Izvanredne avanture Julia Jurenita. Izvanredne avanture Julia Jurenita Pustolovine Julia Jurenita

Izvanredne avanture Hulija Jurenita
„Izuzetne avanture Hulija Jurenita i njegovih učenika: gospodina Delea, Karla Šmita, gospodina Kula, Alekseja Tišina, Erkole Bambučija, Ilje Erenburga i crnkinje Aiše, u danima mira, rata i revolucije, u Parizu, u Meksiku, u Rimu, u Senegalu, u Kineshmi, u Moskvi i na drugim mjestima, kao i razna mišljenja učitelja o lulama, o smrti, o ljubavi, o slobodi, o igranju šaha, o jevrejskom plemenu, o gradnji i još mnogo toga .”
Prvo izdanje
žanr:
Izvorni jezik:
Godina pisanja:	juna-jula 1921
Objava:	M.-Berlin: Helikon (Štampano u Berlinu), ; Predgovor N. Bukharin. - M.-Str.: Gosizdat [Print. u M.], ; Predgovor N. Bukharin. - Ed. 2nd. - M.-L.: Gosizdat [Print. u M.], ; Predgovor N. Bukharin. - Ed. 3rd. - M.-L.: Gosizdat [Print. u M.], ; Cjelokupna djela: [U 8 tomova] /Reg. umjetnik N. Altman. -M.-L.: Zemljište i fabrika [Print. u M.]. T. 1; Sabrana djela: U 9 tomova / Komentar. A. Ushakova; Umjetnik F. Zbarsky. - M.: Goslitizdat, . T. 1

"Izvanredne avanture Hulija Jurenita" (slušaj(inf.)) je roman sovjetskog pisca Ilje Erenburga, objavljen 1922. i danas se smatra jednom od njegovih najboljih knjiga. Objavio ga je sa predgovorom od Buharina, bio je izvanredan uspjeh 1920-ih, u narednim godinama je zaplijenjen i smješten u posebno skladište, te je ponovo objavljen tek 1960-ih.

Parcela

Roman je napisan u prvom licu; Ilja Erenburg je sebe postavio za pripovedača, siromašnog ruskog emigranta u Parizu 26. marta 1913. godine uoči Prvog svetskog rata. Sjedeći u kafiću Rotunda na Bulevaru Montparnasse, upoznaje demonsku figuru - Julia Jurenita, koji ga preuzima kao studenta, zatim stiče nove sljedbenike, upušta se u misteriozne i lažne aktivnosti, putuje po Evropi i Africi i na kraju završava u revolucionarne Rusije, gdje 12. marta 1921. umire u Konotopu, zavještavajući Erenburga da mu napiše biografiju.

likovi

• Julio Jurenito- "Učiteljica"

• Njegovi učenici:

1. Ilya Erenburg, ruski Jevrej, odan, entuzijastičan i pomalo naivan sledbenik
2. Mr. Cool, američki poduzetnik koji vjeruje u dolar i Bibliju
3. Aishi, senegalski crnac, tuča u hotelu Majestic u Parizu
4. Aleksej Spiridonovič Tišin, ruski intelektualac, porijeklom iz Jeleca, čita Vladimir Solovjov
5. Ercole Bambucci, Italijanski zabušavac
6. monsieur Dele, Francuski preduzetnik, pogrebni majstor
7. Karl Schmidt, njemački student

Ovi likovi se pojavljuju i u drugim pisčevim djelima - gospodin Cool se pojavljuje u "The Trust of D.E.", Monsieur Delay - u "The Thirteen Pipes".

Prototipovi

Predviđanja

• Masovno istrebljenje Jevreja:

U bliskoj budućnosti će se održati svečane sjednice za uništenje jevrejskog plemena u Budimpešti, Kijevu, Jafi, Alžiru i mnogim drugim mjestima. Program će, pored tradicionalnih pogroma koje voli poštovana javnost, uključivati ​​i restauraciju u duhu epohe: spaljivanje Jevreja, zakopavanje živih u zemlju, posipanje polja jevrejskom krvlju i nove tehnike, poput „evakuacije“ , “čišćenje od sumnjivih elemenata” itd., itd. Mjesto i vrijeme će biti objavljeni posebno. Ulaz je besplatan.

• Nuklearno oružje u Japanu:

Sve svoje nade polagao je na poznate efekte zraka i radijuma. (...) Jednog dana Učitelj mi je izašao veseo i živ; i pored svih poteškoća, pronašao je sredstvo koje bi uvelike olakšalo i ubrzalo uništenje čovječanstva. (...) Znam da je napravio uređaje i ostavio ih na čuvanje kod gospodina Coola. Kada je godinu dana kasnije konačno poželio da ih iskoristi, gospodin Kuhl je počeo da odugovlači stvar na sve moguće načine, insistirajući da je odneo uređaje u Ameriku i da se nikome ne može poveriti da ih donese i tako dalje. Vjerovao sam da se gospodin Kuhl vodio finansijskim razmatranjima, ali je jednom priznao da se Nijemci mogu dokrajčiti francuskim bajonetima i da je Jurenitove trikove bolje ostaviti Japancima za buduću upotrebu. Kasnije su se okolnosti ispostavile takve da se Učitelj nikada nije sjetio ovog izuma, ali u svakom slučaju - to znam sigurno - uređaji i objašnjenja sada su u rukama gospodina Coola.

