Kada su u pitanju priče o ljubavi, prva osoba koja se pamti je Ivan Aleksejevič Bunin. Samo je on mogao tako nježno i suptilno opisati divan osjećaj, tako precizno prenijeti sve nijanse koje postoje u ljubavi. Njegova priča" Lagano dah“, čija je analiza predstavljena u nastavku, jedan je od bisera njegovog rada.
Heroji priče
analiza " Lako disanje„treba da počnemo sa kratak opis karaktera. Glavni lik je Olya Meshcherskaya, srednjoškolac. Spontana, bezbrižna devojka. Izdvajala se među ostalim srednjoškolcima svojom ljepotom i gracioznošću, a već kao mlada imala je brojne obožavatelje.
Aleksej Mihajlovič Maljutin, pedesetogodišnji oficir, prijatelj Olginog oca i brat direktora gimnazije. Samac, prijatnog izgleda. Zaveo Olju, mislio da joj se sviđa. Bio je ponosan, pa je, saznavši da mu se djevojka gadi, pucao na nju.
Direktor gimnazije, sestra Malyutin. Sedokosa, ali još uvek mlada žena. Strogi, neemotivni. Iznervirala ju je živost i spontanost Olenke Meščerske.
Cool dama heroina. Starija žena čiji su snovi zamijenili stvarnost. Smislila je visoke ciljeve i posvetila se razmišljanju o njima sa svom strašću. Upravo je taj san za nju postao Olga Meshcherskaya, povezan s mladošću, lakoćom i srećom.
Analizu “Lakog disanja” treba nastaviti sažetkom priče. Naracija počinje opisom groblja na kojem je sahranjena srednjoškolka Olya Meshcherskaya. Odmah se daje opis izraza u očima djevojke - radosna, zapanjujuće živa. Čitalac razumije da će priča biti o Olyi, koja je bila vesela i vesela školarka.
Dalje se kaže da se do svoje 14. godine Meshcherskaya nije razlikovala od ostalih srednjoškolaca. Bila je lijepa, razigrana djevojka, kao i mnoge njene vršnjakinje. Ali nakon što je napunila 14 godina, Olya je procvjetala, a sa 15 su je već smatrali pravom ljepotom.
Djevojčica se razlikovala od svojih vršnjaka po tome što joj to nije smetalo izgled, nije marila što joj je lice pocrvenelo od trčanja, a kosa raščupana. Niko nije plesao na balovima s takvom lakoćom i gracioznošću kao Meshcherskaya. Niko se nije toliko pazio kao ona, niti su prvaci voleli nikoga kao nju.
Prošle zime pričali su da je djevojka kao da je poludjela od zabave. Oblačila se kao odrasla žena i tada je bila najbezbrižnija i najsrećnija. Jednog dana ju je direktor gimnazije pozvao k sebi. Počela je da grdi devojku što se ponaša neozbiljno. Olenka, nimalo posramljena, šokantno priznaje da je postala žena. A za to je kriv šefov brat, očev prijatelj, Aleksej Mihajlovič Maljutin.
I mjesec dana nakon toga iskren razgovor, upucao je Olju. Na suđenju se Maljutin pravdao da je za sve kriva sama Meščerska. Da ga je zavela, obećala da će se udati za njega, a potom rekla da mu se gadi i da mu je dala da čita njen dnevnik, gde je pisala o tome.
Njena cool dama svakog praznika dolazi na Olenkin grob. I provodi sate razmišljajući o tome koliko život može biti nepravedan. Sjeća se razgovora koji je jednom čula. Olya Meshcherskaya rekla je svojoj voljenoj prijateljici da je pročitala u jednoj od očevih knjiga da je najvažnija stvar u ženskoj ljepoti lagano disanje.
Karakteristike kompozicije
Sljedeća tačka u analizi "Lakog disanja" su karakteristike kompozicije. Ova priča razlikuje se po složenosti odabrane strukture parcele. Već na samom početku pisac čitaocu pokazuje kraj tužne priče.
Zatim se vraća nazad, brzo trčeći kroz djevojčino djetinjstvo i vraćajući se na vrhunac njene ljepote. Sve radnje brzo zamjenjuju jedna drugu. O tome govori i opis djevojke: ona postaje ljepša "na mahove". Lopte, klizališta, trčanje - sve to naglašava živu i spontanu prirodu heroine.
U priči ima i oštrih prelaza - evo, Olenka pravi smelo priznanje, a mjesec dana kasnije policajac je upuca. A onda je došao april. Takva brza promjena u vremenu radnje naglašava da se sve brzo dogodilo u Olyinom životu. Da je preduzela akcije ne razmišljajući uopšte o posledicama. Živjela je u sadašnjosti ne razmišljajući o budućnosti.
A razgovor između prijatelja na kraju čitaocu otkriva najviše glavna tajna Oli. To je da je lagano disala.
Slika heroine
U analizi priče "Lako disanje" važno je govoriti o slici Olya Meshcherskaya - mlade, ljupke djevojke. Od ostalih srednjoškolaca razlikovala se po svom stavu prema životu i pogledu na svijet. Sve joj se činilo jednostavno i razumljivo, a svaki novi dan je dočekivala sa radošću.
Možda je zato uvijek bila lagana i graciozna - njen život nije bio ograničen nikakvim pravilima. Olya je radila šta je htjela, ne razmišljajući o tome kako će to biti prihvaćeno u društvu. Za nju su svi ljudi bili jednako iskreni i dobri, zbog čega je tako lako priznala Maljutinu da nema simpatija prema njemu.
A ono što se dogodilo između njih bila je radoznalost od strane djevojke koja je željela postati odrasla osoba. Ali onda shvata da je to bilo pogrešno i pokušava da izbegne Maljutina. Olja ga je smatrala bistrim kao i ona sama. Djevojka nije mislila da on može biti toliko okrutan i ponosan da bi pucao na nju. Ljudima poput Olje nije lako živjeti u društvu u kojem ljudi kriju svoja osjećanja, ne uživaju u svakom danu i ne nastoje pronaći ono dobro u ljudima.
