Roman je zamišljen početkom 1856. i završen u jesen 1858. u Spaskom, „uoči četrdesete godišnjice“. U to vrijeme pisac je konačno napustio sve misli o porodičnom životu grofica Elizaveta Jegorovna Lambert je napisala: „Ja više ne računam na sreću za sebe, odnosno na sreću, u onom opet alarmantnom smislu u kojem je prihvaćaju mlada srca; nema smisla razmišljati o cvijeću kada je prošlo vrijeme za cvjetanje”,
Istovremeno, Vera Sergejevna Aksakova je u pismu svojoj rođaki Maši Kartaševskoj napisala: „Pogrešno koristite reč duhovno umesto duhovno, govoreći da ja trpim nedostatak duhovne sreće, ne, nemoguće je to podneti , ne možete živjeti bez toga. Ali lična duhovna sreća još nije duhovna, pa je stoga moguće živjeti i bez nje, pa čak ni živjeti uzalud...”2
Kako je primijetio E.I. Annenkova u svojoj divnoj knjizi „Aksakovi“: „Ove reči su izrazile i sažele određeno duhovno iskustvo Vere Aksakoce, suštinu njenih uverenja, stečenih u porodici, ali ništa manje negovanih u dubinama njene sopstvene svesti, koja je doživljavao mnoge nedoumice, ali se dosledno, iako ne lako, kretao ka uverenju da je život „težak podvig”3.
Unutrašnja koincidencija stavova I.S. Turgenjev i Vera Aksakova se odrazila u romanu „Plemenito gnezdo“, u njegovoj glavnoj temi samoodricanja, do koje su došli i Fjodor Lavrecki, autobiografski junak, i Liza Kalitina, najidealnija od svih Turgenjevljevih devojaka. U epilogu romana se o Lavreckom izvještava da je zaista prestao da razmišlja o svojoj sreći.”4 Lisa je u početku uvjerena “da sreća na zemlji ne ovisi o nama”.
Po prvi put, E.I. je progovorila o tome da je Vera Aksakova mogući prototip Lize. Annenkova je, međutim, svoju pretpostavku ostavila pod sumnjom. Može se ukloniti tokom posebne studije. Stvaralačka istorija romana ukazuje da on nije mogao nastati izvan, da tako kažem, konteksta Aksakova.
Istraživači vjeruju da „Plemenito gnijezdo“ nosi slavenofilski pečat. To se može objasniti uticajem porodice Aksakov na pisca. Pedesete godine 18. veka u njegovom životu zaista su obeležene intenzivnom prepiskom sa Sergejem Timofejevičem, Ivanom i Konstantinom Aksakovim. Turgenjev je nekoliko puta dolazio u Abramcevo, koje je tada postalo jedno od najvažnijih ruskih plemićkih kulturnih gnijezda, Dom u duhovnom smislu. Nije bilo slučajno da je Turgenjev, poput Gogolja, beskrajno lutajući po Evropi, gravitirao Aksakovljevom gnijezdu.
Duhovna dominanta u Abramcevu bila je hrišćanska poniznost. Olga Semjonovna Aksakova je u jednom od svojih pisama Ivanu nazvala svoju kuću „manastir Abramcevo“. Vera Sergejevna je u to vreme živela kao monahinja u svetu, procenjujući sve životne pojave po moralnim hrišćanskim kriterijumima. Dakle, nisu joj se svidjele priče grofice Salias, čiji je ideal bio prosperitet, životna sreća (da li se sastoji od životnih pogodnosti ili zadovoljenja ličnih potreba, ljubavi, nije važno). Vera Aksakova smatrala je potragu samo za takvom srećom nemoralnim.
Evo drugih njenih izjava iz 1854. godine (kada ju je Turgenjev upoznao): „Mislim... da postoji velika razlika između Božijih zahteva i ljudskih zahteva“7. „U Moskvi sam došao do očajničkog ubeđenja da smo toliko zgrešili, a da smo u isto vreme tako malo sposobni da očistimo pokajanje.
Svest o porodičnom, klasnom grehu takođe je teško opterećivala Lizu Kalitinu. Prožima je osjećaj krivice zbog nesavršenosti života oko nje i njenog razreda: „Mene sreća nije stigla; čak i kada sam imao nade u sreću, srce me je i dalje boljelo. Znam sve, i svoje grehe i grehe drugih... Moram da se molim za sve, treba da se molim za to...”
Tipološka sličnost između Turgenjevljeve heroine i Vere Aksakove je velika: obe se mogu pripisati tipu pravoslavne asketske samosvesti, onom najvišem lepom pozitivnom tipu Ruskinje, za koju „sreća nije samo u ljubavnim zadovoljstvima, već u najvišoj harmoniji duha”, prema F. M. Dostojevski.
E.I. Anenkova je prva pažljivo pregledala pisma i dnevnik Vere Sergejevne i došla do zaključka da „duhovna poniznost čini njenu prirodu, njeno „ja“. „Ona je već osetila kakav je duhovni rad potreban da bi se savladala zemaljska priroda, i pokušaće da ostvari taj podvig, krećući se nezaustavljivo svojim izabranim putem“10.
