Japan je zemlja neverovatnih tradicija. U japanskoj kulturi, srednjovjekovni moral paradoksalno je spojen sa strašću za potpuno korištenje visoke tehnologije u svim sferama života. Običaji modernih Japanaca izgrađeni su oko drevnih sekularnih tradicija, kao i oko dvije religije - budizma i šintoizma (drevna paganska vjera). Oko 80% stanovnika zemlje tvrdi da ispovijeda obje vjere, što izgleda čudno u očima predstavnika drugih kultura. To je uglavnom razlog zašto se japanski rituali strancima čine tako neobičnim.
Japanska sahrana je možda najneobičniji od ovih rituala, jer je smrt u Japanu povezana sa čitavim nizom tradicija i ceremonija.
Priprema za sahranu
Neposredno nakon smrti, tijelo pokojnika se priprema za sahranu. Usne pokojnika treba navlažiti vodom, a na prsa mu se stavlja poseban nož za koji se vjeruje da tjera zle duhove. U blizini kreveta pokojnika postavlja se mali sto ukrašen cvijećem i mirisnom svijećom. Ako porodica pokojnika ima budistički ili šintoistički oltar, prekriva se bijelim papirom - vjeruje se da to štiti pokojnika od zlih duhova.
Tijelo pokojnika se opere, nakon čega se nanosi pogrebna šminka. Žene su obično sahranjene u kimonu, a muškarci u poslovnom odijelu. U kovčeg se stavljaju pokojnikove omiljene stvari i šest novčića. Prema legendi, novac je plaćanje za prelazak rijeke mrtvih Sanzua.
Pogrebna služba na japanskom
Pogrebna služba je prvi ceremonijalni dio japanske sahrane. Obično se održava u budističkim hramovima. Ako je pokojnik bio budista, onda na ceremoniji budistički sveštenik čita sutre, a oni koji se opraštaju dolaze sa juju perlicama. Dženaza se završava kada svećenik završi čitanje sutre.
Običaj je da se na sahranu dolazi u strogoj crnoj odeći. Žene nose crnu haljinu ili kimono, muškarci crno odijelo, crnu kravatu i bijelu košulju.
Članovi porodice sede pored kovčega sa telom pokojnika, ostali učesnici ceremonije sede podalje. Svi prisutni moraju tri puta zapaliti ceremonijalni tamjan.
Davanje novca za žalost
Na dženazi je običaj da se porodici pokojnika da novac. Obično se donose u posebnoj koverti ukrašenoj žalobnim cvijećem. Iznos u koverti zavisi od toga koliko je gost bio blizak sa preminulim i koliko je gost imućan. Na kraju ceremonije, rođaci preminulog uručuju preostalim učesnicima novac zauzvrat. Ovaj poklon obično iznosi između četvrtine i polovine iznosa koji gost daje.
Zbogom na japanskom
Ispraćaj od pokojnika se vrši dan nakon dženaze. Takođe se održava u budističkom hramu. Ovo je posljednja prilika da se oprostite od osobe, a mnogi gosti pokojniku u znak tuge polažu cvijeće na ramena i glavu.
Kao i sa pogrebnim službama, ispraćaji u Japanu su praćeni čitanjem budističkih sutri i pušenjem tamjana. U sklopu obreda, sveštenik pokojniku daje novo ime. Osmišljen je da zaštiti pokojnika od povratka - ako ga pozove neko iz svijeta živih.
Na kraju obreda, kovčeg sa tijelom pokojnika se zatvara, utovaruje na mrtvačka kola i prenosi u krematorijum.
Kremacija u Japanu
Kremacija je najčešća metoda sahrane u Japanu, koju bira više od 95% stanovnika ove zemlje. Rođaci pokojnika u tišini gledaju kako se tijelo pokojnika šalje u pećnicu za krematorijum. Zatim napuštaju salu za sahranu i vraćaju se 2 sata kasnije da pokupe pepeo.
Ceremonija stavljanja pepela u urnu
Prenošenje pepela u urnu takođe treba da se odvija u obliku ceremonije. Dvojica bliskih rođaka prenose pepeo pokojnika u urnu pomoću velikih metalnih štapova. Najprije polažu pepeo donjeg dijela tijela i završavaju gornjim - vjeruje se da položaj ostataka u urni ni u kom slučaju ne bi trebao biti naopako. Ovo je jedina ceremonija u japanskoj kulturi u kojoj se smatra prihvatljivim i ispravnim prenijeti nešto drugoj osobi štapićima za jelo.
Sahrana u Japanu
Nakon što se pepeo prenese u urnu, posmrtni ostaci pokojnika se sahranjuju na jednom od japanskih groblja u porodičnoj grobnici, ili u grobu na poslovnom placu.
Ime žive osobe na nadgrobnoj ploči
Na porodičnim nadgrobnim spomenicima često se odmah ispisuje ime pokojnika i njegove supruge, čak i ako je još živa. Da bi se naglasilo da je osoba još živa, preko gravure se nanosi crvena boja. Kada pokojnikova supruga umre, njen pepeo se stavlja u postojeći grob, a boja se ispere.
Korporativne sahrane
Korporativne sahrane su rezervisane za zaposlene u kompaniji, najčešće su u njima sahranjeni srednji i viši menadžeri. Nadgrobni spomenici mogu biti ukrašeni logom kompanije, ili izrađeni u obliku njenih proizvoda. Često se takve sahrane obavljaju o trošku organizacije. Biti sahranjen u mezaru koji je obezbijedila kompanija velika je čast i priznanje za usluge pokojnika. Neki od ovih ukopa su u blizini istorijskih kripta i sarkofaga, koji sadrže ostatke srednjovjekovnih japanskih samuraja, daimyoa i šoguna.
Kult predaka
Obožavanje predaka je važan dio japanskih vjerovanja. Svaka porodica ima oltar posvećen njihovim preminulim precima. Vjeruje se da pokojnik ostaje u porodici, pretvarajući se u zaštitnika svojih rođaka.
Japanska sahrana – 7. i 49. dan
Uobičajeno je da se pomen umrlog klanja 7. i 49. dana nakon smrti. To je zbog činjenice da je na japanskom broj sedam u skladu s riječju "smrt" i stoga se smatra posebnim. Međutim, u nekim regijama zemlje ovi datumi se mogu razlikovati.
Memorial Days
Nakon toga, uspomena na pokojnika se časti četiri puta godišnje: na praznik Obon (dan univerzalnog sjećanja na mrtve), Novu godinu i na dane ravnodnevnice.
Na ovaj dan se na porodični oltar donose tradicionalne poslastice ili omiljena jela pokojnika. Na Dan sećanja, prijatelji preminulog mogu poslati njegovoj porodici hranu za pripremu ovog obroka.
Za Japance, pokojnik napušta dom tek kada su mu unuci sahranjeni. Nakon toga se pridružuje duhovima koji štite cijelu porodicu. Dok se to ne dogodi, rođaci umrlog se okreću porodičnom oltaru kako bi sa pokojnikom podijelili svoja iskustva, radosti i nedaće.
Pogrebna industrija u Japanu
Japan je zemlja u kojoj su drevne tradicije isprepletene s visokom tehnologijom. Ova čudna kombinacija je tipična i za ritualnu sferu, jer smrt ima posebno značenje u japanskoj kulturi. Pogrebna industrija u Zemlji izlazećeg sunca je splet složenih drevnih rituala koji se izvode po previsokim cijenama, uz žestoku konkurenciju i tehnološku utrku pogrebnih kompanija.
Kako Japanci organizuju sahrane?