Poređenje sa drugima
U analizi priče Bunjina „Lako disanje“ nije slučajno što se spominje šefica i otmjena dama Olja. Ove heroine su potpune suprotnosti devojci. Živjeli su svoje živote ne vezani ni za koga, stavljajući pravila i snove u prvi plan svega.
Nisu živjeli pravim svijetlim životom kakav je živjela Olenka. Zbog toga imaju poseban odnos prema njoj. Šef je iznerviran unutrašnja sloboda devojku, njenu hrabrost i spremnost da se suoči sa društvom. Kul dama se divila njenoj bezbrižnosti, sreći i lepoti.
Šta je značenje imena
Prilikom analize djela “Lako disanje”, morate uzeti u obzir značenje njegovog naslova. Šta se mislilo pod lako disanje? Nije se mislilo na samo disanje, već na bezbrižnu, spontanost u izražavanju osjećaja koja je bila svojstvena Olya Meshcherskaya. Iskrenost je oduvijek fascinirala ljude.
Bilo je kratka analiza"Lako disanje" Bunjina, priča o lakom disanju - o devojci koja je volela život, naučila se senzualnosti i snazi iskrenog izražavanja osećanja.
Ivan Bunin
Lagano dah
Na groblju, iznad svježe glinene humke, nalazi se novi krst od hrastovine, jak, težak, gladak.
april, sivi dani; Spomenici groblja, prostranog, provincijskog, i dalje se vide daleko kroz golo drveće, a hladan vjetar zvoni i zvoni poput porculanskog vijenca u podnožju krsta.
Prilično veliki, konveksni porculanski medaljon ugrađen je u sam krst, au medaljonu je fotografski portret učenice radosnih, zapanjujuće živahnih očiju.
Ovo je Olya Meshcherskaya.
Kao devojčica, nije se ni po čemu izdvajala u gomili smeđih školskih haljina: šta bi o njoj bilo reči, osim da je bila jedna od lepih, bogatih i srećnih devojaka, da je sposobna, ali razigrana i veoma nemarno o uputstvima koja joj je dala otmena dama? Tada je počela da cveta i da se razvija skokovima i granicama. Sa četrnaest godina, tankog struka i vitkih nogu, već su se jasno ocrtavale njene grudi i svi oni oblici, čiji čar još nikada nije bio izražen ljudskim rečima; sa petnaest je već važila za lepoticu. Kako su se neke njene prijateljice pažljivo češljale, kako su bile čiste, kako su pazile na suzdržane pokrete! I ničega se nije plašila – čak ni mrlje od mastila na prstima, bez rumenog lica, bez raščupane kose, bez golog koljena pri padu dok trči. Bez ikakve brige i truda i nekako neprimjetno, došlo je do nje sve ono što ju je u posljednje dvije godine izdvajalo iz cijele gimnazije - gracioznost, elegancija, spretnost, bistra iskrica očiju... Niko nije plesao na balovima kao Olja. Meshcherskaya, niko nije trčao na klizaljkama kao ona, niko nije pazio na lopte kao ona, a iz nekog razloga niko nije bio toliko voljen u mlađim razredima kao ona. Neprimjetno je postala djevojka, a njena srednjoškolska slava je neprimjetno ojačala, a već su se širile glasine da je poletna, da ne može bez obožavatelja, da je učenik škole Šenšin ludo zaljubljen u nju, da i ona njega navodno voli, ali je bila toliko promjenjiva u njenom ophođenju prema njemu da je pokušao samoubistvo.
Tokom svoje prošle zime, Olya Meshcherskaya je potpuno poludjela od zabave, kako su rekli u gimnaziji. Zima je bila snežna, sunčana, mrazna, sunce je rano zašlo iza visoke smrekove šume snežne gimnazijske bašte, uvek lepa, blistava, obećavajući mraz i sunce za sutra, šetnja Sobornom ulicom, klizalište u gradskoj bašti , ružičasto veče, muzika i to na sve strane gomila koja klizi po klizalištu, u kojoj je Olya Meshcherskaya izgledala najbezbrižnija, najsrećnija. A onda je jednog dana, za vreme velikog odmora, kada je kao vihor jurila po zbornici od prvačića koji su je jurili i blaženo cvileći, neočekivano je pozvana kod šefa. Prestala je da trči, samo jedanput duboko udahnula, ispravila kosu brzim i već poznatim ženstvenim pokretom, povukla uglove pregače na ramena i, blistavih očiju, otrčala na sprat. Šefica, mladog izgleda, ali sedokosa, mirno je sjedila sa pletivom u rukama za svojim stolom, ispod kraljevskog portreta.
„Zdravo, madam Meščerska“, rekla je na francuskom, ne podižući oči od pletenja. “Nažalost, ovo nije prvi put da sam primoran da vas zovem ovdje da razgovaram s vama o vašem ponašanju.”
„Slušam, gospođo“, odgovorila je Meščerskaja, prilazeći stolu, gledajući je jasno i živo, ali bez ikakvog izraza na licu, i sela što je samo ona mogla lakše i gracioznije.
Nećete me dobro saslušati, ja sam, nažalost, u to uvjeren“, rekao je šef i, povlačeći konac i vrteći klupko na lakiranom podu, što je Meščerska radoznalo gledala, podigla oči. „Neću da se ponavljam, neću dugo da pričam“, rekla je.
Meshcherskaya je zaista voljela ovu neobično čistu i veliku kancelariju, koja je tako dobro disala mraznih dana toplina sjajne holandske haljine i svježina đurđevka na radnom stolu. Pogledala je mladog kralja, prikazanog u punoj visini usred neke blistave dvorane, u ravnomjeran razdjeljak u mliječnoj, uredno naboranoj kosi gazde i ćutala je u iščekivanju.
„Nisi više devojka“, rekao je šef suvislo, potajno počevši da se nervira.
Da, gospođo“, odgovorila je Meščerskaja jednostavno, gotovo veselo.
Ali nije ni ona žena”, rekla je šefica još značajnije, a njeno mat lice je malo pocrvenelo. - Prvo, kakva je ovo frizura? Ovo je ženska frizura!
