Istraživači književnosti identificiraju određene varijante ili vrste narodne umjetnosti. Folklor se dijeli prema različitim kriterijima, ali najčešće se izdvajaju sljedeće grupe vrsta:
Radničke pesme
Ovo je vrsta žanra pjesme, čija je glavna karakteristika obavezna pratnja radne aktivnosti. Ova vrsta folklora je metoda organizovanja kolektivnog, zajedničkog procesa rada. Njegova svrha je postavljanje ritma uz pomoć jednostavnog motiva i riječi.
Kalendarski folklor
Osnova za formiranje bile su ritualne tradicije kalendarske godine. Način života seljaka koji radi „na zemlji“ umnogome je zavisio od vremenskih uslova. To je dovelo do velikog broja različitih rituala dizajniranih da privuku sreću, prosperitet, dobru žetvu itd. Najpoznatiji i najvažniji praznici bili su Božić, Maslenica, Uskrs, Bogojavljenje i Trojice. Svaki praznik je bio obavezno praćen pjesmama, napjevima, čarolijama i posebnim ritualima.
Vjenčanje narodne umjetnosti
Svadbeni folklor uključuje, prije svega, pjesme koje su se pjevale u tri glavna obreda: svadbama, oproštaju roditelja i mlade i na glavnom prazniku.
Neobredni folklor
To uključuje sve varijante malih žanrova usmene narodne umjetnosti (pjesma, zapevka itd.). Ali ovaj pristup je dvosmislen. Na primjer, neke varijante se svrstavaju u dječju narodnu umjetnost: gnjavačke, uspavanke, zagonetke, pjesmice, zadirkivanja itd.
Usmena proza
To podrazumijeva takve vrste ruske narodne umjetnosti kao što su tradicije, legende, byvalshchina - kratko prepričavanje stvarnih događaja, čija je posebnost u tome što pripovjedač nije bio svjedok onoga što se dogodilo.
Epska pjesma (herojska)
Ovo je vrlo drevni oblik usmene narodne umjetnosti, koji u obliku pjesme govori o nekim događajima koji su se desili davno. Ep je drevna pjesma koju treba ispričati svečano i polako.
Umjetnička kreativnost
Ovaj blok obuhvata epske i pjesničke žanrove nastale u stilu narodnog i umjetničkog stvaralaštva. Najpoznatija od njih je bajka.
Folklorno pozorište
Predstave na ulicama bile su veoma popularne među stanovništvom stare Rusije. Jaslice su vrsta dramskog djela namijenjenog predstavama u uličnom pozorištu lutaka. Rayok je vrsta slikovne prezentacije koja je izvedena pomoću uređaja u obliku kutije sa naizmjeničnim ilustracijama. Predstava je bila popraćena usmenim pričama.
Tako se vidi koliko je narodna umjetnička kultura raznolika, koja obuhvata različite vrste (od folklornih pjesama do narodnog pozorišta), kao i žanrove (od pjesama i pjesmica do legendi, epova, bajki itd.).
Istovremeno, oblici narodne umjetnosti oduvijek su bili povezani jedni s drugima: pjesme su bile praćene igrama i kolom, a likovna umjetnost odražavala je razmišljanje i svjetonazor ljudi.
Žanrovi ruskog folklora
Bajke, pjesme, epovi, ulični nastupi - sve su to različiti žanrovi folklora, narodnog usmenog i poetskog stvaralaštva. Ne možete ih zbuniti, razlikuju se po svojim specifičnim karakteristikama, njihova uloga u životu ljudi je drugačija, a drugačije žive u modernim vremenima. Istovremeno, svi žanrovi verbalnog folklora imaju zajedničke karakteristike: svi su oni djela verbalne umjetnosti, u svom nastanku su povezani s arhaičnim oblicima umjetnosti, postoje uglavnom u usmenom prenošenju i stalno se mijenjaju. To određuje interakciju kolektivnih i individualnih principa u njima, jedinstvenu kombinaciju tradicije i inovacije. Dakle, folklorni žanr je historijski razvijajuća vrsta usmeno-poetskog djela. Anikin V.P. dao svoje karakteristike folkloru. Porođaj: epska, lirska, drama
Vrste: pjesma, bajka, nebajka proza, itd.
Žanrovi: epski, lirski, istorijska pjesma, legenda itd.
Žanr je osnovna jedinica izučavanja folklora. U folkloru, žanr je oblik ovladavanja stvarnošću. Vremenom se, zavisno od promena u svakodnevnom životu i društvenom životu ljudi, razvijao sistem žanrova.
Postoji nekoliko klasifikacija folklornih žanrova:
|
Istorijska klasifikacija Zueva Tatyana Vasilievna, Kirdan Boris Petrovich |
Klasifikacija prema funkcionalnosti Vladimir Prokopjevič Anikin |
|
Rani tradicionalni folklor * Radničke pesme, * Proricanje sudbine, zavere. Klasični folklor * Rituali i obredni folklor: kalendar, svadba, jadikovke. * Mali žanrovi folklora: poslovice, izreke, zagonetke. * Nevilinska proza: legende, priče, priče, legende. * Epska pesma: epovi, istorijske pesme, duhovne pesme i pesme, lirske pesme. * Folklorno pozorište. * Dječiji folklor. Folklor za djecu. Kasni tradicionalni folklor * Ditties * Radnički folklor * Folklor iz perioda Drugog svetskog rata |
Domaći obredni folklor 1. Radničke pjesme 2. Zavere 3. Kalendarski folklor 4. Svadbeni folklor 5. Jadikovke Pogled na svijet neobredni folklor 1. Poslovice 2. Usmena proza: legende, priče, priče, legende. 3. Epska pjesma: epovi, istorijske pesme, vojne pesme, duhovne pesme i pesme. Umjetnički folklor 2. Zagonetke 3. Balade 4. Lirske pjesme 5. Dječji folklor 6. Spektakli i narodno pozorište 7. Romantične pjesme 8. Ditties 9. Šale |
Počevši da analiziramo svaki žanr folklora, počnimo s bajkama.
Bajke su najstariji žanr usmene narodne umjetnosti. Uči čovjeka da živi, ulijeva mu optimizam i potvrđuje vjeru u trijumf dobrote i pravde.
Bajka ima veliku društvenu vrijednost, jer se sastoji u njenim spoznajnim, ideološkim, obrazovnim i estetskim značenjima koja su neraskidivo povezana. Kao i drugi narodi (možda Rusi, jasnije), bajka je objektivizirana kontemplacija narodnog srca, simbol njegovih patnji i snova, hijeroglifi njihove duše. Sva umjetnost je generirana stvarnošću. To je jedan od temelja materijalističke estetike. To je, na primjer, slučaj sa bajkom čiji su zapleti uzrokovani stvarnošću, tj. doba, društveni i ekonomski odnosi, oblici mišljenja i umjetničkog stvaralaštva, psihologija. Ona je, kao i sav folklor općenito, odražavala život naroda, njegov svjetonazor, moralna, etička, društveno-istorijska, politička, filozofska i umjetničko-estetska nazora. Usko je povezan sa narodnim životom i obredima. Tradicionalne ruske bajke nastajale su i kružile uglavnom među seljacima. Njihovi tvorci i izvođači obično su bili ljudi sa velikim životnim iskustvom, koji su mnogo hodali Rusijom i mnogo videli. Što je nivo obrazovanja ljudi niži, to više govore o pojavama društvenog života na nivou obične svijesti. Možda se zato svijet koji se ogleda u bajkama formira na nivou svakodnevne svijesti, na svakodnevnim idejama ljudi o ljepoti. Svaka nova era donosi priče novog tipa, novi sadržaj i novu formu. Bajka se menja zajedno sa istorijskim životom naroda, njene promene su određene promenama u samom narodnom životu, jer je ona proizvod istorije naroda; odražava događaje iz istorije i karakteristike narodnog života. Pokrivanje i razumijevanje povijesti i života naroda u folkloru mijenja se zajedno sa promjenama popularnih ideja, pogleda i psihologije. U bajkama se mogu pronaći tragovi nekoliko epoha. U doba feudalizma društvene teme su zauzimale sve veće mjesto, posebno u vezi sa seljačkim pokretom: bajke su izražavale antikmetska osjećanja. 16.-18. stoljeće karakterizira bogat razvoj bajke koja odražava istorijske motive (priče o Ivanu Groznom), društvene (priče o sudijama i sveštenicima) i svakodnevne priče (priče o čovjeku i njegovoj ženi). U žanru bajke znatno su pojačani satirični motivi.
XYIII - prva polovina 19. veka. - Posljednja faza postojanja feudalno-kmetskog društva. Ovo vreme karakteriše razvoj kapitalističkih odnosa i raspadanje kmetskog sistema. Bajka poprima još življi društveni aspekt. Uključuje nove likove, posebno pametnog i lukavog vojnika. U drugoj polovini 19. - ranom 20. vijeku, kada je kapitalizam u Rusiji bio sve brži i rasprostranjeniji, dogodile su se velike promjene u folkloru. Pojačavaju se satirični motivi i kritička usmjerenost pripovijetke; osnova za to bilo je zaoštravanje društvenih kontradikcija; Svrha satire sve više postaje razotkrivanje moći novca i samovolje vlasti. Autobiografija je zauzimala veće mjesto, posebno u pričama o odlasku u grad na zaradu. Ruska bajka postaje realističnija i stječe bližu vezu sa modernošću. Osvetljenje stvarnosti i ideološka suština dela takođe postaju drugačiji.
Vaspitni značaj bajke očituje se, prije svega, u tome što odražava odlike stvarnih životnih pojava i pruža opsežna znanja o povijesti društvenih odnosa, rada i života, kao i ideju o svjetonazor i psihologija ljudi i priroda zemlje. Idejni i vaspitni značaj bajke je u tome što je inspirisana željom za dobrim, zaštitom slabih i pobedom nad zlim. Osim toga, bajka razvija i estetski smisao, tj. osećaj za lepotu.
Karakterizira ga otkrivanje ljepote u prirodi i čovjeku, jedinstvo estetskih i moralnih načela, spoj stvarnosti i fikcije, živopisna slikovitost i ekspresivnost.
Bajka je veoma popularan žanr usmene narodne umetnosti, epski žanr i žanr zapleta. Bajka se od ostalih proznih žanrova (predanja i legendi) razlikuje po razvijenijoj estetskoj strani, koja se očituje u fokusu na atraktivnost. Estetski princip se, osim toga, očituje u idealizaciji pozitivnih junaka, živopisnom prikazu „bajkovitog svijeta“, nevjerovatnih bića i predmeta, čudesnih pojava i romantičnih prizvuka događaja. M. Gorki je obratio pažnju na izraze u bajkama o snovima ljudi o boljem životu: „Već u davna vremena ljudi su sanjali o prilici da lete kroz vazduh - o tome priča bajka, o letećem tepihu. Sanjali smo da ubrzamo kretanje po zemlji - bajka o čizmama za trčanje...”
U nauci je općenito prihvaćeno da se tekstovi bajki podijele u tri kategorije: bajke, kratke priče (svakodnevne) i priče o životinjama.
Bajke su bile veoma popularne u narodu. Fikcija u bajkama ima prirodu fantazije. Magijski princip uključuje takozvane trenutke preživljavanja i, prije svega, religiozno-mitološki pogled na primitivnog čovjeka, njegovu produhovljenost stvari i prirodnih pojava, pripisivanje magijskih svojstava tim stvarima i pojavama, razne vjerske kultove, običaje, i rituale. Bajke su pune motiva koji sadrže vjerovanje u postojanje drugog svijeta i mogućnost povratka odatle, ideju smrti zatvorene u neki materijalni predmet (jaje, cvijet), čudesno rođenje (iz vode za piće) i pretvaranje ljudi u životinje i ptice. Fantastični početak bajke raste na spontanoj materijalističkoj osnovi i izvanredno ispravno bilježi obrasce razvoja objektivne stvarnosti.
