Selma Lagerlöf SVETA NOĆ Kada sam imala pet godina, zadesila me velika tuga. Ne znam da li sam kasnije doživio veću tugu nego tada.Umrla mi je baka. Do tada je svaki dan sjedila na ugaonoj sofi u svojoj sobi i pričala divne stvari, ja nisam

Stari mlin U antičko doba postojao je stari mlin u Tiringiji, blizu Apolde. Izgledao je kao običan mlin za kafu - jedina razlika je bio što je bio mnogo veći, a ručka mu nije bila na vrhu, već sa strane. Ovaj mlin je imao neverovatnu imovinu. Ako u njoj

Stari trg, uzmi dva. Postaje sve jasnije da su Sjedinjene Države, uz svu moguću pomoć Saudijske Arabije, počele pažljivo demontažu snažnog vanjskopolitičkog instrumenta koji je stvoren Saudijska Arabija u posljednjih 30 godina i dovela je do širom svijeta

ŠEŠIR NAPADA ČOVEKA Veliki karavan koji je putovao iz Kine u Mongoliju približavao se prevoju. Njegovi vozači su prije mraka žurili da stignu do najbližeg sela, kako bi umorni od putovanja otpregli i nahranili kamile.Odjednom je zapuhao vjetar. jak vjetar i otkinuo ga

Selma Lagerlöf

Legende o Hristu

Sveta noc

Kada sam imao pet godina, doživio sam veliku tugu. Čini se da od tada ne znam jačeg: umrla mi je baka. Do smrti je dane provodila sedeći u svojoj sobi na ugaonoj sofi i pričajući nam priče.

Baka im je pričala od jutra do večeri, a mi djeca smo mirno sjedili pored nje i slušali. Bio je to divan život! Nijedna druga djeca nisu imala tako dobar život kao mi.

Ostalo mi je samo malo u sećanju na moju baku. Sećam se da je imala prelepu kosu, belu kao sneg, da je hodala potpuno pogrbljena i da je stalno plela čarapu.

Sjećam se i da je, nakon što je završila priču, obično stavila ruku na moju glavu i rekla:

I sve je to tačno koliko i činjenica da se sada vidimo.

Sećam se i da je znala da peva divne pesme, ali ih nije često pevala. Jedna od tih pjesama bila je o vitezu i morskoj princezi, a imala je i refren: „Hladan, hladan vjetar je duvao nad morem“.

jos se sjecam kratka molitva i psalam koji me je naučila.

Imam samo blijedo, nejasno sjećanje na sve bajke koje mi je pričala. Samo jednog se sjećam toliko dobro da bih ga sada mogao prepričati. Ovo je mala legenda o Rođenju Hristovom.

To je otprilike sve čega se mogu sjetiti o svojoj baki, osim čega se najbolje sjećam osjećaja velikog gubitka kada nas je napustila.

Sjećam se tog jutra kada je sofa u uglu bila prazna, i nije bilo moguće zamisliti kada će se ovaj dan završiti. Nikada ovo neću zaboraviti.

I sjećam se kako su nas djecu doveli kod pokojnice da se oprostimo od nje i poljubimo joj ruku. Bojali smo se poljubiti mrtvu ženu, ali nam je neko rekao da jeste zadnji put kada možemo da zahvalimo našoj baki za sve radosti koje nam je donela.

I sećam se kako su bajke i pesme napustile našu kuću sa mojom bakom, spakovane u dugačku crnu kutiju, i nikada se nisu vratile.

Tada je nešto nestalo iz života. Kao da su vrata široka, lijepa, Magični svijet, u kojoj smo ranije slobodno lutali. I niko nije pronađen ko bi mogao da otključa ova vrata.

Postepeno smo naučili da se igramo sa lutkama i igračkama i da živimo kao sva druga deca, i moglo bi se činiti da više ne žudimo za bakom niti je se sjećamo.

Ali i u ovom trenutku, mnogo godina kasnije, kada sedim i setim svih legendi koje sam čuo o Hristu, u pamćenju mi ​​se pojavljuje legenda o Rođenju Hristovom, koju je moja baka volela da priča. A sada želim to sam ispričati, uključiti ga u svoju kolekciju.