• Nemački stav prema okupiranim zemljama:

Uskoro ćemo, iz strateških razloga, morati očistiti prilično veliki komad Pikardije; moguće je da se tamo nećemo vratiti, a već je očigledno da ga nećemo anektirati. Stoga pripremam propisno uništenje ovog područja. Veoma mukotrpan zadatak. Potrebno je proučiti sve industrije: u Ami dići u vazduh fabriku sapuna; Shawnee je poznat po svojim kruškama - posječite drveće; U blizini Saint-Quentenaya postoje odlične farme mlijeka - prebacite stoku nama i tako dalje. Ostavićemo golu zemlju. Da se ovo može uraditi sve do Marseja i Pirineja, bio bih srećan...

Istorija pisanja i stilske karakteristike

Kako Erenburg piše u svojim memoarima, ideja za roman pala mu je dok je bio u revolucionarnom Kijevu. Knjigu je napisao u kratkom roku u belgijskom ljetovalištu De Panne.

Knjiga se sastoji od predgovora i 35 poglavlja. Prvih 11 poglavlja je zbirka rasprava učenika i učitelja o raznim temama, sljedećih 11 su njihove sudbine tokom svjetskog rata, zatim je još 11 poglavlja posvećeno njihovim sudbinama u revolucionarnoj Rusiji. Pretposljednje poglavlje govori o smrti Učitelja; a ovo drugo služi kao pogovor.

Roman je svojevrsna parodija na jevanđelje: Jurenito je predstavljen kao Učitelj, njegovi sljedbenici postaju poput apostola; naznačen je njegov rođendan - ovo je praznik Blagovijesti, njegovo prezime, kao i nadimak Hristov, počinje slovom "X", umire u 33. godini, izlažući glavu mecima, Erenburg u ovoj sceni trči odlazi u užasu, a zatim se poredi sa onim koji se odrekao Petra. Dojmu doprinosi i autorovo izlaganje teme - sa pijetetom prema Jurenitu, prekidajući događaje parabolama.

Osim toga, primjećuju se elementi baroknog stila (na primjer, dugačak naslov); kao i jasan uticaj pikarske romantike.

Percepcija

Linkovi

Bibliografija

• Sergey Zemlyanoy. “Revolucija i provokacija. O romanu Ilje Erenburga "Hulio Jurenito".
• Kantor, Vladimir Karlovič. Metafizika jevrejskog „ne“ u romanu Ilje Erenburga „Julio Jurenito“ / Rusko-jevrejska kultura / Int. istraživanja centar je rastao i istočne Evrope jevrejstvo; uređeno od O. V. Budnitsky (ur.), O. V. Belova, V. V. Mochalova. - M.: ROSSPEN, 2006. - 495 str. : l. boja ill. ; 22 cm - Tit. l., ref. para. na engleskom. jezik - Dekret. imena: 484-492. - Bibliografija u napomeni na kraju čl. - 1000 primeraka. - ISBN 5-8243-0806-3 (prevedeno)
• D.D. Nikolaev. Woland protiv Julija Jurenita // Bilten Moskovskog državnog univerziteta. Filologija. - 2006. - br. 5.

Izvanredne avanture Julia Jurenita i njegovih učenika gospodina Delea, Karla Schmidta, gospodina Kuhla, Alekseja Tišina, Ercolea Bambuccia, Ilye Ehrenburga i crne Aishe, u danima mira, rata i revolucije, u Parizu, u Meksiku, u Rimu , u Senegalu, u Kineshmi, u Moskvi i drugim mjestima, kao i razna mišljenja učitelja o lulama, o smrti, o ljubavi, o slobodi, o igranju šaha, o jevrejskom plemenu, o gradnji i još mnogo toga.

Uvod

Sa najvećim uzbuđenjem počinjem rad u kojem vidim svrhu i opravdanje svog jadnog života, da opišem dane i misli učitelja Julija Jurenita. Preplavljeno kaleidoskopskim obiljem događaja, moje pamćenje je prerano oronulo; To je također zbog nedovoljne ishrane, uglavnom nedostatka šećera. Sa strahom mislim da su mnoge Učiteljeve priče i presude zauvijek izgubljene za mene i svijet. Ali njegova slika je svijetla i živa. Stoji preda mnom, mršav i žestok, u narandžastom prsluku, u nezaboravnoj kravati sa zelenim mrljama, i tiho se ceri. Učitelju, neću te izdati!

Ponekad i dalje pišem, po inerciji, poeziju prosečnog kvaliteta, a na pitanje o mojoj profesiji bez stida odgovorim: „Pisac“. Ali sve se to odnosi na svakodnevni život: u suštini, odavno sam se zaljubio i napustio tako neproduktivan način provođenja vremena. Bio bih jako uvrijeđen ako bi neko ovu knjigu doživio kao roman, manje-više zabavan. To bi značilo da nisam izvršio zadatak koji mi je dat bolnog dana 12. marta 1921. godine, na dan Učiteljeve smrti. Neka moje riječi budu tople, kao njegove dlakave ruke, proživljene, domaće, kao njegov prsluk koji je mirisao na duvan i znoj, na kojem je mala Aisha voljela da plače, drhteći od bola i ljutnje, kao njegova gornja usna za vrijeme napada tikova!