To je ono što je M. Gorky nazvao „poučnim izumom – zadivljujućom sposobnošću ljudske misli da gleda ispred činjenice“. Poreklo naučne fantastike ima svoje vitalne korene u posebnostima načina života i u snu ljudi o dominaciji nad prirodom. Sve su to samo tragovi mitoloških ideja, budući da je formiranje klasične forme bajke završilo daleko izvan povijesnih granica primitivnog komunalnog društva, u mnogo razvijenijem društvu. Mitološki pogled na svijet samo je dao osnovu za poetsku formu bajke.
Važno je da zapleti bajki, čuda o kojima govore, imaju životnu osnovu. To je, prije svega, odraz karakteristika rada i života ljudi plemenskog sistema, njihovog odnosa prema prirodi, a često i njihove nemoći pred njom. Drugo, odraz feudalnog sistema, prvenstveno ranog feudalizma (kralj je junakov protivnik, borba za nasljedstvo).
Lik u bajkama uvijek je nosilac određenih moralnih kvaliteta. Junak najpopularnijih bajki je Ivan Tsarevich. Pomaže životinjama i pticama, koje su mu zahvalne na tome i zauzvrat mu pomažu. U bajkama je predstavljen kao narodni heroj, oličenje najviših moralnih kvaliteta - hrabrost, poštenje, dobrota. Mlad je, zgodan, pametan i jak. Ovo je tip hrabrog i snažnog heroja.
Značajno mjesto u bajkama zauzimaju ženske junakinje koje oličavaju narodni ideal ljepote, pameti, dobrote i hrabrosti. Slika Vasilise Mudre odražava izuzetne osobine ruske žene - ljepotu, veličanstvenu jednostavnost, nježan ponos na sebe, izvanredan um i duboko srce puno neiscrpne ljubavi. Za svijest ruskog naroda, upravo je tako zamišljana ženska ljepota.
Ozbiljno značenje nekih bajki davalo je osnovu za prosuđivanje o najvažnijim životnim pitanjima. Tako neke bajke oličavaju slobodoljubivu težnju i borbu ruskog naroda protiv tiranije i tlačitelja. Kompozicija bajke određuje prisustvo likova koji su neprijateljski raspoloženi prema pozitivnim junacima. Pobjeda heroja nad neprijateljskim silama je trijumf dobrote i pravde. Mnogi istraživači su uočili herojsku stranu bajke i njen društveni optimizam. A.M. Gorki je rekao: „Vrlo je važno napomenuti da je folkloru potpuno stran pesimizam, uprkos činjenici da su stvaraoci folklora teško živeli, njihov robovski rad je bio besmislen od strane eksploatatora, a njihovi lični životi bili nemoćni i bespomoćni. Ali uz sve to, čini se da kolektiv karakterizira svijest o njegovoj besmrtnosti i povjerenje u pobjedu nad svim njemu neprijateljskim silama.” Bajke u kojima su društveni i svakodnevni odnosi u središtu radnje nazivaju se društvenim i svakodnevnim pričama. U ovoj vrsti bajki dobro su razvijene komedija radnji i verbalna komedija, što je određeno njihovom satiričnom, ironičnom, humorističnom prirodom. Tema jedne grupe bajki je društvena nepravda, tema druge su ljudski poroci, u kojima se ismijavaju lijeni, glupi i tvrdoglavi. Ovisno o tome, razlikuju se dvije varijante u društvenim i svakodnevnim bajkama. Društvene i svakodnevne priče nastale su, prema istraživačima, u dvije faze: svakodnevna - rana, sa formiranjem porodice i porodičnog života tokom raspada klanskog sistema, i društvena - s nastankom klasnog društva i zaoštravanjem društvenih kontradikcija. u periodu ranog feudalizma, posebno u vreme raspada kmetstva iu periodu kapitalizma. Sve veći nedostatak prava i siromaštvo masa izazivali su nezadovoljstvo i proteste i bili su osnova za društvene kritike. Pozitivni junak društvenih bajki je društveno aktivna, kritična osoba. Naporan rad, siromaštvo, mrak, a često i nejednaki brakovi po godinama i imovinskom stanju izazvali su komplikacije u porodičnim odnosima i odredili pojavu priča o zloj ženi i glupom i lijenom mužu. Društveno svakodnevne bajke odlikuju se svojom akutnom ideološkom orijentacijom. To se ogleda, prije svega, u činjenici da priče uglavnom imaju dvije važne društvene teme: društvenu nepravdu i društvenu kaznu. Prva tema se realizuje u zapletima gde gospodin, trgovac ili sveštenik pljačka i tlači seljaka i ponižava njegovu ličnost. Druga tema je ostvarena u pričama u kojima inteligentan i brz čovjek pronalazi način da kazni svoje tlačitelje za stoljeće bezakonja i učini ih smiješnim. U društvenim i svakodnevnim bajkama mnogo su jasnije izražene težnje i očekivanja ljudi, san o socijalno pravednom, srećnom i mirnom životu. „U ovim bajkama vidi se način života ljudi, njihov kućni život, njihova moralna shvatanja i ovaj lukavi ruski um, tako sklon ironiji, tako prostodušan u svojoj lukavosti.
Bajke, kao i neki drugi žanrovi folklorne proze, odražavajući vrline i mane seljačke psihologije, izražavale su vekovni san o srećnom životu, o nekom „seljačkom carstvu“. Potraga za „drugim kraljevstvom“ u bajkama je karakterističan motiv. Socijalna utopija iz bajke oslikava materijalno blagostanje ljudi, dobro uhranjeno zadovoljstvo; Čovek jede i pije do mile volje i pravi "gozbu za ceo svet". N. G. Černiševski je primetio: „Siromaštvo stvarnog života izvor je života u fantaziji.” Seljak procjenjuje za sebe „sretan“ život prema primjeru onih materijalnih dobara koje posjeduju kraljevi i zemljoposjednici. Seljaci su imali veoma jaku veru u „dobrog kralja“, a bajkoviti junak u mnogim bajkama postaje upravo takav kralj. Istovremeno, kralj iz bajke se po svom ponašanju, načinu života i navikama upoređuje sa jednostavnim seljakom. Kraljevska palata se ponekad prikazuje kao bogato seljačko dvorište sa svim atributima seljačke farme.
Priče o životinjama jedna su od najstarijih vrsta folklora. Vraćajući se starim oblicima reflektiranja stvarnosti u ranim fazama ljudske svijesti, bajke o životinjama izražavale su određeni stepen znanja o svijetu.
Istina bajki je da iako govore o životinjama, one reproduciraju slične ljudske situacije. Postupci životinja otvorenije otkrivaju nehumane težnje, misli, razloge za postupke ljudi. Priče o životinjama su sve priče u kojima ima mjesta ne samo za zabavu, već i za izražavanje ozbiljnog značenja. U bajkama o životinjama, pticama i ribama djeluju životinje i biljke. Svaka od ovih priča ima značenje. Na primjer, u bajci o repi se pokazalo da nikakva snaga, čak ni najmanja, nije suvišna, a dešava se da nije dovoljna za postizanje rezultata. S razvojem ljudskih predstava o prirodi, sa gomilanjem zapažanja, priče uključuju priče o pobjedi čovjeka nad životinjama i o domaćim životinjama, što je rezultat njihovih uputa. Identifikacija sličnih osobina kod životinja i ljudi (govor - plač, ponašanje - navike) poslužila je kao osnova za spajanje njihovih kvaliteta sa ljudskim kvalitetima u slikama životinja; životinje govore i ponašaju se kao ljudi. Ova kombinacija dovela je i do tipizacije životinjskih likova, koji su postali oličenje određenih kvaliteta (lisica - lukavstvo, itd.). Tako su bajke dobile alegorijsko značenje. Životinje su počele značiti ljude određenih karaktera. Slike životinja postale su sredstvo moralnog učenja. U bajkama o životinjama ne samo da se ismijavaju negativne osobine (glupost, lijenost, pričljivost), već se osuđuje ugnjetavanje slabih, pohlepa, obmana radi zarade. Glavni semantički aspekt bajki o životinjama je moralni. Bajke o životinjama karakterizira svijetli optimizam, slabi uvijek izlaze iz teških situacija. Veza bajke sa davnim periodom njenog života otkriva se u motivima straha od zveri, u prevladavanju straha od nje. Zvijer ima snagu i lukavost, ali nema ljudsku inteligenciju. U kasnijoj fazi života bajke, slike životinja dobijaju značenje društvenih tipova. U takvim varijantama, u liku lukave lisice, vuka i drugih, mogu se vidjeti ljudski likovi koji su nastali u uvjetima klasnog društva. Iza slike životinje u njima mogu se naslutiti društveni odnosi ljudi. Na primjer, u bajci „O Erši Eršoviču i njegovom sinu Ščetinjikovu“ data je potpuna i tačna slika drevnih ruskih pravnih postupaka. U bajkama svakog naroda univerzalne teme dobijaju jedinstveno nacionalno oličenje. Ruske narodne priče otkrivaju određene društvene odnose, prikazuju način života ljudi, njihov domaći život, njihove moralne koncepte, ruski pogled, ruski um - sve ono što bajku čini nacionalno posebnom i jedinstvenom. Ideološka orijentacija ruskih bajki očituje se u odrazu borbe naroda za divnu budućnost. Tako smo vidjeli da je ruska bajka generalizirani, evaluativni i svrsishodni odraz stvarnosti, koji izražava ljudsku svijest, a posebno svijest ruskog naroda. Stari naziv bajke - basna - ukazuje na narativnu prirodu žanra. Danas se u narodu i naučnoj literaturi koristi naziv „bajka“ i termin „bajka“, koji je počeo da se koristi u 17. veku. Bajka je veoma popularan žanr usmene narodne umetnosti, epski, prozni, zaplet. Ne pjeva se kao pjesma, već se priča. Bajka se odlikuje strogom formom i obaveznošću određenih trenutaka. Bajke su poznate u Rusiji od davnina. U antičkom pisanju postoje zapleti, motivi i slike koje podsjećaju na bajke. Pričanje bajki je stari ruski običaj. U rukopisima 16. - 17. vijeka. sačuvani su zapisi bajki „O Ivanu Ponamareviču“ i „O princezi i Ivaški beloj košulji“. U 18. vijeku Pored rukom pisanih zbirki bajki, počele su se pojavljivati i štampane publikacije. Pojavilo se nekoliko zbirki bajki, koje obuhvataju dela sa karakterističnim kompozicionim i stilskim bajkovitim karakteristikama: „Priča o lopovu Timoški“ i „Priča o Ciganu“ u zbirci V. Levšina „Ruske bajke“ (1780- 1783), „Priča o Ivanu Bogatiru, seljačkom sinu“ u zbirci P. Timofejeva „Ruske bajke“ (1787). Šezdesetih godina XIX veka. A.N. Afanasjev objavio je zbirku "Treasured Tales", koja je uključivala satirične priče o barovima i svećenicima. Krajem 19. - početkom 20. vijeka. Pojavljuje se niz značajnih, dobro pripremljenih zbirki bajki. Dali su ideju o distribuciji djela ovog žanra, njegovom stanju i iznijeli nove principe sakupljanja i izdavanja. Nakon Oktobarske revolucije, prikupljanje bajki, kao i sakupljanje folklornih djela općenito, poprimilo je organizirane oblike.