Bilo je to na Badnje veče, kada su svi išli u crkvu osim bake i mene. Bili smo, činilo se, sami u cijeloj kući. Nisu nas uzeli jer je jedan bio premlad, drugi prestar. I oboje smo žalili što nismo mogli prisustvovati svečanoj službi i vidjeti sjaj božićnih svijeća.

I kada smo sjedili sami s njom, baka je počela svoju priču.

Jednom davno, u mrtvoj, mračnoj noći, jedan čovjek je izašao na ulicu da naloži vatru. Išao je od kolibe do kolibe, kucao na vrata i pitao: „Pomozi mi, dobri ljudi!

Moja žena je upravo rodila bebu i ja moram da zapalim vatru da bi ona i beba bili topli.”

Ali bila je duboka noć i svi su ljudi spavali. Na njegov zahtjev niko nije odgovorio.

Kada je čovjek prišao ovci, vidio je da tri psa leže i dremaju kraj pastirskih nogu. Pri njegovom približavanju sva trojica su se probudila i ogolila široka usta, kao da će zalajati, ali nisu ispustila ni jedan zvuk. Vidio je kako im se krzno naježi na leđima, kako su njihovi oštri, bijeli zubi blistavo svjetlucali na svjetlosti vatre i kako su svi jurili na njega. Osjetio je da ga je jedan uhvatio za nogu, drugi za ruku, a treći za vrat. Ali činilo se da snažni zubi nisu poslušali pse i ne nanijevši mu ni najmanje štete, pomaknuli su se u stranu.

Čovek je hteo da ide dalje. Ali ovce su ležale tako čvrsto stisnute jedna uz drugu, leđa jedna uz drugu, da nije mogao stati između njih. Zatim je krenuo naprijed ravno uz njihova leđa, prema vatri. I nijedna ovca se nije probudila ni pomerila...

Do sada je moja baka pričala priču bez prestanka, ali ovdje nisam mogao odoljeti da je ne prekinem.

Zašto su, bako, i dalje tiho lagali? Jesu li tako stidljivi? - Pitao sam.

“Uskoro ćeš saznati”, rekla je baka i nastavila svoju priču: “Kada se čovjek dovoljno približio vatri, pastir je podigao glavu.” Bio je sumoran starac, bezobrazan i neprijateljski prema svima. A kada je ugledao stranca kako mu se približava, zgrabio je dugu, šiljastu palicu kojom je uvijek pratio stado, i bacio je na njega. I štap je zviždukom poleteo pravo na stranca, ali ne udarivši ga, skrenuo je u stranu i odleteo pored, na drugi kraj terena.

Kada je baka došla do ove tačke, ponovo sam je prekinuo:

Zašto osoblje nije udarilo ovog čovjeka?

Ali baka mi nije odgovorila i nastavila je svoju priču:

Čovek je tada prišao pastiru i rekao mu: „Prijatelju, pomozi mi, daj mi vatre! Moja žena je upravo rodila bebu i ja moram da zapalim vatru da joj i beba bude toplo!”

Starac bi najradije odbio, ali kada se sjetio da psi ne mogu ugristi ovog čovjeka, ovce mu nisu pobjegle i štap je proletio a da ga nije udario, osjećao se nelagodno, a nije se usudio odbiti svoje zahtjev.

“Uzmi koliko ti treba!” - rekao je pastir.

Ali vatra je skoro izgorjela, a okolo više nije ostalo ni trupaca ni granja velika gomila toplota; stranac nije imao ni lopatu ni lopatu da uzme crveni ugalj za sebe.

Vidjevši to, pastir je ponovo predložio: "Uzmi koliko ti treba!" - i obradovao se pomisli da osoba ne može poneti vatru sa sobom.

Ali on se sagnuo, izvukao šaku uglja golim rukama i stavio ih u rub svoje odjeće. I ugljevlje mu nije opeklo ruke kad ih je uzeo, niti mu je izgorjelo odjeću; nosio ih je kao da su jabuke ili orasi...

Ovdje sam prekinuo naratora po treći put:

Bako, zašto ga ugalj nije spalio?

„Onda ćeš sve saznati“, rekla je baka i počela dalje da priča: „Kad je sve ovo video ljuti i ljuti pastir, bio je veoma iznenađen: „Kakva je ovo noć kad su psi krotki kao ovce, ovce Ne znaj za strah, štap ne ubija i zar vatra ne gori?" Pozvao je stranca i upitao ga: „Kakva je ovo noć? A zašto su sve životinje i stvari tako milostive prema tebi? “Ne mogu vam ovo objasniti, jer vi to sami ne vidite!” - odgovorio je stranac i krenuo da na brzinu naloži vatru i ugrije ženu i bebu.

