Posvećenost
Za tebe, duso moje kraljice,
Ljepotice, samo za tebe
Priče o prošlim vremenima,
Tokom zlatnih slobodnih sati,
Pod šapatom brbljavih starih vremena,
Pisao sam vjernom rukom;
Molim vas prihvatite moj razigrani rad!
Ne tražeći ničije pohvale,
već sam sretan sa slatkom nadom,
Kakva devojka sa trepetom ljubavi
Možda će krišom pogledati
Na moje gresne pesme.U blizini Lukomorja je zeleni hrast;
Zlatni lanac na hrastu:
Dan i noć mačka je naučnik
Sve se vrti u krug u lancu;
Ode desno - pesma počinje,
Lijevo - priča bajku.
Tamo su čuda: goblin luta tamo,
Sirena sjedi na granama;
Tamo na nepoznatim stazama
Tragovi nevidljivih zvijeri;
Tamo je koliba na pilećim nogama
Stoji bez prozora, bez vrata;
Tamo su šuma i dolina pune vizija;
Tamo će talasi navaliti u zoru
Plaža je peščana i prazna,
I trideset prekrasnih vitezova
S vremena na vrijeme izbijaju bistre vode,
I njihov morski ujak je s njima;
Princ je tu u prolazu
Zarobljava strašnog kralja;
Tamo u oblacima pred ljudima
Kroz šume, preko mora
Čarobnjak nosi heroja;
U tamnici tamo princeza tuguje,
I mrki vuk joj vjerno služi;
Postoji stupa sa Baba Yagom
Ona sama hoda i luta;
Tamo, kralj Kashchei troši zlato;
Ima tamo ruskog duha... miriše na Rusiju!
I tu sam bio, i pio sam med;
Vidio sam zeleni hrast kraj mora;
Mačka je sjedila ispod njega, naučnik
Pričao mi je svoje bajke.
Sjećam se jedne: ove bajke
Sada ću reći svetu...
Pjesma prva
Stvari prošlih dana
Duboke legende antike.U gomili moćnih sinova,
Sa prijateljima, u visokoj mreži
Vladimir je sunce slavilo;
Poklonio je svoju najmlađu kćer
Za hrabrog princa Ruslana
I med iz teške čaše
Pio sam za njihovo zdravlje.
Naši preci nisu jeli uskoro,
Nije trebalo dugo da se krećem
Kulače, srebrne činije
Uz ključalo pivo i vino.
Ulili su radost u moje srce,
Pena je šištala oko ivica,
Važno je da su ih čaše nosile
I oni se nisko naklonili gostima.Govori su se stopili u nerazgovjetnu buku;
Veseli krug gostiju zuji;
Ali odjednom se začu prijatan glas
A zvuk harfe je tečan zvuk;
Svi su ućutali i slušali Bajana:
I slatka pjevačica hvali
Ljudmila Precious i Ruslana
I Lelem je napravio krunu za njega.Ali, umoran od vatrene strasti,
Ruslan, zaljubljen, ne jede i ne pije;
On gleda svog dragog prijatelja,
Uzdiše, ljuti se, gori
I štipajući se za brkove od nestrpljenja,
Računa se svaki trenutak.
U malodušju, sa mutnim obrvom,
Za bučnim svadbenim stolom
Tri mlada viteza sjede;
Tiho, iza prazne kante,
Zaboravio sam okrugle šolje,
A smeće im je neugodno;
Oni ne čuju proročkog Bajana;
Pogledali su dole, posramljeni:
To su tri Ruslanova rivala;
Nesretni su skriveni u duši
Ljubav i mržnja su otrov.
Jedan - Rogdai, hrabri ratnik,
Pomeranje granica mačem
Bogata kijevska polja;
Drugi je Farlaf, arogantni vriskivac,
U gozbama, niko ne poražen,
Ali ratnik je skroman među mačevima;
Poslednji, pun strastvenih misli,
Mladi Khazar Khan Ratmir:
Sva trojica su bleda i sumorna,
A vesela gozba za njih nije gozba.Ovdje je gotovo; stajati u redovima
umešano u bučnu gomilu,
I svi gledaju mlade ljude:
Mlada je spustila oči
Kao da mi je srce potišteno,
I radosni mladoženja blista.
Ali senka obuhvata svu prirodu,
Već je blizu ponoći; gluvo je;
Bojari, dremajući od meda,
Sa naklonom su otišli kući.