Julija Jurenita nazivam jednostavno, gotovo familijarno, "Učitelj", iako on nikoga ničemu nije učio; nije imao ni religiozne kanone, ni etičke zapovesti, nije imao čak ni jednostavan, zamagljen filozofski sistem. Reći ću više: siromašan i velik, nije imao bedne prihode običnog čovjeka na ulici - bio je čovjek bez uvjerenja. Znam da će u poređenju s njim svaki poslanik izgledati kao uzor nepokolebljivosti ideja, svaki intendant - oličenje poštenja. Kršeći zabrane svih trenutno postojećih etičkih i zakonskih kodeksa, Julio Jurenito to nije opravdao nekom novom religijom ili novim svjetskim saznanjima. Pred svim svetskim sudovima, uključujući i Revolucionarni tribunal RSFSR-a i sveštenika marabuta Centralne Afrike, Učitelj bi se pojavio kao izdajnik, lažov i podstrekač bezbrojnih zločina. Jer ko bi, ako ne sudije, trebali biti dobri psi koji štite red i ljepotu ovog svijeta?

Julio Jurenito nas je naučio da mrzimo sadašnjost, a da ovu mržnju učini jakom i vrućom, otvorio je pred nama, triput začuđen, vrata koja vode u veliko i neizbježno sutra. Saznavši za njegove poslove, mnogi će reći da je bio samo provokator. Tako su ga za života zvali mudri filozofi i veseli novinari. Ali Učitelj im je, ne odbacujući časni nadimak, rekao: „Provokatorka je velika babica istorije. Ako me ne prihvatite, provokatora sa mirnim osmijehom i vječnim perom u džepu, doći će drugi na carski rez, a to će biti loše za zemlju.”

Ali savremenici ne žele, ne mogu da prihvate ovog pravednika bez religije, mudraca koji nije studirao na Filozofskom fakultetu, asketu u kriminalnoj odori. Zašto mi je Učitelj naredio da napišem knjigu njegovog života? Dugo sam čamio od sumnji, gledajući poštene intelektualce, čija je stara mudrost odležala, kao francuski sir, u udobnosti njihovih kancelarija sa Tolstojem iznad stola, u ove zamislive čitaoce moje knjige. Ali ovaj put mi je pomoglo moje podmuklo pamćenje. Sjetio sam se kako mi je Učitelj, pokazujući na zrno javora, rekao: „Tvoje, bolje rečeno, leti ne samo u svemir, već i u vrijeme.“ Dakle, ne za duhovne visine, ne za izabrane sada, neplodne i osuđene, pišem, nego za buduće donje tokove, za zemlju oranu ne ovim plugom, na kojoj će se njegova djeca, moja braćo, u blaženstvu srušiti idiotizam.

Ovaj pikarski roman, pun gorkih i ciničnih promišljanja o modernom svjetskom poretku, često je uspoređivan sa Volterovim Kandidom i Švejkom Jaroslava Hašeka. Ko je Julio Jurenito? Navodno je porijeklom iz Meksika (što je odavanje počasti njegovom prijateljstvu s Dijegom Riverom), jednog dana se pojavljuje u pariskoj Rotondi kako bi regrutirao studente za sebe, od kojih se ispostavilo da je najbriljantniji pjesnik Ilja Erenburg. Iako Julio Jurenito ima dugačak rep koji viri ispod kaputa, on ipak nije đavo (na kraju krajeva, postojanje đavola implicira postojanje Boga), već Veliki provokator. Julio Jurenito je čovjek bez uvjerenja koji želi potkopati sve ideje na kojima se zasniva buržoasko društvo. Ovaj Učitelj ne propovijeda ništa, njegov posao je da iskrivi, da okrene protiv sebe sve principe civilizacije koju mrzi: „...nakon dugog razmišljanja, odlučio je<…>ta kultura je zla. Ne smijemo je napadati, već na sve moguće načine njegovati čireve koji se šire i spremni da proždre njeno polutrulo tijelo.” Veliki provokator dokazuje da se iza svetih evropskih vrednosti, kao što su ljubav, religija, rad, umetnost, krije samo svemoćna moć novca. Međutim, opći ton “Julio Jurenito” daleko je od optužujućeg patosa prethodnih Ehrenburgovih djela: naravno, Učitelj je uronjen u duboki očaj, ali u romanu nema tirada u duhu Leona Bloya. Da li je iskustvo dva rata koje je nedavno doživeo Erenburg ponizio njegov anarhistički žar? Na ovaj ili onaj način, nakon suđenja, došao je do uvjerenja da nije jedini imao želju da „unište kuću“, da raznese ovaj bezvrijedni svijet u kojem je morao živjeti (upravo ta želja da autobiografski lik romana po imenu Ilja Erenburg priznaje u razgovoru sa Juliom Jurenitom), a da će se s tim zadatkom najbolje snaći oni koji nose vojne uniforme: „Provokatorka je velika babica istorije. Ako me ne prihvatite, provokatora sa mirnim osmehom i večnom olovkom u džepu, doći će drugi na carski rez, i biće loše na zemlji.”