Istraživač je primetio da Veri i Konstantinu Aksakovu nedostaje „spasonosni egoizam pojedinca, zaštitno samozadovoljstvo“. Isto se može reći i za Lizu Kalitinu. Savremenom čitaocu je teško razumjeti motive njene odluke da uđe u manastir, njenog odbijanja da se uda za Lavreckog, a teško je i razumjeti kako se čovjek može kršćanski odreći „svojih želja“ (riječi Vere Sergejevne).
Turgenjev takođe nije odmah došao do ovog ideala. U početku su Aksakovi smatrali njegovu vjersku ravnodušnost nemoralnom. Vera Sergejevna aktivno nije volela pisca na njihovim prvim sastancima. Diveći se A.S. Homjakov, njegova „prava razumna vjera“, Turgenjev ona
doživljavao ga kao „osobu potpuno suprotnu njemu i tuđu svim duhovnim interesima. Ali već 1858. promenila je mišljenje: „Sa Turgenjevom se trenutno dešava revolucija na bolje, a on je svojoj majci govorio potpuno iskreno o sebi, kajajući se za svoje prethodne grehe“13.
Ove beleške Vere Sergejevne izazivaju asocijacije na scenu iz „Plemićkog gnezda“, kada Lavrecki, vraćajući se slomljenog srca iz inostranstva, posećuje kuću Kalitinih i kasno uveče sedi u sobi Marfe Timofejevne, a ona „stoji u ispred njega. povremeno i nečujno ga milovala po kosi... Ona... sve je toliko razumela, ona... tako je saosećala sa svime što je ispunjavalo njegovo srce..."
Pisanjem romana. Turgenjev ga je poslao Sergeju Timofejeviču Aksakovu sa rečima: „Šaljem vam svoju poslednju priču na vaš sud; Volio bih da ona zaslužuje vaše odobrenje”14; Štaviše, pisac je računao i na mišljenje mlađih Aksakova.
Svim Aksakovima se dopalo "Plemenito gnijezdo", prema Veri Sergejevni, "u novoj priči ima puno jednostavnosti, iskrenosti i topline." Da li je primetila da Lisa Kalitina liči na nju? Uostalom, religiozno jezgro je bilo snažno u likovima obojice. Sam Turgenjev je to izložio u pismu Elizabet Lambert početkom 1858. godine: „Sada sam zauzet drugom, velikom pričom, čiji je glavni lik devojka, religiozno biće: do ove osobe su me dovela zapažanja ruskog život.”
Ruski ukus u „Plemenitom gnezdu“ je neosporan. “Duboko i snažno osjećanje domovine” kod Lavretskog - od autora. U Spaskom i Abramcevu to je ojačalo u njemu, što se vidi iz pisama S.T. Aksakov. Turgenjev se posebno zbližio sa starijim Aksakovima. Njega i Sergeja Timofejeviča spojila je ljubav prema prirodi i lovu. Obojica su smatrali da „od prirode treba naučiti njen moralni i smireni put, njenu poniznost...“17 U Olgi Semjonovni Turgenjev se zaljubio u sve rusko i domaće što je bilo u njoj. prema njegovom sinu Ivanu, to se posebno jasno ispoljavalo. Pisac se mnogo svađao sa mlađim Aksakovima - braćom Konstantinom i Ivanom - ali je obojicu poštovao.
Još uvijek je nemoguće složiti se s E.I. Annenkovom da Vera Sergeevna nije bila zainteresirana za ništa i nije zanimala autora „Plemićkog gnijezda“. Nije mogao a da ne primijeti njen osjećaj dužnosti i moralni osjećaj.
U porodici ih je personificirala u maksimalnoj mjeri. Njen dnevnik iz 1854-55. izražavao je njenu najdublju religioznost - osjećaj lične krivice, najdublje moralne odgovornosti i duhovnu spremnost na pokajanje. I premda je ta religioznost bila skrivena, intimna, osjetljivi umjetnik Turgenjev mogao je to naslutiti u najstarijoj kćeri Aksakovljevih.
Čini se da ga je njen šarmantan i čist izgled dojmio i skrenuo pažnju na one manifestacije ruske duhovnosti, koje je povezivao, uz snažan građanski duh, umjetnost, nauku i rusku vjeru.
Turgenjev nije video sve u tome. Duhovni potencijal Vere Sergejevne Aksakove dublji je, značajniji od onoga što se pojavilo u Lizi Kalitini. Misterija ljudske duše se ne može iscrpiti. Autor “Plemićkog gnijezda” je to shvatio. Očigledno, zbog toga Lisa ne razgovara mnogo s njim. Veoma je rezervisana u izražavanju svojih moralnih i „religioznih osećanja“.
Ali duhovna, ruska dominanta njene tragične slike slična je Veri Aksakovi, koja se, po našem mišljenju, može smatrati ideološkim prototipom najbolje Turgenjevske heroine. Pisac ju je mogao pronaći samo u tako plemenitom gnijezdu kao što je Aksakovljevo Abramcevo.