Mladoženja oduševljen, u ekstazi:
On miluje u mašti
Ljepota stidljive služavke;
Ali sa tajnom, tužnom nežnošću
Blagoslov velikog vojvode
Daje mladi par.A evo i mlade nevjeste
Vodite do bračnog kreveta;
Svjetla su se ugasila... i noć
Lel pali lampu.
Slatke nade su se ostvarile,
Za ljubav se spremaju pokloni;
Ljubomorne haljine će pasti
Na caregradskim ćilimima...
čuješ li šapat ljubavi,
I slatki zvuk poljubaca,
I isprekidani žamor
Poslednja plašljivost?.. Supružnik
Osjeća zadovoljstvo unaprijed;
A onda su došli... Iznenada
Grom je udario, svetlo bljesnulo u magli,
Lampa se gasi, dim nestaje,
Sve je okolo mračno, sve drhti,
I Ruslanova duša se smrzla...
Sve je utihnulo. U prijetećoj tišini
Čudan glas se čuo dva puta,
I neko u zadimljenim dubinama
Vinuo se crniji od maglovite tame...
I opet je kula prazna i tiha;
Uplašeni mladoženja ustaje
Hladan znoj skida vam se s lica;
Drhteći, sa hladnom rukom
Pita nijemu tamu...
O tuzi: nema dragog prijatelja!
Vazduh je prazan;
Ljudmila nije u gustoj tami,
Oteo ga nepoznata sila.Oh, ako je ljubav mučenik
Pateći beznadežno od strasti,
Iako je život tužan, prijatelji moji,
Ipak, i dalje je moguće živjeti.
Ali nakon mnogo, mnogo godina
Zagrli svog voljenog prijatelja
Predmet želja, suza, čežnje,
I odjednom minutu ženu
Izgubiti zauvijek... oh prijatelji,
Naravno, bilo bi bolje da umrem!Međutim, nesrećni Ruslan je živ.
Ali šta je rekao veliki vojvoda?
Odjednom pogođen užasnom glasinom,
Naljutio sam se na zeta,
On saziva njega i sud:
„Gde, gde je Ljudmila?“ - pita
Sa strašnim, vatrenim obrvom.
Ruslan ne čuje. “Djeco, prijatelji!
Sećam se svojih prethodnih dostignuća:
O, smiluj se starcu!
Reci mi ko se od vas slaže
Skoči za mojom ćerkom?
čiji podvig neće biti uzaludan,
Zato, pati, plači, zlikovce!
Nije mogao spasiti svoju ženu! -
Njemu ću je dati za ženu
Sa pola kraljevstva mojih pradjedova.
Ko će volontirati, djeca, prijatelji?..”
"Ja!" - rekao je tužni mladoženja.
„Ja! Ja! - uzviknuo je Rogdai
Farlaf i radosni Ratmir. -
Sada osedlamo naše konje;
Sretni smo što putujemo po cijelom svijetu.
Oče naš, nemojmo produžavati odvojenost;
Ne boj se: idemo po princezu.”
I zahvalno glup
U suzama pruža ruke prema njima
Starac, iscrpljen melanholijom.Sva četvorica izlaze zajedno;
Ruslana je ubila malodušnost;
Misao o izgubljenoj nevjesti
To ga muči i ubija.
Oni sjede na revnim konjima;
Uz obale Dnjepra sretan
Oni lete u uskovitlanoj prašini;
Već se krije u daljini;
Jahači se više ne vide...
Ali on još dugo izgleda
Veliki vojvoda u praznom polju
I misao leti za njima.Ruslan je tiho čamio,
Izgubivši i značenje i pamćenje.
Gledajući preko ramena arogantno
I važno je da staviš ruke u akimbo, Farlafe,
Dureći se, zastenjao je za Ruslanom.
On kaže: „Prisiljavam
Oslobodio sam se, prijatelji!
Pa, hoću li uskoro upoznati diva?
Sigurno će krv poteći,
Ovo su žrtve ljubomorne ljubavi!
zabavi se, moj vjerni maču,
Zabavi se, moj revni konju!”Khazar Khan, u njegovom umu
Već grleći Ljudmilu,
Skoro pleše preko sedla;
Krv u njemu je mlada,
Pogled je pun vatre nade:
Onda galopira punom brzinom,
Zadirkuje poletnog trkača,
Kruži, diže se,
Ile opet hrabro juri u brda.Rogdan je tmuran, tih - ni reči...
U strahu od nepoznate sudbine
I mučen uzaludnom ljubomorom,
On je najviše zabrinut
I često mu je pogled užasan
Mrko gleda u princa.Rivali na istom putu
Svi zajedno putuju po ceo dan.