Mikhailova O. S. Razmatrano: priče o životinjama. Istorijski korijeni bajki o životinjama (animističke, antropomorfne, totemističke ideje, narodna vjerovanja). Evolucija žanra. Heroji bajki o životinjama. Stil. Odsustvo alegorizma apstraktne fabule. Satirična funkcija alegorija. Ironija. Paradoksalni zaplet. Dijalog. Kompozicijske karakteristike. Kumulativne priče. Bajke. Čudo, magija kao bajkovito-spletna osnova bajke. Istorijski korijeni bajki (mitološke ideje, narodna demonologija, narodni rituali, svakodnevne zabrane, magija, itd.). Poetske konvencije bajki. Glavne ideje bajki. Kompozicijske karakteristike. Osobine autorove riječi. Dijalog. Bajke. Heroji i njihove funkcije. Bajkoviti hronotop. Svakodnevne priče. Bliskost svakodnevne bajke kratkoj priči. Načini formiranja žanra kratke priče. Tipologija svakodnevnih priča (porodične priče, o gospodarima i slugama, o sveštenstvu itd.). Poetika i stil (svakodnevna „utemeljenost“, zabavni zaplet, hiperbolizacija u prikazu likova itd.).
Ne može se ne složiti sa mišljenjem V. P. Anikina da su bajke kao da su pokorile vrijeme, a to se ne odnosi samo na bajke. U svakoj eri žive svojim posebnim životom. Odakle bajka ima takvu moć tokom vremena? Razmislimo o suštini sličnosti koju bajke imaju sa jednako postojanim, naizgled „bezvremenim“ istinama izraženim poslovicama. Bajku i poslovicu spaja izuzetna širina umjetničke generalizacije sadržane u njima. Možda se ovo svojstvo najjasnije otkriva u alegorijskim pričama.
Sljedeći žanr je “epski”. Riječ “ep” podignuta je na riječ “byl”; znači priča o tome šta se jednom dogodilo, šta se dogodilo, u stvarnost u koju su vjerovali. Riječ "ep" kao pojam koji označava narodne pjesme određenog sadržaja i određene umjetničke forme. Ep je plod umjetničke invencije i poetskog poleta mašte. Ali fikcija i fantazija nisu iskrivljavanje stvarnosti. Epika uvijek sadrži duboku umjetničku i životnu istinu. Sadržaj epa je izuzetno raznolik. U osnovi, ovo je “epska” pjesma, tj. narativne prirode. Glavno jezgro epa čine pjesme junačkog sadržaja. Junaci ovih pjesama ne traže ličnu sreću, oni čine podvige u ime interesa ruske zemlje. Glavni likovi ruskog epa su ratnici. No, tip junačkog epa nije jedini, iako je najkarakterističniji za ruski ep. Uz herojske, tu su epovi bajkovito-junačke ili čisto bajkovite prirode. Takvi su, na primjer, epovi o Sadku i njegovom boravku u podvodnom carstvu. Epska pripovijest može imati i društveno-svakodnevni ili porodično-svakodnevni karakter (novelistički ep). Neki od ovih epova mogu se svrstati u posebnu grupu balada. Nije uvijek moguće povući granicu između epskih i baladnih pjesama.
U folklornim zbirkama, epovi i junačke, bajkovite i romaneskne prirode obično se postavljaju jedan pored drugog. Takva kombinacija daje ispravnu predstavu o širini i opsegu ruskog epskog stvaralaštva. Zajedno, sav ovaj materijal čini jedinstvenu cjelinu - ruski narodni ep. Trenutno imamo ogromnu količinu epskog materijala, a ep se može dobro proučiti. Od kraja 17. vijeka. Epske priče („Ilja i slavuj razbojnik“, „Mihajlo Potik“ itd.) prodiru u rukom pisanu priču i predstavljaju se kao zabavno štivo pod nazivom „Istorija“, „Riječ“ ili „Priča“ [9]. Neke od ovih priča su vrlo bliske epu i mogu se podijeliti na stihove, druge su rezultat složene književne obrade pod utjecajem antičke svakodnevne književnosti, bajki, ruskih i zapadnoevropskih avanturističkih romana. Takve „istorije“ bile su veoma popularne, posebno u gradovima u kojima su pisani pravi epovi u 17. - 18. veku. bio malo poznat. Prva zbirka koja sadrži epove u pravom smislu je „Zbirka Kirše Danilova“, koju je prvi put objavio A.F. Yakubovich 1804. godine pod naslovom „Drevne ruske pesme“. Najvjerovatnije je nastao u Zapadnom Sibiru. Rukopis sadrži 71 pjesmu, uz napomene za svaki tekst. Ovde ima oko 25 epova. Većina pesama je snimljena glasovima, snimci su veoma tačni, sačuvane su mnoge odlike jezika pevača, a tekstovi imaju veoma veliku umetničku vrednost. Kirša Danilov se tradicionalno smatra tvorcem zbirke, ali ko je on i kakva je njegova uloga u sastavljanju ove prve zbirke epova i istorijskih pesama u Rusiji nije poznato. Prvi sakupljač epova bio je Petar Vasiljevič Kirejevski (1808 - 1856). Kireyevsky ne samo da je sam sakupljao pjesme, već je i podsticao svoje prijatelje i rođake da se bave ovim poslom. Među saradnicima i dopisnicima Kirejevskog bili su pesnik Jazikov (njegov glavni pomoćnik), Puškin, Gogolj, Kolcov, Dal i naučnici tog vremena. Epovi su objavljeni kao deo deset brojeva „Pesme koje je sakupio P. V. Kirejevski (1860 - 1874). Prvih pet brojeva sadrži epove i balade, druga polovina je posvećena uglavnom istorijskim pesmama. Zbirka sadrži snimke epova nastalih u oblasti Volge, u nekim centralnim provincijama Rusije, na sjeveru i na Uralu; Ovi zapisi su posebno zanimljivi jer su mnogi od njih nastali na mjestima gdje su epovi ubrzo nestali i više se nisu snimali. Jedna od najistaknutijih zbirki epova je zbirka koju je objavio Pavel Nikolajevič Rybnikov (1832 - 1885). Pošto je bio prognan u Petrozavodsk, putujući po pokrajini kao sekretar statističkog komiteta, Rybnikov je počeo da piše epove Oloneckog regiona. Snimio je oko 220 epskih tekstova. Zbirka je objavljena pod uredništvom Bessonova u četiri toma „Pesme koje je sakupio P. N. Rybnikov” 1861-1867. Osim epova, ova zbirka sadrži niz svatovskih pjesama, tužbalica, bajki itd. Pojava Rybnikove zbirke bila je veliki događaj u društvenom i književnom životu. Zajedno sa kolekcijom Kirejevskog otvorio je novo polje nauke. Deset godina nakon pojave Rybnikove zbirke, Aleksandar Fedorovič Hilferding odlazi na ista mjesta posebno radi snimanja epova. Za dva mjeseca uspio je snimiti više od 300 tekstova. Neke epove je snimio kasnije, od pevača koji su dolazili u Sankt Peterburg. Sakupljene pjesme pod naslovom „Oneški epovi koje je snimio Aleksandar Fedorovič Hilferding u ljeto 1871.“ objavljene su u jednom tomu. Ukupno ima 318 tekstova. Pjesme su raspoređene po regijama, selima i izvođačima. Tekstovi su snimljeni sa svom kolekcionarskom pažnjom i preciznošću. Od sada je aranžiranje materijala po izvođaču postalo praksa objavljivanja epova i bajki i traje do danas. Šezdesete su bile godine posebne pažnje na poeziju seljaka. Tokom ovih godina objavljene su „Narodne ruske pripovetke“ A.N. Afanasjeva (1855-1864), „Velike ruske pripovetke“ I. A. Hudjakova (1863), „Izreke ruskog naroda“ V. I. Dala (1861). S početkom reakcije 80-ih, interesovanje za narodnu poeziju na neko vrijeme je palo. Tek 1901. godine A.V. Markov je objavio malu zbirku „Belomorskih epova“. Markov se preselio na krajnji sever i posetio istočnu obalu Belog mora. Ukupno, zbirka sadrži 116 epova. Zaplet, stil i oblik postojanja epova pokazali su se ovdje znatno drugačijim nego u regiji Onega. Pronađeno je nekoliko novih subjekata. U svakom pogledu, Markova zbirka značajno je proširila postojeće naučno poimanje epa. Jedna od najvećih i najznačajnijih ekspedicija bila je ekspedicija A.D. Grigorieva u Arhangelsku guberniju, koja je trajala tri ljeta. Tokom tri ljeta sakupljačkog rada snimio je 424 teksta, koji su potom objavljeni u tri toma pod naslovom „Arhangelske epike i istorijske pjesme“ (1904 - 1910). Kao rezultat toga, Grigorijevljeva zbirka postala je najveća i jedna od najzanimljivijih u ruskom folkloru. Zapisi su veoma precizni. Po prvi put je masovno primijenjeno snimanje epskih melodija na gramofon. Uz svaki tom je priložena notna knjiga. Uz cijelu publikaciju je priložena detaljna mapa sjevera s naznakom mjesta na kojima su epovi snimljeni. Za 40 - 60 godina. XIX vijeka Na Altaju je izvanredni etnograf Stepan Ivanovič Guljajev snimao epove. Sibirski zapisi su od velikog značaja, jer često zadržavaju arhaičniju formu zapleta nego na severu, gde su se epovi više promenili. Guljajev je snimio do 50 epova i drugih epskih pjesama. Cijela njegova zbirka objavljena je samo u sovjetsko vrijeme. U letnjim mesecima 1908-1909. braća Boris i Jurij Sokolov izvršili su folklornu ekspediciju u Belozerski region Novgorodske provincije. Bila je to dobro organizovana naučna ekspedicija. Njegov cilj je bio da zapisima obuhvati sav folklor datog kraja. Preovlađujući žanrovi bili su bajke i pjesme, ali su se neočekivano našli i epovi. Snimljeno je 28 tekstova. Biline su sakupljane ne samo na sjeveru, u Sibiru i regiji Volge. Njihovo postojanje u 19. - 20. vijeku. otkriven je na mjestima kozačkih naselja - na Donu, na Tereku, među Astrahanskim, Uralskim i Orenburškim kozacima.
Najveći sakupljač donskih kozačkih pjesama bio je A.M. Listopadov, koji je ovom djelu posvetio pedeset godina svog života (počev od 1892. - 1894.). Kao rezultat ponovljenih putovanja u kozačka sela, Listopadov je snimio ogroman broj pjesama, uključujući više od 60 epova; njegove beleške daju sveobuhvatnu sliku o donskom epu u onom obliku u kojem je sačuvan do početka XX veka.Vrednost Listopadovog materijala posebno povećava činjenica da su snimljeni ne samo tekstovi, već i napevi.
Kao rezultat sakupljačkog rada, postalo je moguće utvrditi karakteristike sadržaja i oblika kozačkog epa, njegovu kompoziciju radnje, način izvođenja i zamisliti sudbinu ruskog epa u kozačkim krajevima. Zasluga ruskih naučnika na polju prikupljanja epike je izuzetno velika. Njihovim trudom jedno od najboljih dobara ruske nacionalne kulture spašeno je od zaborava. Posao prikupljanja epike u potpunosti su obavljali pojedini entuzijasti koji su, ponekad savladavajući razne i vrlo teške prepreke, nesebično radili na snimanju i objavljivanju spomenika narodne poezije.
