebe, ali ipak kaže da ju je jednom volio, a da je skoro zaboravio. On joj takođe daje neku vrstu slobode, puštajući je iz svog srca, želeći da pronađe nekoga ko može da ugodi njenom srcu, ko može da zasluži njenu ljubav, ko će je voleti koliko je on nekada voleo. Puškin takođe piše da ljubav možda nije potpuno izbledela, ali je još uvek ispred.
Analiza pjesme Volio sam te: ljubav je još, možda... po planu
Možda ste zainteresovani
- Analiza pjesama različitih autora
- Analiza pjesme Mute Tvardovskog
Ova pjesma je posvećena neprijateljskim osvajačima Rusije tokom Drugog svjetskog rata - njemačkim fašistima. Naravno da ih razotkriva. Samo ime je nadimak za Nemce. Ponovljeno više puta u radu
- Analiza Balmontove pjesme Soneti sunca
Pjesma je dio istoimene zbirke koja sadrži značajan broj soneta i, što je najvažnije, vrlo originalnih soneta. Kao što znate, postoji takav kriterij za procjenu umjetnosti kao prisutnost nečeg kvalitativno novog
- Analiza Balmontove pjesme Labud
Ljudi vrlo često pribjegavaju traženju simbola u svom životu koji bi im pomogli da pravilno i jasno izraze svoje misli, kao i da pomoću simbola uporede određene pojave u životu.
- Analiza Puškinove pjesme Razgovor između knjižara i pjesnika
Pjesma “Razgovor knjižara i pjesnika” napisana je kao predgovor ovoj budućoj poznatoj pjesmi. Općenito, Puškin nije vjerovao da se njegovo djelo može prodati
Analiza pjesme A.S. Puškina "Voleo sam te: ljubav je još uvijek, možda..."
Pesma A.S. Puškinova „Voleo sam te: ljubav je još, možda...“ impresionirala me dobar utisak. Na prvi pogled može izgledati da je ovo veoma tužan, tragičan rad, ali mislim da je to uprkos neuzvraćena ljubav, njegovo raspoloženje se ne može opisati kao tužno ili žalosno, najvjerovatnije je lagano i prozirno. To je ono što me je privuklo ovoj pjesmi.
Jedna od najpoznatijih pesama A. S. Puškina „Voleo sam te: ljubav je još uvek, možda...“ napisana je 1829. Istoričari se do danas raspravljaju o tome kome je tačno ova poruka upućena i ko je tajanstveni stranac koji ga je inspirisao da stvori ovo delo. Prema jednoj verziji, pesma „Voleo sam te: ljubav je još, možda...“ posvećena je poljskoj lepotici Karolini Šabanskoj, koju je pesnik upoznao 1821. godine tokom svog južnog izgnanstva. Godine 1829. Puškin zadnji put vidi Carolinu u Sankt Peterburgu i zadivljena je koliko je ostarila i promijenila se. Od nekadašnje ljubavi nije ostalo ni traga, ali u znak sećanja na nekadašnja osećanja stvara pesmu „Voleo sam te: ljubav je još, možda...“. Prema drugoj verziji, ovo djelo je naslovljeno na Anu Aleksejevnu Andro-Oleninu, koju je pjesnik upoznao u Sankt Peterburgu. Puškin je samo stvorio privid veze, jer nije mogao računati na recipročna osjećanja s njene strane. Ubrzo je došlo do objašnjenja između mladih ljudi, a grofica je priznala da u pjesniku vidi samo prijatelja i zabavnog sagovornika. Kao rezultat toga, nastala je pjesma “Voleo sam te: ljubav je još, možda...” u kojoj se oprašta od izabranice, uvjeravajući je da neka te njegova ljubav “više ne muči”. Prema mišljenju književnika, ove dvije verzije o tome kome je pjesma posvećena su najvjerovatnije.
Ova pjesma nema naslov, djelo se zove po prvom redu ovog stiha.