Zapazimo da Erenburgovo evropsko iskustvo (koje u to vreme nije bilo nešto izuzetno) nije ga uopšte učinilo humanistom i kosmopolitom: naprotiv, savremeni svet mu izgleda kao neprekidna borba, apsurdna i okrutna konfrontacija između kako pojedinaca tako i čitavih naroda. A sada se sedam učenika okuplja oko Julia Jurenita, spremnih da slijede Učitelja: svi dolaze iz različitih zemalja i oličavaju najčešće stereotipe: Italijan je lijen, Amerikanac prezire kulturu i misli samo na novac, Francuz je gurman i hedonista , Nijemac se zalaže za red i disciplinu , Senegalac, Jurenitov omiljeni učenik, je ljubazan i naivan „plemeniti divljak“, Rus je entuzijastičan intelektualac, nesposoban za akciju, i, konačno, sedmi je Jevrejin, Ilya Ehrenburg , jednostavno inteligentna osoba. Naravno, upravo ovaj posljednji lik nas zanima: to je autorov alter ego, njegov autoportret ili, tačnije, odraz u ogledalu.

Jednog dana, Julio Jurenito, zvani Veliki provokator, predstavlja svojim studentima grandiozan plan, zaista u razmjerima "projekata" 20. stoljeća: namjerava organizirati "svečane sesije uništenja jevrejskog plemena" u raznim velikim gradovi svijeta: „Program će uključivati, pored tradicionalnih koje su voljeli ugledni javni pogromi, obnovljene u duhu epohe: spaljivanje Jevreja, zakopavanje živih u zemlju, posipanje polja jevrejskom krvlju, kao i kao nove metode “evakuacije”, “čišćenja od sumnjivih elemenata” itd., itd. Predvidjeti takve spektakle 1921. već je mnogo! Učenici su bili uznemireni. Aleksej Spiridonovič Tišin, Rus, šokiran: „Ovo je nezamislivo! Dvadeseti vek, i takva podlost!<…>Nisu li Jevreji ljudi poput nas?" Na šta Učitelj odlučno prigovara: „Jesu li fudbalska lopta i bomba ista stvar? Ili mislite da drvo i sjekira mogu biti braća? Možete voljeti ili mrzeti Židove, gledati ih sa užasom, kao piromane ili s nadom, kao spasioce, ali njihova krv nije vaša, a njihov uzrok nije vaš! I poziva učenike da provedu mali eksperiment - da naprave izbor između riječi „da“ i „ne“. Svi biraju „da“, osim Ilje Erenburga: on je jedini koji preferira „ne“. Dok on opravdava svoj izbor, prijatelji koji sede pored njega odmiču se dalje, u drugi ćošak. Iskustvo se pokazalo uvjerljivim: upravo poricanje i skepticizam čine kvintesenciju jevrejskog uma, osuđujući ga na neizbježnu usamljenost i vječnu potragu. Sudbina jevrejskog naroda ne uklapa se u okvire državnih režima i javnih organizacija: „Možete uništiti sva geta, izbrisati svu paletu naseljenosti, srušiti sve granice, ali ništa ne može ispuniti ovih pet metara koji vas dijele od to,” zaključuje Veliki provokator. Židovi su dvaput donijeli čovječanstvu poruku univerzalne pravde i univerzalnog bratstva: prvo su svijetu dali kršćanstvo, a zatim ideju proleterskog internacionalizma. I oba puta je lijep san bio izopačen i pogažen. Jevrejski pogromi nisu samo simptom civilizacije koja nagriza zlo, već i dokaz iskupiteljske misije jevrejstva.

Učitelj i učenici odlaze na putovanje oko svijeta i na kraju stižu u revolucionarnu Rusiju. Ovde je Erenburg sakupio sve svoje utiske o građanskom ratu, kada je naizmenično stajao na strani belih i crvenih, i na ironičan način preispitao sopstvene članke iz perioda Kijeva. Da dovedu u red svoje zbrkane misli, Ilya Ehrenburg i Julio Jurenito odlaze u posjetu vođi revolucije. Ovo poglavlje se zove „Veliki inkvizitor s onu stranu legende“: upućuje čitaoca na Dostojevskog i „Legendu o velikom inkvizitoru“, koju je ispričao Ivan Karamazov, a koja postavlja problem izbora između sreće i slobode. U poslijeratnim sovjetskim izdanjima Julia Jurenita ovo će poglavlje u potpunosti biti uklonjeno cenzurom (u to vrijeme u SSSR-u Dostojevski je proglašen reakcionarnim piscem). U međuvremenu, mnogo je manje ranjiv od drugih stranica romana posvećenih Sovjetskoj Rusiji. Oslikava čoveka „inteligentnih i podrugljivih očiju“, smirenog i tolerantnog, koji gubi duševni mir tek kada Učitelj pomene spisak streljanih, objavljen u „Izvestijama“, a onda se iznenada otkrila sva dubina njegovih muka. čitalac. Priznaje da bi volio da neko drugi preuzme teret revolucionarne dužnosti. Uostalom, ako se revolucija ne vodi, ona će se ugušiti u anarhiji: „Evo težine, evo muke! Naravno, istorijski proces, neminovnost i tako dalje. Ali neko je morao znati, početi, preuzeti vodstvo. Prije dvije godine šetali su okolo sa kolcima, urlali, kidali generale u komadiće... More je bilo mutno i burno.<…>Stigli smo! SZO? Ja, desetine, hiljade, organizacija, partija, moć<…>Neću ležati ispod slika, neću okajati svoje grijehe, neću oprati ruke. Samo kažem: teško je. Ali ovako mora biti, čujete, nema drugog načina!” Napuštajući Kremlj, Hulio Jurenito utiskuje ritualni poljubac na čelo vođe, po uzoru na junaka Dostojevskog.