Pastir je odlučio da ne izgubi ovog čovjeka iz vida dok mu ne bude jasno šta sve to znači. Ustao je i krenuo za njim do samog njegovog prebivališta. I pastir je vidio da stranac nema ni kolibu za stanovanje, da njegova žena i novorođenče leže u planinskoj pećini, gdje nije bilo ničega osim hladnih kamenih zidova.

Pastir je pomislio da bi se jadna nevina beba mogla smrznuti u ovoj pećini, i iako je bio strog čovjek, bio je dirnut do dubine duše i odlučio je pomoći bebi. Skinuvši ranac s ramena, izvadi meku bijelu ovčiju kožu i dade je strancu da na nju položi bebu.

I baš u tom trenutku, kada se ispostavilo da i on može biti milostiv, njegove oči su se otvorile, i video je ono što ranije nije mogao vidjeti, i čuo ono što prije nije mogao čuti.

Vidio je da anđeli sa srebrnim krilima stoje u gustom prstenu oko njega. I svaki od

Trenutna stranica: 1 (knjiga ima ukupno 10 stranica)

Selma Lagerlöf
Legende o Hristu

1858–1940

Stari šešir iz detinjstva
(O Selmi Lagerlöf)

“Većina ljudi odbacuje svoje djetinjstvo kao stari šešir i zaboravlja ga, kao telefonski broj koji je postao nepotreban. Prava osoba je samo ona koja, postavši odrasla osoba, ostaje dijete.” Ove riječi pripadaju poznatom njemačkom piscu za djecu Erihu Köstneru.

Srećom, nema mnogo ljudi na svijetu koji su zaboravili ili nisu htjeli skinuti stari šešir iz djetinjstva u mladosti. Neki od njih su pripovjedači.

Bajka je prva knjiga koja dolazi djetetu. Prvo roditelji i bake i djedovi čitaju djeci bajke, a onda djeca odrastaju i počinju ih sama čitati. Koliko je važno da dobre bajke padnu u ruke odraslih – jer oni su ti koji kupuju i donose knjige u svoje domove.

Švedski roditelji su veoma srećni u tom pogledu. Narodne priče, legende i bajke su oduvijek voljene u Švedskoj. Na osnovu folklornih djela, djela usmene narodne umjetnosti, nastala je književna, odnosno autorska, bajka na sjeveru.

Znamo imena Selme Lagerlöf, Zacharius Topelius, Astrid Lindgren i Tove Jansson. Ovi pripovjedači su pisali na švedskom. Poklonili su nam knjige o Nilsu Holgersonu, koji je sa gusom Martinom (ili Mortenom) otišao na put u svoju rodnu zemlju, priče o Sampo-Loparenoku i krojaču Tikki, koji je Švedsku šio za Finsku, smiješne priče o Kidu i Carlsonu, o Pipi Dugoj Čarapi i, naravno, magičnoj sagi o porodici Mumin.

Možda je rad Selme Lagerlöf najmanje poznat u našoj zemlji. Smatra se prvenstveno „odraslim“ piscem. Međutim, to uopće nije istina.

Selma Lagerlöf postala je poznata u cijelom svijetu (i kod nas) prvenstveno kao dječja spisateljica svojom knjigom „Čudesno putovanje Nilsa Holgersona s divljim guskama u Švedskoj“ (1906–1907), u kojoj su korištene bajke, predanja i legende iz provincije Švedske. Ali da li ste znali da ova knjiga nije samo bajka, već roman, pa čak i pravi udžbenik geografije za švedske škole?

Ovaj udžbenik dugo nije bio prihvaćen u školama, nastavnici i strogi roditelji su smatrali da nema potrebe da njihova djeca uživaju u učenju. Međutim, književnica Lagerlöf imala je drugačije mišljenje, jer je odgajana u porodici koja je bila potpuno neobična za kraj 19. vijeka, u kojoj starija generacija nije sumnjala u potrebu razvijanja mašte kod djece i pričanja magičnih priča. .