Nisam ja kriv, madam, što sam ja kriv dobra kosa, - odgovorila je Meshcherskaya i lagano dodirnula svoju lijepo ukrašenu glavu objema rukama.
Oh, to je to, nisi ti kriv! - rekao je šef. - Nisi ti kriv za frizuru, nisi kriv za ove skupe češljeve, nisi kriv što upropaštavaš roditelje za cipele koje koštaju dvadeset rubalja! Ali, ponavljam vam, potpuno gubite iz vida da ste još samo srednjoškolac...
A onda ju je Meshcherskaya, ne gubeći jednostavnost i smirenost, iznenada ljubazno prekinula:
Izvinite gospođo, varate se: ja sam žena. I znate ko je kriv za ovo? Tatin prijatelj i komšija, i vaš brat Aleksej Mihajlovič Maljutin. Ovo se desilo prošlog ljeta u selu...
I mjesec dana nakon ovog razgovora, kozački oficir, ružnog i plebejskog izgleda, koji nije imao apsolutno ništa zajedničko s krugom kojem je Olya Meshcherskaya pripadala, upucao ju je na peronu stanice, među velikom gomilom ljudi koji su upravo stigli voz. A neverovatno priznanje Olje Meščerske, koje je zaprepastilo šefa, u potpunosti je potvrđeno: policajac je rekao pravosudnom istražitelju da ga je Meshcherskaya namamila, da je bila bliska s njim, zaklela se da će mu biti žena, i na stanici, na dan ubistva, prateći ga do Novočerkaska, iznenada mu je rekla da ona i nikada nije pomislila da ga voli, da su sve ove priče o braku samo njeno ruganje sa njim, i dala mu je da pročita onu stranicu dnevnika koja govori o Maljutinu.
“Protrčao sam kroz ove redove i baš tamo, na platformi kojom je ona hodala, čekajući da završim sa čitanjem, pucao sam na nju”, rekao je policajac. - Ovaj dnevnik, evo ga, pogledajte šta je u njemu pisalo desetog jula prošle godine. Dnevnik je napisao sljedeće: „Dva je sata ujutro. Čvrsto sam zaspala, ali se odmah probudila... Danas sam postala žena! Tata, mama i Tolja su otišli u grad, ja sam ostao sam. Bila sam tako srećna što sam bila sama! Ujutro sam šetao baštom, poljem, bio u šumi, činilo mi se da sam sam na celom svetu, i mislio sam kao nikad u životu. Ručao sam sam, pa čitav sat svirao, slušajući muziku imao sam osjećaj da ću živjeti beskonačno i biti sretan kao i drugi. Onda sam zaspao u tatinoj kancelariji, a u četiri me probudila Katja i rekla da je stigao Aleksej Mihajlovič. Bio sam veoma sretan zbog njega, bilo mi je drago što sam ga prihvatio i zaokupio ga. Stigao je u par svojih Vjatki, veoma lepih, i sve vreme su stajale na tremu, ostao je jer je padala kiša i hteo je da se osuši do večeri. Žalio je što nije našao tatu, bio je veoma živahan i ponašao se džentlmenski prema meni, mnogo se šalio da je već dugo zaljubljen u mene. Kada smo prije čaja prošetali vrtom, vrijeme je opet bilo lijepo, sunce je sijalo svuda vlažna bašta, iako je postalo potpuno hladno, a on me vodio za ruku i rekao da je on Faust sa Margaritom. Ima pedeset i šest godina, ali je i dalje veoma zgodan i uvek lepo obučen - jedino što mi se nije svidelo je što je stigao u lavu - miriše na englesku kolonjsku vodu, a oči su mu mlade, crne, a brada mu je graciozno podijeljena na dva duga dijela i potpuno srebrna. Uz čaj smo seli na staklenu verandu, meni nije bilo dobro i legla sam na otoman, a on je pušio, pa prišao meni, ponovo počeo da govori neke ljubaznosti, pa me pregledao i poljubio u ruku. Pokrila sam lice svilenom maramom, a on me je nekoliko puta poljubio u usne kroz šal... Ne razumem kako je to moglo da se desi, luda sam, nikad nisam mislila da sam ovakva! Sada imam samo jedan izlaz... Osećam takvo gađenje prema njemu da ne mogu da ga prebolim!...“
Bunin je napisao priču "Lako disanje" 1916. U radu se autor dotiče tema ljubavi i smrti karakterističnih za književnost ovog perioda. Unatoč činjenici da priča nije napisana u poglavljima, narativ je fragmentiran i sastoji se od nekoliko dijelova raspoređenih nehronološkim redoslijedom.
Glavni likovi
Olya Meshcherskaya- mladu učenicu, ubio je kozački oficir jer je rekla da ga ne voli.
Direktorica gimnazije
Ostali likovi
kozački oficir- upucao Olju zbog nesrećne ljubavi, "ružnog i plebejskog izgleda".
Cool dama Olya Meshcherskaya
“Na groblju, iznad svježe glinene humke, nalazi se novi hrastov krst.” U krst je ugrađen konveksni porculanski medaljon sa fotografskim portretom učenice Olje Meščerske „s radosnim, neverovatno živahnim očima“.
Kao djevojčica, Olya se nije isticala među ostalim školarcima, bila je "sposobna, ali razigrana i vrlo nemarna prema uputama" razrednice. Ali tada je djevojčica počela da se razvija, da "cvjeta". Sa 14 godina, “s tankim strukom i vitkim nogama, njene grudi i obline već su bile dobro definisane.” “Sa petnaest je već važila za lepoticu.” Za razliku od svojih uglađenih devojaka, Olja se „nije plašila – nema mrlja od mastila na prstima, nije bilo zajapurenog lica, nije bilo raščupane kose“. Bez ikakvog truda, došla je do nje “gracioznost, elegancija, spretnost i jasan sjaj njenih očiju”.
Olya je najbolje plesala na balovima, klizala, najviše se pazila na balovima, a najviše su je voljeli mlađi razredi. "Neprimjetno je postala djevojka", a čak su se šuškale i o njenoj neozbiljnosti.