Opće karakteristike organizacije sahrane u Japanu slične su drugim zemljama, ali ima mnogo više suptilnosti i složenosti.
Kada su voljeni sigurni da je osoba umrla, počinju se pripremati za sahranu. Jedan od rođaka preuzima na sebe organizaciju sahrane - tradicija kaže da bi to trebao biti najstariji sin pokojnika.
Organizator sahrane mora:
- obavijestiti rodbinu preminulog, njegove prijatelje i kolege;
- obavijestiti nadređene preminulog o njegovoj smrti;
- obavijestiti opštinu koja će izdati smrtovnicu;
- naručiti pogrebne potrepštine, potpisati ugovor sa pogrebnom agencijom;
- organizirati ceremonije s lokalnim budističkim ili šintoističkim svetilištem;
- kupiti mjesto na groblju ili dogovoriti skladištenje pepela sa manastirom.
U tradicionalnijim porodicama postoji potreba za izgradnjom ili proširenjem porodičnog oltara posvećenog preminulim precima.
Troškovi sahrane u Japanu
Japan je zemlja sa nekim od najviših cijena pogreba u cijelom svijetu. Poslednjih godina prosečna cena sahrane kreće se od 20 do 25 hiljada dolara (2,5-3 miliona jena). Nekoliko je razloga za ovako visoke cijene:
- visoka cijena mjesta na grobljima;
- naduvane cijene većine pogrebnih agencija;
- zahtjevi tradicije, prema kojima bi sahrana trebala biti luksuzna;
- potreba za plaćanjem skupih usluga radnika groblja i budističkih monaha (ukupno oko milion jena, 8.700 dolara).
Tržište pogreba u Japanu
Dugi niz godina pogrebne agencije u Japanu su imale poseban položaj. Smrt rođaka nije samo tragična, već i veoma važan događaj u životu tradicionalne japanske porodice. U tom periodu rođaci preminulog nisu spremni da se upuštaju u nijanse organizacije sahrane i cenjkanja sa agentima. Mnogi agenti su iskoristili ovu tradiciju i ponudili svoje usluge po jako naduvanim cijenama.
Posljednjih godina stanovništvo Japana opada. Stope smrtnosti su prilično visoke i nastavit će rasti kako generacija bejbi bumera stari i umire. Očekuje se da će broj japanskih smrtnih slučajeva biti 1,53 miliona 2025. godine. Na pozadini ove demografske slike raste i ritualni sektor Japana - 2018. godine tržište pogreba iznosilo je 1,84 triliona jena, što je jednako 16 milijardi dolara.
Kako je stopa smrtnosti u Japanu porasla, tako je rastao i broj pogrebnih kuća. U 2018. godini na japanskom tržištu je poslovalo više od 45.000 agencija, odnosno na 2.800 ljudi dolazi jedna agencija. Smanjuje se i broj Japanaca koji slijepo vjeruju ritualnim agentima – sve više porodica donosi uravnotežene i informirane odluke, pažljivo čitajući ugovor koji im se nudi ili unaprijed birajući agenciju.
Konkurencija na japanskom tržištu je veoma velika, što dovodi do toga da su pogrebne kuće prinuđene da snize cene, izađu u susret svojim klijentima na pola puta i grade ljudske odnose sa najmilijima pokojnika. Mnoge kompanije prilagođavaju se zahtjevima vremena i nude nove visokotehnološke usluge – koje dolikuje jednoj od najsavremenijih zemalja svijeta.
Funeral Innovations
U situaciji žestoke konkurencije, povećane potražnje za pogrebnim uslugama i ludog tempa života u metropoli, pogrebna preduzeća moraju da se prilagode. Na izložbama pogrebne industrije koje se redovno održavaju u Japanu, možete se upoznati s najnovijim novim proizvodima i inovacijama.
Gotovo nijedna sahrana u Japanu nije potpuna bez budističke ceremonije. Međutim, manastiri se teško nose sa takvim opterećenjima, nema dovoljno monaha za svaku sahranu i cene njihovih usluga rastu. Neke kompanije rješavaju problem robotima koji oponašaju monahe. Izgledaju iznenađujuće ljudski, obučeni su u budističke haljine, u stanju su da vode razgovor i čitaju pogrebne sutre. Alternativno rješenje je online emitovanje budističkih monaha, kada sveštenik prisustvuje sahrani i čita sutre na daljinu.
Japanci važe za možda najradniju naciju na svetu - radni dan zaposlenog u japanskoj kompaniji može trajati i do 20 sati. Sa takvim rasporedom, teško je naći vremena za prisustvovanje sahrani. Stoga neka groblja organiziraju posebne stanice preko kojih možete prenijeti svoje želje i poklone porodici preminulog bez napuštanja automobila.
Doživotni ugovor je ušao u upotrebu čak i među najkonzervativnijim Japancima
Pored ovih neobičnih usluga, japanske pogrebne usluge uvode mnoge važne inovacije. Evo nekih od njih:
- doživotni ugovor ušao je u upotrebu čak i među najkonzervativnijim Japancima. Gotovo svi stariji stanovnici zemlje unaprijed planiraju svoju sahranu, naručuju lijes i daju detaljna uputstva;
- QR kodovi se pojavljuju na sve više nadgrobnih spomenika. Skeniranjem možete vidjeti fotografije i video zapise iz života pokojnika, njegovo oproštajno obraćanje i nekrolog;
- Japanski ogranak Yahooa nudi usluge za automatsko brisanje stranica pokojnika na društvenim mrežama, slanje oproštajnih pisama e-poštom i kreiranje onlajn memorijala posvećenih pokojnicima.
Smrt i sahrana u Japanu
Većina Japanaca ispovijeda budizam i vjeruje u obaveznu samsaru, odnosno transmigraciju duša mrtvih u jedan od 6 svjetova. Budistički pogledi i tradicije su tako utjecali na japanske pogrebne obrede.
Na njega je također utjecala tradicionalna japanska religija šintoizam, koja je obogotvorila prirodu i podijelila sve na čisto i nečisto. S njegove tačke gledišta, smrt se doživljavala kao nešto krajnje nečisto. Stoga se mora očistiti i sam pokojnik, kao i učesnici sahrane nakon obreda.
Smrt
U Japanu se gubitak voljenih doživljava kao žalost (uprkos vjerovanju da će se duh pokojnika inkarnirati u novom životu). Stoga se tugovanje, uključujući javno, pa čak i plakanje smatra uobičajenim. Međutim, Japanci još uvijek ne izražavaju jaka osjećanja u vezi sa smrću svojih najmilijih zbog suzdržanosti na koju pozivaju nacionalni kulturni kodovi.
Odmah nakon što neko u porodici umre, rođaci pozivaju budističkog sveštenika i predstavnika pogrebne agencije u kuću. Prvi se mora brinuti o duši, drugi - o tijelu pokojnika. Ali čak i prije toga potrebno je provesti drevni ritual nazvan "posthumni gutljaj vode" (matsugo no mizu).
Da bi to učinili, svi članovi porodice redom (što je organizovano prema najbližem odnosu svakog od prisutnih) moraju obrisati usta umrlog vatom omotanom oko štapića i natopljenom vodom. Zatim morate očistiti organizam. Ranije su to radili rođaci, sada im najčešće pomaže predstavnik agencije, a ponekad rođaci uopće ne učestvuju u pranju.
Prvo se tijelo opere vrelom vodom, a zatim obriše alkoholom ili nekom drugom dezinfekcijskom tekućinom. Pamučni štapići natopljeni alkoholom ili sakeom stavljaju se u usta, nozdrve i anus kako bi se spriječilo istjecanje otpada (u Japanu nije uobičajeno balzamirati tijela).