Selma Louisa Ottilie Lagerlöf (1858–1940) rođena je u prijateljskoj i sretnoj porodici penzionisanog vojnog lica i učitelja, na imanju Morbakka, koje se nalazi u južnoj Švedskoj, u pokrajini Värmland.

Život u Morbaki i fantastična atmosfera starog švedskog imanja ostavili su neizbrisiv trag u Selminoj duši. „Nikada ne bih postala pisac“, priznala je kasnije, „da nisam odrasla u Morbaki, sa njenim drevnim običajima, sa bogatstvom legendi, sa ljubaznim, prijateljskim ljudima.“

Selmino djetinjstvo je bilo veoma teško, iako je bila okružena roditeljima ljubavi i četiri brata i sestre. Činjenica je da je u dobi od tri godine doživjela dječju paralizu i izgubila sposobnost kretanja. Tek 1867. godine, u specijalnom institutu u Stokholmu, devojčica je uspela da se izleči i počela je samostalno da hoda, ali je ostala hroma do kraja života.

Ipak, Selma nije klonula duhom, nikad joj nije bilo dosadno. Njen otac, tetka i baka pričali su djevojčici legende i bajke njenog rodnog Värmlanda, a buduća pripovjedačica je i sama voljela čitati, a od svoje sedme godine već je maštala da postane spisateljica. Čak iu tako mladoj dobi, Selma je pisala mnogo - pjesme, bajke, drame, ali, naravno, bile su daleko od savršenstva.

Kućno obrazovanje koje je pisac dobio bilo je za svaku pohvalu, ali se moralo nastaviti. A 1882. godine Selma je ušla na Kraljevski viši učiteljski koledž. Iste godine njen otac umire, a njena voljena Morbaka je prodata za dugove. Bio je to dvostruki udarac sudbine, ali spisateljica je uspjela preživjeti, završiti fakultet i postati učiteljica u ženskoj školi u gradu Landskrona na jugu Švedske. Sada u gradu postoji spomen ploča koja visi na jednoj od malih kuća u znak sećanja na to da je tamo Lagerlof napisala svoj prvi roman, zahvaljujući kojem je postala spisateljica, „Saga o Göst Berlingu“ (1891.) . Za ovu knjigu Lagerlöf je dobila nagradu časopisa Idun i mogla je napustiti školu, potpuno se posvetivši pisanju.

Već u svom prvom romanu spisateljica je koristila priče iz svoje rodne južne Švedske, koje su joj poznate od djetinjstva, a potom se uvijek vraćala skandinavskom folkloru. U mnogim njenim radovima ima bajkovitih i magičnih motiva. Riječ je o zbirci kratkih priča o srednjem vijeku “Kraljice Kungahelle” (1899), te o dvotomnoj zbirci “Trolovi i ljudi” (1915–1921) i priči “Priča o seoskom imanju” i , naravno, „Neverovatno putovanje Nilsa Holgersona sa divljim guskama u Švedskoj“ (1906–1907).

Selma Lagerlöf je vjerovala u bajke i legende i znala ih je vješto prepričavati i izmišljati za djecu. I sama je postala legendarna ličnost. Dakle, kažu da je ideju "Neverovatnog Nilsovog putovanja..." piscu sugerisao... gnom koji ju je jedne večeri sreo u njenoj rodnoj Morbaki, koju je pisac uspeo da otkupi, već poznati, 1904.

Lagerlof je 1909. godine dobio Nobelovu nagradu. Na dodeli nagrade, spisateljica je ostala verna sebi i, umesto ozbiljnog i razboritog govora zahvalnosti, govorila je... o viziji u kojoj joj se otac ukazao „na verandi u bašti punoj svetlosti i cveća, nad kojim su ptice kružile.” Selma je u viziji rekla svom ocu o nagradi koja joj je dodijeljena i o svom strahu da neće ispuniti ogromnu čast koju joj je dodijelio Nobelov komitet. Kao odgovor, otac je, nakon malo razmišljanja, udario šakom o naslon stolice i prijeteći odgovorio kćerki: „Neću da se razbijam oko problema koji se ne mogu riješiti ni na nebu ni na zemlji. Previše sam sretan što ste dobili Nobelovu nagradu da bih se brinuo o bilo čemu drugom.”

Nakon dodjele nagrade, Lagerlöf je nastavio pisati o Värmlandu, njegovim legendama i, naravno, o porodičnim vrijednostima.