„Olya Meshcherskaya je potpuno poludjela od zabave tokom svoje prošle zime, kako su rekli u gimnaziji. Jednog dana, tokom velike pauze, šef je pozvao djevojku i ukorio je. Žena je napomenula da Olya više nije djevojka, ali još nije žena, tako da ne bi trebala nositi "žensku frizuru", skupe češljeve i cipele. "Ne gubeći jednostavnost i smirenost", Meščerskaja je odgovorila da je gospođa pogrešila: već je bila žena, a za to je kriv očev prijatelj i komšija, šefov brat Aleksej Mihajlovič Maljutin - "ovo se dogodilo prošlog leta u selu .”
„I mesec dana nakon ovog razgovora“, kozački oficir je pucao na Olju „na peronu stanice, među velikom gomilom ljudi“. I Oljino priznanje, koje je zaprepastilo šefa, potvrđeno je. „Policajac je rekao pravosudnom istražitelju da ga je Meščerska namamila, da je bila bliska s njim, zaklela se da će mu biti žena“, a na stanici je rekla da ga ne voli i „dala mu da pročita tu stranicu dnevnika o kojoj se govori Malyutin.”
„Desetog jula prošle godine“, zapisala je Olja u svom dnevniku: „Svi su otišli u grad, ja sam ostala sama.<…>Aleksej Mihajlovič je stigao.<…>Ostao je jer je padala kiša.<…>Žalio je što nije našao tatu, bio je veoma živahan i ponašao se džentlmenski prema meni, mnogo se šalio da je već dugo zaljubljen u mene.<…>Ima pedeset i šest godina, ali je i dalje veoma zgodan i uvek lepo obučen.<…>Uz čaj smo seli na staklenu verandu, on je pušio, pa prišao meni, ponovo počeo da govori neke ljubaznosti, a onda je pregledao i poljubio mi ruku. Pokrila sam lice svilenom maramom, a on me je nekoliko puta poljubio u usne kroz šal... Ne razumem kako je to moglo da se desi, luda sam, nikad nisam mislila da sam ovakva! Sada imam samo jedan izlaz... Osećam toliko gađenje prema njemu da ne mogu da prebolim!..”
Svake nedjelje, nakon mise, mala žena u žalosti dolazi na grob Olya Meshcherskaya - cool dama djevojka. Olya je postala predmet "njenih upornih misli i osjećaja". Sjedeći na grobu, žena se sjeća blijedog lica djevojčice u lijesu i razgovora koji je slučajno čula: Meshcherskaya je rekla svojoj prijateljici o onome što je pročitala u očevoj knjizi, da je navodno glavna stvar u ženi "lagano disanje" i da ga ona, Olja, ima.
“Sada se ovaj lagani dah ponovo raspršio u svijetu, u ovome oblačno nebo na ovom hladnom prolećnom vetru."
Zaključak
U priči, Bunin suprotstavlja glavni lik Olya Meshcherskaya sa direktoricom gimnazije - kao personifikacijom pravila, društvenih normi i otmjenom damom - kao personifikacijom snova koji zamjenjuju stvarnost. Olya Meshcherskaya je potpuno drugačija ženska slika– devojka koja se okušala u ulozi odrasle dame, zavodnice koja nema ni straha od pravila ni preteranog maštanja.
Test priče
Testirajte svoje pamćenje sažetak test:
Prepričavanje rejtinga
prosječna ocjena: 4 . Ukupno primljenih ocjena: 458.
Na groblju, iznad svježe glinene humke, stoji novi krst.
od hrastovine, jaka, teška, glatka.
april, sivi dani; spomenici groblja, prostrani,
okrug, još daleko vidljiv kroz golo drveće, i hladan
vjetar zvoni i zvecka porculanskim vijencem u podnožju krsta.
Sam križ ima prilično velik, konveksan
porculanski medaljon, au medaljonu - fotografski portret
učenice radosnih, neverovatno živahnih očiju.
Ovo je Olya Meshcherskaya.
Kao djevojka se ni po čemu nije isticala u gomili smeđih.
gimnazijske haljine: šta o njoj reći osim
da je jedna od lepih, bogatih i srećnih
devojke da je sposobna, ali razigrana i veoma nemarna prema njima
uputstva koja joj daje cool dama? Onda je postala
procvjetati, razvijati se skokovima i granicama. Sa četrnaest godina
već ima dobrih godina, tankog struka i vitkih nogu
ocrtavale su se grudi i svi ti oblici čija je draž i dalje ostala
nikad izraženo ljudskim riječima; sa petnaest godina imala je reputaciju
već lepotica. Kako je pažljivo počešljala dio njezine kose
prijatelji, kako su bili čisti, kako su čuvali svoje
suzdržanim pokretima! I ničega se nije plašila – čak ni
mrlje od mastila na prstima, bez rumenog lica, br
raščupana kosa, nema dlačica prilikom pada tokom trčanja
koleno Bez ikakve njene brige i truda i nekako neprimjetno je došlo
njoj sve ono što ju je toliko razlikovalo u poslednje dve godine od svih
gimnazija - gracioznost, elegancija, spretnost, jasan sjaj
oko... Niko nije plesao kao Olya Meshcherskaya na balovima,
niko nije klizao kao ona, niko nikoga nije pratio na balovima
pazili su na nju koliko i na nju, i iz nekog razloga nikoga nisu voljeli
pa mlađi razredi poput nje. Neprimjetno je postala djevojka, i
njena gimnazijska slava je neprimjetno ojačala, a već su počele glasine da
da je poletna, da ne može bez obožavatelja, da joj se sviđaju
Srednjoškolac Shenshin je ludo zaljubljen, kao da i ona njega voli,
ali ona je bila toliko promjenjiva u svom ophođenju prema njemu da je pokušao
samoubistvo.