1. Turgenjev I.S. Poly. zbirka op. i pisma. Pisma u 13 tomova. T. 2.- M.-L.. 196!.-S. 365.
2. Citat. autor: Annenkova E.I. Aksakovs. Tradicije ruske porodice. -SPb.. Nauka.- P. 201. Ibid. P. 202.
Priče ruskih pisaca
Životinje već dugo žive uz ljude.
Jednom davno, u hladnoći i gladi, došli su u ljudsku toplu nastambu ukusnog mirisa i ostali da žive sa osobom.
Čovek takođe dugo posmatra život životinja u šumama, rekama, jezerima, u vazduhu i svuda u različito doba godine i nalazi u ovom životu mnogo zajedničkog sa svojim. Životinje grade domove, odgajaju i brinu se za svoje mlade i rade cijeli život gotovo kao ljudi.
Indijci, na primjer, životinje smatraju svojom mlađom braćom. A svi znamo da mališane ne treba vrijeđati. A ako prema životinjama pokažete malo brige i pažnje, tada će osoba imati odane, nesebične prijatelje, a život će postati bogatiji.
U ovoj knjizi ćete čitati priče ruskih pisaca o tome kako su se ljudi sprijateljili sa životinjama.
M. Bykova
GDJE JE JEŽ?
Saša i Maša su dobili slatkog ježa. Živio je s njima cijelo ljeto, jako se navikao na njih, dotrčao kada su zvali, uzeo komade govedine i kruha iz njihovih ruku i šetao ne samo po kući, već i po bašti. Djeca su ježa jako voljela, nisu se bojala njegovih igala i marljivo su ga hranila mlijekom i lepinjama.
Jesen je stigla. Deca nisu smela toliko da šetaju baštom, ali ih je utešila činjenica da imaju drugaricu za igru.
Koliko su jadnici bili uznemireni kada je njihov jež iznenada nestao. Djeca su trčala po cijeloj kući, dozivala ježa, tražila ga, ali sve uzalud.
- Gde se sakrio naš jež? - ponovila su djeca i uputila ovo pitanje svima u kući.
„Obećajte da nećete dirati ježa“, rekao im je baštovan, „i pokazaću vam gde je.
- Obećavamo, obećavamo! - vikala su djeca.
Baštovan ih je uveo u baštu i pokazao im gomilu zemlje između grmova orlovih noktiju koje je raslo u blizini kuće:
- I sam sam vidio kako je jež ovdje sebi iskopao rupu, uvukao bilje u nju i popeo se u ovu rupu. Sada ovdje čvrsto spava i probudiće se tek na proljeće. Nemojte ga buditi i ne dirati, inače će mu pozliti.
Djeca su slušala baštovana i strpljivo čekala proljeće.
Kako su bili sretni kada im se jednog toplog aprilskog dana ponovo vratio njihov prijatelj jež! Samo je tokom dugog sna izgubio na težini. Ali preko zime je u kući bilo puno miševa i on će ih vjerovatno uskoro pojesti.
S. Aksakov
NEST
Uočivši gnijezdo neke ptice, najčešće zore ili crvenperke, uvijek smo odlazili da gledamo majku kako sjedi na svojim jajima.
Ponekad smo je iz nepažnje uplašili od gnijezda, a onda, pažljivo razbijajući bodljikave grane žutika ili ogrozda, gledali kako u gnijezdu leže mala, mala, šarena jaja.
Ponekad se dešavalo da majka, dosađena našom radoznalošću, napusti gnezdo: tada smo mi, videvši da ptica nije bila u gnezdu nekoliko dana i da ne vrišti i ne vrti se oko nas, kao što se uvek dešavalo, izvadili smo jaja ili cijelo gnijezdo i odnijeli sebi u sobu, vjerujući da smo mi zakoniti vlasnici doma koji nam je ostavila majka.
Kada je ptica bezbjedno, uprkos našem smetnji, izlegla testise, a mi smo odjednom umjesto njih našli gole bebe, koje su neprestano otvarale svoja ogromna usta uz žalobno tiho cviljenje, vidjeli smo kako je majka uletjela i hranila ih mušicama i crvima. .. Bože, što smo imali radosti!
Nikada nismo prestajali da gledamo kako ptičice rastu, izlijeću se i konačno napuštaju svoje gnijezdo.
S. Aksakov
GROUNDHOOK
Jednom sam, dok sam sedeo pored prozora, čuo neko žalosno cikanje u bašti.
Čula ga je i majka, i kada sam počela da tražim da me pošalju da vidim ko plače, da je "tačno, neko je povređen", majka je poslala devojčicu, a nekoliko minuta kasnije unela je u šake malenu, još uvek slepu. štene, koje je, drhteći cijelim tijelom i nesigurno se naslanjajući na svoje krive šape, gurajući glavu na sve strane, cvileći sažaljivo ili dosadno, kako je to rekla moja dadilja.
Bilo mi ga je toliko žao da sam uzela ovo štene i umotala ga u svoju haljinu.
Majka je naredila da se na tanjiriću donese toplo mlijeko i nakon mnogo pokušaja, gurnuvši njuškom slijepo mače u mlijeko, naučila ga je da ga laje.