Odjeća
umrli na različite načine. Često se za to bira tradicionalni kimono - kekatabira. Ranije je uvijek bila bijela (tj. boja žalosti) sa ispisanim sutrama. Sada se bela boja uvek koristi za žensku i dečiju pogrebnu odeću, dok se muškarac može sahraniti i u crnom odelu sa belom košuljom ili kimonom u boji.
Oni oblače pokojnika u smrtničku odjeću u skladu sa Sakigoto tradicijom - to jest, drugačijim (naime obrnutim) redoslijedom nego što su živi obično obučeni. Na primjer, dugmad se zakopčavaju odozdo prema gore, kimona se omotavaju s desna na lijevo, itd. Sve ovo je učinjeno kako bi se svijet mrtvih odvojio od svijeta živih. Pokojniku se obično stavljaju grijači na noge (samo uz kimono, a čarape uz odijelo) i slamnate papuče. U ovom obliku pokojnik se stavlja u lijes na prethodno prostrto bijelo platno. Žene se pokrivaju šalom i bijelim pokrivačem, a preko muškog tijela se nabacuje prošiveni pokrivač koji se mora okrenuti naopačke. Lice pokojnika je oslikano i prekriveno bijelim platnom, u ruke mu se stavlja brojanica, a preko ramena platnena vreća.
Sva ova odjeća i pribor kao da ukazuju na to da je osoba spremna za hodočašće da postane Buda. Inače, u Japanu, kada govore o nečijoj smrti, koriste alegoriju „postao je Buda“. A da bi se otjerali zli duhovi, nož se stavlja u lijes: na glavu ili na prsa.
Dalje, po nepromijenjenom japanskom običaju, na poseban način je uređeno mjesto kod kovčega, koje se postavlja uz porodični oltar sa glavom okrenutom prema sjeveru, a licem pokojnika okrenuto prema zapadu. Na čelu kovčega postavljena je obrnuta paravan i poseban sto sa kadionicama i drugim kadionicama, cvijećem, vodom i pirinčem u šolji sa okomito zabodenim štapićima za jelo. Ponekad se na njemu mogu vidjeti pirinčane lepinje. Na zidu je okačen oslikan portret pokojnika. Međutim, Japanci nikada ne koriste fotografske slike na sahranama.
Pogrebne usluge
Japancima treba 2 dana. Uveče 1. dana održava se takozvana kratka dženaza (traje 3 sata), prije koje se pokojniku daje posmrtno ime (kaime). Ovo ime je potrebno jer, prema vjeri, pokojnik postaje Budin učenik, monah, koji se sada mora zvati drugačije nego u životu. Na prvu službu dolaze svi koji žele da izraze saučešće porodici.
Na kraju je običaj da se pročitaju telegrami saučešća i održe govori o pokojniku, a zatim se organizuje kratko bdenje. Za vreme njih nema mesa na trpezi, ali se uvek časte slatkišima, čajem i sakeom. Noću u modernom Japanu ne morate biti blizu tijela. Drugog dana u crkvi se služi pomen prije sahrane.
Sahrana
u Japanu se obično prepisuje drugog dana nakon smrti osobe. Smatra se dobrim znakom ako im dolazi puno ljudi. Odjeća ožalošćenih su obavezno crna kimona, haljine i odijela. Oni koji dođu donose novac u kovertama od specijalnog papira sa srebrnim uzorkom. Vezane su crnim tankim trakama.
Posljednji ispraćaj od pokojnika odvija se nakon crkvene službe kod oltara, nakon čega se kovčeg zakucava (često od strane rodbine), stavlja u ukrašena mrtvačka kola, a pogrebna povorka kreće u krematorijum.
Kremiranje
Najpopularnija metoda sahrane u Japanu. Kada se to izvede, ožalošćeni u susjednoj prostoriji trebaju jedni drugima ispričati smiješne i dirljive događaje iz života pokojnika.
Nakon isteka predviđenog vremena za kremaciju (obično to traje dva do dva i po sata), zaposlenici krematorija pepeo vade na poslužavnik iz kojeg ga rođaci štapićima prebacuju u urnu.
Prvo pokušavaju da odaberu kosti nogu, zatim karlicu i kičmu, zatim ruke i glavu. Nakon toga, urna sa pepelom je ugrađena u spomenik na groblju, koji stoji na mezaru sa porodičnim grobovima.
Japanski spomenici
uvijek od kamena i po mogućnosti masivan i lijep. Na njima nema portreta - samo imena. Ali oblici kamenja mogu biti vrlo raznoliki, uključujući skulpturalne kompozicije i složene memorijalne strukture.
Zapamti
Japanci obično slave svoje mrtve u dane proljetne i jesenje ravnodnevnice. Obično je to 20. ili 21. marta i 23. ili 24. septembra.
Ovih dana svi koji mogu pokušavaju da obiđu i dovedu u red grobove predaka i na njima zapale svijeće i fenjere kako bi osvijetlili put dušama svojih predaka u zagrobni život. U nekim provincijama sličan praznik mrtvih slavi se u aprilu.
02.06.2014
Smrt i sahrana u Japanu
Svake godine u Japanu umre oko 1,3 miliona ljudi, što je brojka koja postepeno raste kako stanovništvo stari i očekuje se da će do 2035. dostići blizu 2 miliona. Sa prosječnim životnim vijekom većim od 80 godina, Japanci najčešće umiru, kao iu drugim razvijenim zemljama, od srčanih bolesti i onkologije. Oko 45 hiljada privatnih i javnih kompanija uključeno je u oblast pogrebnih usluga sa godišnjim prihodom od oko 1,5 biliona jena.
Uprkos obilju ateista i agnostika, više od 90% sahrana obavlja se prema budističkim obredima s nekim uključivanjem šintoističkih tradicija. Prema budističkim vjerovanjima, duša pokojnika ostaje pored tijela 49 dana prije odlaska na onaj svijet. Postoji pogrebni ritual koji će zajamčeno pružiti duši lako putovanje i zaštititi rodbinu od nepotrebnih kontakata s drugim svijetom. Kao što su u Rusiji okolnosti smrti, bogatstvo rodbine i obim ritualnih obreda izuzetno variraju, veličanstvena sahrana u bogatoj religioznoj porodici i besplatna državna sahrana su dve različite stvari, tako da je sledeći tekst svojevrsna generalizacija;
Prvi dan: Smrt, priprema tijela i cjelonoćno bdjenje
Ako je smrt nastupila kod kuće, ljekar utvrđuje činjenicu smrti, utvrđuje da li postoje razlozi za obdukciju tijela i izdaje smrtovnicu. Autopsije su relativno rijetke u Japanu. Često pribjegavaju takozvanoj virtuelnoj obdukciji kada se na osnovu rezultata kompjuterske tomografije utvrdi uzrok smrti. Potpuna obdukcija se obavlja kada su okolnosti smrti nejasne i sumnja se na liječničku grešku. U slučajevima nasilne smrti ili samoubistva, obdukcija se ne radi uvijek, posebno ako se na prvi pogled ne sumnja u uzrok smrti. Želja da se tijelo sačuva netaknuto prije kremacije povezana je s budističkim vjerovanjima, kada se postmortalna šteta na lešu izjednačava sa sprdnjom i može naljutiti ili uvrijediti duh pokojnika. Ova nijansa dovodi do činjenice da se neka ubistva u Japanu ne rješavaju, pa je bez obdukcije teško razlikovati, na primjer, ubistvo od montiranog samoubistva. Zato u Rusiji svi slučajevi nasilne smrti podliježu obaveznom obdukcije, bez obzira na mišljenje rođaka o ovom pitanju ili naredbe samog preminulog.