Tokom svoje posljednje zime, Olya Meshcherskaya je potpuno poludjela
zabavno, kako su rekli u gimnaziji. Zima je bila snežna, sunčana,
mraz, sunce je rano zašlo iza visoke snježne smrekove šume
gimnazijska bašta, uvek lepa, blistava, perspektivna i
sutra će biti mraza i sunca, žurka u ulici Sobornaya, klizalište u
gradska bašta, roze veče, muzika i to na sve strane
gomila koja klizi po klizalištu, u kojoj se činila Olja Meščerska
najbezbrižniji, najsrećniji. A onda jednog dana, velikog dana
promena, kada je kao vihor projurila po skupštinskoj sali iz
prvaci je jure i blaženo cvile, nju
neočekivano pozvan šefu. Prestala je da trči
samo jednom duboko udahnuo, brzo i već poznato
popravila kosu ženstvenim pokretom, povukla uglove pregače prema
ramena i, blistavih očiju, potrčao gore. Šefe, mladog izgleda,
ali sedokosa, mirno je sjedila s pletivom u rukama i pisala
sto, ispod kraljevskog portreta.
„Zdravo, Mademoiselle Meshcherskaya“, rekla je
na francuskom, ne dižući pogled od svog pletenja. - Nažalost, ja
Ovo nije prvi put da sam primoran da vas zovem ovdje
razgovarati sa vama o vašem ponašanju.
„Slušam, gospođo“, odgovorila je Meščerskaja prilazeći
sto, gledajući je jasno i živo, ali bez ikakvog izraza
lice, i sjela što je samo ona mogla lakše i graciozno
mogao.
- Loše ćete me slušati, nažalost, uvjeren sam
u ovome”, rekao je gazda i povukao konac i uvrnuo ga
na lakiranom podu lopta, koju je radoznalo gledala
Meščerska je podigla oči: "Neću se ponavljati, neću."
pričajte opširno”, rekla je ona.
Meshcherskaya se jako svidjela ovo neobično čisto i
velika kancelarija koja je tako dobro odisala toplinom u mraznim danima
sjajna holandska haljina i svježina đurđevka na radnom stolu.
Pogledala je mladog kralja, ispisanog u punoj visini
neka sjajna sala, ravnomerno raspoređena u mlekari,
uredno izvijena kosa gazde i iščekujući
je ćutao.
„Nisi više devojka“, rekla je suvislo.
šef, potajno počinje da se nervira.
„Da, gospođo“, odgovorila je Meshcherskaya jednostavno, gotovo veselo.
„Ali ne i žena“, rekla je još značajnije
šefice, a njeno mat lice je malo pocrvenelo.- Pre svega,-
kakva je ovo frizura? Ovo je ženska frizura!
"Nisam ja kriva, madam, što imam dobru kosu"
odgovorila je Meshcherskaya i malo dodirnula svoju lijepu
uklonjena glava.
- Ma, to je to, nisi ti kriv! - rekao je šef.
Nisi ti kriv za frizuru, nisi ti kriv za te skupe češljeve,
Nisi ti kriv što upropaštavaš roditelje za cipele
dvadeset rubalja! Ali, ponavljam vam, potpuno propuštate
Vidim da si jos tek srednjoskolac...
A onda Meščerskaja, ne gubeći svoju jednostavnost i smirenost, iznenada
ljubazno ju je prekinuo:
- Izvinite, gospođo, varate se: ja sam žena. I krivi
ovo - znate ko? Tatin prijatelj i komšija, i tvoj brat Aleksej
Mikhailovich Malyutin. Desilo se to prošlog ljeta u selu...
I mjesec dana nakon ovog razgovora, kozački oficir,
ružnog i plebejskog izgleda, nema apsolutno ništa zajedničko sa
krug kojem je pripadala Olya Meshcherskaya ju je upucao
na peronu stanice, među velikom gomilom ljudi, samo
stigao sa vozom. I nevjerovatna stvar koja je zapanjila šefa
Priznanje Olya Meshcherskaya u potpunosti je potvrđeno, rekao je policajac
Sudskom istražitelju da ga je Meshcherskaya namamila, bio je s njim
blizu, zakleo se da će mu biti žena, i na stanici, tog dana
ubistvo, koje ga je pratilo do Novočerkaska, iznenada mu je to rekao
nikad nije pomislila da ga voli, o čemu se sve ovo priča
brak - jedno od njenih ruganja s njim, i dala mu je da to pročita
stranica dnevnika koja govori o Maljutinu.
- Protrčao sam kroz ove redove i baš tamo, na platformu gde je ona
šetala, čekala da završim sa čitanjem, pucala na nju -
rekao je policajac. "Ovaj dnevnik, evo ga, pogledajte šta se dogodilo."
napisano je desetog jula prošle godine. To je bilo u dnevniku
piše: "Dva je sata ujutru, spavam čvrsto,
ali odmah sam se probudila... Danas sam postala žena! Tata, mama i
Tolja, svi su otišli u grad, ja sam ostao sam. Bio sam takav
Srećna sam što sam sama! Ujutro sam šetao baštom, poljem, bio unutra
šuma, činilo mi se da sam sama na celom svetu, i tako sam mislila
bolje nego ikada u mom životu. Ručao sam sam, pa cijeli sat
svirao, uz muziku sam imao osećaj da ću živeti
beskonačno i biću sretan kao i drugi. Onda sam zaspao kod tate
u kancelariji, a u četiri me probudila Katja i to rekla
Aleksej Mihajlovič je stigao. Bio sam veoma sretan zbog njega, osjećao sam
Tako je lijepo prihvatiti ga i okupirati ga. Stigao je na par svojih
Vjatok, veoma lep, i sve vreme su stajali na tremu, on
ostao jer je padala kiša i on je to želio
isušena. Požalio je što nije našao tatu, bio je veoma živahan i
ponašao se kao džentlmen sa mnom, mnogo se šalio da je dugo
zaljubljen u mene. Kad smo se šetali po bašti prije čaja, opet je bilo
lijepo vrijeme, sunce je obasjalo cijelu vlažnu baštu, iako
postalo je potpuno hladno, a on me je poveo za ruku i rekao da on
Faust sa Margaritom. Ima pedeset i šest godina, ali je još uvek veoma
zgodan i uvek lepo obučen - jedino to mi se nije dopalo
stigao je u lavu - miriše na englesku kolonjsku vodu, i njegove oči
vrlo mlada, crna, a brada je graciozno podijeljena na dvoje
dugi dijelovi i potpuno srebrni. Uz čaj smo sjedili
staklena veranda, osećao sam se kao da mi nije dobro i
Legao sam na otoman, a on je pušio, onda je prišao meni i počeo ponovo
reci malo prijatnosti, a zatim pogledaj i poljubi
moja ruka. Pokrila sam lice svilenim šalom, a on
poljubio me u usne kroz maramicu... ne razumem kako je
moglo se desiti, luda sam, nikad nisam mislila da sam
kao to! Sada imam samo jedan izlaz... Tako se osjećam prema njemu
Gadi mi se što ovo ne mogu da preživim!..”