Žanrovska specifičnost ovog djela je elegija. Ovo djelo karakteriziraju motivi tuge. U elegijama ovog vremena dominiraju ljubavne teme. Pesma govori o neuzvraćenoj ljubavi, pa se može reći da je vrsta lirike u ovom delu ljubavna.
Istinitost i iskrenost osećanja izraženih u pesmi navodi čitaoca na ideju da prava ljubav nemoguće ga je uništiti voljom uma, ali će ono postati plemenito osećanje tek kada ga vodi želja da usrećite svoju voljenu, a da sami o tome ne sanjate.
Ovo djelo otkriva osjećaj zadivljujuće čistoće i istinske ljudskosti, koji u ovu pesmu je smisao života lirskog junaka, a samim tim i samog autora. U središtu pjesme je iskustvo osobe zarobljene neuzvraćenom ljubavlju, koja i dalje živi u duši kao osjećaj, ali je ponižena voljom uma.
Prvi katren je izgrađen na umjetnička personifikacija. Lirski junak produhovljuje svoju ljubav, predstavljajući je i kao dio sebe i kao zasebnu cjelinu:
Voleo sam te: ljubav je još uvek, možda,
Moja duša nije potpuno izumrla;
Ne želim da te rastužim ni na koji način.
Na ovaj način pjesnik dokazuje ideju da je ljubav čovjeku data odozgo, on nije u stanju da je kontroliše. Ovo je element koji zahvaća čitavo biće. Posljednja dva stiha zvuče kao prijekor lirskoj heroini. Pesniku je žao što mu je ljubav samo „poremetila“. Ovo je ideja rada.
Humanistički patos pesme čini delo značajnom pojavom u ruskoj književnosti. Čitalac osjeća dramu neuzvraćene i humane ljubavi koju ne karakteriše osjećaj povrijeđenog ponosa. Naprotiv, lirski subjekt je ispunjen brigom, željom da vidi predmet svoje ljubavi sretan s drugim.
Cijela pjesma se mentalno može podijeliti na četiri dijela, od kojih svaki ima svoje značenje. O svojoj ljubavi pjesnik govori u prošlom vremenu.
Voleo sam te: još uvek volim, možda
Moja duša nije potpuno izumrla;
A to diktiraju misli ne o sebi, već o njoj, nježna briga da svojom upornom ljubavlju ni na koji način neće uznemiriti svoju voljenu, ne izazvati joj čak ni sjenu nekakvog tuga.
Ali nemojte dozvoliti da vam to više smeta;
Ne želim da te rastužim ni na koji način.
Ovi redovi govore da je pisac gajio prava, iskrena osećanja prema toj devojci.
Voleo sam te tiho, beznadežno,
Sad nas muči plašljivost, čas ljubomora;
Ali uprkos tome što je pesnik voli, na kraju svoje pesme želi joj da upozna svoju ljubav, tu osobu koja će je voleti, možda koliko i on.
Lirski junak u ovoj pesmi je plemenit, nesebičan čovek, spreman da napusti ženu koju voli. Stoga je pjesma prožeta osjećajem velike ljubavi u prošlosti i suzdržana, brižan stavženi koju voliš u sadašnjosti. On istinski voli ovu ženu, brine o njoj, ne želi da je uznemirava i rastužuje svojim ispovestima, želi da ljubav njenog budućeg izabranika prema njoj bude iskrena i nežna kao i pesnikova ljubav.
Voleo sam te: ljubav je još uvek, možda,
Nije potpuno izbledelo u mojoj duši...
A u drugom dijelu, meko "l" mijenja se u snažan, oštar zvuk "r", simbolizirajući prekid:
...Sad nas muči plahost, čas ljubomora;
Voleo sam te tako iskreno, tako nežno...
pesma Puškinov kompozicioni žanr
Pjesma se izvodi u strogom ritmu i ima suptilnu intonaciju i zvučnu strukturu. Pisan je dvosložnim metrom - jambskim pentametrom. Harmonija ritma dodatno je pojačana činjenicom da u svakom retku iza četvrtog sloga postoji izrazita pauza, takozvana cezura.