Rastanak
Oproštajna soba
Nakon smrti, predstavnik pogrebnog preduzeća dolazi kod rodbine i rješava se pitanje mjesta i vremena sahrane. Imenovan je pogrebnik, ili glavni ožalošćeni. Najčešće ovu ulogu preuzima osoba koja je najbliža preminulom - muž, žena, najstariji sin. Zaposleni u pogrebnoj firmi zatim operu tijelo pokojnika, ritual pod nazivom Matsugo no mizu (Post-mortem pranje). Nekada su ovu ulogu obavljali bliski ljudi pokojnika, ali sada se sve češće ovaj težak ritual povjerava profesionalcima. Balzamiranje se obično ne izvodi. Često velike bolnice imaju predstavništva pogrebnih kompanija koje mogu organizovati ispraćaje u prostorijama klinike.
Obično se tijelo polaže u prostoriji u kojoj se nalazi porodični oltar za oproštajnu molitvu. Ako iz nekog razloga tijelo nije moguće smjestiti kod kuće (na primjer, zbog male veličine ili neprikladnog izgleda prostorije), onda se ono stavlja u posebnu salu pogrebnog preduzeća, koja se naziva i „Hotel za mrtvih.” Kućni oltar (ako ga ima) zapečaćen je bijelim papirom kako bi se svetište zaštitilo od nečistog duha pokojnika, bez obzira gdje se održava ispraćaj.
Unutar sobe
Odjeća za sahranu
Odjeća za pokojnika
Muškarci su sahranjeni u crnom odijelu, dok su tijela žena i djece obučena u bijeli kyokabara kimono. Bijela boja svih haljina i mnogih ukrasa povezana je s budističkim hodočašćima - to manifestira budističko vjerovanje da ljudi nakon smrti postaju svojevrsni hodočasnici u drugi svijet.
Kako pravilno nositi kimono
Bitan je redoslijed oblačenja, podovi se zamotaju s desna na lijevo, zatim se prekriju stražnji dio šaka i zapešća, na noge se stavlja par grijača i slamnatih papuča, u ruke se stavlja brojanica , oko glave se veže bijeli trouglasti šal. Za muškarce, dugmad odijela se zakopčavaju odozdo prema gore. Tijelo je prekriveno jorganom okrenutim naopačke. Mjesto na kojem pokojnik leži ograđeno je obrnutim paravanom. Sve su to elementi Sakigotoa – pogrebnog rituala, kada se sve radnje izvode obrnuto, obrnuto, kako bi se zbunio duh smrti i on ne bi mogao doći ni po jednu drugu rodbinu. Činiti ovo u svakodnevnom životu je loš znak. Stoga, ako nosite kimono, obratite pažnju na ovo. Usput, ako ste gledali popularnu anime seriju Bleach, pobliže pogledajte odjeću Shinigami bogova smrti.
Zašto ne biste trebali zabijati štapiće za jelo u pirinač
Na stolu na čelu se pali tamjan i tamjan, stavlja se šolja pirinča i u nju se okomito zabadaju štapići (zato ne možete u svakodnevnom životu zabiti štapiće u pirinač), a pirinčane lepinje se polažu na komad bijeli papir. Stol je ukrašen i zapaljenim svijećama, bijelim krizantemama i siki - japanskim magnolijama. Dekoracija samrtničke postelje naziva se makura kazari, doslovno „dekoracija jastuka“.
Glavu pokojnika treba okrenuti ka sjeveru, a lice prema zapadu. Nakon smrti, Budino tijelo je ležalo u ovom položaju. Prema japanskim vjerovanjima, duh pokojnika se poredi sa Budom, jer postiže prosvjetljenje i nirvanu, stoga je "postati Buda" eufemizam za riječ "umrijeti". U hramu se održava služba za pokojnike, zove se Karitsuya, što znači "Privremeno cjelonoćno bdjenje".
Drugi dan: Khontsuya
Rođaci provode cijeli dan i cijelu noć kraj tijela pokojnika, držeći upaljene svijeće i mirisne štapiće, u molitvama i bez sna, ovaj ritual se zove Khontsuya.
Rastanak
Prvo, budistički sveštenik dolazi u dvoranu i glasno čita sutru. Glavni upravitelj tada izvodi ritual pod nazivom Šoko, paljenje tamjana u čast duha pokojnika. Nakon toga svi prisutni, po krvnom srodstvu, ponavljaju njegove manipulacije. Pokojnik dobija novo ime - Kayme. Kaime se obično sastoji od rijetkih hijeroglifa, koji su često već van upotrebe. Vjeruje se da nakon što je dobio novo ime, duh preminule osobe neće biti uznemiren kada voljeni spomenu njegovo pravo ime. Smatra se lošom srećom izgovarati mrtve ljude naglas Kaimi. Sa izuzetkom cara, koji dobija posthumno ime pri rođenju, u Japanu nije uobičajeno da se za života bira posthumno ime.
Treći dan: Sahrana
Kovčeg
Prije sahrane, pokojnik se stavlja u hitsugi lijes. Na dno kovčega stavlja se komad pamučne tkanine. Provjerava se i odsustvo metalnih i staklenih predmeta, jer se prilikom kremacije mogu istopiti ili eksplodirati.
Noshibukuro za sahranu
Prijatelji i poznanici preminulog koji su se okupili na sahrani izražavaju saučešće i predaju novac u posebnim kovertama. Iznos varira u zavisnosti od bogatstva i blizine pokojnika i može se kretati od 50 do 1000 dolara. Novac u kovertama stavlja se na poseban poseban sto. Čitaju se telegrami saučešća. Čuju se govori u znak sjećanja na preminule.
kremacija (Kasou)
Urne za pepeo
Iako u Japanu postoji mala kršćanska dijaspora, 99% tijela je kremirano. Nakon posljednjeg ispraćaja, tijelo je prekriveno zlatnim plaštom ili pokriveno poklopcem lijesa. U nekim oblastima Japana postoji tradicija zakucavanja kovčega kamenom. Svaki član porodice pokojnika zakucava ekser. Ako uspijete zabiti ekser u jednom ili dva udarca, to je garancija sreće u budućnosti. Kovčeg sa tijelom se šalje u krematorijumsku peć dok se čitaju sutre. Potpuna kremacija tijela velike odrasle osobe traje oko sat i po, a djeteta oko pola sata. Okupljena rodbina i prijatelji dočekuju kraj kremacije u susjednoj sali, gdje im se služi čaj. Obično se sjećaju smiješnih i zanimljivih priča iz života pokojnika.
Prenošenje ostataka u urnu
Po završetku kremacije, članovi porodice preminulog vraćaju se u salu krematorija i primaju posmrtne ostatke na posebnom poslužavniku. Nakon toga se iz pepela posebnim štapićima vade kosti sačuvane nakon kremacije. Rođaci se poredaju po starešinstvu (od najstarijeg do najmlađeg), dodajući jedni drugima štapiće za jelo i stavljaju ih u urnu duž lanca. U ovom slučaju, veliki značaj se pridaje redosledu, kosti se pomeraju sa kostiju nogu na kosti glave, tako da telo u urni nije zašrafljeno. Ispuštanje kosti rođaka smatra se veoma lošim znakom. Ovo je jedina ceremonija u Japanu na kojoj je prihvatljivo da jedni drugima nešto dodaju štapićima. Nakon što se sve kosti prebace u urnu, u nju se sipa preostali pepeo. U većini drugih zemalja, kako ne bi osramotili rođaka prizorom ugljenisanih kostiju, one se melju u posebnom industrijskom mikseru.
mezar (Haka)
grob
Sastoji se od kamenog spomenika sa vazom za cvijeće i pretinca za urnu sa pepelom (na stražnjoj strani spomenika). Uobičajena je praksa da se pepeo za sahranjivanje odvoji u nekoliko grobnica, kao što su porodične i korporativne, ili u slučaju smrti žene, pepeo se može podijeliti između grobova porodice muža i ženinih roditelja. Ovo se radi ako porodice žive daleko jedna od druge i dijeljenje pepela će olakšati posjetu grobovima u budućnosti. Kako su grobovi često porodični grobovi, najveći tekst ne ukazuje na ime pokojnika, već na ime porodice i datum njene izgradnje. Imena sahranjenih na ovom mjestu navedena su sitnijim slovima na prednjoj strani spomenika.