Od tada me štene satima nije napuštalo. Hranjenje nekoliko puta dnevno postala je moja omiljena zabava.
Zvali su ga Surka.
Tada je postao mali mješanac i živio je sa nama sedamnaest godina, naravno, više ne u sobi, već u dvorištu, uvijek održavajući izuzetnu naklonost prema meni i mojoj majci.
K. Korovin
MOJI DOGS
Moja lisica Toby je okotila štence. Ugledavši me, zateturali su i otpuzali prema meni, ljubazno od radosti mašući repom. Moja majka ih je, vidjevši to, zabrinuto odvukla od mene za kragnu nazad u ugao gdje ih je rodila. Ali lisice se nisu zaustavile, penjale su se prema meni. Nakon nekog vremena, mama ih je ujutru jednostavno sve jednu po jednu dovodila u moj krevet – odlučila je da će svi biti zajedno i spavati zajedno. Došao je i otac Toby...
Kakva su slatka stvorenja psi. Srce šteneta, poput zrna graška, puno je ljubavi prema osobi i takta. Otac Toby ne obraća pažnju na djecu - odgaja ih majka. Ali, očigledno, drago mu je što ima porodicu. Kada su štenci odrasli, majka ih je sve redom užasno grizla i zadirkivala. U ljutnji su napali svoju majku. Očigledno je bila zadovoljna.
„Tako od njih pravi pse“, objasnio mi je prijatelj, „da bi se zaštitili u životu...
S. Aksakov
DIVLJE I DOMAĆE PATKE
Pored mene, u selu zvanom Korostelevo, jedna seljanka je snela dvanaest jaja patke ispod kokoške.
Pačići su se izlegli, odgajali u jatu ruskih pataka i navikli da jedu hranu sa njima...
U jesen je trebalo još hrane i, da je ne bi protraćila, seljanka je prodala osam pačića, a plemenu ostavila dva mlada zmaja i dvije patke; ali su nakon nekoliko sedmica odletjeli i nestali.
Sljedećeg proljeća, bjegunci su se vratili u istu baru i počeli živjeti i jesti hranu sa dvorišnim patkama kao i prije.
U jesen je jedan par ponovo odleteo, drugi je ostao za zimu. I idućeg proljeća patka je snela jaja i izlegla deset pačića, od kojih sam ja lično kupio četiri.
Seljanka je opet ostavila par, a njihovo potomstvo se potpuno pomiješalo i više se nije razlikovalo od ruskih pataka.
Tako je tek u trećoj generaciji pasmina divljih pataka potpuno izgubila sjećanje na svoj slobodni život.
Mlade patke koje sam kupio, a koje su pripadale drugoj generaciji, ipak su se razlikovale od dvorišnih pataka i po izgledu i po moralu: bile su življe, okretnije, nekako gracioznije i plašljivije od domaćih pataka, često su se skrivale, pa čak i nekoliko puta pokušao da ode.
M. Bykova
KATIN POKLON
Gde ideš sve vreme, Katya? - pitao je tata svoju devetogodišnju devojčicu. - Čim završiš sa učenjem, negde ćeš nestati. Jučer su na silu vikali na tebe prije ručka.
„Tata, da ti kažem o tome ne ranije nego na Volodjin rođendan“, odgovorila je crnooka Katja.
Otac se nasmiješio. "Kakav je poklon smislila za Volodju?" - mislio je.
Volodja se rano probudio na svoj rođendan. Znao je da mu na ovaj dan uvijek poklanjaju igračke i radovao se tome. U trpezariji mu je tata dao pištolj i uzde, a mama knjigu sa slikama.
Kada je dječak vidio dovoljno njegovih poklona, Katya mu je rekla:
- Imam i poklon za tebe, Volodja. Pođi sa mnom, pokazaću ti.
Katya je sa sobom ponijela malu korpu i povela brata putem do jezerca. I tata ih je pratio. Na obali jezerca djeca su sjedila pod sjenom velike vrbe. Volodja je radoznalo pogledao svoju sestru. Izvadila je zvono iz korpe i počela da zvoni.
Šta je ovo? Nekoliko riba se pojavilo na površini ribnjaka. Više i više. Svi su doplivali do mjesta gdje je bila Katya.
Izvadila je krišku hleba iz korpe i počela da baca mrvice na ribu. Bilo je zabavno gledati kako ih ribe hvataju, guraju, svađaju i oduzimaju komadiće jedna drugoj! Katju ili nisu primijetili ili je se uopće nisu bojali.
"Vidiš kakvo čarobno zvono imaš", reče djevojka, "kako ribe slušaju njenu zvonjavu." dajem ti ga. Kad god želite da pogledate ribu, trebalo bi da dođete ovde i pozovete.
Volodja je skočio od sreće i zagrlio sestru.
- A ako ne zovem na ribnjak, nego na rijeku, hoće li doći i riba? - pitao.
- Ne, prijatelju, to nisu naučnici, ali ja sam ove naučio. Cijeli mjesec sam svaki dan išao na ribnjak, bacao mrvice hljeba i zvao u to vrijeme. Napokon, riba se navikla na plivanje kad je zazvonilo.