Poslije Oktobarske revolucije rad na prikupljanju epova poprimio je drugačiji karakter. Sada ga počinju sistematski i sistematski provoditi istraživačke institucije. Godine 1926-1928 Državna akademija umjetničkih nauka u Moskvi opremila je ekspediciju pod sloganom „Stopama Rybnikova i Hilferdinga“. Epi Onješke oblasti su među najboljima, a Onješki kraj među najbogatijima epskom tradicijom. Kao rezultat planskog i sistematskog rada snimljeno je 376 tekstova, od kojih su mnogi u odličnoj očuvanosti.
Lenjingradske naučne institucije vodile su dugoročan i sistematičan rad. Godine 1926 -1929. Državni institut za historiju umjetnosti poslao je na sjever složene ekspedicije istorije umjetnosti, koje su uključivale folkloriste. Godine 1931 - 1933 rad na stvaranju folklora obavljala je folklorna komisija Instituta za etnografiju Akademije nauka u Petrozavodsku. U zborniku su objavljena ukupno 224 teksta. Publikacija se odlikuje visokim naučnim nivoom. Za svaki od epova date su soli za sve varijante poznate u nauci. U narednim godinama organizovane su i ekspedicije za proučavanje epskog žanra. Sakupljački rad ruskih naučnika bio je intenzivan i plodonosan kako u predrevolucionarno tako i u sovjetsko doba. Mnogo je pohranjeno u arhivama i još uvijek čeka na objavljivanje. Broj objavljenih epova može se procijeniti na oko 2.500 jedinica pjesama.
Koncept epike razmatrao je i V. V. Shuklin.
Epi i mitovi, drevni epski žanr epike (severnoruski narod ih je zvao antike) formirao se u 10. veku. Riječ epska, tj. "istina". "djeluj". Nalazi se u Priči o Igorovom pohodu. Njen autor svoju pjesmu počinje „po epovima ovoga vremena, a ne prema Bojanovim mislima“. Pojava epova pod knezom Vladimirom nije slučajna. Njegovi ratnici nisu činili svoje podvige u dugim pohodima, već u borbi protiv nomada, tj. na vidjelo, pa su postali dostupni za epsko pjevanje.
Takođe Anikin V.P. rekao da među usmenim radovima ima onih po kojima se prvenstveno sudi značaj folklora u narodnom životu. Za ruske narode, ovo su epovi. Uz njih stoje samo bajke i pjesme, ali ako se prisjetimo da su se balade i govorile i pjevale, onda će se pokazati njihova prevlast nad ostalim vrstama folklora. Epi se od pjesama razlikuju po svojoj svečanosti, a od bajki po veličini radnje radnje. Ep je i priča i veličanstveni pesnički govor. Kombinacija ovakvih svojstava postala je moguća jer su epovi nastali u antičko doba, kada pripovijedanje i pjevanje još nisu bili tako odlučno razdvojeni kao kasnije. Pjevanje je dalo pripovijedanju svečanost, a pričanje kroz pjevanje dalo mu je sličnost s intonacijama ljudskog govora. Svečanost tona odgovarala je veličanju junačkog djela u epovima, a pjevanje je odmjeravalo priču kako ni jedan detalj ne bi nestao iz sjećanja ljudi. Ovo je epska priča.
Također je vrijedno napomenuti jedan od žanrova folklora, „legende“, o kojima su govorili T. V. Zueva i B. P. Kirdant.
Legende su prozna djela u kojima se fantastična shvaćanja događaja povezuju s pojavama nežive prirode, sa svijetom biljaka, životinja i ljudi (planeta, ljudi, pojedinci); sa natprirodnim bićima (Bog, sveci, anđeli, nečisti duhovi). Glavne funkcije legendi su objašnjavajuće i moralizirajuće. Legende su povezane s kršćanskim idejama, ali imaju i pagansku osnovu. U legendama se ispostavlja da je čovjek nemjerljivo viši od zlih duhova
Legende su postojale i usmene i pisane. Sam izraz “legenda” dolazi iz srednjovjekovnog pisanja i u prijevodu s latinskog znači “ono što se mora pročitati”.
Sljedeći žanrovi se mogu kombinovati u jedan. Pošto imaju mnogo toga zajedničkog, to su poslovice i izreke. Kravcov N.I. i Lazutin S.G. rekli su da je poslovica mali nelirski žanr usmenog stvaralaštva; oblik izreke koji je ušao u govorni tok, uklapajući se u jednu gramatički i logički kompletnu rečenicu, često ritmičku i rimu potpomognutu. Odlikuje se izuzetnom sažetošću i jednostavnošću.
Izreke su usko povezane s poslovicama. Kao i poslovice, izreke spadaju u male žanrove folklora. U većini slučajeva su čak i sažetije od poslovica. Poput poslovica, izreke se ne izvode posebno (ne pjevaju i ne pričaju), već se koriste u živom kolokvijalnom govoru. Istovremeno, izreke se bitno razlikuju od poslovica po prirodi sadržaja, obliku i funkcijama koje se obavljaju u govoru.
Sakupljanje i proučavanje izreka išlo je istovremeno sa prikupljanjem i proučavanjem poslovica. N. P. Kolpakova, M. Ya. Melts i G. G. Shapovalova smatrali su da se izraz „poslovica“ počeo koristiti za označavanje vrste narodne poezije tek od kraja 17. stoljeća. Ranije su se poslovice zvale "parabole". Međutim, postojanje poslovica kao posebnih izreka koje izražavaju narodne sudove u figurativnom obliku može se primijetiti u vrlo dalekim vremenima. folklorna bajka epska zagonetka
Mnogi specifični istorijski događaji drevne Rusije našli su odjeka u poslovicama. Međutim, istorijska vrijednost poslovice nije samo u tome, već uglavnom u činjenici da je sačuvala mnoge povijesno razvijene poglede naroda, na primjer, ideju jedinstva vojske i naroda: „ Mir stoji pred vojskom, a vojska pred mirom”; o snazi zajednice: “Svijet će se zauzeti za sebe”, “Ne možete pobijediti svijet” itd. Nemoguće je ne istaći mišljenje N. S. Ašukina i M. G. Ašukine. Izreka dočarava visoke etičke ideale radnih ljudi, njihovu ljubav prema domovini: „Domorodna strana je majka, strana strana je maćeha“; duboko poštovanje za rad, veštinu, veštinu, inteligenciju, hrabrost, istinu, poštenje. Na ove teme stvorene su mnoge poslovice: „Bez rada ribu iz bare ne uloviš“, „Preko oranice i grma“, „Zanat ima svoj zanat“, „Vrijeme je za posao, vrijeme je za zabavu ”, “Oni koji su ružni u licu su dobri u umu”, “Učenje je bolje od bogatstva”, “Istina je vrednija od zlata”, “Siromaštvo i poštenje su bolji od profita i sramote.” I, naprotiv, poslovica osuđuje lijenost, prijevaru, pijanstvo i druge poroke: „Lijenost ne donosi dobro, večera bez soli“, „Daj mu testis koji se ljušti“, „Raširi list i želi da ugrize“ (oko dvoličnost), „Napio se meda, mamio od suza“ itd.
IN AND. Dahl je također dao svoju definiciju izreke. Izreka je zaobilazni izraz, figurativni govor, jednostavna alegorija, zaobilaženje, način izražavanja, ali bez parabole, bez suda, zaključka, primjene; ovo je prva polovina poslovice.
Drugi veliki žanr folklora je „zagonetka“. Predmet narodne zagonetke je raznolik svijet predmeta i pojava koje okružuju osobu.
Narodna zagonetka također crpi svoje slike iz svijeta svakodnevnih predmeta i pojava koje okružuju osobu, s kojima se radnik susreo u procesu svoje aktivnosti.
Uobičajeni oblik zagonetke je kratak opis ili sažeta priča. Svaka zagonetka uključuje skriveno pitanje: ko je to? Šta je ovo? itd. U velikom broju slučajeva zagonetka je izražena u dijaloškom obliku: "Krivo i lukavo, kuda je pobjeglo? - Zeleno, kovrčavo, - pazi se" (ograda).
Zagonetka se odlikuje dvodijelnom konstrukcijom i uvijek uključuje rješenje.
Mnoge zagonetke imaju rimovane završetke; u nekima se prvi dio rimuje, ali drugi dio zadržava metar. Neke zagonetke se temelje samo na rimovanju riječi; Zagonetka se rimuje sa odgovorom: "Kakav je provodadžija u kolibi?" (hvatanje); "Kakav je Samson u kolibi?" (ekran).
Zagonetka je i danas sačuvana u narodu ne samo kao sredstvo zabave, već i kao sredstvo obrazovanja, razvoja dječije inteligencije i snalažljivosti. Zagonetka odgovara na djetetova pitanja: iz čega dolazi? šta je napravljeno od čega? šta oni rade? šta je dobro za šta?
Sistematsko prikupljanje ruskih narodnih zagonetki počelo je tek u drugoj polovini 19. veka. Do 17. vijeka Važe samo zapisi amaterskih kolekcionara.
Poslovice i izreke
Sakupljanje i objavljivanje poslovica počelo je u 17. veku. Međutim, u najstarije zbirke, uz narodne, uvrštene su i poslovice knjižnog porijekla. Sastavljači su odbacili popularne poslovice koje su bile neprijateljske prema vjeri i vlasti. Najdemokratskije tendencije u izboru i objavljivanju narodnih poslovica ispoljile su se u „Pismovniku“ N. Kurganova (1769), gde je sastavljač obuhvatio 908 poslovica.
I. M. Snegirev je 1848. objavio „Ruske narodne poslovice i parabole“. Njegovom kolekcijom dominirale su prave narodne poslovice. Nakon Snegireva, 1854. Izreke je objavio F. I. Buslaev. U posebnom članku „Ruski život i poslovice“ prokomentarisao ih je sa stanovišta mitološke teorije. Godine 1861 Objavljeno je veliko djelo V. I. Dahla "Poslovice ruskog naroda", koje je obuhvatilo oko 30.000 poslovica, izreka i drugih malih žanrova narodne poezije. Najznačajnije zbirke poslovica druge polovine 19. stoljeća. i početkom 20. veka. postojale su zbirke: "Krilate riječi" S. V. Maksimova (1890), "Umjerene i hodajuće riječi" M. I. Mikhelsona (1894), "Život ruskog naroda u njegovim poslovicama i izrekama" I. I. Ilustrova (1915). Kravcov N.I., Lazutin S.G. Vjerovali su da i poslovice i izreke i zagonetke pripadaju malim (aforističkim) žanrovima folklora.
Zagonetke imaju mnogo zajedničkog s poslovicama i izrekama u sadržaju i umjetničkoj formi. Međutim, oni imaju i specifične karakteristike i predstavljaju samostalan žanr folklora.
Izraz "zagonetka" je drevnog porijekla. U staroruskom jeziku riječ "pogoditi" značila je "misliti", "razmišljati". Odatle dolazi riječ "misterija". Zagonetka daje sadržajan opis neke pojave, čije prepoznavanje zahtijeva poprilično razmišljanje. Najčešće su zagonetke alegorijske prirode. Anikin V.P. rekao je da zagonetka naglašava raznolikost oblika, svjetlinu boja svijeta koji okružuje seljaka: "Crveno, okruglo, duguljasto lišće" (rowan). Neke zagonetke stvaraju zvučnu sliku: „Slušam, slušam: uzdah za uzdahom, ali ni duše u kolibi“, kaže zagonetka o tijestu, koja daje zvuk sličan uzdahu tokom fermentacije. Zvučne slike su se posebno često pojavljivale u zagonetkama o seljačkom radu.
Svijet oko čovjeka je misterija u stalnom kretanju: „Sivkast, zubat, luta po polju, traži telad, traži momke“ (vuk); “Mali, grbavi je prešao cijelo polje, prošao kroz sve pašnjake” (žati); “Pet ovaca pojede stog, pet ovaca pobjegne” (ruke i kudelja).