Dnjepar je postao mračan i nagnut;
Sjenka noći lije sa istoka;
Magle iznad Dnjepra su duboke;
Vrijeme je da se njihovi konji odmore.
Ispod planine je široka staza
Ukrštala se široka staza.
„Idemo, vreme je! - oni su rekli -
Prepustimo se nepoznatoj sudbini.”
I svaki konj, ne miriše čelik,
Oporukom sam sebi izabrao put.Šta radiš Ruslane nesretan,
Sam u pustinjskoj tišini?
Ljudmila, dan venčanja je užasan,
Čini se kao da ste sve vidjeli u snu.
Gurnuvši bakreni šlem preko obrva,
Ostavljajući uzde moćnim rukama,
hodaš između polja,
I polako u tvoju dušu
Nada umire, vera bledi.Ali odjednom se pred vitezom našla pećina;
U pećini je svjetlo. On je pravo na nju
Šeta ispod uspavanih svodova,
Savremenici same prirode.
Ušao je s malodušjem: šta on vidi?
U pećini je jedan starac; jasan pogled,
Smiren pogled, seda kosa;
Lampa ispred njega gori;
On sjedi iza drevne knjige,
Pažljivo pročitajte.
„Dobro došao, sine moj! -
Rekao je sa osmehom Ruslanu. -
Ovde sam sam već dvadeset godina
U mraku stari život fade;
Ali konačno sam dočekao dan
Dugo sam predvideo.
Spojila nas je sudbina;
Sedi i slušaj me.
Ruslane, izgubio si Ljudmilu;
Vaš snažan duh gubi snagu;
Ali brzi trenutak zla će projuriti:
Neko vrijeme vas je zadesila sudbina.
S nadom, veselom vjerom
Idite na sve, nemojte se obeshrabriti;
Naprijed! sa mačem i hrabrim sandukom
Dođite do ponoći.Saznaj, Ruslane: tvoj uvreditelj
Užasni čarobnjak Černomor,
Dugogodišnji kradljivac lepotica,
Puni vlasnik planina.
Niko drugi u njegovom prebivalištu
Do sada pogled nije prodro;
Ali ti, uništitelju zlih mahinacija,
Ući ćete u njega, i negativac
On će umrijeti od tvoje ruke.
ne moram vise da ti kazem:
sudbina tvojih narednih dana,
Sine moj, od sada je to tvoja volja.”Naš vitez je pao pred noge starca
I u radosti mu ljubi ruku.
Svet mu se svetli pred očima,
I srce je zaboravilo muku.
Ponovo je oživeo; i odjednom ponovo
Tuga je na zajapurenom licu...
„Razlog vaše melanholije je jasan;
Ali tugu nije teško rastjerati, -
Starac je rekao: "Ti si užasan."
Ljubav sijedog čarobnjaka;
Smiri se, znaj: uzalud je
I mlada djevojka se ne boji.
On obara zvezde sa neba,
On zviždi i mjesec drhti;
Ali protiv vremena zakona
Njegova nauka nije jaka.
Ljubomorni, poštovani čuvar
Brave nemilosrdnih vrata,
On je samo slab mučitelj
Tvoj ljupki zarobljenik.
On tiho luta oko nje,
Proklinje svoju okrutnu sudbinu...
Ali, dobri viteže, dan prolazi,
Ali ti treba mir.”Ruslan leži na mekoj mahovini
Prije umiruće vatre;
On traži san,
Uzdiše, okreće se polako...
Uzalud! Vitez konačno:
„Ne mogu da spavam, oče moj!
Šta da radim: bolesna sam u duši,
I nije san, kako je bolesno živjeti.
Dozvolite mi da osvježim svoje srce
Tvoj sveti razgovor.
Oprostite na mom drskom pitanju.
Otvori: ko si ti, o blagoslovena,
Neshvatljiv pouzdanik sudbine?
Ko te je doveo u pustinju?Uzdišući sa tužnim osmehom,
Starac je odgovorio: „Dragi sine,
Već sam zaboravio svoju daleku domovinu
Gloomy edge. Prirodni Finac,
U dolinama samo nama poznatim,
Goni stado iz okolnih sela,
U svojoj bezbrižnoj mladosti znao sam
Neki gusti hrastovi šumarci,
Potoci, pećine naših stena
Da, divlje siromaštvo je zabavno.