U prošlosti je bila popularna praksa da se napravi jedan nadgrobni spomenik sa imenima svih živih rođaka u porodici. Imena onih koji još nisu umrli obojena su crvenom bojom. Danas se ovakvi nadgrobni spomenici još uvijek mogu naći, ali sve rjeđe. Ljudi se vjenčaju, vjenčaju, sele u inostranstvo, radikalno mijenjaju svoje živote, a grobovi postaju nepotrebni ili nebitni. Osim toga, mnogi Japanci ovih dana to smatraju lošim znakom. Takođe, nikada nećete videti fotografije na japanskim grobovima, praksa postavljanja fotografija na spomenike prilično iznenađuje Japance koji posećuju ruska groblja.
Columbarium
Izuzetno visoka cijena grobova dovela je do pojave višespratnih kolumbarija, takozvanih Ohaka no manshon (pogrebne kuće). Ovo su u suštini prostrane sobe podijeljene na kompaktne ormariće (slično kao lijepo uređeni ormarići u teretani).
Opljačkanje grobova
Unatoč nedostatku dragocjenosti u japanskim spomenicima kao takvima, pepeo samih ljudi više puta je postao predmet krađe. Tako su posmrtni ostaci poznatog japanskog pisca Yukia Mishime ukradeni 1971. godine. Sličan incident dogodio se s pepelom drugog pisca Naoya Shige 1980. Nedavno, 2002. godine, dogodila se epizoda kada je pepeo supruge poznatog bejzbol igrača Sadaharua Oua ukraden i otmičari su tražili otkup za njegov povratak.
Rituali nakon sahrane
Sahrana se obavlja sedmog dana nakon smrti. Radi se o porodici preminulog, ostalim rođacima i svima koji su bili bliski preminulom. Tokom službe, sveštenik naglas čita sutre. Služba se ponavlja četrnaestog, dvadeset prvog, dvadeset osmog i trideset petog dana. Takva služba se odvija samo u krugu porodice. 49 dana nakon smrti, ponavljaju se sahrane, vjeruje se da na ovaj dan duša pokojnika napušta naš svijet. Saučešće prestaje 49. dana i održava se velika budistička memorijalna ceremonija u kojoj učestvuju porodica, bliski rođaci i prijatelji. Na ovaj dan je običaj da se u grob stavi urna sa pepelom. Zbog prisustva neizgorenih kostiju, pepeo se retko rasuti u Japanu.
žalost (Fuku mou)
Žalovanje traje godinu dana, a za to vrijeme članovi porodice preminulog uzdržavaju se od zabavnih aktivnosti, ne posjećuju filmove ili koncerte, ne idu u hram i ne šalju novogodišnje čestitke nengajōu. Umjesto razglednica, šalju se obavijesti s izvinjenjem da razglednice neće biti poslane ako dobijete takvo obavještenje, morate ga sačuvati (više o tome u nastavku). Također, žene ne mogu registrovati brak u periodu žalosti, u prošlosti je ovo pravilo uvedeno kako bi se izbjegle sumnje u očinstvo djece i nekako se ukorijenilo i učvrstilo u zakonima.
Spomen-službe na godišnjice smrti (Nenki hyou)
Zadušnice se održavaju na prvu, drugu, šestu, dvanaestu, šesnaestu, dvadeset drugu, dvadeset šestu i trideset drugu godišnjicu smrti. U nekim slučajevima, komemoracije se slave i na četrdeset devetu godišnjicu. Ako je za jednu porodicu potrebno uslužiti više od dvije usluge u jednoj godini, one se kombinuju. Pretpostavlja se da na posljednju godišnjicu duša pokojnika gubi svoju individualnost i rastvara se u zagrobnom životu, pa se dalje komemoracija ne održava.
Festival mrtvih (Obon)
Obon Holiday
Prema japanskim vjerovanjima, tokom ovog praznika duše pokojnika se vraćaju svojim kućama. Obon se obično održava od 13. do 16. avgusta. Japanci ovih dana posjećuju svoj dom i obilaze grobove rodbine i prijatelja, čak i ako godinama žive odvojeno od roditelja. Uoči praznika, Japanci sređuju porodične oltare i grobove. Priprema se povrće, voće i druga omiljena jela pokojnika i drugih predaka. Uveče prvog dana praznika pale se male papirnate lampionice ispred kapije ili ulaza u kuću, pozdravljajući povratak preminule duše. Svjetla se ponovo pale posljednjeg dana kako bi se ubrzao povratak duša u njihov novi svijet. U Hirošimi, posljednjeg dana Ubona, rijeke se pretvaraju u plamen od vatre stotina hiljada plutajućih lampiona. Cijene avionskih karata vrtoglavo rastu tokom perioda Obon, tako da vrijedi ovo imati na umu ako posjećujete Japan u avgustu.
Japanske sahrane i stranci
Sahrane su uglavnom porodična stvar i stranci retko učestvuju u ovom tužnom događaju, obično se to dešava ako neko od rođaka u mešovitom braku umre. Povremeno, stranac može biti pozvan da se pozdravi sa prijateljem ili kolegom.
Ako najvjerovatnije nećete moći prisustvovati japanskoj sahrani, možete napraviti druge greške u svakodnevnom životu koje su indirektno povezane sa sahranom. Na primjer, prilikom predstavljanja novca za poklon. Sav novac u Japanu se daje u posebnim noshibukuro kovertama, koje dolaze u različitim vrstama: za poklone za rođendane, vjenčanja itd., uključujući i sahrane. Koverta za davanje novca na sahrani je prelepa, bijela sa srebrnim i crnim trakama. Da biste izbjegli greške, potražite crveni dijamant u gornjem desnom kutu koverte, takve koverte se daju samo za proslave, ali njegov nedostatak će ukazivati na kovertu za predstavljanje novca za sahranu. Sušene lignje su prvobitno bile rijetka i skupa poslastica u Japanu, a traka lignje je bila uključena u prazničnu kovertu. I danas možete pronaći prave sušene lignje na poklon koverti.
Ako odlučite da pošaljete novogodišnje čestitke na nengajo, obratite pažnju da li je neko iz vašeg kruga poslao obaveštenje o smrti nekoga iz porodice. Čak i ako je to neki daleki rođak tvog prijatelja za kojeg nikada ranije nisi čuo, ne možeš poslati nengajo, izgledaće kao da se rugaš tuđoj tuzi tako što želiš sretnu novu godinu u periodu žalosti.
Ne biste ga trebali davati japanskoj ženi koja vam se sviđa. Bijele krizanteme su tradicionalno pogrebno cvijeće. Međutim, u Rusiji mnogi ljudi povezuju krizantemu kao grobni cvijet.