Sastanak sa radnicima Čeke daje Juliju Jurenitu priliku da izrazi svoje stavove o revolucionarnoj umjetnosti. Namjerava im čestitati na činjenici da su uspjeli potpuno uništiti, uz ostale buržoaske vrijednosti, sam pojam slobode. Moli ih da ne skreću s ovog puta, da ne odustaju: „Preklinjem vas, ne ukrašavajte štapove ljubičicama! Velika i teška je vaša misija da naviknete čovjeka na dionice toliko da mu se čine kao nježni zagrljaj majke. Ne, moramo stvoriti novi patos za novo ropstvo.<…>Ostavite slobodu sifilitičarima iz kafana na Montmartreu i bez nje radite sve ono što, strogo govoreći, već radite!” Međutim, ovi pozivi se doživljavaju kao provokacija. Revolucionarna Rusija razočarala je Učitelja: „Država je kao država“, pesimistički zaključuje on i, svladan smrtnom dosadom, odlučuje da dobrovoljno umre.

Julio Jurenito dopušta da ga ubiju razbojnici koji su bili zavedeni njegovim čizmama. Ehrenburg čak navodi tačan datum zločina - 12. mart 1921. godine: na taj dan su on i Lyuba prešli granicu Sovjetske Rusije. Učitelj umire, a sa njim umire i ideja revolucije kao neograničene slobode, ali njegov učenik nastavlja da živi. Belgija je za njega samo ležerno utočište; on ne želi tamo dugo ostati. Naravno, sanja o povratku u Pariz, ali članak o revolucionarnoj poeziji objavljen u francusko-belgijskom časopisu daje francuskim vlastima novi razlog da mu uskrate vizu. Erenburg je ljut: da li Francuzi ozbiljno veruju da je „pesnik Erenburg“ napustio svoju zemlju da bi „veličao aperitive i Fordove automobile“? Poniženje koje je pretrpio primorava ga da odgovori. Neće dozvoliti da ga tretiraju isto kao i druge iseljenike, da ga zamijene za osobu bez domovine. U novom poetskom ciklusu „Strane misli“, napisanom u Belgiji, uzvikuje, ne bez komedije:

Jao, jao, oni koji su pobegli od teškog rada!

Privlači ih tek odbačeni led.

I ko, usred ravnodnevice na ekvatoru,

Zar se neće sjetiti svete kaše?

On pjeva o prometejskom impulsu svoje domovine, koja, gladna i bosa, ipak sanja čarobnu vilu Elektriciteta, spremnu da se spusti na svoju zemlju:

Bilo je drva i hljeba, duhana i pamuka,

Ali kopno je odnijela voda.

I tako, otplovivši, pola Evrope

Plutaju do niko ne zna gde.

Zar nisi ti htio s neba

Zapalite obećanu vatru

Tako da posle kore hleba

Povući drhtavim dlanom?<…>

Tamo u kancelarijama, gigantski dijagrami,

Proslava krugova i dijamanata,

I na zaustavljanju truljenja

Glupo, stidljivo "faq?"

Zabavne elektrifikacije

Svetla svetog Elma.

Oh ko se usuđuje da se smeje

Preko sljepoće takve melanholije?

U dobro nahranjenoj Evropi, „avenije trideset prestonica“ „smeju se glupostima“ osiromašenog sanjara o Rusiji. Ali pesnik se ne prodaje rugačima, on ostaje veran svom „pravu po rođenju“. Takva iznenadna ogorčenost protiv Zapada, tako patetična zakletva na vjernost Rusiji protivreči se njegovom odabranom putu kao bjegunca koji je napustio „ledenu kaznu“. "Ehrenburg je zanimljiv i rijedak slučaj tužitelja koji voli ono čemu se protivi", napisao je o njemu jedan od njegovih prijatelja.