Ali živjeti u tišini koja zadovoljava zadovoljstvo
Meni to nije dugo trajalo.Zatim, blizu našeg sela,
Kao slatka boja samoće,
Naina je živjela. Između prijatelja
Zagrmila je od ljepote.
Jednog jutra
Njihova stada na tamnoj livadi
Vozio sam dalje, duvajući u gajde;
Ispred mene je bio potok.
Sama, mlada lepotice
Pravio sam venac na obali.
Privukla me sudbina...
Ah, viteže, to je bila Naina!
Idem do nje - i kobni plamen
Bio sam nagrađen za svoj hrabar pogled,
I prepoznao sam ljubav u svojoj duši
Sa njenom rajskom radošću,
Sa njenom bolnom melanholijom.Pola godine je odletjelo;
Sa strepnjom sam joj se otvorio,
Rekao je: Volim te, Naina.
Ali moja stidljiva tuga
Naina je slušala s ponosom,
Volim samo tvoje čari,
A ona je ravnodušno odgovorila:
"Pastiru, ja te ne volim!"I sve mi je postalo divlje i sumorno:
Domaći grm, hlad hrastova,
Vesele igre pastira -
Ništa nije utješilo melanholiju.
U očaju, srce je postalo suvo i tromo.
I konačno sam pomislio
Ostavite finska polja;
Mora bezvjernih dubina
Preplivajte sa bratskim timom
I zaslužuju slavu zlostavljanja
Nainina ponosna pažnja.
Pozvao sam hrabre ribare
Tražite opasnosti i zlato.
Po prvi put tiha zemlja očeva
Čuo sam psovke damast čelika
I buka nemirnih šatlova.
Otplovio sam u daljinu, pun nade,
Sa gomilom neustrašivih zemljaka;
Mi smo deset godina snijega i valova
Bili su umrljani krvlju neprijatelja.
Proširile su se glasine: kraljevi strane zemlje
Plašili su se moje drskosti;
Njihovi ponosni timovi
Sjeverni mačevi su pobjegli.
Zabavljali smo se, preteci smo se borili,
Podijelili su počasti i poklone,
I oni su seli sa pobeđenim
Za prijateljske gozbe.
Ali srce puno Naine,
Pod bukom bitke i gozbi,
Ja sam čamio u tajnoj tuzi,
Tražili smo finsku obalu.
Vrijeme je da idemo kući, rekao sam, prijatelji!
Hajde da okačimo lančanu poštu
Pod sjenom moje rodne kolibe.
Rekao je - i vesla su zašuštala:
I ostavljajući strah iza sebe,
Zaliv otadžbine draga
Doleteli smo sa ponosnom radošću.Davni snovi su se ostvarili,
Ostvarenje vatrenih želja!
Minut slatkog zbogom
I ti si zablistao za mene!
Pod nogama ohole lepotice
doneo sam krvavi mač,
Koralji, zlato i biseri;
Pred njom, opijen strašću,
Okružen tihim rojem
Njeni zavidni prijatelji
Stajao sam kao poslušan zatvorenik;
Ali devojka se sakrila od mene,
Rekavši sa dozom ravnodušnosti:
"Hero, ja te ne volim!"zasto mi reci sine moj
Šta nema snage za prepričavanje?
Ah, i sada sama, sama,
Duša zaspala, na vratima mezara,
Sećam se tuge, a ponekad,
Kako se rađa misao o prošlosti,
Pored moje sijede brade
Teška suza se kotrlja.Ali čujte: u mojoj domovini
Između pustinjskih ribara
Čudesna nauka vreba.
Pod krovom večne tišine,
Među šumama, u dalekoj divljini
Živi sijedokosi čarobnjaci;
Za objekte visoke mudrosti
Sve su njihove misli usmjerene;
Svi čuju njihov strašni glas,
Šta se desilo i šta će se ponoviti,
I oni su podložni njihovoj strašnoj volji
I sam kovčeg i ljubav.A ja, pohlepni tragalac za ljubavlju,
Odlučio u tuzi bez radosti
Privucite Nainu čarima
I u ponosnom srcu hladne devojke
Zapalite ljubav magijom.
Požurio u naručje slobode,
U usamljeni mrak šuma;
I tamo, u učenjima čarobnjaka,
Proveo nevidljive godine.
Došao je dugo očekivani trenutak,
I strašna tajna prirode
Shvatio sam svetlim mislima:
Naučio sam moć čini.
Kruna ljubavi, kruna želja!
Sada, Naina, ti si moja!
Pobjeda je naša, pomislio sam.