Tokom ovih aprilskih dana grad je postao čist, suv, njegovo kamenje
pobijelile su i bilo je lako i ugodno hodati po njima. Svake nedjelje,
nakon mise, Sobornom ulicom koja vodi do izlaza iz grada,
mala žena u žalosti, u crnom klincu, ide prema
rukavice, sa kišobranom od ebanovine. Ona prelazi autoput
prljavi trg, gdje ima mnogo zadimljenih kovačnica i svježeg povjetarca
terenski zrak; dalje, između manastir i zatvor,
oblačna padina neba pobijeli i proljetno polje sivi, a onda,
kada se probijete među lokve ispod manastirskog zida i skrenete
lijevo, vidjet ćete ono što izgleda kao veliki niski vrt, okružen bijelim
ograde, iznad čije kapije piše Velika Gospojina majka boga.
Mala žena pravi znak krsta i uobičajeno hoda glavnim putem.
uličica. Stigavši do klupe naspram hrastovog krsta, ona sjeda
vetar i prolećna hladnoća sat-dva, dok se potpuno nije smrzla
noge u lakim čizmama i ruku u uskom klincu. Slušajući proleće
ptice koje pevaju slatko i na hladnom, osluškuju zvuk vetra u porculanu
vijenac, ponekad pomisli da bi dala pola života samo da nije
pred njenim očima je bio ovaj mrtvi venac. Ovaj venac, ovaj
brdo, hrastov krst! Da li je moguće da je ispod onaj čije oči
tako besmrtno sjaji iz ovog konveksnog porculanskog medaljona
na krstu, a kako spojiti sa ovim čistim izgledom strašno
Šta je sada povezano s imenom Olya Meshcherskaya? - Ali u dubini
duša male žene je srećna, kao i svi poklonici
neki strastveni san Ljudi.
Ova žena je kul dama Olya Meshcherskaya, sredovečna
djevojka koja već dugo živi sa nekom vrstom fikcije koja je zamjenjuje
pravi zivot. U početku je takav izum bio njen brat, siromašan
i ni na koji način izuzetan zastavnik”, kombinirala je sve svoje
duša sa njim, sa njegovom budućnošću, koja se iz nekog razloga činila
ona je briljantna. Kada je ubijen u blizini Mukdena, uvjerila se sama
da je ideološki radnik. Očarala ju je smrt Olje Meščerske
novi san. Sada je Olya Meshcherskaya predmet njenog upornog
misli i osećanja. Ona ide na svoj grob svakog praznika, po satu
ne skida pogled sa hrastovog krsta, seća se bledog lica
Olya Meshcherskaya u kovčegu, među cvijećem - i to jednog dana
čuo: jednog dana, tokom velikog odmora, šetam okolo
gimnazija, Olja Meščerska je govorila brzo, brzo
svom voljenom prijatelju, punačkom, visokom Subbotini:
- Ja sam u jednoj od tatinih knjiga - on ima dosta starih
smiješne knjige, - Čitao sam kakvu lepotu žena treba da ima...
Eto, vidiš, toliko je toga rečeno da se ne možeš svega sjetiti: pa,
naravno, crne oči kipe od smole - bogami, tako
napisano: kipi smolom!- trepavice crne kao noć, nežno
razigrano rumenilo, mršava figura, duža od obične ruke,--
znaš, duže nego inače!- mala noga, umjereno
velike grudi, pravilno zaobljeni list, boja koljena
školjke, nagnuta ramena - skoro da sam naučila mnogo napamet, tako
sve ovo je istina! - ali glavna stvar je, znaš šta? -- Lako disanje!
Ali ja ga imam - slušajte kako uzdišem - ipak
stvarno, postoji?
Sada se ovaj lagani dah ponovo raspršio u svijetu, u ovome
oblačno nebo, na ovom hladnom prolećnom vetru.
PSKOV BOR
U daljini je mrak i šikari su strogi.
Ispod crvenog jarbola, ispod bora
Stojim i oklevam - na pragu
Za svijet zaboravljen, ali drag.
Jesmo li dostojni našeg naslijeđa?
Tamo ću biti previše uplašen
Gdje su staze risova i medvjeda
Vode te putevima bajki,
Gdje se zrno na viburnumu zacrveni,
Gdje je trulež prekrivena zarđalom mahovinom
I bobice su mutno plave
Na suvoj kleki.
23.VII.12
Noć je, sine, neprobojna,
A put je gluv...
Tri pernati medicinar
Ja sam nosio petla.
Šuma, gusta, razbojništvo,
Mrak od davnina...
(*342)
- Damast nož u njedrima
Vruće naoštreno!
Na groblju, iznad svježe glinene humke, nalazi se novi krst od hrastovine, jak, težak, gladak.
april, sivi dani; Spomenici prostranog županijskog groblja još se vide daleko kroz golo drveće, a hladan vjetar zvoni na porculanskom vijencu u podnožju križa.
Prilično veliki, konveksni porculanski medaljon ugrađen je u sam krst, au medaljonu je fotografski portret učenice radosnih, zapanjujuće živahnih očiju.
Ovo je Olya Meshcherskaya.