Rima u pjesmi je ukrštena (1 - 3 red, 2 - 4 red), sa naizmjeničnom ženskom i muškom rimom: „možda - uznemirujuće“, „baš ništa“. A kako je sistem rime simetričan i uredan! Čini se da su sve neparne rime usklađene sa glasom “w”: “možda, uznemirujuće, beznadežno, nježno”, a sve parne rime su podešene na glas “m”: “uopšte ništa, klonulo, drugačije”.
Puškin koristi kompozicionu tehniku anafore: tri puta ponavlja frazu: "Voleo sam te." Ova fraza prenosi dubinu osjećaja i iskustva osobe koja se rastala od žene koju voli. Igra važnu ulogu u stvaranju emocionalne napetosti sintaksički paralelizam: “tiho”, “beznadežno”, “sada sa plahom, sad s ljubomorom”, “tako iskreno, tako nježno.” Ova ponavljanja stvaraju raznovrsno lirsko uzbuđenje i istovremeno elegijsku punoću poetskog monologa.
Slika visoki osjećaj stvara pjesnik izuzetno lakonskim likovnim sredstvima. U tekstu postoji samo jedna metafora - "ljubav je nestala"; drugih tropa praktički nema. Zbog toga umjetničke slike Pesma je povezana sa dinamikom ljubavnih osećanja u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: „voljen“ – „ne smeta“ – „biti voljen“.
Puškinova pjesma jedno je od najistaknutijih djela ruske književnosti. Umlazbljen je i ovo je jedna od najvećih pohvala koje pjesnik može dobiti.
„Voleo sam te: ljubav je još uvek tu, možda...” Aleksandar Puškin
Voleo sam te: ljubav je još uvek, možda,
Moja duša nije potpuno izumrla;
Ali nemojte dozvoliti da vam to više smeta;
Ne želim da te rastužim ni na koji način.
Voleo sam te tiho, beznadežno,
Sad nas muči plašljivost, čas ljubomora;
Voleo sam te tako iskreno, tako nežno,
Kako Bog da tebi, tvojoj voljenoj, da budeš drugačija.
Analiza Puškinove pesme "Voleo sam te: ljubav je još uvek, možda..."
Puškinovi ljubavni tekstovi broje nekoliko desetina pjesama napisanih različiti periodi i posvećen nekoliko žena. Osjećaji koje je pjesnik doživljavao prema svojim izabranicima zadivljuju svojom snagom i nježnošću; autor se klanja pred svakom ženom, diveći se njenoj ljepoti, inteligenciji, gracioznosti i najrazličitijim talentima.
Godine 1829. Aleksandar Puškin napisao je možda jednu od svojih najpoznatijih pesama „Voleo sam te: još uvek volim, možda...“, koja je kasnije postala talenat. Istoričari se i dan danas raspravljaju o tome kome je tačno ova poruka upućena., budući da ni u nacrtima ni u konačnoj verziji pjesnik nije ostavio niti jedan nagovještaj ko je tajanstveni stranac koji ga je inspirisao na stvaranje ovog djela. Prema jednoj verziji književnih naučnika, pesma „Voleo sam te: ljubav je još, možda...“, napisana u obliku oproštajno pismo, posvećen poljskoj lepotici Karolini Šabanskoj, koju je pesnik upoznao 1821. godine tokom svog južnog izgnanstva. Nakon što je obolio od upale pluća, Puškin je posetio Kavkaz i na putu za Kišinjev svratio je na nekoliko dana u Kijev, gde je predstavljen princezi. Iako je bila stariji od pesnika 6 godina, ona Nevjerovatna ljepota, gracioznost i arogancija ostavili su neizbrisiv utisak na Puškina. Dve godine kasnije, bilo im je suđeno da se ponovo vide, ali u Odesi, gde su pesnikova osećanja planula novom snagom, ali nisu naišla na reciprocitet. Godine 1829. Puškin je posljednji put vidio Karolinu Šabansku u Sankt Peterburgu i zadivljen je koliko je stara i ružna postala. Od nekadašnje strasti koju je pesnik osećao prema princezi nije ostalo ni traga, ali u znak sećanja na svoja nekadašnja osećanja stvara pesmu „Voleo sam te: ljubav je još, možda...“.