„Ovde si stalno nestajala, Katya“, rekao je otac. - Super je što si došao na tu ideju. Idemo Volodya, reci mami o tome, vjerovatno će i ona htjeti vidjeti pametnu ribu.
L. Tolstoj
KAKO JE MEDVED UHVAĆEN
U pokrajini Nižnji Novgorod ima mnogo medvjeda. Muškarci hvataju male medvjediće, hrane ih i uče plesu. Onda odvode medvjede na pokazivanje. Jedan ga vodi, a drugi se oblači u kozu, pleše i udara u bubanj.
Jedan čovek je doveo medveda na vašar.
Njegov nećak je hodao s njim s kozom i bubnjem. Na vašaru je bilo puno ljudi, svi su gledali u medvjeda i davali čovjeku novac.
Uveče je jedan čovek doveo svog medveda u kafanu i naterao ga da igra. Čovjeku je dato više novca i vina. Popio je malo vina i dao ga svom prijatelju da popije. I dao je medvjedu cijelu čašu vina da popije.
Kad je pala noć, čovjek sa nećakom i medvjedom otišao je da prenoći u polju, jer su se svi bojali da puste medvjeda u svoje dvorište. Čovek sa nećakom i medvedom je izašao iz sela i legao da spava ispod drveta. Čovjek je lancem vezao medvjeda za pojas i legao. Bio je malo pijan i ubrzo je zaspao. Zaspao je i njegov nećak. I spavali su tako čvrsto da se nisu probudili do jutra.
Ujutro se čovjek probudio i vidio da medvjed nije u njegovoj blizini. Probudio je svog nećaka i potrčao s njim da traži medvjeda. Trava je bila visoka. A na travi se vidio trag medvjeda. Hodao je kroz polje u šumu.
Muškarci su potrčali za njim. Šuma je bila gusta, pa je bilo teško hodati kroz nju.
Nećak je rekao:
Ujače, nećemo naći medveda. A čak i ako ga nađemo, nećemo ga uhvatiti. Hajdemo nazad.
Ali čovjek se nije složio. On je rekao:
- Nahranio nas je medvjed, a ako ga ne nađemo, obići ćemo svijet. Neću se vratiti, ali ću ga svim silama tražiti.
Išli su dalje i uveče su došli na čistinu. Počeo je da pada mrak. Muškarci su bili umorni i sjeli su da se odmore. Odjednom su začuli kako nešto zvecka lancem blizu njih. Čovek je skočio i tiho rekao:
- To je on. Moramo se prišunjati i uhvatiti ga.
Otišao je na stranu gdje je zveckao lanac i ugledao medvjeda. Medvjed je šapama povukao lanac i htio da odbaci povez. Kada je ugledao čovjeka, strašno je urlao i pokazao zube.
Nećak se uplašio i htio je pobjeći; ali ga je čovjek uhvatio za ruku i otišao s njim do medvjeda.
Medvjed je još jače zarežao i otrčao u šumu. Čovjek je vidio da ga neće uhvatiti. Zatim je naredio svom nećaku da obuče kozu, da igra i lupa u bubanj, a sam je počeo da viče na medveda istim glasom kao što je vikao kada mu je pokazao.
Medvjed se iznenada zaustavio u žbunju, poslušao glas vlasnika, podigao se na zadnje noge i počeo da se vrti.
Čovjek mu je prišao još bliže i nastavio da viče. A nećak je nastavio da igra i udara u bubanj.
Kada je čovjek već bio blizu medvjeda, on je iznenada pojurio prema njemu i zgrabio ga za lanac.
Tada je medvjed zarežao i počeo trčati, ali ga čovjek nije pustio i opet ga je počeo voditi i pokazivati.
K. Korovin
OVAN, ZEC I JEŽ
Želim da pričam o tome kako su u mom selu, u mojoj drvenoj kući, u blizini velike šume, u divljini, sa mnom živeli domaći ovan, zec i jež. I tako su se brzo navikli na mene da me nisu napuštali.
Jedne večeri, sedeći u blizini šume, ugledao sam malu životinju - ježa - kako ide po travi prema meni. Došao je pravo do mene. Kada sam htela da ga uzmem, sklupčao se u klupko, načestio se, užasno frknuo i siktao. Pokrio sam ga maramicom.
"Nema potrebe da se ljutiš", rekao sam mu "Hajde da živimo sa mnom."
Ali je dugo ostao ljut. Ja mu kažem: „Jež, jež“, a on sikće i bocka. Moj pas Phoebus ga je pogledao s prezirom. Ostavila sam mu mlijeko u tacnu, a on ga je pio bez mene.
Tako se nastanio da živi u mojim drvima, kraj peći, a ja sam ga hranio kruhom i mlijekom. Postepeno se navikao da lupka rukom po podu.