Želio bih reći nešto o „tradiciji“. Folkloristi još nisu dali dovoljno zadovoljavajuću i potkrijepljenu definiciju legendi. Često se u naučnoj literaturi miješaju tradicije i legende, iako su to različiti žanrovi. To se objašnjava blizinom, kao i prisustvom prijelaznih oblika, od kojih su neki bliži legendama, dok su drugi bliži legendama.
Legende se popularno nazivaju "bylya" i "byvalshchina". Odlikuju ih istorijska tematika. Legende su bliske istorijskim pjesmama, ali imaju prozaičnu formu, a ne poetsku.
Legende - epske, tj. narativ, zaplet. Prikupljanje ruskih narodnih legendi nije se vršilo sistematski.
Ne možete zaobići ni takav žanr folklora kao što su “pete”. Zueva T.V. i Kirdant B.P. ističu da su najrazvijeniji žanr kasnog tradicionalnog folklora pjesmice.
Četovi su kratke rimovane lirske pjesme koje su nastale i izvođene kao živa reakcija na različite životne pojave, izražavajući jasnu pozitivnu ili negativnu ocjenu. Mnoge pjesmice sadrže šale ili ironiju. Najranije pjesmice su imale šest redaka. Glavni tip - četvororedac - formiran je u drugoj polovini 19. veka, izvodio se sa i bez plesa. Same plesne pjesmice su također četveroredne, koje se izvode samo za ples (na primjer, na kvadrat).
Osim toga, tu su i pjesmice u dva reda: "patnja" i "Semjonova".
Častuške imaju različite, ali repetitivne, stabilne melodije, razvučene i brze. Tipično je izvođenje više tekstova u jednoj melodiji. U živoj egzistenciji, pjesmice ponekad karakterizira recitativnost.
Častuški se konačno uobličio u poslednjoj četvrtini 19. veka. Istovremeno u različitim dijelovima Rusije: u centru, srednjoj i donjoj Volgi, u sjevernim, istočnim i južnim provincijama.
Čatuški je glavni žanr seljačke lirike u kasnijem tradicionalnom folkloru. I na kraju, želeo bih da razmotrim još nekoliko žanrova folklora – sve varijante „pesme“. Koje je detaljno opisao S.V. Alpatov, V.P. Anikin, T.B. Dianova, A.A. Ivanova, A.V. Kulagina. Definicija žanra i pitanje ograničenja pojma “istorijska pjesma”. Razlika između istorijske pjesme i epa. Kontinuitet istorijskih pesama sa epikom. Istorijska pjesma kao etapa u razvoju epskog stvaralaštva. Principi selektivnog, zainteresovanog prikazivanja događaja i ličnosti u istorijskim pesmama. Istorijska pjesma kao djelo relevantno za svoje vrijeme i pitanje naknadne transformacije njenog značenja i slika. Rani primjeri istorijskih pjesama: pjesma o Avdotiji Rjazanočki, o ubistvu Ščelkana Dudentijeviča, Polonjanki („Majka upoznaje ćerku u tatarskom zarobljeništvu“ itd.). Raznovrsnost ranih istorijskih pesama i pitanje kasnijih promena u njima. Ciklus pjesama o Ivanu Groznom i događajima njegove vladavine („Zauzimanje Kazana“, „Temryuk-Mastryuk“, „Gnev Ivana Groznog na njegovog sina“, „Rad Krimskog kana“ itd. ), o Ermaku („Ermak u kozačkom krugu“ itd.), o vremenu nevolje („Griška Otrepjev“, „Plač Ksenije Godunove“, „Skopin-Šujski“, „Minjin i Požarski“), itd. Pogled naroda na istorijske ličnosti i razumijevanje značenja njihovih aktivnosti. Kozačke istorijske pjesme o Stepanu Razinu ("Razin i kozački krug." "Razinov pohod na Jaik", "Sin", "Razin kod Astrahana", "Pjesma o Razinima." "Esaul izvještava o pogubljenju Razina"). Poetizacija Razina kao vođe kozačkih slobodnjaka. Osuda Razina od strane kozačkog kruga. Lirski početak kao faktor transformacije epskog narativa. Posebna lirsko-epska struktura pjesama. Istorijske pjesme o Petru Velikom i događajima njegove vladavine („Car sudi strijelcima.” „O početku Sjevernog rata”, „Bravo u Poltavu”, „Car Petar na brodu” itd.) . Istorijske pjesme o događajima iz Domovinskog rata 1812. („Napoleon piše pismo Aleksandru“, „Kutuzov poziva na poraz Francuza“, „Napoleon u Moskvi“, „Kozak Platov“ itd.). Pitanje o tekstopiscima. Odraz misli i osjećaja vojnika u pjesmama. Ideja o odbrani otadžbine. Nove teme u vojničkim i kozačkim istorijskim pesmama u poređenju sa pesmama iz drugih ciklusa. Vrste likova u istorijskim pesmama: narodni heroj, kralj, komandant. Slika ljudi. Poetika i stil istorijskih pesama. Žanrovske varijante: epske pjesme (sa detaljnim zapletom, jedna epizoda), lirsko-epske pjesme. Zbirke istorijskih pesama XIII - XIX veka. četiri knjige objavljene u seriji „Spomenici ruskog folklora“, Institut za rusku književnost Ak. nauke, 19601973. Baladske pjesme. Pojam “balada” i njegova istorija (provansalske plesne pjesme 11.-17. stoljeća; anglo-škotske balade; književne romantične balade). Ruski narodni nazivi za pesme balada: „stih“, „pesma“. Definicija žanra, njegove karakteristike. Najvažnija svojstva balada: epskost, porodične i svakodnevne teme, psihološka drama, umjetnost tragičnog. Poreklo pesama balada. Pitanje vremena njihovog nastanka je diskutabilno: pogled na pojavu balada u doba raspadanja antičkog sinkretizma (A. N. Veselovski), u ranom periodu pisane istorije (N. P. Andreev), u srednjem veku (V. M. Zhirmunsky, D. M Balashov, B. N. Putilov, V. P. Anikin). Balade o tatarskom (kasnije turskom) Polonu: „Devojku su zarobili Tatari“, „Ruska devojka u tatarskom ropstvu“, „Crvena devojka beži iz Polona“, „Spasavanje Polonjanke“, „ Princ Roman i Marija Jurjevna”, “Dva roba” “, “Bjekstvo robova iz zatočeništva”. Kasnije prerade balada o polonu: „Mladi Khancha“, „Pan donosi rusku polonjanku svojoj ženi“. Zaplet pesama balada 14.-16. veka: „Vasilije i Sofija“, „Dmitrij i Domna“, „Rowanka“, „Knez Mihailo“, „Udovičina deca“ itd. Ljubavne balade: „Dmitrij i Domna“, „Kozak i kafana”, “Otmica djevojke”, “Djevojka brani svoju čast”, “Monahinja udavi dijete”. Porodične i svakodnevne balade: “Princ Roman je gubio ženu”, “Muž je uništavao ženu”, “Rowan”; “Fedor Kolyshatoy”, “Alyosha i sestra dva brata”, “Brat, sestra i ljubavnik”, “Sestra-trovač”, “Kćerka hiljadu čovjeka”, “Prisilno postriženje”. Tema incesta: „Lovac i njegova sestra“, „Brat se oženio svojom sestrom“, „Ivan Dorodorovič i Sofija princeza“ itd. Balade 17.-18. veka: „Oklevetana žena“, „Žena njenog muža izbodena smrt”, “Braća razbojnici” i sestra”, “Razbojnikova žena” itd. Kriza tradicionalnog žanra balade. Pojava krajem 18. i početkom 19. vijeka. nove balade. Balade: o društvenoj nejednakosti: „Bravo i princezo“, „Knez Volkonski i Vanja ključar“, „Kneginja i komornik“, „Devojka umire od ljubavi vojvodovog sina“; o siromaštvu i tuzi: „Tuga“, „Bravo i tuga“, „Bravo i reka Smorodina“ itd. Osobine kompozicije i radnje balade: otvoren tok radnje, predviđeni kobni ishod, tragično prepoznavanje. Uloga monologa i dijaloga. Dramaticno. Pojedinačni sukob. Dinamika razvoja akcije. Karakteristike: razarač, žrtva. Fantastični motivi: metamorfoza, vukodlak, govoreće životinje i ptice, magični (živa i mrtva voda kao sredstvo liječenja). Umjetnost psihološkog prikazivanja. Poetski jezik, alegorija. Veze između balada i epova, istorijskih pesama, duhovnih pesama, lirskih pesama). Nove balade, njihove veze sa starim (spletne i tematske sličnosti i razlike). Istorija sakupljanja balada. Zbirka N. P. Andreeva i V. I. Černiševa, zbirka D. M. Balašova.
Lirske pjesme. Određivanje žanrovskih obilježja neobrednih pjesama kao vrste narodne lirike: njihova sloboda od obreda, relativna neograničenost na vrijeme izvođenja, prevlast poetskih funkcija nad pragmatičnim, upotreba jedinstvenog metaforičkog i simboličkog jezika za raznovrsne životne sadržaje i otkrivanje unutrašnjeg sveta čoveka. Mogućnost uključivanja lirskih vanobrednih pjesama u obrede i cikluse rada i raznolikost narodne terminologije koja se time objašnjava. Genetička povezanost neobrednih pjesama sa obrednim tekstovima (čarolije, uvećanja, jadikovke, pjesme igre) i baladama. Kontinuitet i obrada umjetničkih tradicija u procesu oblikovanja stila. Problemi klasifikacije neobrednih lirskih pjesama. Različiti principi sistematizacije: po temi (ljubav, porodica, regrutacija, odvažnost), po društvenom okruženju stvaranja i postojanja (vojnici, burlati, kočijaši, kozaci itd.), po pretežnom sastavu izvođača (muški i ženski). ), po oblicima melodije i unutarsložnih napjeva (česti i razvučeni), po povezanosti s pokretom (koračanje, marširanje, ples), po emocionalnoj dominanti (komično, satirično). Kombinacija nekoliko principa pri kreiranju naučnih klasifikacija (V. Ya. Propp, N. P. Kolpakova, T. M. Akimova, V. I. Eremina). Sistem umjetničkih slika neobredne lirike. Različitost narodnih likova i društvenih tipova u pjesmama, prikaz raznolikih odnosa među ljudima. Slike prirode, svakodnevnog života, društvenih pojava. Mjesto uslovno generaliziranih slika ljubavi, čežnje, tuge, volje, rastave, smrti i drugih u umjetničkom sistemu narodne lirike. Karakteristične su karakteristike kombinovanja raznovrsnih slika u stvaranju simboličkih slika koje čine predmetno-sadržajnu osnovu neobrednih pesama. Tehnike prikazivanja likova: idealizacija, humor, satira. Osobine kompozicije neobrednih pjesama. Njihova struktura je zasnovana na pripadnosti lirskom žanru. Figurativno-simbolički paralelizam i njegovi oblici (A. N. Veselovsky), tehnika postupnog sužavanja slika (B. M. Sokolov), princip lančano-asocijativnog povezivanja (S. G. Lazutin), jukstapozicija autonomnih tematskih i stilskih formula (G. I Maltsev) . N.P. Kolpakova, N.I. Kravcov o glavnim vrstama i oblicima kompozicije. Poetski jezik neobredne lirike: funkcije stalnih epiteta, poređenja, metafora, antiteza. Stereotipni stabilni verbalni kompleksi u pjesmama. Originalnost ritmičko-sintaksičke strukture stiha narodne pjesme (sistem ponavljanja, prekidi slogova, unutarsložni napjevi, strofe, metar). Upotreba leksičke i fonetske ekspresivnosti usmenog govora u lirici. Zbirka narodnih pjesama. Aktivnosti P. V. Kireevskog. Narodna lirika kao dio zbirke P. V. Sheina, zbirke narodnih pjesama A. I. Sobolevskog "Velike ruske narodne pjesme." Vrste publikacija pjesama lokalnih tradicija.