Bar se malo osvetio i osvetio za progon iz Francuske. Tokom svog kratkog boravka u Parizu, uspeo je da pročita novo delo Blaisea Cendrarsa „Kraj sveta koji je ispričao anđeo od Notr Dama“, „satira koja pod plaštom filmskog scenarija oslikava kraj kapitalističkog sveta. .” Publikaciju je vrhunski ilustrovao Fernand Léger. Nakon četiri godine kulturne izolacije, upoznavanje sa ovim radom ponovo otkriva savremenu umetnost za Erenburga. Cendrarsova knjiga postat će za njega pravo skladište ideja iz koje će uskoro besramno crpiti, odbacujući svaku skrupuloznost. Dvije godine kasnije pojavit će se “kinematografski roman” “Trust D.E.” Istorija smrti Evrope" Erenburga. Prema grčkom mitu, lijepu, ali slabu Evropu kidnapuje monstruozni Minotaur - Sjedinjene Američke Države; Ovu temu i tehniku ​​naći ćemo u njegovoj knjizi “Udruženi front” iz 1929.

Dakle, Erenburg je uvrijeđen i iznerviran. Pošto je ruta za Francusku zatvorena, primoran je da ode u Nemačku. Ali ako je u Parizu kod kuće i osjeća se kao pravi Parižanin, onda se u Berlinu ni po čemu ne ističe među ruskom kolonijom: on je emigrant kao i ostali. Ovo mu se gadi. On razumije kakav jaz dijeli one koji danas odbacuju i novu vlast i novo društvo koje je nastalo u zemlji, od onih koji, ne komunisti, ipak sebe smatraju učesnicima preporoda Rusije. Erenburg naslućuje da će u Berlinu doći do nesporazuma. Čim je stigao u glavni grad Njemačke, pisao je svojoj prijateljici Mariji Škapskoj u Rusiji: „Moguće je da ćemo doći kući do aprila. Na kraju krajeva, život je s tobom, a ne ovdje.” Čudni planovi za emigranta, zar ne?

Iz knjige Život i smrt Petra Stolipina autor Rybas Svyatoslav Yurievich

Autor Pisac, generalni direktor Ruskog biografskog instituta, glavni urednik časopisa „Ruski ko je ko“, počasni akademik Ruske akademije vojnih nauka, jedan od inicijatora obnove Sabornog hrama Hrista Spasitelja ...Svyatoslav Yurievich

Iz Ronaldove knjige! Dvadesetjednogodišnji genije i 90 minuta koji su šokirali svijet autor Clarkson Winsley

Iz knjige Hulija Kortazara. Druga strana stvari od Erraez Miguel

Iz knjige Moji supermarketi [nacrt verzija, konačna] autor Loginov Svyatoslav

Prolog Zašto Julio Cortazar? Za mene je prva knjiga takozvanog latinoameričkog buma bio roman Sto godina samoće. To se dogodilo 1968. ili 1969. godine. Imao sam jedanaest godina. Sjećam se da sam pogledao korice, a zatim pročitao početak knjige, ali ništa nisam razumio.

Iz knjige Grožđice iz kruha autor Šenderovič Viktor Anatolijevič

Hronologija života i rada Hulija Kortazara 1914. Na početku Prvog svetskog rata, 26. avgusta, u Briselu (Belgija) rođen je Hulio Florencio Kortazar, baskijskog porekla po očevoj i francusko-nemačkog po majčinoj strani; njegov otac je u to vrijeme bio u službi

Iz knjige Mella autor Pogosov Jurij Veniaminovič

Bibliografija Hulija Kortazara "Prisutnost". Buenos Aires: Bibliophile, 1938. “Kraljevi.” Buenos Aires: Izdavačka kuća Daniel Devoto, 1949. “Bestijarij.” Buenos Aires: Sudamericana, 1951. "Kraj igre." Buenos Aires: Los Presentes, 1956. Proširena verzija: Buenos Aires: Sudamericana, 1964. “Tajna

Iz knjige Život Ambrosea Biercea (poglavlja iz knjige) autora Neila Waltera

UČENIK U veličanstveno lijepo jutro 7. februara 1985. prvi put sam se pojavio na svom novom radnom mjestu. Nosio sam skijaške čizme koje nisam nosio pet godina, stare pantalone koje su dugo bile u smeću, kaput iz studentskih dana i skijašku kapu "petao". Odjeća je savršena

Iz knjige Najzačinjenije priče i fantazije poznatih. Dio 2 autora Amillsa Rosera

Julio Sacramentes*. POSUM Garnizonska skladišta bila su udaljena od ostatka kasarne, trebalo je hodati pola kilometra bodljikavom žicom po blatnjavom putu - tada su se konačno pojavile metalne kapije vojne jedinice. Niko od vojnika nije otišao u tom pravcu.

Iz knjige Najzačinjenije priče i fantazije poznatih. Dio 1 autora Amillsa Rosera

Glavni datumi života i rada Hulija Antonija Meglija 1903, 25. mart - Rođen u Havani 1921 - Završava studije (preduniverzitetski kurs) i upisuje Univerzitet u Havani na Pravnom, Filozofskom i Filološkom fakultetu... 1923, januar - oktobar - Vodi borbu studenata za

Iz Didroove knjige autor Akimova Alisa Akimovna

Bog kao autor IBeers je neprestano smatrao Boga autorom književnih djela. Bio je fasciniran božanskim „sabranim delima“. Smatrao je Boga najvećim piscem. Naravno, ni Bog ni njegov sin nisu napisali nijednu riječ, ali ni onaj koji diktira svoja djela.