Mnogo je volela decu i bila je divna pripovedačica. I najdosadnije stvari, poput kursa švedske geografije, uspjela je ispričati na zabavan i zanimljiv način.

Prije nego što je stvorila “Nevjerovatno Nilsovo putovanje...”, Selma Lagerlöf je proputovala gotovo cijelu zemlju, pažljivo proučavajući narodne običaje i obrede, bajke i legende Sjevera. Knjiga je zasnovana na naučnim informacijama, ali je predstavljena u formi avanturističkog romana. Nils Holgerson izgleda kao Palčić, ali nije junak iz bajke, već nestašno dete koje svojim roditeljima donosi mnogo tuge. Putovanje sa jatom gusaka omogućava Nilsu ne samo da vidi i nauči mnogo, da upozna životinjski svijet, već i da se prevaspita. Od ljutitog i lijenog dječaka pretvara se u ljubaznog i simpatičnog dječaka.

Sama Selma Lagerlöf bila je upravo tako poslušno i slatko dijete kao dijete. Njeni roditelji nisu samo voljeli svoju djecu, trudili su se da ih pravilno odgajaju, da im usade vjeru u Boga i želju da žive po Božjim zapovijestima.

Selma Lagerlöf je bila duboko religiozna osoba, te stoga kršćanske legende zauzimaju posebno mjesto u njenom stvaralaštvu. To su, prije svega, “Legende o Hristu” (1904), “Legende” (1904) i “Priča o bajci i druge priče” (1908).

Pisac je smatrao da se slušanjem bajki i priča odraslih u djetinjstvu dijete razvija kao ličnost i dobija osnovne ideje morala i etike.

Slika Isusa iz Nazareta je jasno ili nevidljivo prisutna u svim pisčevim djelima. Ljubav prema Hristu kao smislu života glavni je motiv u djelima kao što su pripovijetka „Astrid“ iz serije „Kraljice Kungahele“, u knjizi „Čuda Antihrista“ i dvotomni roman „Jerusalem“. U Isusu Kristu, Lagerlöf je vidio središnju sliku ljudske historije, njeno značenje i svrhu.

“Legende o Kristu” jedno je od najvažnijih djela Selme Lagerlöf, napisano na jednostavan i djeci pristupačan način.

Ovaj ciklus je važan za razumevanje ne samo celokupnog Lagerlofovog dela, već i ličnosti same spisateljice, jer se upravo u „Legendama o Hristu“ pojavljuje slika jedne od Lagerlofovih najomiljenijih ljudi – njene bake.

Mala Selma, lišena mogućnosti da trči i igra se sa svojim vršnjacima, uvijek je oduševljeno slušala bakine priče. Svijet njenog djetinjstva, uprkos fizičkom bolu, bio je ispunjen svjetlošću i ljubavlju. Bio je to svijet bajki i magije, u kojem su se ljudi voljeli i trudili se pomoći komšijama u nevolji, pružiti ruku pomoći onima koji pate i nahraniti gladne.

Selma Lagerlöf je vjerovala da treba vjerovati u Boga, poštovati ga i voljeti, poznavati Njegovo učenje o tome kako se odnositi prema svijetu i ljudima da bi živio svet, postigao spasenje i vječno blaženstvo. Bila je uvjerena da svaki kršćanin treba da poznaje Božansko učenje o nastanku svijeta i čovjeka i šta će se dogoditi s nama nakon smrti. Ako čovjek ništa od ovoga ne zna, vjerovao je pisac, tada je njegov život lišen svakog smisla. Onaj ko ne zna kako da živi i zašto treba da živi na ovaj način, a ne na drugi je kao onaj koji hoda u tami.

Vrlo je teško predstaviti učenje kršćanske vjere i učiniti ga razumljivim djetetu, ali Selma Lagerlöf je pronašla svoj put - stvorila je niz legendi od kojih se svaka čita kao samostalna fascinantna priča.

Lagerlöf se zauzvrat okreće jevanđeoskim događajima iz zemaljskog života Isusa Krista: ovo je obožavanje mudraca („Zdenac mudraca“), i masakr djece („Beba iz Betlehema“) i bijeg u Egipat, i Isusovo djetinjstvo u Nazaretu, i Njegov dolazak u hram, i Njegova patnja na križu.