Duhovne pesme. Definicija duhovnih pjesama kao kompleksa epskih, lirsko-epskih i lirskih djela čiji je objedinjujući princip koncept „duhovnog“, religiozno-kršćanskog, suprotstavljenog svjetovnom, svjetovnom. Popularni nazivi za žanr: „pesme“, „antikviteti“, „psalmi“, „pesme“. Poreklo duhovnih pesama i izvori: knjige Svetog pisma (Stari i Novi zavet), hrišćanska kanonska i apokrifna literatura koja je u Rusiju prodrla posle Bogojavljenja s kraja 10. veka. (životi, biblijske priče, moralne priče itd.), crkvene propovijedi i liturgija. Stare duhovne pjesme (epske) i mlađe (lirske). Tvorci i izvođači duhovnih pjesama su kaliki (bogalji) putnici, hodočasnici na sveta mjesta. Narodno promišljanje biblijskih i evanđeoskih tema, žitija, apokrifa. „Duhovne pesme su rezultat narodnog estetskog usvajanja ideja hrišćanske doktrine“ (F. M. Selivanov). Glavna ideja duhovnih stihova: afirmacija superiornosti duhovnog nad materijalnim, tjelesnim, veličanje asketizma, mučeništvo za vjeru, razotkrivanje grešnosti, nepoštivanje Božjih zapovijesti. Odraz kosmogonijskih ideja u starijim duhovnim stihovima. Glavne teme i zapleti: pesme o svemiru („Knjiga o golubovima“); o biblijskim starozavjetnim pričama („Osip Prelijepi“, „Oplakanje Adama“); evangelistički („Rođenje Hristovo“, „Pokolj nevinih“, „San Djevice Marije“, „Raspeće Hristovo“, „Uznesenje“); o herojima-zmijoborcima („Fedor Tiron“, „Egorij i zmija“), mučenicima („Egorij i Demjanišče“, „Kirik i Ulita“, „Galaktion i Epistimija“, „O velikoj mučenici Varvari“), asketama ( “Josaf i Varlaam”, “Aleksej, čovjek Božji”); čudotvorci („Mikola“, „Dmitrij Solunski“); pravednici i grešnici (“Dva Lazara”, “O Mariji Egipćanki”, “O izgubljenom sinu”, “Anika ratnica); o kraju sveta i poslednjem sudu („Mihailo strašni arhanđel sudija“, „Arhanđeli Mihailo i Gavrilo – prenosioci preko vatrene reke“). Odjeci paganskih vjerovanja u pjesmama o sirovoj majci zemlji („Plač zemlje“, „Neoprostivi grijeh“, „Obred oproštaja sa zemljom prije ispovijedi“). Poučne pjesme o svjetskim iskušenjima i spasenju u pustinji, potrebi za pokajanjem („Petak i pustinjak“, „Pjesma o lijenosti“, „Bazilije iz Cezareje“). Pesme na teme iz drevne ruske istorije („Boris i Gleb“, „Aleksandar Nevski“, „Mihail i Fjodor Černigovski“, „Dmitrij Donskoj“). Mlađe duhovne pesme (psalmi, napjevi) na teme iz staroverske istorije (XVII-XI vek): „O Nikonu“, „Stih o Antihristu“, „Sveta Gora“ i pesme sektaških mistika (Skopcov, Hlisti). Poetika. Opća folklorna svojstva duhovnih pjesama, koja im omogućavaju da budu u korelaciji s epovima, baladama, povijesnim i lirskim pjesmama. Utjecaj književnokršćanske stilistike, rasprostranjena upotreba crkvenoslavenizama. Prostorno-vremenske karakteristike umjetničkog svijeta duhovnih pjesama. Specifičnost čudesnog, povezanog u njima sa Hristom i svetima (isceljenje bolesnika, neranjivost tokom mučenja, vaskrsenje iz mrtvih, itd.). Kompozicija (lanac epizoda određenog događaja ili života lika). Monološke pjesme (“Oplaćanje Josipa Lijepog”), uloga dijaloga (“San Djevice Marije”). Pjesnički jezik (epiteti, paralelizmi, poređenja). Slika zemlje nakon posljednjeg suda. Opis odvajanja duše od tijela, prelaska vatrene rijeke itd. Istorija zbirke (P.V. Kireevsky, V.G. Varentsov, T.S. Rozhdestvensky i M.I. Uspensky). Proučavanje duhovnih stihova. Mitološki pravac (F. I. Buslaev, A. N. Afanasyev, O. F. Miller); kulturno-istorijski pravac (istraživanje A. N. Veselovskog, A. I. Kirpičnikova, V. P. Adrianova); istorijski i svakodnevni život („Građa o istoriji proučavanja ruskog sektaštva i raskola (staroverstva)“ priredio V. D. Bonch-Bruevich (Sankt Peterburg, 1908-1911), četiri broja). Nastavak istraživanja početkom 70-ih godina XX vijeka. : članci Yu. A. Novikova, S. E. Nikitine, F. M. Selivanova i drugih.
(Poiché quanto sotto riportato è parte della mia tesi di laurea magistrale, se desiderate copiare il testo vi prego di citare semper la fonte e l’autore (Margherita Sanguineti). Grazie.)
Folklorni žanrovi se razlikuju i po načinu izvođenja i po različitim kombinacijama teksta s melodijom, intonacijom i pokretima (pjevanje, pjevanje i ples, pripovijedanje, gluma itd.).
S promjenama u društvenom životu društva u ruskom folkloru nastaju novi žanrovi: vojničke, kočijaške, tegleničke pjesme. Rast industrije i gradova doveo je do romansa, šala, radničkog, školskog i studentskog folklora.
U folkloru postoje žanrovi produktivan, u čijim dubinama se mogu pojaviti novi radovi. Sada su to pjesmice, izreke, gradske pjesme, vicevi i mnoge vrste dječjeg folklora. Postoje žanrovi neproduktivan, ali nastavljaju postojati. Tako se ne pojavljuju nove narodne priče, ali se stare i dalje pričaju. Pevaju se i mnoge stare pesme. Ali epovi i istorijske pjesme praktično se više ne slušaju uživo.
U zavisnosti od faze razvoja, folklor se obično dijeli na rano tradicionalno folklor, klasična folklor i kasno tradicionalno folklor. Svaka grupa pripada posebnim žanrovima, tipičnim za datu fazu razvoja narodne umjetnosti.
Rani tradicionalni folklor
1. Radničke pesme.
Ove pjesme su poznate kod svih naroda, koje su se izvodile u toku rada (pri podizanju teških predmeta, oranju polja, ručnom mljevenju žita i sl.).
Takve pjesme mogle su se izvoditi i kada se radi samostalno, ali su bile posebno važne kada se radi zajedno, jer su sadržavale komande za simultano djelovanje.
Njihov glavni element bio je ritam koji je organizovao radni proces.
2. Proricanje sudbine i zavere.
Proricanje sudbine je sredstvo za prepoznavanje budućnosti. Da bi se prepoznala budućnost, trebalo se okrenuti zli duhovi, stoga se proricanje sudbine doživljavalo kao grešna i opasna aktivnost.
Za proricanje sudbine birana su mjesta na kojima je, prema narodu, bilo moguće doći u kontakt sa stanovnicima „onog svijeta“, kao i doba dana u koje je taj kontakt bio najvjerovatniji.
Proricanje sudbine temeljilo se na tehnici tumačenja "znakova": nasumično čutih riječi, odraza u vodi, ponašanja životinja itd. Da bi se dobili ovi "znakovi", poduzete su radnje u kojima su korišteni predmeti, životinje i biljke. Ponekad su radnje bile praćene verbalnim formulama.
Klasični folklor
1. Obredi i obredni folklor
Obredni folklor se sastojao od verbalnih, muzičkih, dramskih, igranih i koreografskih žanrova.
Rituali su imali ritualno i magijsko značenje i sadržavali su pravila ljudskog ponašanja u svakodnevnom životu i radu. Obično se dijele na posao i porodicu.
1.1 Radni obredi: kalendarski obredi
Zapažanja starih Slovena o solsticiju i promjenama u prirodi povezana s njim razvila su se u sistem mitoloških vjerovanja i praktičnih radnih vještina, pojačanih obredima, znakovima i poslovicama.
Postepeno, rituali su formirali godišnji ciklus, a najvažniji praznici su bili tempirani tako da se poklope sa zimskim i ljetnim solsticijama.
Postoje zimski, proljetni, ljetni i jesenji rituali.
1.2. Porodični rituali
Za razliku od kalendarskih rituala, heroj porodičnih rituala je stvarna osoba. Rituali su pratili mnoge događaje u njegovom životu, među kojima su najvažniji bili rođenje, brak i smrt.
Svadbeni obred je bio najrazvijeniji, imao je svoje karakteristike i zakonitosti, svoju mitologiju i svoju poeziju.
1.3. Lamentations
Ovo je drevni žanr folklora, genetski povezan sa pogrebnim obredima. Predmet tužaljke slike je tragično u životu, stoga je u njima snažno izražen lirski princip, slabo izražena melodija, a u sadržaju teksta mogu se pronaći mnoge uzvično-upitne konstrukcije, sinonimna ponavljanja, jedinstvo početka, itd.
2. Mali žanrovi folklora. Izreke.
Mali folklorni žanrovi uključuju djela koja se žanrovski razlikuju, ali imaju zajedničku vanjsku osobinu - mali volumen.
Mali žanrovi folklorne proze, odnosno poslovice, vrlo su raznoliki: poslovice, izreke, znamenja, zagonetke, vicevi, poslovice, vrtalice, igre riječi, pozdravi, psovke itd.
3. Bajke(vidi § 2.)
3.1. Animal Tales
3.2. Bajke
3.3. Svakodnevne priče
3.3.1. Anegdotske priče
3.3.2. Kratke priče
4. Nevilinska proza
Nebajka proza ima drugačiji modalitet od bajke: njena djela su ograničena na stvarno vrijeme, stvarni teren, stvarne osobe. Nebajkovitu prozu karakteriše nerazdvajanost od toka svakodnevnog govora i odsustvo posebnih žanrovskih i stilskih kanona. U najopštijem smislu, možemo reći da njena djela karakterizira stilska forma epske pripovijesti o autentičnom.
Najstabilnija komponenta je karakter, oko kojeg je sjedinjen sav ostatak materijala.
Važna karakteristika nebajkovite proze je zaplet. Zapleti obično imaju embrionalni oblik (jednomotiv), ali se mogu prenijeti i sažeto i detaljno.
Djela nebajkovite proze su sposobna kontaminirati.
U nebajkovitu prozu spadaju sljedeći žanrovi: pripovijetke, legende i demonološke priče.
5. Epics
Biline su epske pjesme u kojima se pjevaju herojski događaji ili pojedinačne epizode drevne ruske istorije.
Kao iu bajkama, epovi sadrže mitološke slike neprijatelja, likovi se reinkarniraju, a životinje pomažu junacima.
Epi imaju herojski ili romaneskni karakter: ideja junačke epike je veličanje jedinstva i nezavisnosti ruske zemlje; u romanesknoj epici veličala se bračna vjernost, pravo prijateljstvo, lični poroci (hvalisanje, oholost) bili osuđeni.