Ali zaista pobjednik
Bio je kamen, moj uporni progonitelj.U snovima mlade nade,
U nasladu žarke želje,
bacam čini na brzinu,
Zovem duhove - i u tami šume
Strela je jurila kao grom,
Čarobni vihor podigao je urlik,
Tlo mi se treslo pod nogama...
I odjednom sjeda ispred mene
Starica je oronula, sijeda,
Blistav sa upalih očiju,
Sa grbom, sa glavom koja se trese,
Slika tužnog zapuštenosti.
Ah, viteže, to je bila Naina!..
Bio sam užasnut i ćutao
Očima je strašni duh mjerio,
I dalje nisam vjerovao u sumnju
I odjednom je počeo da plače i da viče:
"Moguće je! oh, Naina, jesi li to ti!
Naina, gde je tvoja lepotica?
Reci mi, da li je raj zaista
Jesi li se tako jako promijenio?
Reci mi, koliko je prošlo otkako si napustio svetlo?
Jesam li se rastala sa svojom dušom i dragim?
Koliko davno?..” – „Tačno četrdeset godina,”
Uslijedila je fatalna djevojka, -
Danas sam napunio sedamdeset.
“Šta da radim”, pišti ona meni, “
Godine su proletele u gomili.
Bože, tvoje proleće je prošlo -
Oboje smo uspjeli ostarjeti.
Ali, prijatelju, slušaj: nije važno
Gubitak neverne mladosti.
Naravno, sada sam seda,
Malo pogrbljen, možda;
ne kao u stara vremena,
Ne tako živo, ne tako slatko;
Ali (dodao je brbljivac)
Reći ću vam tajnu: ja sam vještica!”
I zaista je bilo tako.
Nijem, nepomičan pred njom,
Bio sam potpuna budala
Sa svom svojom mudrošću.Ali evo nečeg strašnog: vještičarenja
Nažalost, to se i dogodilo.
Moje sivo božanstvo
Pojavila se nova strast za mene.
Iskrivivši svoja strašna usta u osmeh,
Nakaza sa ozbiljnim glasom
Promrmlja mi priznanje ljubavi.
Zamislite moju patnju!
Drhtala sam, gledajući dole;
Nastavila je kroz kašalj.
Težak, strastven razgovor:
„Dakle, sada prepoznajem srce;
Vidim, pravi prijatelj, it
Sergej Ženovač režirao je “Rezerva” Sergeja Dovlatova.
Pa nije baš tako jednostavno da je slobodoumni pisac Alihanov, lenjingradski jadnik, Dovlatovljev alter ego, razapet na krstu napravljenom od vremenskih prilika, na šiljci pskovske kukuljice. On je napola razapet - ali ne do smrti. Sedamdesetih godina prošlog vijeka mnogi ljudi su živjeli na ovaj način. Ali set Aleksandra Borovskog za „Rezerv“ je i dalje jasno ukršten. Dva dizajna, dva nespojiva života, dva veka, dva drugačija Rusija su u njemu kombinovani. Most Empire je horizontalno zakrivljen na vrhu, kao u Trigorskom. Ispod, bliže životu, šetališta se naslanjaju na rampu iznad ribnjaka u selu Sosnovo. U "stanarski" aneks postoji poseban ulaz, ali je zatvoren daskama. Ali kroz pukotine na podu Alihanova posećuju psi lutalice. A u sudoperu sa krugovima usitnjenog emajla, tjestenina uvijek pluta.
Međutim: ovdje su i “selo” i “imanje” potpuno zanemareni. Nije slikano od 1916. Zato oni lako formiraju jedinstveni prostor (bez obzira na to kako se jedan od „najboljih“ likova okruga šepuri!). Na raskršću svjetova, heroj luta - ili sjedi, otupio.
U pozadini bine vlada mrak. I iz toga sija bijelo posmrtna maska Puškin. A u foajeu pozorišta tetka sa čipkastim pokrivačem za glavu i svetlim karminom prodaje suvo vino na točenje iz belog kvasca - oživela je. Ljubazna vila 1970-ih Neka staklene vodke od 0,1 litara „kopile“ zablistaju na novogodišnjoj jelki.
Premijera "Studija dramske umetnosti" - dobrotvorna predstava Sergeja Kačanova, jednog od najbolji glumci Zhenovacha. Sedokosi muškarac sa frizurom ne izgleda vizuelno sličan 37-godišnjem Dovlatovu-Alihanovu u priči. Definitivno ga ne bi zamijenili za Petra Velikog u pivskoj liniji!