Kao djevojčica se ni po čemu nije isticala u gomili smeđih školskih haljina: šta bi o njoj moglo reći, osim da je jedna od lijepih, bogatih i sretnih djevojaka, da je sposobna, ali razigrana i veoma nemarno prema uputstvima datim njenoj cool dami? Tada je počela da cveta i da se razvija skokovima i granicama. Sa četrnaest godina, tankog struka i vitkih nogu, njene grudi i svi oni oblici, čiji čar još nikada nije bio izražen ljudskim riječima, već su se dobro ocrtavali; sa petnaest godina već je bila poznata kao lepotica. Kako su se neke njene prijateljice pažljivo češljale, kako su bile čiste, kako su posmatrale njihove suzdržane pokrete! Ali nije se bojala ničega - ni mrlja od mastila na prstima, ni zajapurenog lica, ni raščupane kose, ni kolena koje je postalo golo pri padu tokom trčanja. Bez ikakve brige i truda, nekako neprimjetno, došlo je do nje sve ono što ju je u posljednje dvije godine toliko izdvajalo od cijele gimnazije - gracioznost, otmjenost, spretnost, bistra iskra očiju. Niko nije plesao na balovima kao Olya Meshcherskaya, niko nije trčao na klizaljkama kao ona, niko se nije toliko brinuo o balovima kao ona, a iz nekog razloga niko nije voleo mlađe klase kao ona. Neprimjetno je postala djevojka, a njena srednjoškolska slava je neprimjetno ojačala, a već su se proširile glasine da je poletna, da ne može živjeti bez obožavatelja, da je učenik Shenshin ludo zaljubljen u nju, da ga navodno voli, ali bila toliko promenljiva u njenom ophođenju prema njemu da je pokušao samoubistvo...
Tokom svoje prošle zime, Olya Meshcherskaya je potpuno poludjela od zabave, kako su rekli u gimnaziji. Zima je bila snežna, sunčana, mrazna, sunce je rano zašlo iza visoke smrekove šume snežne gimnazijske bašte, uvek lepa, blistava, obećavajući mraz i sunce za sutra, zabava u ulici Sobornaja, klizalište u gradskoj bašti , ružičasto veče, muzika i ova gomila koja je klizila na sve strane po klizalištu, u kojoj je Olya Meshcherskaya delovala najbezbrižnije, najsrećnije. A onda, jednog dana, na velikom odmoru, kada je kao vihor jurila po zbornici od prvačića koji su je jurili i blaženo cvileći, neočekivano je pozvana kod šefa. Prestala je da trči, samo jedanput duboko udahnula, ispravila kosu brzim i već poznatim ženstvenim pokretom, povukla uglove pregače na ramena i, blistavih očiju, otrčala na sprat. Šefica, mladog izgleda, ali sedokosa, mirno je sjedila sa pletivom u rukama za svojim stolom, ispod kraljevskog portreta.
„Zdravo, Mademoiselle Meshcherskaya“, rekla je na francuskom, ne podižući oči od pletenja. “Nažalost, ovo nije prvi put da sam primoran da vas zovem ovdje da razgovaram s vama o vašem ponašanju.”
„Slušam, gospođo“, odgovorila je Meščerskaja, prilazeći stolu, gledajući je jasno i živo, ali bez ikakvog izraza na licu, i sela što je samo ona mogla lakše i gracioznije.
„Nećete me dobro saslušati, ja sam, nažalost, u to uvjerena“, rekla je šefica i, povlačeći konac i vrteći klupko na lakiranom podu, koju je Meščerska radoznalo gledala, podigla oči.
„Neću da se ponavljam, neću dugo da pričam“, rekla je.
Meshcherskaya se jako dopala ova neobično čista i velika kancelarija, koja je u mraznim danima tako dobro disala toplinom sjajne holandske haljine i svježinom đurđevka na radnom stolu. Pogledala je mladog kralja, prikazanog u punoj visini usred neke blistave dvorane, u ravnomjeran razdjeljak u mliječnoj, uredno naboranoj kosi gazde i ćutala je u iščekivanju.
„Nisi više devojka“, rekao je šef suvislo, potajno počevši da se nervira.
„Da, gospođo“, jednostavno je veselo odgovorila Meshcherskaya. "Ali ne i žena", rekao je šef još značajnije i ona
mat lice je postalo blago crveno. - Prvo, kakva je ovo frizura? Ovo je ženska frizura!
„Nisam ja kriva, gospođo, što imam dobru kosu“, odgovorila je Meščerskaja i lagano dodirnula svoju lepo ukrašenu glavu obema rukama.
- Ma, to je to, nisi ti kriv! - rekao je šef. - Nisi ti kriv za frizuru, nisi kriv za ove skupe češljeve, nisi kriv što upropaštavaš roditelje za cipele koje koštaju dvadeset rubalja! Ali, ponavljam vam, potpuno gubite iz vida da ste još samo srednjoškolac...
A onda ju je Meshcherskaya, ne gubeći jednostavnost i smirenost, iznenada ljubazno prekinula:
- Izvinite, gospođo, varate se: ja sam žena. I znate ko je kriv za ovo? Tatin prijatelj i komšija, i vaš brat Aleksej Mihajlovič Maljutin. Desilo se to prošlog ljeta u selu...
I mjesec dana nakon ovog razgovora, kozački oficir, ružnog i plebejskog izgleda, koji nije imao apsolutno ništa zajedničko s krugom kojem je Olya Meshcherskaya pripadala, upucao ju je na peronu stanice, među velikom gomilom ljudi koji su upravo stigli voz. A neverovatno priznanje Olje Meščerske, koje je zaprepastilo šefa, u potpunosti je potvrđeno: policajac je rekao pravosudnom istražitelju da ga je Meshcherskaya namamila, da je bila bliska s njim, zaklela se da će mu biti žena, i na stanici, na dan ubistvo, prateći ga do Novočerkaska, odjednom mu je rekla da nikada nije pomislila da ga voli, da je sav ovaj razgovor o braku samo njeno ruganje s njim, i dala mu je da pročita onu stranicu dnevnika u kojoj se govori o Maljutinu.