Prema drugoj verziji, ovo djelo je naslovljeno na Anu Aleksejevnu Andro-Oleninu, udatu za groficu de Langeron, koju je pjesnik upoznao u Sankt Peterburgu. Pjesnikinja je bila opčinjena ne toliko njenom ljepotom i gracioznošću koliko njenim oštrim i radoznalim umom, kao i snalažljivošću kojom je parirala Puškinovim šaljivim primjedbama, kao da ga zadirkuje i iskušava. Mnogi ljudi iz pjesnikovog kruga bili su uvjereni da su on i lijepa grofica - vrtložna romansa. Međutim, prema Pjotru Vjazemskom, Puškin je samo stvorio privid intimne veze sa poznatom aristokraticom, jer nije mogao računati na recipročna osjećanja s njene strane. Ubrzo je došlo do objašnjenja između mladih ljudi, a grofica je priznala da u pjesniku vidi samo prijatelja i zabavnog sagovornika. Kao rezultat toga, nastala je pjesma “Voleo sam te: ljubav je još, možda...” u kojoj se oprašta od izabranice, uvjeravajući je da neka te njegova ljubav “više ne muči”.
Također je vrijedno napomenuti da je 1829. Puškin prvi put sreo svoju buduću suprugu Nataliju Gončarovu, koja je na njega ostavila neizbrisiv utisak. Pesnikinja osvaja njenu ruku, a na pozadini novog hobija rađaju se stihovi da ljubav „u mojoj duši nije sasvim izbledela“. Ali ovo je samo odjek nekadašnje strasti, koja je pjesniku dala mnogo uzvišenih i bolnih trenutaka. Autor pjesme priznaje misterioznom strancu da ju je "volio tiho, beznadežno", što jasno ukazuje na brak Ane Aleksejevne Andro-Olenjine. Međutim, u svetlu novog ljubavnog interesovanja, pesnik odlučuje da odustane od pokušaja da osvoji groficu, ali u isto vreme i dalje gaji veoma nežna i topla osećanja prema njoj. Upravo to može objasniti posljednju strofu pjesme, u kojoj Puškin želi svojoj odabranici: „Daj Bože da tvoja voljena bude drugačija“. Tako pjesnik povlači crtu ispod svoje vatrene romanse, nadajući se braku sa Natalijom Gončarovom i želeći da bude srećan i onaj kome je ova pjesma upućena.
Analiza djela - tema, ideja, žanr, radnja, kompozicija, likovi, problemi i druga pitanja razmatraju se u ovom članku.
"Voleo sam te..."- teško je naći savršenije stihove od ovih u ruskoj ljubavnoj lirici. Ispovest je potekla iz pera Aleksandra Sergejeviča Puškina 1829. godine, a prvi put je objavljena godinu dana kasnije u almanahu „Severno cveće“. U to vrijeme pjesnik je upoznao Nataliju Gončarovu i predložio joj ruku i srce. Pjesma “Voleo sam te...” postala je oproštaj od voljene koja je pesnika ranije zabrinjavala. Kome je pjesma posvećena? Postoje dvije glavne verzije.
Prema jednoj od njih, ovo je Karolina Sobanska, koju je pjesnikinja upoznala u južnom izbjeglištvu 1821. Ponosan socijalista okupiralo Puškinovu maštu skoro deset godina. Sačuvana su pjesnikova pisma Sobanskoj iz 1830. godine. U njima Aleksandar Sergejevič moli ženu za barem prijateljstvo, jer razumije da njegova ljubav prema ljepoti ostaje neuzvraćena. Pjesnikove molbe ni ovoga puta nisu uslišene.