Groblja za strance
U prošlosti je bilo zabranjeno sahranjivanje stranaca na japanskim grobljima (oni se nisu posebno trudili zbog hrišćanske vere), ali su za njih postojala posebna mesta za sahranjivanje. Neka postoje do danas, na primjer, jedno od najpoznatijih u Jokohami (o tome je pisao Boris Akunin u svojoj zbirci „Priče sa groblja“), jedno od rijetkih pravoslavnih groblja nalazi se na periferiji grada Hakodate. Postoje groblja i drugi ustupci, ali ih je vrlo malo, pa je japanska muslimanska zajednica veoma zabrinuta zbog nedovoljnog broja groblja na kojima su sahrane po muslimanskim obredima dostupne (tj. bez kremacije Jevreji koji žive u Japanu); .
Film o japanskim pogrebnim obredima
Gone
Ako vas zanima tema japanskih ritualnih obreda, preporučujem da pogledate film Okuribito (Otišao). Osim aktuelne teme sahrana, film pokreće i problem niskog društvenog statusa zaposlenih u pogrebnim agencijama u japanskom društvu, čiji se rad smatra prljavim. Film je dostupan u ruskoj distribuciji na DVD-u, a svojevremeno je dobio i Oskara za najbolji film na stranom jeziku.
Veliko hvala autoru za tekst i svu moguću pomoć u teškim trenucima.
U davnim vremenima, ljudi u Japanu su sahranjivani na razne načine, uključujući i one egzotične, kao što su sahranjivanje u vodi ili na drvetu. Ipak, obično su se koristile dvije metode sahrane: zrak i ukop u zemlju ili inhumacija. Vazdušno sahranjivanje sastojalo se od ostavljanja tela u planinama ili jednostavno u bilo kom pustom području. U pravilu su obični ljudi koristili sahranu u zraku, a plemeniti ljudi su privremeno izlagali tijelo pokojnika, a zatim ga zakopali u zemlju.
U starom Japanu tijelo su pripremali svi seljani za sahranu. Oprali su ga i obukli u bijelo. Sahranu su vodili budistički sveštenici. Nakon toga su svi zajedno nosili tijelo na mjesto sahrane ili kremacije.
Sada, kada osoba umre u Japanu, voljeni pregovaraju sa sveštenikom i pogrebnom agencijom o datumu sahrane. Obično se sahrana obavlja drugog dana. Međutim, moguće je i promijeniti datum ako je smrt nastupila na početku ili na kraju godine ili na dan koji se smatra nepovoljnim.
Pokojnik se polaže sa glavom okrenutom prema sjeveru. Da bi se uplašile zle uši, nož se stavlja na grudi ili pored glave. U blizini stalno gore svijeće i tamjan. Za vrijeme cijelog perioda žalosti, koje može trajati i do 49 dana, na ulaznim vratima je istaknuta obavijest o smrti.
Na kraju svih obreda tijelo pokojnika se stavlja u lijes, koji može biti običan, u koji se pokojnik stavlja ležeći, ili u obliku kutije, gdje pokojnik može biti u sjedećem položaju. Kovčeg se zatim zakucava i nosi u krematorijum. Nakon spaljivanja, rođaci sakupljaju posmrtne ostatke pokojnika u malu urnu. Istina, u zavisnosti od stanja rođaka, urna može biti velika i vrlo skupa.
Urna se stavlja na poseban oltar, gdje ostaje 49 dana ako je pokojnik muškarac i 35 dana ako je pokojnik žena. Svakog sedmog dana porodica i prijatelji se okupljaju kod oltara na zadušnicama.
Svih ovih dana rodbina je u žalosti. U ovom trenutku ne mogu se zabavljati i otići na odmor. Vjeruje se da se 49. dana završava proces pročišćavanja duha pokojnika. Nakon toga, urna sa pepelom se stavlja u zemlju groblja.
Groblje se obično nalazi u nekoj zelenoj površini. U blizini se svakako nalazi budistički hram. Izgradnja groba je podložna zakonima Feng Shuija. Međutim, u modernom Japanu postaje sve teže pronaći dobro mjesto.
Nakon sahrane, ritualne ceremonije održavaju se svakodnevno, zatim mjesečno, pa jednom godišnje. Pokojnik se očekuje na Dušni dan i na sve ostale veće praznike. Za to rođaci odlaze na groblje sa žrtvom. Na mezar se stavlja hrana, mirisni štapići i cvijeće.
Smrt je uvijek vrlo tužna i sumorna strana ljudskog života, čak i za one koji vjeruju u reinkarnaciju i transmigraciju duša. Možda zato svaka kultura ima tako složene rituale povezane sa sahranom tijela pokojnika, kako bi se ublažila gorčina gubitka. Ljudi su zauzeti sahranom i ritualima i imaju manje vremena za tugovanje. Moderni Japan nije izuzetak.
Svake godine u Japanu umre oko 1,3 miliona ljudi, što je brojka koja postepeno raste kako stanovništvo stari i očekuje se da će do 2035. dostići blizu 2 miliona. Sa prosječnim životnim vijekom većim od 80 godina, Japanci najčešće umiru, kao iu drugim razvijenim zemljama, od srčanih bolesti i onkologije. Oko 45 hiljada privatnih i javnih kompanija uključeno je u oblast pogrebnih usluga sa godišnjim prihodom od oko 1,5 biliona jena.
Uprkos obilju ateista i agnostika, više od 90% sahrana obavlja se prema budističkim obredima s nekim uključivanjem šintoističkih tradicija. Prema budističkim vjerovanjima, duša pokojnika ostaje pored tijela 49 dana prije odlaska na onaj svijet. Postoji pogrebni ritual koji će zajamčeno pružiti duši lako putovanje i zaštititi rodbinu od nepotrebnih kontakata s drugim svijetom. Kao što su u Rusiji okolnosti smrti, bogatstvo rodbine i obim ritualnih obreda izuzetno variraju, veličanstvena sahrana u bogatoj religioznoj porodici i besplatna državna sahrana su dve različite stvari, tako da je sledeći tekst svojevrsna generalizacija;
Prvi dan: Smrt, priprema tijela i cjelonoćno bdjenje
Ako je smrt nastupila kod kuće, ljekar utvrđuje činjenicu smrti, utvrđuje da li postoje razlozi za obdukciju tijela i izdaje smrtovnicu. Autopsije su relativno rijetke u Japanu. Često pribjegavaju takozvanoj virtuelnoj obdukciji kada se na osnovu rezultata kompjuterske tomografije utvrdi uzrok smrti. Potpuna obdukcija se obavlja kada su okolnosti smrti nejasne i sumnja se na liječničku grešku. U slučajevima nasilne smrti ili samoubistva, obdukcija se ne radi uvijek, posebno ako se na prvi pogled ne sumnja u uzrok smrti. Želja da se tijelo sačuva netaknuto prije kremacije povezana je s budističkim vjerovanjima, kada se postmortalna šteta na lešu izjednačava sa sprdnjom i može naljutiti ili uvrijediti duh pokojnika. Ova nijansa dovodi do činjenice da se neka ubistva u Japanu ne rješavaju, pa je bez obdukcije teško razlikovati, na primjer, ubistvo od montiranog samoubistva. Zato u Rusiji svi slučajevi nasilne smrti podliježu obaveznom obdukcije, bez obzira na mišljenje rođaka o ovom pitanju ili naredbe samog preminulog.