Zec koji su mi doneli iz šume i prodali mi je bio mali. Gladan, odmah je počeo da jede kupus i šargarepu. Nemilosrdno je tukao Phoebusovog psa svojim šapama tako spretno i često da je Phoebus otišao uvrijeđen. Ubrzo je zec odrastao i postao debeo. Jeo je cijeli dan i bio je užasno stidljiv. Neprestano pomičući dugim ušima, sve vreme je slušao i iznenada pojurio da trči glavom bez obzira udarivši glavom o zid. I opet, kao da se ništa nije dogodilo, ubrzo se smirio. U kući se i dalje nije plašio mene, ni psa, ni mačke, ni velikog ovna koji je živeo sa mnom i iz nekog razloga nikada nije hteo da uđe u stado. Zec je znao da ga sve to neće dirati, shvatio je da su se ovi, da tako kažem, dogovorili da žive zajedno.
Otišao sam nedaleko od kuće, do rijeke, šume i slikao prirodu iz života bojama. Sjećam se da je Phoebus u ustima nosio veliki sklopivi kišobran. Zec je skakao okolo, a ovan me pratio u stranu.
Zec nije otišao od mene, mora da se bojao da će ga uhvatiti i pojesti. Dok sam slikao iz života, Phoebus je spavao na travi u blizini, ili je tražio uz rijeku, ili je plašio pješčanika, a zec je sjedio pored mene i mrdao ušima i slušao. Ali bio je umoran od mene kako sjedim i pišem. Odjednom me je počeo udarati šapama i bilo je prilično bolno. Istovremeno je izgledao nešto posebno, kao da je govorio:
- Dosta sa ovim glupostima. Idemo u šetnju.
Reč "šetnja" bila je poznata Febu, zecu i ovnu. Voleli su da šetaju sa mnom.
A jež se pojavio noću, i mogli ste ga čuti kako hoda po podu u svim sobama, izlazi na terasu, u baštu i nestaje. Ali čim sam pokucao rukom, jež se ubrzo vratio. Ovan se užasno bojao ježa, podigao je glavu s velikim uvijenim rogovima, počeo gaziti prednjim nogama, kao da ga plaši, a zatim pojurio da trči na sve strane.
Zec nikada nije mogao skočiti na stolicu, kauč ili krevet. A kad sam legao, zec je seo pored mene, stajao na zadnjim nogama, ali nije mogao da skoči prema meni. I morao sam ga uhvatiti za njegove duge uši. Stavila sam ga na krevet. Zaista je volio da spava sa mnom, čvrsto se privio uz moje noge, ispružio se i spavao. Ali uši su mu išle na sve strane, a u snu je slušao sve.
K. Korovin
VJEVERICA
Jednog dana na pijaci, jedan bezobrazni čovječuljak, izlazeći iz kafane, priđe mi, pogleda me sivim očima i reče:
- Gospodaru, slušaj, hoćeš li da ti dam živu igračku? Vidjet ćete kako je zabavno. Jednostavno ga neću dati jeftino.
I iz njedara je izvadio vrlo lijepu žutu vjevericu. Gledala me je velikim, oštrim, okruglim očima.
Dao mi ga je. Sjedila je mirno.
- Pitomi, brate, vjeverica... Eto kako je to ljubazno. Reći ćeš hvala. Igrunja... Neće te ostaviti. Nahranit ćeš ga orasima. Samo je pusti da se hrani i dođe k tebi. Neka vrsta pametne životinje, razmislite o tome, ali šumska životinja, divlja. Našao sam je nedaleko odavde. Mali je napustio gnijezdo. Znate, zmaj je uzeo majku. Volim raditi s njima, a oni se naviknu. Samo je skupo, neću ga dati manjem.
Izvadio sam deset rubalja:
- Dobro. Hvala ti. Lijepa vjeverica. Koliki!
Seljak je izvadio maramicu i na jednom kraju zavezao novac u čvor. Dao mi je vjevericu.
"Gospodaru", rekao je neočekivano. - I znaš, ona razume da sam ti je prodao. Nećete je povrijediti, spasit ćete je od mačke. Ova vjeverica pruža mnogo radosti. Nećete razumeti, ali čini se da u njoj ima ljubavi. Vjerovao sam čovjeku. To znači da se ne boji i hvala. Uzmi, stavi u džep, reci: "Umri" - i nosi kući. A za malog crvenog... hvala... Novac, naravno. Kada sam te video, nagovešteno mi je da ćeš ga kupiti.
Stavio sam vjevericu u džep.
„Umri“, rekao je seljak i nasmijao se.
A vjeverica se zapravo sklupčala, kao da je umrla.
Otišao sam u radnju i kupio orašaste plodove.
U kafani je ispred mene sjedila vjeverica i zadivljujuće ljepote, držeći orah u šapama, mljela ga zubima i vadila žito. Zatim je, brzo trčeći oko mene, sjela na moje rame i grizla orah. Uzeo sam je, stavio u bočni džep, rekao: „Umri“, a vjeverica se sakrila.
U mojoj seoskoj kući, gdje je bio lovački pas Feb, pokazao sam vjevericu. Phoebus je malo njuškao, ne obraćajući pažnju, a ja sam je pustio na sto. Brzo je skočila i sjela na prozorsku zavjesu. Prozor je bio otvoren, vjeverica je nestala ispred prozora. Istrčao sam na terasu, otišao do prozora - nije bilo vjeverice... Nije je bilo. Pogledao sam svuda, u drveće, i odjednom mi je vjeverica sjela na rame s leđa. Opet sam ušao s njom u kuću.