6. Istorijske pjesme
Istorijske pjesme su narodne epske, lirsko-epske i lirske pjesme, čiji je sadržaj posvećen konkretnim događajima i stvarnim osobama ruske istorije i izražava nacionalne interese i ideale naroda.
7. Balade
Narodne balade su lirsko-epske pjesme o tragičnom događaju. Balade karakterišu lične, porodične i svakodnevne teme. U središtu balada su moralni problemi: ljubav i mržnja, odanost i izdaja, zločin i pokajanje.
8. Spiritual Poems
Duhovne pjesme su pjesme vjerskog sadržaja.
Glavna karakteristika duhovnih stihova je kontrast između svega hrišćanskog i ovozemaljskog.
Duhovne pesme su heterogene. U usmenoj egzistenciji sarađivali su sa epovima, istorijskim pesmama, baladama, lirskim pesmama i tužbalicama.
9. Lirske neobredne pesme
U narodnoj lirici riječ i melodija su neodvojivi. Osnovna svrha pjesama je da otkriju svjetonazor ljudi direktnim izražavanjem njihovih osjećaja, misli i raspoloženja.
Ove pjesme izražavale su karakteristična iskustva ruske osobe u različitim životnim situacijama.
10. Folklorno pozorište.
Folklorno pozorište je tradicionalno dramsko stvaralaštvo naroda.
Specifičnosti narodnog pozorišta su odsustvo scene, odvojenost izvođača i publike, radnja kao oblik odraza stvarnosti, transformacija izvođača u drugu objektiviziranu sliku, estetska orijentacija predstave.
Predstave su se često distribuirale u pisanoj formi i unaprijed uvježbavale, što nije isključivalo improvizaciju.
Folklorno pozorište obuhvata: separe, putujuće pozorište (rayok), narodno pozorište lutaka i narodne drame.
11. Dječiji folklor.
Dječji folklor je specifično područje usmenog umjetničkog stvaralaštva koje, za razliku od folklora odraslih, ima svoju poetiku, svoje oblike postojanja i svoje govornike.
Zajednička, generička karakteristika dječjeg folklora je korelacija umjetničkog teksta s igrom.
Djela dječjeg folklora izvode odrasli za djecu (majčin folklor) i sama djeca (zapravo dječji folklor)
Kasni tradicionalni folklor
Kasni tradicionalni folklor je zbirka djela različitih žanrova i različitih pravaca, nastala u seljačkim, gradskim, vojničkim, radničkim i drugim sredinama od početka razvoja industrije, rasta gradova i propasti feudalnog sela.
Kasni tradicionalni folklor karakterizira manji broj djela i općenito niži umjetnički nivo u odnosu na klasični folklor.
1. Ditties
Častuška je kratka rimovana narodna pjesma koja se pjeva brzim tempom na određenu melodiju.
Teme pesama su različite. Većina njih je posvećena ljubavi i porodičnim temama. Ali često odražavaju savremeni život ljudi, promjene koje se dešavaju u zemlji i sadrže oštre političke naznake. Pesmu karakteriše duhovit odnos prema likovima, ironija, a ponekad i oštra satira.
2. Radnički folklor
Radnički folklor je usmena narodna djela koja su nastala u radnoj sredini ili njome asimilirana i toliko obrađena da su počela odražavati duhovne potrebe te sredine.
Za razliku od pesama, radnički folklor se nije pretvorio u nacionalni, sveruski fenomen. Njegova karakteristična karakteristika je lokalitet, izolovanost unutar određene industrijske teritorije. Na primjer, radnici u fabrikama, fabrikama i rudnicima u Petrozavodsku, Donbasu, Uralu, Altaju i Sibiru gotovo da nisu poznavali usmene radove jedni o drugima.
U radničkom folkloru prevladavali su žanrovi pjesama. Pjesme su oslikavale teške uslove rada i života jednostavnog radnika, koji su bili u suprotnosti sa dokonim životom tlačitelja - vlasnika preduzeća i nadzornika.
Po obliku, pjesme su monolozi-žalbe.
3. Folklor perioda Velikog domovinskog rata.
Folklor perioda Velikog domovinskog rata sastoji se od djela različitih žanrova: pjesme, proze, aforistike. Stvorili su ih učesnici događaja i bitaka, radnici fabrika, kolskih polja, partizani itd.
Ova djela odražavaju život i borbu naroda SSSR-a, herojstvo branitelja zemlje, vjeru u pobjedu, radost pobjede, vjernost u ljubavi i ljubavne izdaje.
U našem radu ćemo se detaljnije zadržati na folklornom klasičnom žanru bajke.
Vrste malih žanrova folklora
Uspavanka
Uspavanka- jedan od najstarijih žanrova folklora, o čemu svjedoči činjenica da zadržava elemente talismanske zavjere. Ljudi su vjerovali da je osoba okružena tajanstvenim neprijateljskim silama, a ako dijete u snu vidi nešto loše i strašno, u stvarnosti se to neće ponoviti. Zato u uspavanki možete pronaći “malog sivog vuka” i druge zastrašujuće likove. Kasnije su uspavanke izgubile svoje magične elemente i dobile značenje dobrih želja za budućnost. Dakle, uspavanka je pjesma kojom se dijete uspavljuje. Pošto je pesma bila praćena odmerenim ljuljanjem deteta, u njoj je veoma važan ritam.
Pestushka
Pestushka(od riječi njegovati, odnosno dojiti, dojiti) - kratka poetska pjesma dadilja i majki, kojom prate radnje djeteta koje ono izvodi na samom početku svog života. Na primjer, kada se dijete probudi, majka ga mazi i miluje govoreći:
nosila, nosila,
Preko debele devojke
I u rukama vela,
A u ustima se priča,
A u glavi postoji razlog.
Kada dete počne da uči da hoda, ono kaže:
Velika stopala
Hodao putem:
Vrh, vrh, vrh,
Vrh, vrh, vrh.
Mala stopala
Trčanje stazom:
Vrh, vrh, vrh, vrh,
Vrh, vrh, vrh, vrh!
Nursery rhyme
Nursery rhyme- element pedagogije, pjesma-rečenica koja prati igru djetetovim prstima, rukama i nogama. Pjesme, kao i gnjavačice, prate razvoj djece. Male pjesmice i pjesmice omogućavaju vam da potaknete dijete na akciju na razigran način, dok istovremeno izvodite masažu, fizičke vježbe i stimulirate motoričke reflekse. Ovaj žanr dječjeg folklora daje poticaje da se zaplet odigra prstima (igre prstiju ili Laduški), rukama i izrazima lica. Dječije pjesme pomažu djetetu usaditi vještine higijene, reda i razvijati fine motoričke sposobnosti i emocionalnu sferu.
Primjeri
"svraka"
Opcija 1
svraka vrana, (prelazak prstom preko dlana)
svraka vrana,
Dao sam ga deci.
(kovrča prste)
Dao sam ovaj
Dao sam ovaj
Dao sam ovaj
Dao sam ovaj
Ali ona to nije dala ovome:
- Zašto nisi sekao drva?
- Zašto niste nosili vodu?
Opcija 2(ima u crtanom filmu “Pjesma malog miša”):
Magpie Crow
Kuvana kaša
Nahranila je bebe:
Dao sam ovaj
Dao sam ovaj
Dao sam ovaj
Ali ona to nije dala.
"U redu" (pljeskati rukama na naglašenim slogovima)
Ok, ok, gdje si bio? By baka!
Šta si jeo? Kaša!
šta si pio? Mash!
Puter kaša!
Sweet mash!
(Baka je ljubazna!)
Pili smo, jeli, vau...
Shuuu!!! (Kuća) Letimo!
Sjeli su na glave! (pjevao je "Ladushki")
Sjeli smo i sjeli,
Onda smo poleteli kući!!!
šala
šala(od bajata, odnosno pričati) - poetična, kratka, smiješna priča koju majka priča svom djetetu, na primjer:
sova, sova, sova,
velika glava,
Ona je sjedila na stubu,
pogledao sam u stranu,
Okrenuo je glavu.
Izreke
Oni nešto podučavaju.
Put je kašika za večeru.
Ne idi u šumu da se plašiš vuka.
Svaka ptica svome jatu leti.
Ne možete bez poteškoća izvući ribu iz ribnjaka.
Strah ima velike oči.
Oči se boje, ali ruke rade.
Kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu.
Nema potrebe za blagom ako postoji sloga u porodici.
Nemojte imati 100 rubalja, ali imajte 100 prijatelja.
Stari prijatelj je bolji od dva nova.
Prijatelj u nevolji je zaista prijatelj.
Da sam znao gdje ćeš pasti, položio bih slamke.
Namjestite mekani krevet, ali teško spavate.
Otadžbina je tvoja majka, znaj da se zauzmeš za nju.
Sedmorica ne čekaju jednog.
Ako juriš dva zeca, nećeš ni uhvatiti.
Pčelica je mala, ali i radi.
Hleb je glava svega.
Biti gost je dobro, ali je bolje biti kod kuće.
Igre
Bilo je posebnih pjesama za igre. Igre mogu biti:
- ljubljenje. Ove igre su se po pravilu igrale na zabavama i druženjima (obično se završavaju poljupcem između mladića i djevojke);
- ritual. Takve igre bile su karakteristične za neku vrstu rituala, praznika. Na primjer, Maslenica (tipična zabava: vađenje nagrade sa vrha motke, potezanje konopa, takmičenja u spretnosti, snazi);
- sezonski. Posebno često među djecom, posebno zimi. Igrali smo takozvane “Grijače”: vođa pokazuje neke pokrete, a svi ostali ponavljaju. Ili tradicionalni "ovratnik" i "poto".
Primjer igre poljupca:
Drake
Zmaj je jurio patku,
Mladić je vozio sumpor,
Idi kući, Ducky,
Idi kući, Grey,
Patka ima sedmoro djece,
I osmi Drake,
I sama deveta,
Poljubi me jednom!
U ovoj igri, "Patka" je stajala u centru kruga, a "Drejk" napolju i igrala se kao igra "mačke i miša". Istovremeno, oni koji su stajali u kolo su se trudili da ne puste "drake" u krug.
Pozivi
Pozivi- jedna od vrsta prizivnih pjesama paganskog porijekla. Oni odražavaju interese i ideje seljaka o privredi i porodici. Na primjer, čarolija bogate žetve provlači se kroz sve kalendarske pjesme; Za sebe su djeca i odrasli tražili zdravlje, sreću i bogatstvo.
Pozivi su apel suncu, dugi, kiši i drugim prirodnim pojavama, kao i životinjama, a posebno često pticama, koje su smatrane vjesnicima proljeća. Štaviše, sile prirode su poštovane kao žive: traže proljeće, priželjkuju njegov brzi dolazak i žale se na zimu.
Larks, larks!
Dođite i posjetite nas
Donesi nam toplo ljeto,
Uklonite hladnu zimu od nas.
Umorni smo od hladne zime,
Ruke i stopala su mi bili smrznuti.
Knjiga za brojanje
Knjiga za brojanje- kratka rima, oblik ždrijeba da se odredi ko vodi igru. Tablica za brojanje je element igre koji pomaže u uspostavljanju dogovora i poštovanja prihvaćenih pravila. Ritam je veoma važan u organizovanju rime za brojanje.
Aty-baty, vojnici su hodali,
Aty-baty, na pijacu.
Atty-batty, šta si kupio?
Aty-baty, samovar.
Koliko to košta?
Aty-baty, tri rublje
Aty-baty, kakav je on?
Aty-baty, zlatni.