Ali vjerovatnija adresa iskrenih stihova je Ana Olenina, kćerka predsjednika Akademije umjetnosti u Sankt Peterburgu A. N. Olenina, rođak Anna Kern. Olenjinova kuća se smatrala glavnim intelektualnim salonom u Sankt Peterburgu. Krilov, Žukovski, Griboedov, Brjulov, Mickevič, Ščedrin i mnogi decembristi su bili ovde. Lijepa, pametna, obrazovana Ana ostavila je neizbrisiv utisak na goste. Gnedić, Ljermontov i drugi pjesnici su joj posvetili pjesme. Puškin je bio toliko strastven prema Ani da ju je zaprosio, ali je odbijen. Tada se ovih sjajnih osam stihova pojavilo u Olenininom albumu.
U pjesmi “Voleo sam te...” autor ne prenosi svoja razmišljanja kroz slike prirode ili bilo kakav zaplet. Lirski junak otvoreno govori o svojim osećanjima. Neuzvraćena, ali ipak duboka i nježna ljubav obojena je blagom tugom i brigom za ženu. Čitalac vidi pesnikovu pobožnu želju da zaštiti svoju voljenu od briga i tuga. Lirski junak želi da izabranica njegove voljene bude jednako iskrena u svojim osjećajima. Možda se u ovim riječima krije Puškinova tužna ironija. Pjesnik nagoveštava isto "s poštovanjem" Niko ne može da voli heroinu.
Rad je napisan jambski pentametar s unakrsnom rimom i naizmjeničnim muškim rodom i ženske rime. Podijeljena je na dvije strofe složenog, ali jasnog ritma. U sredini svakog reda nakon četvrtog sloga postoji pauza. Sve parne rime sadrže glas "m": uopće - ništa, čami - drugačije. Čudno - zvuk "w": možda - uznemirujuće, beznadežno - nježno. Zbog ispravne rime, Puškin je napustio tradicionalni izgovor riječi "beznadežno", zamjenjujući naglašeno “e” mekšim samoglasnikom “e”.
Unutrašnje rime daju veću izražajnost pesmi: "tiho, beznadežno", "ili plahost ili ljubomora". Strogi ritmički obrazac „narušava“ samo anafora „Voleo sam te“. Ali ovo ponavljanje ni na koji način ne utiče na prekrasan zvuk pjesme, već samo ističe njenu glavnu ideju.
U svojoj lirskoj minijaturi Puškin je majstorski koristio inverziju: "možda", "u mojoj duši", "da te rastužim", "da bude voljen". Uz njegovu pomoć lakše je shvatiti posebnu dubinu osjećaja junaka. Cijela prva strofa, koja govori o ljubavi, služi kao metafora. Ona “nije potpuno nestalo”, "više ne smeta". Frazeološki obrt "Bog te blagoslovio" dopunjuje paletu umetničkim sredstvima pjesme.
Main semantičko opterećenje djelo sadrži glagole: "Volio sam", "izblijedio", "tužan", "uznemirujuće", "biti". Uz njihovu pomoć gradi se logički lanac čitavog narativa – priča o neuzvraćenoj ljubavi. Epiteti se pojavljuju u obliku priloga: "tiho", "beznadežno", "s poštovanjem", "nježno". Puškin je takođe uspešno koristio aliteraciju. U prvoj strofi dominira glas "l", koji prenosi motiv tuge i nježnosti, u drugoj - glasovi "r" i "b", koji simboliziraju rastanak.
Uz tako savršenu strukturu teksta, ne čudi što je pjesma više puta uglazbljena. Prva romansa pojavila se i prije nego što je tekst objavljen. Njen autor je bio Puškinov poznanik F. Tolstoj, koji je pesmu u rukopisnom obliku dobio od samog autora. Kasnije su muziku za ovo delo komponovali Šeremetjev, Aljabjev, Dargomižski, Varlamov, Medtner i drugi kompozitori.
Jednostavnost upotrebe izražajna sredstva a sažetost forme doprinijela je dubokom sadržaju pjesme. „Malo je reči, ali... toliko su precizne da znače sve“, divio se Nikolaj Gogolj ovom večnom spomeniku ljubavi. Teško je ne složiti se s njim.