Ali ovo samo proširuje radnju. Uostalom, Dovlatovljev “Rezerv” nije toliko autobiografija koliko je spomen na čitavu vojsku ljudi koji nisu bili potrebni u blaženom rezervatu SSSR-a kasnih 1970-ih. Otprilike oni čiji je izgled Berđajev predvidio 1920-ih, čak i prije deportacije. Napisao je: ako se u Rusiji ukine sloboda preduzetništva i izdavanja knjiga - “ samo će sloboda bestjelesnog ostati zamisliva ljudski duh. I ljudski duh će se deinkarnirati.”
Pola veka kasnije, ovo se obistinilo. Olujno, sa izlazom, sa zaokretom, sa mjehurićima bestjelesnog duha na vrhu patke. Dovlatovljeva "rezerva" kipi od ovih mjehurića: luksuzna, prelijepa!
A ideološki konzistentan obilazak Puškinskih planina („Autokratija od strane Škode iz visokog društva...”) je vrijedan disidentskog izleta ovdje. Na zadnjem za dvadeset kopejki od nosa - pokazuju pravi Puškinov grob, koji su boljševici sakrili u šumi od naroda. Turisti plaćaju, jer su u SSSR-u 1970-ih svi razumjeli: boljševici će nešto sakriti od ljudi.
Inače, čini mi se da je SSSR stradao od “neutjelovljenja” prisilnih radnika, koje je u trećoj generaciji dostiglo svoj kraj. Onda je rezervat nekako odjednom postao šuma u kojoj svi svakog pojedu.
Ali na sceni je još uvijek neustrašiva biocenoza 1970-ih: traktoristi, fotografi, pisci, operateri motornih pila "Družba", romantične devojke u ciganskim šalovima, harmonikaši koji su odslužili šest godina po čl. 92 Krivičnog zakona, okružni predstavnici KGB-a. I piju zajedno.
U predstavi "STI" muški deo bestijarija se gomila oko Alihanova na šetalištu. Ekstrakti iz prljavu vodu(ribnjak kod rampe je dio Borovskyjevog kompleta) novih pola litara, odgurujući smeće. Ona stavlja gledaoca u sjaj sa Dovlatovljevim tekstom. Svi - od majora do kriminalca - shvaćaju da iza lančane ograde nije preostalo dugo života. Svi sanjaju o bijegu na najnezamislive načine.
Ali niko se neće maknuti jer za njih nema zemlje van rezervata.
U drugi čin ulazi ženski hor. Sveštenice i vestalke A.S.P., metodolozi i mlađi istraživači, masovni zabavljači, šok radnici Puškinovog kulta. Vergilije u suknjama - tokom sindikalnih ekskurzija, u stanju da pitaju zašto su Puškin i Ljermontov imali dvoboj. Herojski radnici 1970-ih - svi oni, panj je jasan, sa diplomama Filološkog fakulteta. Slika njihovih uloga... hm... puna je groteske.
Poziraju na mostu Empire - lokumi Osipov-Wulf, Ane Kern i sestara Larin. Kovrče, hale i bouffants, crepe de chine, crimplein i flanel, sive jakne sa skromnim laureatskim medaljama, kancelarijski i koketijski su vrlo prepoznatljivi.
U rezervatu, svaki jelen za starije od trideset godina spreman je da se sakrije od pisca Alikhanova sa smijehom i potajnom nadom. Na lutki Mihajlovskog (pravo imanje je spaljeno 1918.) naselilo se novo pleme... Dovlatov nije bio baš ljubazan prema njemu. Ali Ženovach je možda čvršći.
Nježne STI glumice teško se mogu prepoznati u svojim zlim kamejama. Posebno Olga Kalašnjikova u sakou starije svećenice, starateljice Viktorije Albertovne. Jedanaest mladih glumaca i glumica, koji su nedavno završili radionicu Sergeja Ženovača, igraju zajedno s njima kao stanovništvo rezervata. Ali ženskom dijelu biocenoze data je i druga hipostaza. Izgleda kao da hodaju u snu. I mjesečareći, u bijelim košuljama, sa svijećama u rukama, penju se na most Empire da čitaju Puškina: „Talisman“, „Pesme napisane noću tokom nesanice“.
Tada se pojavljuje suština. Nešto skriveno, nesvjesno, duboko u šumama 1970-ih. Nešto kao "pravi grob Puškina, koji su boljševici sakrili od naroda." I u ovom mjesečarskom snu, praunuke sestara Larin pojavljuju se u strogim mrkavim djevojkama.