Iz knjige Rimskog-Korsakova autor Kunin Joseph Filippovič

Iz knjige Zelena zmija autor Sabashnikova Margarita Vasilievna

Iz knjige autora

Julio Iglesias Uradite ovo prije izlaska na scenu Ju?lio Jose? Iglesias de la Cuéva (1943) – španski pjevač, komercijalno najuspješniji izvođač na španskom jeziku.Španski pjevač otkrio je neke od svojih najintimnijih tajni tokom koncerta u Urugvaju

Iz knjige autora

V Autor Ako nije postojao niko ko želi da piše o određenoj reči, aktivnosti, predmetu ili pojmu, pisao je sam Didro. Ono što ga je razlikovalo od drugih autora bilo je to što je Didro vrlo često pisao, ako ne za druge, onda barem s drugima, ponekad ne stavljajući svoje

Iz knjige autora

AUTOR “Najdraži Admiralitet...” Stasov, koji je obožavao sve vrste nadimaka, pisao je Nikolaju Andrejeviču, “kada sam se danas probudio, odjednom sam hteo da vam odmah kažem kako sve više rastete pred mojim očima, postajete ozbiljniji i dublje. Ti znaš

Iz knjige autora

Student U proleće je Njuša, potpuno oporavljena, otišla u svoj voljeni Pariz da poseti Balmontove. Sada sam konačno mogao ići u Sankt Peterburg. Na putu sam u Minhenu svratio do Sophie Stinde, vođe minhenske antropozofske grupe. Pitala je da li namjeravam posjetiti Berlin

Pojavljivanje Julia Jurenita narodima Evrope i njegovog prvog i najodanijeg učenika Erenburga događa se 26. marta 1913. u kafiću Rotunda na pariskom bulevaru Montparnasse, baš u času kada se autor prepusti malodušju uz čašicu duge -pio kafu, uzalud čekajući nekoga ko će ga osloboditi tako što će strpljivom konobaru platiti šest sousa. Erenburga i drugih stalnih gostiju Rotonde pogrešno smatraju đavolom, stranac se ispostavlja da je mnogo značajnija osoba - heroj građanskog rata u Meksiku, uspješan rudar zlata, enciklopedista i stručnjak za desetine živih i mrtvih jezika i dijalekti. Ali glavni poziv Hulija Jurenita, koji se u romanu naziva Učitelj, je da bude Veliki provokator u kobnim godinama za čovječanstvo.

Nakon Ehrenburga, Jurenitovi učenici i pratioci na njegovim putovanjima su ljudi koji, pod drugim okolnostima, apsolutno ne bi mogli da se okupe. G. Kuhl, američki misionar koji otplaćuje dug Evropi, koja je svojevremeno donela blagodeti civilizacije Novom svetu: dve moćne poluge istorije, po njegovom mišljenju, su Biblija i dolar. U projekte gospodina Coola spadaju zaista genijalni poput svetlećih natpisa nad pekarama: „Čovek ne živi od hleba samoga“, postavljanje šoping paviljona pored skela, tako da su se egzekucije iz niskih spektakla pretvorile u popularne proslave, proširena proizvodnja automata za prodaju higijenskih proizvoda u bordelima (a na svakoj torbi trebao bi biti poučan natpis poput ovoga: „Dragi prijatelju, ne zaboravi svoju nevinu nevjestu!“). Direktna suprotnost preduzimljivom katoličkom gospodinu Coolu je crna idolopoklonika Aisha, koja nadahnjuje Učitelja na razna razmišljanja o mjestu religije u svijetu zaglibljenom u licemjerju i farizejstvu. „Češće gledajte svoju decu“, savetuje on svom biografu Erenburgu. - Dok je čovek divlji, prazan i neuk, on je lep. Sadrži prototip budućeg doba!” Ispostavilo se da je četvrti učenik Hulija Jurenita Aleksej Spiridonovič Tišin, sin penzionisanog generala - pijanice i raskalašenog, koji je mladost proveo u bolnom izboru između braka sa ćerkom upravnika pošte i odgovora na pitanje: „Je li greh ili nije grijeh ubiti guvernera?”; sada ga je potraga za istinom odvela u Antwerpen, gdje on, smatrajući sebe političkim emigrantom, muči svoje pijanice tragičnim povicima: „Sve je fikcija, ali reci mi, brate, jesam li ja čovjek ili nisam?“ - uviđanje jaza između stvarnosti i aforizama o visokom pozivu čovjeka V. Korolenka i M. Gorkog. Još jedan Jurenitov pratilac je neprevaziđeni majstor pljuvanja po dužini i visini sa milimetarskom tačnošću, Ercole Bambuchi, kojeg je pronašao na prašnjavom pločniku vječnog grada Rima; njegovo zanimanje je „nikakvo“, ali ako bi morao da bira, on bi, po sopstvenom priznanju, radio aparatić za zube („Ovo je nevjerovatna stvar!“). Na zbunjena pitanja - zašto mu treba ova skitnica? - Učitelj odgovara: „Šta da volim ako ne dinamit? Sve radi obrnuto, najradije pljuje jer mrzi svaku poziciju i svaku organizaciju. Klovnarstvo? Možda, ali zar klaunova crvena perika i danas ne sija odsjajem slobode?”