Aty-baty, vojnici su hodali,
Aty-baty, na pijacu.
Atty-batty, šta si kupio?
Aty-baty, samovar.
Koliko to košta?
Aty-baty, tri rublje.
Aty-baty, ko izlazi?
Aty-baty, ja sam!
Patter
Patter- fraza izgrađena na kombinaciji glasova koja otežava brzo izgovaranje riječi. Zvokači jezika se još nazivaju i „čistim tvisterima“ jer doprinose i mogu se koristiti za razvijanje dikcije. Zverkalice mogu biti i rimovane i nerimovane.
Grk je jahao preko rijeke.
Vidi Grka: u reci je rak,
Zabio je Grku ruku u reku -
Rak za ruku Grka - DAC!
Bik je bio tupih usana, bik je bio tupih usana, bikova bijela usna bila je tupa.
Od zveketa kopita prašina leti po polju.
Misterija
Misterija, kao i poslovica, je kratka figurativna definicija predmeta ili pojave, ali za razliku od poslovice, daje ovu definiciju u alegorijskom, namjerno nejasnom obliku. U pravilu, u zagonetki se jedan predmet opisuje kroz drugi na osnovu sličnih karakteristika: "Kruška visi - ne možete je jesti" (svjetiljka). Zagonetka može biti i jednostavan opis predmeta, na primjer: „Dva kraja, dva prstena i ekser u sredini“ (makaze). Ovo je i narodna zabava i ispit domišljatosti i inteligencije.
Ulogu zagonetki i šala imale su i obrnute basne, koje se za odrasle pojavljuju kao apsurdi, a za djecu - smiješne priče o tome šta se ne događa, na primjer:
Iza šume, iza planina, dolazi deda Jegor. On je na sivim kolima, na konju škripavom, opasan sjekirom, kaiš zataknut za pojas, čizme širom otvorene, zipun na bosim nogama.
Opća istorija
Usmena narodna umjetnost (folklor) postojala je još u predpismeno doba. Usmeno su se prenosila folklorna djela (zagonetke, vrtalice, basne itd.). Pamtili su ih na sluh. To je doprinijelo nastanku različitih verzija istog folklornog djela.
Usmena narodna umjetnost je odraz života, načina života i vjerovanja starih ljudi. Djela narodne umjetnosti prate čovjeka od rođenja. Oni doprinose formiranju i razvoju djeteta.
Linkovi
- Irina Gurina. Korisne pjesme i bajke za sve slučajeve neposlušnosti
vidi takođe
Bilješke
Wikimedia fondacija. 2010.
- Uranijum(VI)-diuranijum(V) oksid
- Nagib (rotacija)
Pogledajte šta su "Mali žanrovi folklora" u drugim rječnicima:
Žanrovi Ljermontovljeve poezije- ŽANROVI Ljermontovljeve poezije. Lit. L.-ovo djelovanje odvijalo se u doba destrukcije i širenja žanrovskog sistema 18. vijeka i njegovog stvaralaštva. nasljeđe nije uvijek podložno žanrovskoj klasifikaciji, istovremeno odražavajući potragu za novim oblicima. Student stihovi L....... Lermontov Encyclopedia
Meletinski, Eleazar Mojsejevič- Ovaj članak ili odjeljak treba revidirati. Molimo da poboljšate članak u skladu sa pravilima za pisanje članaka. Eleazar Mo ... Wikipedia
Eleazar Mojsejevič Meletinski- (22.10.1918, Harkov 16.12.2005, Moskva) Ruski naučnik filolog, istoričar kulture, doktor filoloških nauka, profesor. Osnivač istraživačke škole teorijske folkloristike. Sadržaj 1 Biografija 2 Eseji ... Wikipedia
Eleazar Meletinski
Meletinski- Meletinski, Eleazar Mojsejevič Eleazar Mojsejevič Meletinski (22. oktobar 1918, Harkov, 16. decembar 2005, Moskva) ruski naučnik filolog, istoričar kulture, doktor filoloških nauka, profesor. Osnivač istraživačke škole teorijske... ... Wikipedije
Meletinski, Eleazar- Eleazar Mojsejevič Meletinski (22. oktobar 1918, Harkov 16. decembar 2005, Moskva) ruski naučnik filolog, istoričar kulture, doktor filologije, profesor. Osnivač istraživačke škole teorijske folkloristike. Sadržaj 1... ...Vikipedija
Meletinski E.- Eleazar Mojsejevič Meletinski (22. oktobar 1918, Harkov 16. decembar 2005, Moskva) ruski naučnik filolog, istoričar kulture, doktor filologije, profesor. Osnivač istraživačke škole teorijske folkloristike. Sadržaj 1... ...Vikipedija
Meletinski E. M.- Eleazar Mojsejevič Meletinski (22. oktobar 1918, Harkov 16. decembar 2005, Moskva) ruski naučnik filolog, istoričar kulture, doktor filologije, profesor. Osnivač istraživačke škole teorijske folkloristike. Sadržaj 1... ...Vikipedija
Usmena narodna umjetnost je najbogatija baština svake zemlje. Folklor je postojao i prije pojave pisanog jezika; to nije književnost, već remek djelo umjetnosti usmene književnosti. Rodovi folklornog stvaralaštva formirani su u predknjiževnom periodu umjetnosti na osnovu obrednih i obrednih radnji. Prvi pokušaji sagledavanja književnih rodova datiraju iz doba antike.
Vrste folklornog stvaralaštva
Folklor je predstavljen sa tri roda:
1. Epska književnost. Ovaj rod je zastupljen u prozi i poeziji. Ruske folklorne žanrove epske vrste predstavljaju epovi, istorijske pesme, bajke, pripovetke, legende, parabole, basne, poslovice i izreke.
2. Lirska književnost. Sva lirska djela zasnovana su na mislima i iskustvima lirskog junaka. Primjere folklornih žanrova lirskog pravca predstavljaju obrednice, uspavanke, ljubavne pjesme, pjesmice, bajati, hajke, uskršnje i kupalske pjesme. Osim toga, postoji poseban blok - "Folklorna lirika", koji uključuje književne pjesme i romanse.
3. Dramska književnost. Ovo je vrsta književnosti koja kombinuje epske i lirske metode prikazivanja. Osnova dramskog djela je sukob čiji se sadržaj otkriva kroz glumačku glumu. Dramska djela imaju dinamičnu radnju. Folklorne žanrove dramske vrste predstavljaju porodične obredne pjesme, kalendarske pjesme i narodne drame.
Pojedina djela mogu sadržavati obilježja lirske i epske književnosti, stoga se izdvaja mješoviti žanr - lirsko-epski, koji se pak dijeli na:
Radovi sa junačkim likovima, lirsko-epskog sadržaja (ep, duma, istorijska pjesma).
Neherojska djela (balada, pjesma ljetopisa).
Tu je i folklor za djecu (uspavanka, pjesmica, utjeha, pestuška, bajka).
Žanrovi folklora
Folklorni žanrovi narodne umjetnosti zastupljeni su u dva pravca:
1. Ritualni radovi UNT-a.
Izvodi se tokom rituala:
Kalendar (napjeve, Maslenice, pjegice, Trojice);
Porodica i domaćinstvo (rođenje djeteta, svadbena slavlja, proslava državnih praznika);
Povremeni radovi - dolazili su u obliku čarolija, brojalica, napjeva.
2. Neritualni radovi UNT-a.
Ovaj odjeljak uključuje nekoliko podgrupa:
Drama (folklor) - jaslice, vjerska djela, pozorište "Petruški".
Poezija (folklor) - epske, lirske, istorijske i duhovne pjesme, balade, pjesmice.
Proza (folklor) se pak dijeli na bajkovitu i nebajkovitu. Prva uključuje priče o magiji, životinjama, svakodnevne i kumulativne priče, a druga je povezana sa poznatim junacima i junacima Rusije koji su se borili protiv vještica (Baba Yaga) i drugih demonoloških stvorenja. U nebajkovitu prozu uključene su i priče, legende i mitološke priče.
Govorni folklor predstavljen je poslovicama, izrekama, napjevima, zagonetkama i zverkalicama.
Folklorni žanrovi nose svoj individualni zaplet i značenje.
Slike vojnih bitaka, podviga junaka i narodnih heroja posmatraju se u epovima, živopisni događaji iz prošlosti, svakodnevni život i uspomene na heroje iz prošlosti nalaze se u istorijskim pesmama.
Priče o postupcima junaka Ilje Murometsa, Dobrinje Nikitiča, Aljoše Popovića su epske. Folklorni žanr bajke govori o postupcima Ivana carevića, Ivana Budale, Vasilise Lijepe i Babe Yage. Porodične pjesme uvijek predstavljaju likovi kao što su svekrva, žena, muž.
Književnost i folklor
Folklor se od književnosti razlikuje po jedinstvenom sistemu građenja djela. Njena karakteristična razlika od književnosti je u tome što žanrovi folklornih djela imaju začetke, početke, izreke, retardacije i trojke. Također značajne razlike u stilskim kompozicijama bit će upotreba epiteta, tautologije, paralelizma, hiperbole, sinekdohe.
Kao i u usmenoj narodnoj umjetnosti (ONT), folklorni žanrovi u književnosti su zastupljeni sa tri roda. Ovo je epska, lirska, drama.
Osobine književnosti i CNT-a
Velika književna djela, predstavljena romanima, pripovijetkama, novelama, pisana su mirnim, odmjerenim tonovima. To omogućava čitaocu da, ne prekidajući proces čitanja, analizira zaplet i izvuče odgovarajuće zaključke. Folklor sadrži izreku, početak, izreku i pripjev. Tehnika tautologije je osnovni princip pripovijedanja. Hiperbola, preterivanje, sinekdoha i paralelizam su takođe veoma popularni. Ovakve figurativne radnje nisu dozvoljene u književnosti širom sveta.
Mali folklorni žanrovi kao zaseban blok djela HNK
Ovaj sistem uključuje uglavnom radove za djecu. Relevantnost ovih žanrova traje do danas, jer se svaka osoba upozna sa ovom literaturom i prije nego što počne govoriti.
Uspavanka je postala jedno od prvih folklornih djela. Prisutnost djelomičnih zavjera i amajlija izravan je dokaz ove činjenice. Mnogi su vjerovali da oko osobe djeluju vanzemaljske sile; ako dijete vidi nešto loše u snu, to se nikada neće ponoviti u stvarnosti. Zbog toga je vjerovatno i danas popularna uspavanka o “malom sivom topu”.
Drugi žanr je dječja pjesmica. Da bismo razumeli šta su tačno takva dela, možemo ih izjednačiti sa rečeničnom pesmom ili pesmom sa istovremenim radnjama. Ovaj žanr promovira razvoj finih motoričkih sposobnosti i emocionalnog zdravlja djeteta, a ključnim se smatraju scene sa igrom prstiju „Svraka-Vrana“, „Laduški“.
Svi navedeni mali folklorni žanrovi neophodni su svakom čovjeku. Zahvaljujući njima djeca po prvi put uče šta je dobro, a šta loše, uče se redu i higijeni.
Folklor narodnosti
Zanimljiva je činjenica da različite nacionalnosti u svojoj kulturi, tradiciji i običajima imaju zajedničke dodirne tačke u folkloru. Postoje takozvane univerzalne želje, zahvaljujući kojima se pojavljuju pjesme, rituali, legende i parabole. Mnogi narodi održavaju proslave i pjevaju kako bi dobili bogatu žetvu.
Iz navedenog postaje očito da su različiti narodi često bliski u mnogim sferama života, a folklor objedinjuje običaje i tradiciju u jedinstvenu strukturu narodne umjetnosti.