A šta drži pisca Alihanova u rezervatu, iza lančane ograde? Uostalom, živac priče je junakovo odbijanje da emigrira. Njegova žena i kćerka odlaze. Ali peterburški jadnik još nije spreman.
Sergej Kačanov suptilno i precizno svira čitav niz odgovora. “Jadna veličina i zakasnela čast” jedinog koji misli i osjeća. Jedini kome Puškinova maska sija izdaleka.
Ali i pripadnik plemena rezervata, pio se iz bijele bačve sa suvom tečenom vodom. Isto ludilo i dokolica, duh kuge jednonedeljnih pijanki, isto bestjelesnost.
I osjećaj jezika kao jedine domovine. Nada da će među brbljanjem i klerikalizmom bljesnuti linija, gest, silueta na stazi - i ovaj kužni štand će za trenutak postati Mihajlovski.
Ovdje sjedi na lancu i hoda duž lanca. Lanac je vezan od " Bronzani konjanik" I niz drugih tekstova.
U finalu, desetine Puškinovih posmrtnih maski na lancima ispadaju ispod rešetke. Gotovo su ukrašene Swarovski kamenčićima. Huk je bio kao da je konačno pala ograda u rezervatu prirode.
Ovo je drugo vrijeme. Toliko je predvideo lokalni komesar KGB-a, major Beljajev, pijući pola litre sa disidentom Alihanovim: “ Doći će nove stvari Tatarsko-mongolski jaram. Samo ovaj put - sa Zapada." Ipak, major će se vjerovatno ispostaviti: otići će kod Baškaka.
Teže će biti muzejskim sveštenicama u šalovima, pijanim traktoristima i drugim biocenozama.
Ali već 1990-ih, Dubrovskyjev avion će letjeti iznad njih pod kontrolom B.G. Na putu do Mihajlovskog, grupa pisaca Alihanova podići će spomenik Zecu, koji je spasio Aleksana Sergeja 1825. godine. Kult će biti neuništiv. Rezerva će se malo otrijezniti. Ali će stajati!
I negdje u dubinama ovih šuma - bez obzira na to kako ih bacate (ili, obrnuto, kako ih čistite) - Puškinov pravi grob zauvijek će treperiti.
U Lukomorju zeleni hrast;
Zlatni lanac na hrastu:
Dan i noć mačka je naučnik
Sve se vrti u krug u lancu;
Ode desno - pesma počinje,
Lijevo - priča bajku.
Tamo su čuda: goblin luta tamo,
Sirena sjedi na granama;
Tamo na nepoznatim stazama
Tragovi nevidljivih zvijeri;
Tamo je koliba na pilećim nogama
Stoji bez prozora, bez vrata;
Tamo su šuma i dolina pune vizija;
Tamo će talasi navaliti u zoru
Plaža je peščana i prazna,
I trideset prekrasnih vitezova
S vremena na vrijeme izbijaju bistre vode,
I njihov morski ujak je s njima;
Princ je tu u prolazu
Zarobljava strašnog kralja;
Tamo u oblacima pred ljudima
Kroz šume, preko mora
Čarobnjak nosi heroja;
U tamnici tamo princeza tuguje,
I mrki vuk joj vjerno služi;
Postoji stupa sa Baba Yagom
Ona sama šeta i luta,
Tamo, kralj Kashchei troši zlato;
Ima tamo ruskog duha... miriše na Rusiju!
I tu sam bio, i pio sam med;
Vidio sam zeleni hrast kraj mora;
Mačka naučnika sjedila je ispod njega
Pričao mi je svoje bajke.
Analiza pjesme Puškina „U blizini Lukomorja je zeleni hrast“.
„U blizini Lukomorja nalazi se zeleni hrast...“ - linije poznate svima iz djetinjstva. Magični svijet Puškinove bajke toliko se učvrstio u našim životima da se doživljava kao sastavni dio ruske kulture. Pesmu „Ruslan i Ljudmila“ Puškin je završio 1820. godine, ali je uvod završio 1825. u Mihajlovskom. Pesnik je za osnovu uzeo izreku Arine Rodionovne.
Puškinov uvod u pjesmu nastavlja drevne tradicije ruskog folklora. Čak su i stari ruski guslari svoje priče započinjali obaveznom izrekom koju nisu imali direktan odnos do parcele. Ova izreka je svečano raspoložena slušaoce stvorila i stvorila posebnu magičnu atmosferu.