Svaki događaj u životu Isusa Krista prikazan je ne u strogom i suhoparnom kanonskom obliku, već na način koji je za dijete fascinantan, često s potpuno neočekivane tačke gledišta. Tako Isusove patnje na križu pripovijeda ptičica iz legende „Crvenogrlo“, a čitalac saznaje za priču o letu Svete porodice u Egipat sa... stare urmene palme.

Često legenda izrasta iz samo jednog detalja ili spomena koji se nalazi u Svetom pismu, međutim, pisac se uvijek pridržava duha jevanđeoskih opisa Isusovog zemaljskog života.

Budući da sada ne znaju svi priču o životu i uzašašću Isusa Krista, smatramo da je potrebno ovdje ukratko ispričati o Njegovim zemaljskim danima, budući da će vam preliminarne informacije pomoći da bolje razumijete legende o Selmi Lagerlöf.

Isus Hrist je Sin Božiji i Božiji, koji je živeo na zemlji kao čovek 33 godine. Do svoje 30. godine živio je u siromašnom galilejskom gradu Nazaretu sa svojom majkom Marijom i njenim zaručnikom Josipom, dijeleći svoje kućne poslove i zanat - Josip je bio stolar. Zatim se pojavio na rijeci Jordan, gdje je primio krštenje od svog Preteče (prethodnika) - Jovana. Nakon krštenja, Krist je proveo četrdeset dana u pustinji u postu i molitvi; ovdje je odolio iskušenju od đavola i odavde se pojavio u svijetu sa propovijedi o tome kako treba da živimo i šta treba da radimo da bismo ušli u Carstvo nebesko. Propovijedanje i cjelokupni zemaljski život Isusa Krista bio je praćen brojnim čudima. Uprkos tome, Jevreji, koje je On osudio za njihov bezakoni život, mrzeli su Ga, a mržnja je porasla do te mere da je Isus Hristos nakon mnogih muka razapet na krstu između dva razbojnika. Umro na krstu i sahranjen od tajnih učenika, On je, snagom Svoje svemoći, vaskrsao trećeg dana po smrti i posle svog vaskrsenja, tokom četrdeset dana, više puta se javljao vernicima otkrivajući im tajne Carstva Božijeg. Četrdesetog dana, u prisustvu svojih učenika, uzašao je na nebo, a pedesetog dana poslao im je Duha Svetoga, prosvijetlivši i posvetivši svakog čovjeka. Od strane Spasitelja, patnja i smrt na krstu bili su dobrovoljna žrtva za grijehe ljudi.

Gospod je želio da se čovjek promijeni, da nauči živjeti u ljubavi i poniznosti, te stoga spisateljica svoj ciklus legendi o Njemu završava pričom „Svijeća sa Groba Svetoga“ – o preobražaju nasilnog viteza krstaša. On se ponovo rađa, postaje potpuno druga osoba, ljubazan i krotak, spreman da se žrtvuje za dobro druge osobe.

Selma Lagerlöf, koja nikada nije zaboravila stari šešir iz djetinjstva, uvijek je vjerovala da se čovjek može promijeniti na bolje, poput viteza Raniera di Ranierija ili poput Nilsa Holgerssona.

Pokušajte da promijenite sebe čitajući ovu knjigu!

Natalia Budur

Sveta noc

Kada sam imao pet godina, doživio sam veliku tugu. Možda je ovo bila najveća tuga koja me je ikada zadesila. Moja baka je umrla. Do smrti je sve svoje vrijeme provodila sedeći u svojoj sobi na ugaonoj sofi i pričajući nam bajke. Vrlo malo se sjećam svoje bake. Sećam se da je imala prelepu kosu, belu kao sneg, da je hodala potpuno pogrbljena i da je stalno plela čarapu. Onda se još sećam da mi je, pričajući neku bajku, stavila ruku na glavu i rekla: „I sve je to istina... Ista istina kao i činjenica da se sada vidimo.“

Sećam se i da je znala da peva lepe pesme, ali ih nije pevala često. Jedna od ovih pjesama govorila je o nekakvom vitezu i sireni. Ova pjesma je imala refren:

I preko mora, i preko mora, puhao je hladan vjetar!

Sjećam se još jedne molitve i psalma koje me je naučila. Svih bajki koje mi je ispričala imam slabo, nejasno sjećanje, a samo jedne od njih pamtim tako jasno da je mogu prepričati. Ovo je mala legenda o rođenju Hristovom.