Rastanak
Nakon smrti, predstavnik pogrebnog preduzeća dolazi kod rodbine i rješava se pitanje mjesta i vremena sahrane. Imenovan je pogrebnik, ili glavni ožalošćeni. Najčešće ovu ulogu preuzima osoba koja je najbliža preminulom - muž, žena, najstariji sin. Zaposleni u pogrebnoj firmi zatim operu tijelo pokojnika, ritual pod nazivom Matsugo no mizu (Post-mortem pranje). Nekada su ovu ulogu obavljali bliski ljudi pokojnika, ali sada se sve češće ovaj težak ritual povjerava profesionalcima. Balzamiranje se obično ne izvodi. Često velike bolnice imaju predstavništva pogrebnih kompanija koje mogu organizovati ispraćaje u prostorijama klinike.
Obično se tijelo polaže u prostoriji u kojoj se nalazi porodični oltar za oproštajnu molitvu. Ako iz nekog razloga tijelo nije moguće smjestiti kod kuće (na primjer, zbog male veličine ili neprikladnog izgleda prostorije), onda se ono stavlja u posebnu salu pogrebnog preduzeća, koja se naziva i „Hotel za mrtvih.” Kućni oltar (ako ga ima) zapečaćen je bijelim papirom kako bi se svetište zaštitilo od nečistog duha pokojnika, bez obzira gdje se održava ispraćaj.
Odjeća za sahranu
Muškarci su sahranjeni u crnom odijelu, dok su tijela žena i djece obučena u bijeli kyokabara kimono. Bijela boja svih haljina i mnogih ukrasa povezana je s budističkim hodočašćima - to manifestira budističko vjerovanje da ljudi nakon smrti postaju svojevrsni hodočasnici u drugi svijet.
Bitan je redoslijed oblačenja, podovi se zamotaju s desna na lijevo, zatim se prekriju stražnji dio šaka i zapešća, na noge se stavlja par grijača i slamnatih papuča, u ruke se stavlja brojanica , oko glave se veže bijeli trouglasti šal. Za muškarce, dugmad odijela se zakopčavaju odozdo prema gore. Tijelo je prekriveno jorganom okrenutim naopačke. Mjesto na kojem pokojnik leži ograđeno je obrnutim paravanom. Sve su to elementi Sakigotoa – pogrebnog rituala, kada se sve radnje izvode obrnuto, obrnuto, kako bi se zbunio duh smrti i on ne bi mogao doći ni po jednu drugu rodbinu. Činiti ovo u svakodnevnom životu je loš znak. Stoga, ako nosite kimono, obratite pažnju na ovo. Usput, ako ste gledali popularnu anime seriju Bleach, pobliže pogledajte odjeću Shinigami bogova smrti.
Na stolu na čelu se pali tamjan i tamjan, stavlja se šolja pirinča i u nju se okomito zabadaju štapići (zato ne možete u svakodnevnom životu zabiti štapiće u pirinač), a pirinčane lepinje se polažu na komad bijeli papir. Stol je ukrašen i zapaljenim svijećama, bijelim krizantemama i shikimi - japanskim magnolijama. Dekoracija samrtničke postelje naziva se makura kazari, doslovno „dekoracija jastuka“.
Glavu pokojnika treba okrenuti ka sjeveru, a lice prema zapadu. Nakon smrti, Budino tijelo je ležalo u ovom položaju. Prema japanskim vjerovanjima, duh pokojnika se poredi sa Budom, jer postiže prosvjetljenje i nirvanu, stoga je "postati Buda" eufemizam za riječ "umrijeti". U hramu se održava služba za pokojnike, zove se Karitsuya, što znači "Privremeno cjelonoćno bdjenje".
Drugi dan: Khontsuya
Rođaci provode cijeli dan i cijelu noć kraj tijela pokojnika, držeći upaljene svijeće i mirisne štapiće, u molitvama i bez sna, ovaj ritual se zove Khontsuya.
Prvo, budistički sveštenik dolazi u dvoranu i glasno čita sutru. Glavni upravitelj zatim izvodi ritual pod nazivom Šoko - paljenje tamjana u čast duha pokojnika. Nakon toga svi prisutni, po krvnom srodstvu, ponavljaju njegove manipulacije. Pokojnik dobija novo ime - Kayme. Kaime se obično sastoji od rijetkih hijeroglifa, koji su često već van upotrebe. Vjeruje se da nakon što je dobio novo ime, duh preminule osobe neće biti uznemiren kada voljeni spomenu njegovo pravo ime. Smatra se lošom srećom izgovarati mrtve ljude naglas Kaimi. Sa izuzetkom cara, koji dobija posthumno ime pri rođenju, u Japanu nije uobičajeno da se za života bira posthumno ime.
Treći dan: Sahrana
Prije sahrane, pokojnik se stavlja u hitsugi lijes. Na dno kovčega stavlja se komad pamučne tkanine. Provjerava se i odsustvo metalnih i staklenih predmeta, jer se prilikom kremacije mogu istopiti ili eksplodirati.
Prijatelji i poznanici preminulog koji su se okupili na sahrani izražavaju saučešće i predaju novac u posebnim kovertama. Iznos varira u zavisnosti od bogatstva i blizine pokojnika i može se kretati od 50 do 1000 dolara. Novac u kovertama stavlja se na poseban poseban sto. Čitaju se telegrami saučešća. Čuju se govori u znak sjećanja na preminule.
kremacija (Kasou)
Iako u Japanu postoji mala kršćanska dijaspora, 99% tijela je kremirano. Nakon posljednjeg ispraćaja, tijelo je prekriveno zlatnim ogrtačem ili pokriveno poklopcem lijesa. U nekim oblastima Japana postoji tradicija zakucavanja kovčega kamenom. Svaki član porodice pokojnika zakucava ekser. Ako uspijete zabiti ekser u jednom ili dva udarca, to je garancija sreće u budućnosti. Kovčeg sa tijelom se šalje u krematorijumsku peć dok se čitaju sutre. Potpuna kremacija tijela velike odrasle osobe traje oko sat i po, a djeteta oko pola sata. Okupljena rodbina i prijatelji dočekuju kraj kremacije u susjednoj sali, gdje im se služi čaj. Obično se sjećaju smiješnih i zanimljivih priča iz života pokojnika.
Po završetku kremacije, članovi porodice pokojnika vraćaju se u salu krematorija i primaju posmrtne ostatke na posebnom plehu za pečenje. Nakon toga se iz pepela posebnim štapićima vade kosti sačuvane nakon kremacije. Rođaci se poredaju po starešinstvu (od najstarijeg do najmlađeg), dodajući jedni drugima štapiće za jelo i stavljaju ih u urnu duž lanca. U ovom slučaju, veliki značaj se pridaje redosledu, kosti se pomeraju sa kostiju nogu na kosti glave, tako da telo u urni nije zašrafljeno. Ispuštanje kosti rođaka smatra se veoma lošim znakom. Ovo je jedina ceremonija u Japanu na kojoj je prihvatljivo da jedni drugima nešto dodaju štapićima. Nakon što se sve kosti prebace u urnu, u nju se sipa preostali pepeo. U većini drugih zemalja, kako ne bi osramotili rođaka prizorom ugljenisanih kostiju, one se melju u posebnom industrijskom mikseru.
mezar (Haka)
Sastoji se od kamenog spomenika sa vazom za cvijeće i pretinca za urnu sa pepelom (na stražnjoj strani spomenika). Uobičajena je praksa da se pepeo za sahranjivanje odvoji u nekoliko grobnica, kao što su porodične i korporativne, ili u slučaju smrti žene, pepeo se može podijeliti između grobova porodice muža i ženinih roditelja. Ovo se radi ako porodice žive daleko jedna od druge i dijeljenje pepela će olakšati posjetu grobovima u budućnosti. Kako su grobovi često porodični grobovi, najveći tekst ne ukazuje na ime pokojnika, već na ime porodice i datum njene izgradnje. Imena sahranjenih na ovom mjestu navedena su sitnijim slovima na prednjoj strani spomenika.