“Protrčao sam kroz ove redove i baš tamo, na platformi kojom je ona hodala, čekajući da završim sa čitanjem, pucao sam na nju”, rekao je policajac. - Ovaj dnevnik je tu, pogledajte šta je u njemu pisalo desetog jula prošle godine.
U dnevniku je pisalo: "Sada je dva sata ujutru. Zaspala sam čvrsto, ali se odmah probudila... Danas sam postala žena! Tata, mama i Tolja svi su otišli u grad, ja osta sam.Bio sam tako srecan,to sam!Bio sam ujutro u basti,polju,sumi,cinilo mi se da sam sam na celom svetu i mislio sam kao nikad u svoj zivot.Rucao sam sam,pa svirao ceo sat,uz muziku,imao sam osjecaj da cu zivjeti beskonacno i biti srecan kao svi.Onda sam zaspao u tatinoj kancelariji,a u cetiri sata Katya probudio me i rekao da je Aleksej Mihajlovič stigao.Bio sam veoma sretan sa njim.Bilo mi je drago što sam ga primio i zabavio.Došao je u par svojih Vjatki,veoma lepih,i sve vreme su stajale na tremu , ostao je jer je padala kisa, hteo je da se osuši do večeri. Žao mu je što nije našao tatu, bio je veoma živahan i ponašao se kao gospodin sa mnom, mnogo se šalio da je bio u voli sa mnom dugo.Kada smo prošetali salom prije čaja, vrijeme je opet bilo lijepo, sunce je obasjalo cijelu vlažnu baštu, iako je postalo potpuno hladno, a on me vodio za ruku i rekao da je Faust sa Margaritom. Ima pedeset i šest godina, ali je i dalje veoma zgodan i uvek lepo obučen - samo mi se nije svidelo što je stigao u lavu - miriše na englesku kolonjsku vodu, a oči su mu veoma mlade, crne, i brada je graciozno podijeljen na dva duga dijela i potpuno - čisto srebrni. Uz čaj smo seli na staklenu verandu, osećala sam se kao da mi nije dobro i legla sam na otoman, a on je pušio, pa prišao meni, opet počeo da govori ljubaznosti, pa me pregledao i poljubio u ruku. Pokrila sam lice svilenim šalom, a on me je nekoliko puta poljubio u usne kroz šal... Ne razumem kako je to moglo da se desi, poludela sam. Nikad nisam mislio da sam ovakav! Sada imam samo jedan izlaz... Osećam takvo gađenje prema njemu da ne mogu da ga prebolim!...“
Tokom ovih aprilskih dana, grad je postao čist, suv, kamenje mu je pobelelo i njime je bilo lako i prijatno hodati. Svake nedjelje, nakon mise, mala žena u žalosti, u crnim dječjim rukavicama, i sa kišobranom od ebanovine, šeće Sobornom ulicom, koja vodi do izlaza iz grada. Ona prelazi prljavi trg uz magistralu, gdje ima mnogo zadimljenih kovačnica i puhanja svježeg poljskog zraka; dalje, između manastira i tvrđave, beli se oblačna padina neba i sivi prolećno polje, a onda, kada se probijete među lokve ispod manastirskog zida i skrenete levo, videćete šta izgleda poput velikog niskog vrta, ograđenog bijelom ogradom, iznad čije kapije je ispisano Uspenije Bogorodice. Mala žena pravi znak krsta i uobičajeno hoda glavnom uličicom. Stigavši do klupe naspram hrastovog krsta, sjedi na vjetru i proljetnoj hladnoći sat-dva, dok joj se noge u lakim čizmama i ruka u uskom jaretu potpuno ne ohlade. Slušajući kako prolećne ptice slatko pevaju i na hladnoći, slušajući šum vetra u porculanskom vencu, ponekad pomisli da bi dala pola života samo da joj ovaj mrtvi venac ne bude pred očima. Ovaj venac, ova humka, hrastov krst! Da li je moguće da je pod njim onaj čije oči tako besmrtno sijaju iz ovog konveksnog porculanskog medaljona na krstu, i kako da spojimo sa ovim čistim pogledom ono strašno što se sada vezuje za ime Olje Meščerske? Ali duboko u sebi, mala žena je sretna, kao i svi ljudi odani nekom strasnom snu.
Ova žena je cool dama Olya Meshcherskaya, sredovečna devojka koja već dugo živi u nekoj vrsti fikcije koja joj zamenjuje stvarni život. U početku je njen brat, jadni i neupadljivi zastavnik, bio takav izum - sjedinila je svu svoju dušu s njim, sa njegovom budućnošću, koja joj se iz nekog razloga činila briljantnom. Kada je ubijen u blizini Muk-dena, uvjerila se da je ideološki radnik. Smrt Olya Meshcherskaya zarobila ju je novim snom. Sada je Olya Meshcherskaya predmet njenih upornih misli i osjećaja. Svakog praznika ide na grob, satima ne skida pogled sa hrastovog krsta, seća se bledog lica Olje Meščerske u kovčegu, među cvećem - i onoga što je jednom čula: jednom, na velikom odmoru, šetajući okolo u sali gimnazije, Olya Meshcherskaya brzo se obratila svojoj voljenoj prijateljici, punoj, visokoj Subbotini:
„Pročitao sam u jednoj tatinoj knjizi“, on ima puno starih šaljivih knjiga, „kakvu lepotu žena treba da ima... Eto, znate, ima toliko izreka da se ne možete setiti svega: pa, naravno, crne oči kipe od smole,” Bogami, tako piše: kipuće smolom! - trepavice crne kao noć, nežno rumenilo, tanka figura, duže od obične ruke - znate, duže nego inače! - mala noga, umereno velika grudi, pravilno zaobljena potkolenica, kolena boje školjke, nagnuta ramena - skoro sam mnogo naučio napamet, tako da je sve tačno! - ali najvažnije, znaš šta? - Lagano dah! Ali imam ga, - slušaj kako uzdišem, - zaista imam, zar ne?
Sada se ovaj lagani dah ponovo raspršio u svijet, na ovom oblačnom nebu, na ovom hladnom proljetnom vjetru.