To je, izgleda, sve čega se sećam o svojoj baki, osim, međutim, tog osećaja strašna tuga osećaj koji sam osetio kada je umrla. Ovo je ono čega se najbolje sjećam. Kao da je bilo juče - tako se sećam jutra kada se trosed u uglu odjednom ispostavilo da je prazan i nisam mogao ni da zamislim kako će proći ovaj dan. Toga se sjećam sasvim jasno i nikada neću zaboraviti.

Sećam se kako su nas doveli da se pozdravimo sa bakom i rekli nam da joj poljubimo ruku, i kako smo se plašili da poljubimo pokojnicu i kako je neko rekao da joj se još jednom zahvalimo za sve radosti koje nam je donela .

Sjećam se kako su sve naše bajke i pjesme bile sklopljene sa mojom bakom u dugački crni kovčeg i odnesene... odnesene zauvijek. Činilo mi se da je tada nešto nestalo iz naših života. To je kao vrata na divno mesto, magična zemlja, gdje smo nekada slobodno lutali, zauvijek je zatvoren. I tada niko nije uspio otvoriti ova vrata.

Mi djeca smo postepeno naučili igrati se lutkama i igračkama i živjeti kao i sva druga djeca. A spolja bi se moglo pomisliti da smo prestali da tugujemo za našom bakom, da smo je se prestali sećati.

Ali i sada, iako je od tada prošlo četrdeset godina, u sjećanju mi ​​jasno izbija mala legenda o Rođenju Hristovom, koju mi ​​je baka više puta pričala. I sam to želim da ispričam, želim da je uvrstim u zbirku „Legende o Hristu“.

* * *

Bilo je to na Badnje veče. Svi osim bake i mene išli su u crkvu. Činilo se kao da smo samo nas dvoje ostali u cijeloj kući. Jedan od nas je bio prestar da ide, a drugi premlad. I oboje smo bili tužni što nećemo morati slušati božićnu pjesmu i diviti se sjaju božićnih svijeća u crkvi. I baka je, da bi rasterala našu tugu, počela da priča.

„Jedne mračne noći“, počela je, „jedan čovek je otišao po vatru. Hodao je od jedne kuće do druge, kucao i govorio: „Pomozite mi, dobri ljudi! Moja žena je rodila bebu... Moramo zapaliti vatru i ugrijati nju i bebu.”

Ali bila je noć, svi su već spavali, a niko nije odgovorio na njegov zahtjev.

I tako je čovjek koji je trebao vatru prišao ovci i vidio tu tri veliki psi. Pri njegovom približavanju sva tri psa su se probudila, otvorila široka usta kao da će zalajati, ali nisu ispustila ni najmanji zvuk. Čovjek je vidio kako se dlake na leđima pasa naježile, kako su im blistali bijeli zubi i kako su svi jurili na njega. Osjetio je da ga je jedan pas uhvatio za nogu, drugi za ruku, a treći za vrat. Ali čeljusti i zubi nisu poslušali pse, te su se, ne nanijevši mu ni najmanje ozlijede, pomaknuli u stranu.

Tada je čovjek krenuo prema vatri, ali su ovce bile toliko stisnute jedna uz drugu da se nije bilo moguće probiti između njih. Zatim je krenuo uz njihova leđa do vatre, a niko se od njih nije probudio, niti se pomaknuo.

Do sada je moja baka pričala bez prestanka, a ja je nisam prekidao, ali onda mi je nehotice promaklo pitanje:

- Zašto su, babo, ovce nastavile da mirno leže? Jesu li tako stidljivi? - Pitam.

– Sačekaj malo pa ćeš saznati! - kaže baka i nastavlja priču.

“Kada je ovaj čovjek skoro stigao do vatre, pastir je podigao glavu. Bio je sumoran starac koji je bio sumnjičav i neprijateljski prema svima. Kada je ugledao nekog stranca da mu prilazi, zgrabio je dugački štap, zašiljen na kraju, kojim je uvek išao za krdom, i bacio ga na njega. Štap je sa zviždukom poleteo pravo prema strancu, ali je, pre nego što je stigao do njega, skrenuo i, proletevši pored, uz zvonjavu pao u polje.

Baka je htela da nastavi, ali sam je ponovo prekinuo:

“Zašto osoblje nije udarilo ovog čovjeka?”