Voleo sam te…” A.S. Puškin (1829) je primer autorove ljubavne lirike. Ova pjesma je cijeli svijet gde ljubav caruje. Neograničeno je i čisto.
Svi redovi u poetskom djelu ispunjeni su nježnošću, laganom tugom i pijetetom. Pesnikova neuzvraćena ljubav je lišena svakog egoizma. ( Za tekst „Voleo sam te...“ A.S. Puškina pogledajte kraj teksta). On istinski voli ženu o kojoj se govori u radu, brine se o njoj i ne želi da je zabrinjava svojim priznanjima. I samo želi da je njen budući izabranik voli nežno i snažno kao on.
Provodeći analizu „Voleo sam te...“ možemo reći da je ovo lirska pjesma u skladu je sa drugim poetskim djelom Puškina - "Na brdima Gruzije". Isti volumen, ista jasnoća rime, od kojih se neke jednostavno ponavljaju (u oba djela, na primjer, rimuje se: „može“ - „smeta“); isti strukturni princip, jednostavnost izraza, pridržavanje bogatstva verbalnih ponavljanja. Tamo: „od tebe, od tebe, od tebe samog“, ovde tri puta: „Voleo sam te...“. Sve to i jednim i drugim poetskim djelima daje izuzetan lirizam i iskričavu muzikalnost.
Ko je osoba kojoj su upućeni stihovi u “Volio sam te” nije sasvim jasno. Sasvim je moguće da je ovo A.A. Olenina. Ali, najvjerovatnije, ovo će za nas ostati misterija.
Razvoj lirska tema ne pojavljuje se u poetskom djelu. O svojoj ljubavi pjesnik govori u prošlom vremenu. Sve pjesnikove misli nisu o sebi, već o njoj. Ne daj Bože, uznemirava je svojom upornošću, izaziva bilo kakvu smetnju dok je voli. "Ne želim da te rastužujem ni sa čim..."
Pesma „Voleo sam te...“ izvedena je u složenom, jasnom ritmu. Ima finu "sintaksičku, intonacijsku i zvučnu strukturu". Veličina ovoga lirsko djelo- jambski pentametar. Uz dva izuzetka, naglasak u svakom redu pada na drugi, četvrti, šesti i deseti slog. Jasnoća i urednost ritma dodatno je pojačana činjenicom da u svakom retku iza četvrtog sloga postoji izrazita pauza. Ono što se čini jedinstvenim je Puškinova sposobnost, sa ekstremnom harmonijom i organizacijom ritma, da stvori apsolutno prirodan tekst.
Riječi "tiho - beznadežno", "plahost - ljubomora" su rime, ali se tako organski uklapaju da je potpuno neprimjetno.
Sistem rime je simetričan i uredan. “Sve neparne rime su instrumentirane glasom “w”: “možda, alarmantno, beznadežno, nježno”, a sve parne rime instrumentirane su glasom “m”: “uopšte, ništa, klonulo, drugo" Pametno i pregledno konstruisano.
Pesma „Voleo sam te...“ je poetsko delo uključeno u pesnikov „program ljubavnog nasleđa“. Neobično je po tome što se sve emocije lirskog junaka prenose direktno – direktnim imenovanjem. Delo se završava pomirljivo: unutrašnja napetost lirskog junaka je splasnula u trenutku kada je za sebe stavio tačku na sva i.
Pesma "Voleo sam te..." Puškina A.S. prenosi najfinije nijanse nježne, sveobuhvatne ljubavi. Uzbudljiva emocionalnost sadržaja, muzikalnost jezika, kompoziciona zaokruženost - sve je to veliki stih velikog pesnika.
Pesma A.S. Puškina "Voleo sam te"
Voleo sam te: ljubav je još uvek, možda,
Moja duša nije potpuno izumrla;
Ali nemojte dozvoliti da vam to više smeta;
Ne želim da te rastužim ni na koji način.
Voleo sam te tiho, beznadežno,
Sad nas muči plašljivost, čas ljubomora;
Voleo sam te tako iskreno, tako nežno,
Kako Bog da tebi, tvojoj voljenoj, da budeš drugačija.