U prošlosti je bila popularna praksa da se napravi jedan nadgrobni spomenik sa imenima svih živih rođaka u porodici. Imena onih koji još nisu umrli obojena su crvenom bojom. Danas se ovakvi nadgrobni spomenici još uvijek mogu naći, ali sve rjeđe. Ljudi se vjenčaju, vjenčaju, sele u inostranstvo, radikalno mijenjaju svoje živote, a grobovi postaju nepotrebni ili nebitni. Osim toga, mnogi Japanci ovih dana to smatraju lošim znakom. Takođe, nikada nećete videti fotografije na japanskim grobovima, praksa postavljanja fotografija na spomenike prilično iznenađuje Japance koji posećuju ruska groblja.
Izuzetno visoka cijena grobova dovela je do pojave višespratnih kolumbarija, takozvanih Ohaka no manshon (pogrebne kuće). Ovo su u suštini prostrane sobe podijeljene na kompaktne ormariće (slično kao lijepo uređeni ormarići u teretani).
Opljačkanje grobova
Unatoč nedostatku dragocjenosti u japanskim spomenicima kao takvima, pepeo samih ljudi više puta je postao predmet krađe. Tako su posmrtni ostaci poznatog japanskog pisca Yukia Mishime ukradeni 1971. godine. Sličan incident dogodio se s pepelom drugog pisca Naoya Shige 1980. Nedavno, 2002. godine, dogodila se epizoda kada je pepeo supruge poznatog bejzbol igrača Sadaharua Oua ukraden i otmičari su tražili otkup za njegov povratak.
Rituali nakon sahrane
Sahrana se obavlja sedmog dana nakon smrti. Radi se o porodici preminulog, ostalim rođacima i svima koji su bili bliski preminulom. Tokom službe, sveštenik naglas čita sutre. Služba se ponavlja četrnaestog, dvadeset prvog, dvadeset osmog i trideset petog dana. Takva služba se odvija samo u krugu porodice. 49 dana nakon smrti, ponavljaju se sahrane, vjeruje se da na ovaj dan duša pokojnika napušta naš svijet. Saučešće prestaje 49. dana i održava se velika budistička memorijalna ceremonija u kojoj učestvuju porodica, bliski rođaci i prijatelji. Na ovaj dan je običaj da se u grob stavi urna sa pepelom. Zbog prisustva neizgorenih kostiju, pepeo se retko rasuti u Japanu.
žalost (Fuku mou)
Žalovanje traje godinu dana, a za to vrijeme članovi porodice preminulog uzdržavaju se od zabavnih aktivnosti, ne posjećuju filmove ili koncerte, ne idu u hram i ne šalju novogodišnje čestitke nengajōu. Umjesto razglednica, šalju se obavijesti s izvinjenjem da razglednice neće biti poslane ako dobijete takvo obavještenje, morate ga sačuvati (više o tome u nastavku). Također, žene ne mogu registrovati brak u periodu žalosti, u prošlosti je ovo pravilo uvedeno kako bi se izbjegle sumnje u očinstvo djece i nekako se ukorijenilo i učvrstilo u zakonima.
Spomen-službe na godišnjice smrti (Nenki hyou)
Zadušnice se održavaju na prvu, drugu, šestu, dvanaestu, šesnaestu, dvadeset drugu, dvadeset šestu i trideset drugu godišnjicu smrti. U nekim slučajevima, komemoracije se slave i na četrdeset devetu godišnjicu. Ako je za jednu porodicu potrebno uslužiti više od dvije usluge u jednoj godini, one se kombinuju. Pretpostavlja se da na posljednju godišnjicu duša pokojnika gubi svoju individualnost i rastvara se u zagrobnom životu, pa se dalje komemoracija ne održava.
Festival mrtvih (Obon)
Prema japanskim vjerovanjima, tokom ovog praznika duše pokojnika se vraćaju svojim kućama. Obon se obično održava od 13. do 16. avgusta. Japanci ovih dana posjećuju svoj dom i obilaze grobove rodbine i prijatelja, čak i ako godinama žive odvojeno od roditelja. Uoči praznika, Japanci sređuju porodične oltare i grobove. Priprema se povrće, voće i druga omiljena jela pokojnika i drugih predaka. Uveče prvog dana praznika pale se male papirnate lampionice ispred kapije ili ulaza u kuću, pozdravljajući povratak preminule duše. Svjetla se ponovo pale posljednjeg dana kako bi se ubrzao povratak duša u njihov novi svijet. U Hirošimi, posljednjeg dana Ubona, rijeke se pretvaraju u plamen od vatre stotina hiljada plutajućih lampiona. Cijene avionskih karata vrtoglavo rastu tokom perioda Obon, tako da vrijedi ovo imati na umu ako posjećujete Japan u avgustu.
Japanske sahrane i stranci
Sahrane su uglavnom porodična stvar i stranci retko učestvuju u ovom tužnom događaju, obično se to dešava ako neko od rođaka u mešovitom braku umre. Povremeno, stranac može biti pozvan da se pozdravi sa prijateljem ili kolegom.
Ako najvjerovatnije nećete moći prisustvovati japanskoj sahrani, možete napraviti druge greške u svakodnevnom životu koje su indirektno povezane sa sahranom. Na primjer, prilikom predstavljanja novca za poklon. Sav novac u Japanu se daje u posebnim noshibukuro kovertama, koje dolaze u različitim vrstama: za poklone za rođendane, vjenčanja itd., uključujući i sahrane. Koverta za davanje novca na sahrani je prelepa, bijela sa srebrnim i crnim trakama. Da biste izbjegli greške, potražite crveni dijamant u gornjem desnom kutu koverte, takve koverte se daju samo za proslave, ali njegov nedostatak će ukazivati na kovertu za predstavljanje novca za sahranu. Sušene lignje su prvobitno bile rijetka i skupa poslastica u Japanu, a traka lignje je bila uključena u prazničnu kovertu. I danas možete pronaći prave sušene lignje na poklon koverti.
Ako odlučite da pošaljete novogodišnje čestitke na nengajo, obratite pažnju da li je neko iz vašeg kruga poslao obaveštenje o smrti nekoga iz porodice. Čak i ako je to neki daleki rođak tvog prijatelja za kojeg nikada ranije nisi čuo, ne možeš poslati nengajo, izgledaće kao da se rugaš tuđoj tuzi tako što želiš sretnu novu godinu u periodu žalosti.
Ne biste ga trebali davati japanskoj ženi koja vam se sviđa. Bijele krizanteme su tradicionalno pogrebno cvijeće. Međutim, u Rusiji mnogi ljudi povezuju krizantemu kao grobni cvijet.
Groblja za strance
U prošlosti je bilo zabranjeno sahranjivanje stranaca na japanskim grobljima (oni se nisu posebno trudili zbog hrišćanske vere), ali su za njih postojala posebna mesta za sahranjivanje. Neka postoje do danas, na primjer, jedno od najpoznatijih u Jokohami (o tome je pisao Boris Akunin u svojoj zbirci „Priče sa groblja“), jedno od rijetkih pravoslavnih groblja nalazi se na periferiji grada Hakodate. Postoje groblja i drugi ustupci, ali ih je vrlo malo, pa je japanska muslimanska zajednica veoma zabrinuta zbog nedovoljnog broja groblja na kojima su sahrane po muslimanskim obredima dostupne (tj. bez kremacije Jevreji koji žive u Japanu); .