Pospremila sam sve na svom velikom stolu, jer sam se plašila da će dobiti dovoljno boja i ubaciti svoje šape u paletu." Moja sestra i gostujući doktor su bile začuđene veveričinom naklonošću, htele su da je pomaze, ali Nije pokleknula. Je li seljanka rekla istinu da je meni prodata, da sam ja njen vlasnik?
Kada sam legao u krevet, vjeverica me nije napuštala. Napravio sam gnezdo za nju: uzeo sam korpu, stavio borove grane i sijeno, ali ona nije htela da bude u korpi. Spavala je sa mnom. Kada sam hteo da je tiho prekrijem jastučićem, pogledala me je svim svojim očima, a to je bilo nemoguće učiniti. Skočila je u stranu brzinom munje. Ispostavilo se da je ovo bila igra. Vidio sam da joj se to svidjelo: namjerno mi je sjedila na grudima i pretvarala se da ne gleda. Bilo je nemoguće pokriti je jastukom. Video sam koliko ju je to zabavljalo. Posjeo sam je na ruku i htio je udariti drugom rukom: to je bilo nemoguće, već mi je bila na glavi. Odigrano. Ali kada sam joj rekao: “Pa prestani da se igraš, spavaj, umri”, vjeverica je zaspala na mom ramenu.
Bojao sam se da je pregazim u snu, ali ispostavilo se da sam se uzalud brinuo, jer je dobro spavala sa mnom.
A ujutro je istrčala kroz prozor u ogromnu šumu do večeri. „Kakva čudna stvar“, pitao sam se, „zašto se ona vraća?“ Kako je to čudno i kako me iznenadilo i još uvijek me iznenađuje. Za osobu se vezala nekim nepoznatim zakonima ljubavi.
Ali početkom avgusta vjeverica se nije vratila iz šume. Mnogo sam patio i mislio sam da je upucana. Lovac Gerasim, moj prijatelj, je rekao:
- Ko da puca?.. Žuto je, nikome ne treba... Ja sam ih tukao zimi. Neće kupiti žuti.
Tog dana sam sjedio na terasi, gdje se služio čaj, sa prijateljima. Odjednom se pojavila moja vjeverica. Prijatelji su bili iznenađeni. Trčala je oko stola, umočila šapu u pekmez, probala ga, pa opet skočila sa terase, otrčala do sjenice i skočila na bor. Tada smo vidjeli da tu sjedi još jedna vjeverica, ispruživši vrat i gleda okruglim okom, bojažljivo čučnula. Moja vjeverica je bila blizu nje, sjedili su zajedno. Zatim je još jedna vjeverica brzo nestala, skačući s drveta na drvo. Moja vjeverica je sišla, preskočila Phoebusovog psa i sjela na moje rame.
Pale su kiše i vrijeme se pogoršalo. Lišće breze je požutelo i jasike su pale. Šume su bile ogoljene. Vjeverica je rijetko izlazila iz kuće. Do kraja dana sam otišao iz sela u Moskvu.
Vodio sam je u kavezu koji sam kupio u Moskvi. Nije joj se svidio kavez, pa sam ga dijelom nosio u džepu. I živjela je sa mnom cijelu zimu u Moskvi.
Kada sam se kasno vratio sa posla, iz pozorišta, znala je kako se čuje zvuk kapije dok sam je otvarao, i sa neverovatnom radošću me je srela u hodniku, trčeći oko mene u krug. Čekala je da joj izvadim pinjole ili neki poklon.
Čudno je da je samo doktoru kojeg je vidjela u mom selu dozvolila da je pomiluje; Nisam išao kod drugih. Nije gnjavila, nije pitala, nije smetala, ali je voljela da joj se dive. Kako je čudno, kakvu je mjeru i takt imala ova životinja.
Bila je duga zima. Izašao sam s njom u šetnju u dvorište gdje je bila bašta. Popela se na drveće, ali je, vjerovatno, navikla na toplinu kuće, kratko hodala i popela se u moj džep.
U rano proljeće sam otišao u selo.
Prvog dana vjeverica je otišla i nije se vratila nedelju dana. Zatim se ponovo pojavila i sa sobom dovela još jednu vjevericu iz koje se stalno vraćala kući i opet odlazila. Sve rjeđe se vraćala i potpuno nestajala.
Ponovo je jesen i prva snježna oluja. Tužno je u duši. Sivo nebo. U daljini se dime crne štale. Tetka Afrosinja secka kupus. Mliječne pečurke se sole u kuhinji.
Uzeo sam pušku i otišao šumskom stazom do rijeke. Jata ptičica, šljunaka, obasula su grane golih breza. Lete iz naše surove zemlje.
Odjednom je vjeverica skočila na mene i veselo trčala okolo. Već je posijedila. Bila sam tako sretna. Skočila je i potrčala uz bor. Podigao sam pogled i vidio šest vjeverica kako skaču s grane na granu. Zazviždao sam, a kad su me pozvali, opet mi se vratila.
- Zbogom Musya. Vaša djeca moraju biti...?