Ali baka je, ne obazirući se na moje pitanje, već nastavila priču:

“Tada je stranac prišao pastiru i rekao mu: „Pomozi mi, prijatelju. Daj mi malo svjetla. Moja žena je rodila bebu, a ja moram da zapalim vatru da zagrejem nju i bebu!”

Pastir je hteo da ga odbije, ali kada se setio da psi ne mogu da ugrizu ovog čoveka, ovce se nisu plašile i nisu bežale od njega, a štap ga nije dirao, osećao se strašno i nije smeo. odbiti stranca.

“Uzmi koliko hoćeš!” - rekao je pastir. Ali vatra je bila skoro izgorela, a nije ostala ni jedna cjepanica, ni jedna grančica - ležala je samo velika gomila užarenog uglja, a stranac nije imao ni lopatu ni kantu da ih nosi.

Vidjevši to, pastir je ponovio: "Uzmi koliko hoćeš!" - i obradovao se pri pomisli da neće moći da ponese vrućinu sa sobom. Ali stranac se sagnuo, izvukao rukom ugalj ispod pepela i stavio ga u rub svoje odjeće. I ugljevlje mu nije opeklo ruke kada ih je izvadio, i nije mu progorelo odeću. Nosio ih je kao da nisu vatra, već orasi ili jabuke.

U ovom trenutku prekidam svoju baku po treći put:

„Zašto ga, babo, ugljevlje nije spalilo?“

- Čućete, čućete! Čekaj! - kaže baka i nastavlja da priča.

“Kada je sve ovo vidio ljuti i sumorni pastir, bio je veoma iznenađen: “Kakva je ovo noć da zli pastiri ne grizu, ovce se ne plaše, štap ne ubija, a vatra ne ne gori?!“

Zaustavio je neznanca i upitao ga: „Kakva je danas noć? I zašto se svi tako ljubazno ponašaju prema tebi?”

“Ako sami ne vidite, ne mogu vam objasniti!” - odgovorio je stranac i krenuo da na brzinu naloži vatru i ugrije ženu i bebu.

Pastir je odlučio da ne izgubi stranca iz vida dok ne sazna šta sve to znači, i pratio ga je dok nije stigao do svog logora. I pastir je vidio da ovaj čovjek nema ni kolibu, a njegova žena i beba leže u praznoj pećini, gdje nije bilo ničega osim golih kamenih zidova.

A onda je pastir pomislio da bi se jadno nevino dete moglo smrznuti u pećini, i, iako nije imao nežno srce, sažalio se bebe. Odlučivši da mu pomogne, pastir mu je skinuo torbu s ramena, izvadio mekanu bijelu ovčiju kožu i dao je strancu da na nju stavi bebu.

I baš u tom trenutku, kada se ispostavilo da on, tvrda srca, neotesan čovjek, može biti milostiv, njegove oči su se otvorile, i vidio je ono što prije nije mogao vidjeti, i čuo ono što prije nije mogao čuti.

Vidio je male anđele sa srebrnim krilima kako stoje u čvrstom prstenu oko njega i svaki od njih drži harfu, i čuo ih kako glasno pjevaju da se te noći rodio Spasitelj koji će otkupiti svijet od njegovih grijeha.

I tada je pastir shvatio zašto te noći niko nije mogao nauditi strancu.

Osvrnuvši se oko sebe, pastir je vidio da su anđeli posvuda: sjede u pećini, silaze s planine, lete nebom; Išli su putem u velikoj gužvi, stali na ulazu u pećinu i pogledali bebu.

I svuda je vladala radost, veselje, pesma i nežna muzika... A sve je to pastir video i čuo u mračnoj noći u kojoj do tada ništa nije primetio. I osjeti veliku radost jer mu se otvoriše oči, i pade na koljena, zahvali Gospodu.

Na ove riječi, baka je uzdahnula i rekla:

- Kad bismo znali da gledamo, onda bismo mogli da vidimo sve što je pastir video, jer u božićnoj noći anđeli uvek lete preko neba...

I, stavivši ruku na moju glavu, moja baka reče:

– Zapamtite ovo... To je istina koliko i činjenica da se vidimo. Poenta nije u svijećama i lampama, ne u mjesecu i suncu, već u tome da imamo oči koje bi mogle vidjeti veličinu Gospodnju!..