Puškin započinje svoju pjesmu opisom misterioznog Lukomorja - tajanstvenog područja gdje su moguća bilo kakva čuda. “Mačak naučnik” simbolizira drevnog autora-pripovjedača koji zna nevjerovatan broj bajki i pjesama. Lukomorje je naseljeno mnogim magičnim junacima okupljenim ovde iz svih ruskih bajki. Među njima sporednih likova(goblin, sirena), i "životinje bez presedana", i još neživa koliba na pilećim nogama.
Pred čitaocem se postepeno pojavljuju značajniji likovi. Među nejasnim vizijama pojavljuju se moćnih "trideset vitezova" predvođenih Černomorom, simbolizirajući vojne sile Rusi ljudi. Glavni pozitivni likovi (princ, heroj, princeza) i dalje su bezimeni. Oni su kolektivne slike, koja će biti oličena u specifičnoj bajci. Magičnu sliku upotpunjuje glavni negativni likovi– Baba Jaga i Kaščej besmrtni, koji oličavaju zlo i nepravdu.
Puškin naglašava da sve to Magični svijet ima nacionalne korene. On je direktno povezan sa Rusijom: "tamo miriše na Rusiju!" Svi događaji koji se dešavaju na ovom svijetu (podvizi, privremene pobjede zlikovaca i trijumf pravde) su odraz pravi zivot. Bajke nisu samo priče stvorene za zabavu. Oni na svoj način osvjetljavaju stvarnost i pomažu čovjeku da razlikuje dobro od zla.
Poznate rečenice iz detinjstva:
U blizini Lukomorja je zeleni hrast,
Zlatni lanac na hrastu:
I danju i noću mačka je naučnik
Sve se vrti okolo i okolo u lancu.
Ode desno - pesma počinje,
Lijevo - priča bajku...
I uvijek je zanimljivo - kakva je to mačka? Zašto hoda na lancu?
mačka Baiyun- ruski karakter bajke. Slika mačke Bayun kombinuje karakteristike bajkovito čudovište i ptica sa magičnim glasom. Bajke kažu da Bajun sedi na visokom gvozdenom stubu. On slabi svakoga ko mu se pokuša približiti uz pomoć pjesama i čini.
Da bi uhvatio čarobnu mačku, Ivan Tsarevich stavlja željeznu kapu i željezne rukavice. Nakon što je uhvatio životinju, Ivan Tsarevich je odnese u palatu svom ocu. Tamo poražena mačka počinje pričati bajke i pomaže u izliječenju kralja. Slika čarobne mačke bila je široko rasprostranjena u ruskim popularnim štampanim pričama. Vjerovatno ju je odatle posudio A. S. Puškin: slika mačke naučnika je sastavni predstavnik vilinski svijet- u Prolog je uveo pesmu „Ruslan i Ljudmila“.
Prolog je napisan u Mihajlovskom 1826. i uključen u tekst 2. izdanja pesme, objavljene dve godine kasnije. Slika "mačke naučnika" seže do lika ruske mitologije i bajki, mačke Bayuna, u kojoj se magični glas ptice Gamayun spojio sa snagom i lukavstvom čudovišta iz bajke.
Priče o mačku Baiun i "mački naučnik" stekle su posebnu slavu zbog širenja popularni printovi. "Mačka naučnika" je pripitomljena i oplemenjena verzija mačke Bayun. Evo zapisa koji je Puškin napravio u Mihajlovskom iz reči svoje dadilje Arine Rodionovne: „Pokraj mora Lukomorije je hrast, a na tom hrastu su zlatni lanci, a na tim lancima hoda mačka: gore ide - priča bajke, ide dole – peva pesme.” Predstavljajući sadržaj pjesme "Ruslan i Ljudmila" kao jednu od bajki o "mački naučniku", Puškin je naglasio povezanost njegovog stvaralaštva sa ruskim folklorom.
I iako je mačka došla na teritoriju Rusije prilično kasno, odmah je zauzela važno mjesto u ljudskom životu. Ona je nezaobilazan lik u ruskim bajkama. Kot-Bayun je bio obdaren glasom "koji se čuje sedam milja daleko, a vidi se sedam milja daleko; dok prede, bacit će na koga god želi začarani san, koji ne možete razlikovati, a da to ne znate, od smrti."
Spomenik naučniku Cat Bayunu u Kijevu.
Danas su "mački naučnik" i mačak Bayun veoma popularni likovi. Mnoge takve "mačke" su se "naselile" u internet prostoru: od književnih pseudonima i naziv web magazina, naziv lijeka za mačke “Cat Bayun” i natpise na fotografijama.