Phoebus je pažljivo pogledao vjevericu. Ona je već bila siva, ali on je pogodio da je to naša vjeverica.
Više je nisam video.
Sergej Timofejevič Aksakov poticao je iz stare, ali siromašne plemićke porodice. Njegov otac Timofej Stepanovič Aksakov bio je pokrajinski službenik. Majka - Marija Nikolajevna Aksakova, rođena Zubova, bila je veoma obrazovana žena za svoje vreme. Sergej Timofejevič Aksakov poticao je iz stare, ali siromašne plemićke porodice. Njegov otac Timofej Stepanovič Aksakov bio je pokrajinski službenik. Majka - Marija Nikolajevna Aksakova, rođena Zubova, bila je veoma obrazovana žena za svoje vreme.
Aksakovljevo djetinjstvo proteklo je u Ufi, a djetinjstvo Aksakova u Ufi i na imanju Novo-Aksakovo, među stepskom prirodom. na imanju Novo-Aksakovo, među stepskom prirodom. Pelageya je odigrala veliku ulogu u odgoju budućeg pisca, koji je igrao ulogu domaćice i pripovjedačice u kući. Pelageya je odigrala veliku ulogu u odgoju budućeg pisca, koji je igrao ulogu domaćice i pripovjedačice u kući.
U dobi od 8 godina, 1801. godine, Aksakov je raspoređen u Kazansku gimnaziju. Godine 1804., trinaestogodišnji Sergej Aksakov bio je među 40 najsposobnijih gimnazijalaca. U dobi od 8 godina, 1801. godine, Aksakov je raspoređen u Kazansku gimnaziju. Godine 1804. trinaestogodišnji Sergej Aksakov postao je učenik među 40 najsposobnijih gimnazijalaca. Univerzitet u Kazanu. Tokom studija počeo je da razvija književna interesovanja i sposobnosti. postaje student. Kazan University. Tokom studija počeo je da razvija književna interesovanja i sposobnosti.
Njegova književna aktivnost započela je 1821. Ali nije bilo vremena za kreativnost; Aksakov je bio prisiljen da služi kao inspektor zemljomjerne škole 1821. godine počinje njegova književna djelatnost. Ali nije bilo vremena za kreativnost; Aksakov je bio prisiljen da služi kao inspektor Geodetske škole, a kasnije je postao njen direktor. a kasnije postao i njegov direktor.
Nakon smrti svog oca, Sergej Timofejevič Aksakov je dobio nasledstvo i otišao u penziju. Kupio je imanje Abramcevo u blizini Moskve i pretvorio ga u svojevrsnu kuću - muzej ruske kulture. Ovdje su često posjećivali pisci, umjetnici i glumci. Nakon smrti svog oca, Sergej Timofejevič Aksakov je dobio nasledstvo i otišao u penziju. Kupio je imanje Abramcevo u blizini Moskve i pretvorio ga u svojevrsnu kuću - muzej ruske kulture. Ovdje su često posjećivali pisci, umjetnici i glumci.
U Abramcevu je Aksakov pisao knjige o prirodi. Sjećanja na djetinjstvo bila su osnova autobiografske priče “Porodična hronika” i knjige “Bagrov djetinjstvo – unuk”. U Abramcevu je Aksakov pisao knjige o prirodi. Sjećanja na djetinjstvo bila su osnova autobiografske priče “Porodična hronika” i knjige “Bagrov djetinjstvo – unuk”.
Prisjetimo se bajke! 1. Imenujte glavnog lika bajke. 1. Imenujte glavnog lika bajke. 2. Zašto je trgovac više volio svoju mlađu kćer? 2. Zašto je trgovac više volio svoju mlađu kćer? 3. Koje poklone je trgovac tražio da donese svojoj kćeri? 3. Koje poklone je trgovac tražio da donese svojoj kćeri? 4. Koja su se čuda dogodila trgovcu u palati? 4. Koja su se čuda dogodila trgovcu u palati? 5. Kako je trgovac upoznao čudovište? 5. Kako je trgovac upoznao čudovište? 6. Šta se dogodilo u kući trgovca nakon njegovog povratka? 6. Šta se dogodilo u kući trgovca nakon njegovog povratka?
7. Kako je kći trgovca živjela u palati šumskog čudovišta? 7. Kako je kći trgovca živjela u palati šumskog čudovišta? 8. Zašto je čudovište odbilo da se pokaže djevojci? 8. Zašto je čudovište odbilo da se pokaže djevojci? 9. Kako je trgovčeva ćerka upoznala oca i sestre? Zašto su je sestre htjele zadržati? 9. Kako je trgovčeva ćerka upoznala oca i sestre? Zašto su je sestre htjele zadržati? 10. Šta se desilo sa čudovištem jer je trgovčeva ćerka kasnila? 10. Šta se desilo sa čudovištem jer je trgovčeva ćerka kasnila? 11. Zašto se ćerka trgovca zaljubila u šumsku zvijer i morsko čudo? 11. Zašto se ćerka trgovca zaljubila u šumsku zvijer i morsko čudo? 12. Čemu ova bajka uči? 12. Čemu ova bajka uči?