Posljednji od sedam Jurenitovih apostola su pogrebni majstor univerzalnog duha, gospodin Daele, i student Karl Schmidt, koji je svoj život gradio po najsloženijim rasporedima, gdje se uzimaju u obzir svaki sat, korak i fening. Približavajući ih svojoj ličnosti, Učitelj sagledava i njihovu neposrednu budućnost i sudbinu čovečanstva: Dele će se fantastično obogatiti od žrtava svetskog rata, a Šmit će zauzeti visoko mesto u boljševičkoj Rusiji...

Bitka nacija raspršuje četu po licu zemlje. Neki su pozvani u vojsku - kao, na primjer, Aisha, koja izgubi ruku na frontu; drugi u grandioznoj misteriji dobijaju potpuno nečuvenu ulogu - poput Ercolea Bambuccija, šefa ekonomskog odjela u Vatikanu, koji donosi prihod Svetoj Stolici od prodaje čudotvornih ikona i tamjana; treći oplakuju civilizaciju koja umire - poput Alekseja Spiridonoviča, koji po deseti put čita „Zločin i kazna“ i pada na trotoar u Parizu na izlazu sa stanice metroa Place de l’Opéra uz poklič: „Vežite me! Sudi mi! Ubio sam čovjeka!” Samo Jurenito ostaje nepomućen: dešava se ono što se mora dogoditi. “Nisu se ljudi prilagodili ratu, nego se rat prilagodio ljudima. Završiće se tek kada uništi ono što je počelo u ime kulture i države.” Ni Vatikan koji blagosilja nove modele mitraljeza, ni inteligencija koja zamajava javnost, niti članovi “Međunarodnog društva prijatelja i obožavatelja mira” koji po redu proučavaju bajonete i otrovne plinove zaraćenih strana. da se utvrdi da li postoji nešto što je u suprotnosti sa opšteprihvaćenim principima, može zaustaviti rat.pravila “humanog klanja ljudi”.

U nevjerovatnim avanturama Učitelja i njegovih sedam učenika samo čitalac može otkriti apsurde i pretjerivanja; Samo spoljni posmatrač može pomisliti da u ovoj priči ima previše „odjednom“ i „ali“. Ono što je pametan izum u avanturističkom romanu je činjenica iz biografije prosječne osobe u sudbonosnim satima istorije. Izbjegavši ​​pogubljenje pod optužbom za špijunažu u Francuskoj i na njemačkom frontu, nakon što je posjetio Kongres socijaldemokrata u Hagu i na otvorenom moru na krhkom čamcu, nakon što je brod potopila neprijateljska mina, odmarao se u Senegalu , Aishina domovina, i učestvujući na revolucionarnom mitingu u Petrogradu, u cirkusu Ciniselli (gdje se još mogu održavati takvi skupovi, ako ne u cirkusu?), naši junaci prolaze kroz novu seriju avantura na širokim otvorenim prostorima Rusije - izgleda da se tu konačno obistinjuju Učiteljeva proročanstva, utopije svakog od njegovih saputnika utjelovljuju.

Avaj: ni ovdje nema zaštite od sudbine, a u revolucionarnom loncu se kuje ista vulgarnost, glupost i divljaštvo od kojih su sedam godina bježali, čiji nestanak su na svoj način priželjkivali. Ehrenburg je zbunjen: jesu li ovo Pugačevi unuci, ti bradati ljudi, koji smatraju da je za sreću svih potrebno, prvo, poklati Jevreje, a drugo, prinčeve i bar („nisu ih još mnogo poklali ”), a ne škodi ni poklati komuniste, i što je najvažnije – spaliti gradove, jer svo zlo dolazi od njih – jesu li to zaista pravi apostoli organizacije čovječanstva?

„Dragi dečko“, sa osmehom odgovara Julio Jurenito svom voljenom studentu, „jesi li tek sada shvatio da sam nitkov, izdajnik, provokator, otpadnik i tako dalje i tako dalje? Nijedna revolucija nije revolucionarna ako žudi za redom. Što se tiče muškaraca, ni oni sami ne znaju šta hoće: ili da pale gradove, ili da mirno rastu kao hrastovi na njihovom brdu. Ali, vezani snažnom rukom, na kraju odlete u peć, dajući snagu lokomotivi koju mrze..."

Sve je opet - nakon prijeteće oluje - "vezano snažnom rukom". Ercole Bambucci, kao potomak starih Rimljana, uzet je pod zaštitu Odjeljenja za zaštitu antičkih spomenika. Monsieur Delay poludi. Aisha je na čelu crnog odjela Kominterne. Aleksej Spiridonovič, depresivan, ponovo čita Dostojevskog. G. Kuhl radi u komisiji za borbu protiv prostitucije. Ehrenburg pomaže djedu Durovu da trenira zamorce. Veliki šef u Ekonomskom savjetu, Schmidt, izdaje pasoše poštenoj kompaniji za odlazak u Evropu - kako bi se svi vratili na početak.

Povratak